R-EVOLUCIJA: Priručnik za promenu sveta

UPOZORENJE:

Mi smo zadnja generacija koja može zaustaviti kataklizmu čovječanstva. Živimo u najuzbudljivijem dobu od postanka svijeta – u ovom vijeku će se saznati da li ćemo preživjeti kao vrsta ili izumrijeti kao tumor, uništivši sami sebe i planetu na kojoj živimo radi pohlepe, profita i moći.

Jedini spas je…

Nemojte čitati ovaj manifest ako mislite da je u svijetu sve dobro i da ne treba ništa mijenjati. 

Ako mislite da treba mijenjati nabolje ovaj svijet – a ne znate kako i šta biste mogli da uradite – pročitajte ovaj manifest i podijelite sa svima koje poznajete. Pročitajte ovo ako ne vidite prosperiteta za sebe, ako nemate uticaja na vlast u zemlji, ako osjećate da živite kao taoci, ako sanjate o izgradnji boljeg društva od temelja…

Pročitajte ovo ako želite moć da ostvarite trajne pozitivne promjene i bolji život za vas i vaše najmilije…

Sadržaj:

UVOD   ………………………………………………………………………………………     2

1. SISTEM I DRUŠTVENO UREĐENJE KAO OSNOVNI UZROK PROBLEMA ……….   3
2. PROMJENE: ZAŠTO SU NEOPHODNE ……………………………………………….    16
3. NOVO ČOVJEČANSTVO ………………………………………………………………..     19
4. NOVO DRUŠTVO …………………………………………………………………………     33

4.1. DRUŠTVENO UREĐENJE – REFORMA POLITIČKOG SISTEMA …………..      40

4.2. EKONOMSKA REFORMA – NOVA EKONOMIJA ………………………………..   45

4.3. NOVA EKONOMIJA – OPERATIVNI PLAN   ……………………………………      69

4.4 OBRAZOVANJE: REFORMA PROSVETE     ……………………………………..     70

• POKRET R–EVOLUCIJA: MI MIJENJAMO SVIJET ……………………………………  80   

UVOD

“Ova knjiga je napisana da bismo mogli da postanemo pažljiviji I da promijenimo našu sudbinu – kada dovoljno nas postane svjesno toga da smo iskorištavani od strane ekonomskih čudovista,  nezasito gladnih za svjetskim resursima, stvarajući sistem koji gaji robovlasništvo, onda ćemo prestati da ga tolerišemo. Preispitaćemo našu ulogu u svijetu u kome manjina pliva u blagostanju dok se većina davi u siromaštvu, zagadjenju i nasilju, pa tek onda ćemo se moći posvetiti upravljanju kursa prema ljudskosti, demokratiji i socijalnoj pravdi za sve. Priznanje da problem postoji je prvi korak prema pronalazenju rješenja. Ispovijedanje grijeha je početak spasa. Neka ova knjiga onda bude početak našeg spasenja. Neka nas inspiriše da dostignemo više nivoe posvećenja i povede nas prema ispunjenju sna o uravnoteženim i pravednim društvima.”

John Perkins , iz knjige “Ispovijesti ekonomskog plaćenog ubice”

Osnovna ideja ove knjige se ne može svesti na “politiku”, “ekonomiju” ili “filozofiju”, već je to filozofski inspirisana kritika političke ekonomije kojoj je cilj da pokaže da je postojeće društvo neljudsko, samootuđeno društvo, u kojem r-evoluciona borba za istinski ljudsko društvo – nije završena. Ova knjiga je ideja jedne revolucije koja nije SAMO politički prevrat ni ekonomsko preoblikovanje društva, nego onaj radikalni preobražaj koji, stvarajući istinski prosperitetno i samoodrživo ljudsko društvo, stvara i novog čovjeka.

Predstavljamo viziju novog oblika društvenog uredjenja s više saosjećajnih ciljeva: umjesto maksimizovanja profita bez obzira na ekološke i društvene posljedice, profit će se zaradjivati u kontekstu stvaranja održivog, pravednog i mirnog svijeta. U ovoj knjizi pokušaćemo da predstavimo ideju zasnivanja istinske države blagostanja, jednog samoodrživog, suverenog društva, oslonjenog na sopstvene snage, i kadrog da prebrodi svaku moguću, spoljašnju ili unutrašnju krizu.  Primarni cilj ove knjige je da se iskristališe neka nova kritična masa koja bi odgovorila na pravi način izazovima neminovne propasti svijeta i katastrofe čovječanstva – neminovne ukoliko se ne naprave drastične promjene. Stvaranjem te nove kreativne i inovativne generacije, koja shvata da nema nemogućih snova, bi se omogućilo stvaranje održivih zajednica, zasnovanih na održivim prirodnim sistemima, koje bi mogle zadovoljiti potrebe svih živih bića.

Cilj ove knjige nije borba protiv lošeg sistema, nego borba ZA izgradnju boljeg, pravednijeg i naprednijeg društvenog uredjenja r-evolucione humanističke države blagostanja – društva sa pravednijom preraspodjelom moći, uz buduće konstantno usavršavanje i unapredjivanje društva. Sistem r-evolucione humanističke države znači – r-evolucione jer bi to bio sistem aktivnih (a ne pasivnih) gradjana koji direktno učestvuju u vodjenju državne politike, stvarajući sistem koji se neprestano poboljšava i razvija nove resurse za unapredjivanje društva, a humanističke jer bi to društveno uredjenje uzrokovalo dobrobit i blagostanje svih. R–EVOLUCIJA, osim što je kritičar svih prethodnih i sadašnjih društvenih sistema – kapitalizma i komunizma i socijalizma i fašizma i imperijalizma, je manifest novog uredjenja, r-evolucionog humanizma, društvenog sistema k-rea(k)tivnih pojedinaca koji konstantno poboljšavaju životne uslove za dobrobit i blagostanje svih.

1. SISTEM I DRUŠTVENO UREĐENJE KAO OSNOVNI UZROK PROBLEMA

“Da! Ja sam dobro razumio vaš SISTEM! Dali ste im bol, glad i odvojenost da zaokupite njihovu pobunu. Iscrpljujete ih, ispijate njihove snage i proždirete njihovo vrijeme da ne bi imale ni snage ni vremena za gnjev! Oni tapkaju, budite zadovoljni… Ali ja, koji sam porobljen kao i oni, ponižen s njima, ja vam ipak objavljujem da ste ništa. Ne smijte se! Ne smijte se, budalo…Kažem vam, izgubljeni ste.Već ste pobijeđeni, u krilu vaših najznačajnijih pobjeda, zato što postoji u čovjeku – gledajte mene – neka sila koju vi nećete ukrotiti, neka bistra ludost, djelo straha i smjelosti, neznanja i zauvijek pobjednička. To je snaga koja će se dići i onda ćete znati da je vaša slava bila od dima.” – Alber Kami

Nešto je veoma pogrešno u svijetu u kome:

• Planeta biva uništavana zbog profita: rastući ugljendioksid u atmosferi zbog globalnog zagadjenja, uništavanje šuma i obradivih površina, dok broj bolesnih i gladnih raste sa trenutnih 1 milijardu na više milijardi ljudi. U posljednjih 50 godina je zahvaljujući „industrijskom progresu“ razorena trećina obradive zemlje na svijetu, iskrčena trećina tropskih šuma, zagadjena četvrtina dostupne pitke vode i uništena četvrtina ukupnog svjetskog ribljeg fonda. Pohlepa za profitom i moći, koju su nam nametnuli za osnovnu životnu misiju, dovela je do istrebljenja većeg broja biljnih i životinjskih vrsta u posljednjih 50 godina nego u prethodnih 65 miliona godina.
• 30 hiljade djece umire svaki dan od posljedica siromaštva i izlječivih bolesti. Najnoviji izvještaj UNESCO-a navodi da 11 miliona djece godišnje umire od lako izlječivih bolesti, od kojih bi većina bila izlječiva sa korištenjem sredstava koja koštaju jedva nekoliko euro/dolarskih centi, ali savremeni ekonomisti tvrde da bi se njihovo korištenje kosilo sa slobodom tržišnog sistema.
• 50% svjetske populacije živi sa manje od 2 dolara dnevno.
• 50 % najsiromašnijih ljudi na svijetu posjeduje manje od 1% svjetskog bogatstva.
• 1% najbogatijih ljudi na svijetu kontroliše preko 50 % svjetskog bogatstva
• U 2010-oj više od 90 procenata svih prirodnih katastrofa i 65 % njima izazvanih ekonomskih šteta su bile prouzrokovane vremenskim i klimatskim poremećajima (npr. oluje, poplave, teške padavine, toplotni udari, suše, požari).  Ukupno, 874 klimatskih i vremenskih katastrofa rezultiralo je sa 68,000 smrtnih slučajeva i  $99 biliona štete širom svijeta i stotinama  hiljada migranata, većinom iz siromašnih krajeva svijeta, koji ne izazivaju simpatije kod primaoca kao simpatični arktički beli medvedići. U sljedećih nekoliko decenija, desetine miliona ljudi će biti protjerani iz svojih domova zbog budućih ratova zbog kontrole resursa i sve gorih klimatskih nepogoda, koji će, uz prateće nasilje i siromaštvo, očajno  lutati preko kontinentalnih granica u potraži za smještajem i hranom, a vlade bogatih industrijskih zemalja će zatvarati oči (i kapije) pred tim preživjelim mučenicima. 
• Globalna nezaposlenost raste zbog sistemske krize i tehnološkog napretka i jača regionalnu nestabilnost. G20 zemlje (20 najrazvijenijih zemalja svijeta) imaju preko 93 miliona nezaposlenih, a u svijetu preko 200 miliona. Broj se povećava iz dana u dan, doslovno u cijelome svijetu. Prije svega za ovu nezaposlenost krive su gigantske korporacije, koje su skupe radnike koji žive u ekonomski razvijenim zemljama, zamijenili radnicima koji žive u zemljama sa jeftinijom radnom snagom i gdje ljudi rade kao robovi. Drugi problem koji izaziva nezaposlenost sigurno je razvoj tehnologije, jer mašina ili računar će posao obaviti mnogo jeftinije nego čovjek na tom radnom mjestu. Samim time što ljudi ostaju bez posla, nerijetko ostaju bez imovine i života. Banke preuzimaju svoje uloge i ljude ostavljaju bez materijalnih dobara koja su kupili kreditiranjem. Gubitak posla prva je stepenica ka apsolutnoj demotivaciji čovjeka. Kad su ljudi demotivisani oni šute i provode život u strahu, i.apsolutno su podložni nečovječnim manipulacijama koje se trenutno odigravaju u cijelome svijetu.  Činjenica je da i one najrazvijenije države svijeta nisu u stanju proizvesti radna mjesta za svoje ljude. U Evropskoj uniji nezaposlenost se kreće od 12 do 25 posto, a u našoj zemlji trenutno radi manje od 50 posto ljudi. Kada u zemlji radi manje od polovine ljudi, stanje zaista postaje nečovječno – ljudi su dovedeni u stanje nemoći i bijede.  
• Političari nastavljaju da sprovode bolesne planove svojih gospodara, dok nova globalna trka u naoružanju raste zbog nadolazećih ratova oko resursa.
• Sistematični dužnički kolapsi svjetske ekonomije se nižu, državu po državu, dok korporokratske banke preko svojih političkih pajaca prinudno sprovode nove namete na srednjoj i siromašnoj klasi, štiteći bogatu elitu koja se jos više bogati.

Nepravda, siromaštvo, i ratovi nanose patnju milijardama ljudi širom svijeta. Zajednice su razorene, ljudski odnosi poremećeni, a samoubistva, ubistva, nasilja, toliko raspada osnovne ćelije društva – porodice, socijalnih raslojavanja, beskućnika i gladnih, mentalne bolesti, agresija i nezadovoljstvo nikada nisu bili na većem nivou. Nezapamćeni rast materijalnog bogatstva u rukama nekolicine pohlepnih finansijskih elita, je izazvao nezapamćene ljudske podjele. Trenutne metode društvenog ponašanja su se pokazale nemoćnim u rešavanju problema uništenja prirodne okoline, ljudskih sukoba, siromaštva, korupcije ili bilo kog pitanja koje smanjuje mogućnost kolektivne ljudske održivosti na našoj planeti. Postojeći ekonomski sistem se raspada sve većom brzinom, donoseći svjetsku nezaposlenost u do sada neviđenim razmjerama. Istovremeno smo vrlo blizu „tačke bez povratka„ u pogledu uništenja prirodne okoline. Sudeći po trenutnom stanju stvari, ne samo da bi mi kao ljudska vrsta trebalo da krenemo u drugom smjeru – već mi to moramo kako bismo preživjeli.

Matricu događaja koji se zbivaju oko nas moguće je, baš kao i sve, promatrati na više nivoa. Moguće je prihvatiti da je svijet onakav kakvim ga opisuju mediji i udžbenici, da funkcioniše po nekom unutarnjem pravilu ili logici spontanog razvoja, sa spontanim bumom tehnologije i centralizacije svjetske finansijske, političke i vojne moći, i spontano se u njemu zbivaju ratovi, krize itd.  ALI ta slika nema baš nikakve veze s istinom. Ona je namjerno stvoreni privid, modus operandi svjetskih zbivanja. Treba uočiti sticanje korporativne moći i povezanost  centara moći, zatim neka više ili manje tajna društva, i tako sve dublje, do onih nivoa gdje ćemo odbaciti manjkave mentalne koncepte koji nam tumače kako su nastali svemir, život i čovjek, kako bi se um raščistio da se može promotriti sve opet od početka, nezagađen pogrešnim zaključcima.

Živimo u društvu i svijetu zarobljenom u kandže neoliberalizma – to je novi kolonijalizam, prikriven marketinškim kampanjama o demokratiji, slobodi, tržištu i ljudskim pravima. Kao što su Rimljani osvajali svijet krijući se iza „širenja civilizacije“, tako danas liberalni kapitalizam osvaja planetu pod parolom ljudskih prava. U praksi je to najgori totalitarni sistem koji je ubijao svaku kritičku misao, dovodio vojne hunte na vlast, likvidirao na desetine hiljada ljudi koji su se protivili tom neokolonijalizmu i rasprodavao nacionalne resurse, otvarajući prostor multinacionalnim kompanijama. Njihova praksa je da se u zemljama u razvoju i zemljama u tranziciji stvaraju ekstremne situacije, nametnu ekonomsko porobljavanje  država i nacija zaduživanjem preko MMFa i Svjetske banke kada kamate na te dugove ne mogu da se otplate. Ta ideja brzog unistavanja nacionalnih ekonomija, kao i daljih otimačina prirodnih i privrednih resursa, jeste sredstvo za brzo pokoravanje država i nacija – nagla i sveopšta privatizacija i vještačka stabilizacija deviznog kursa. Tako je od Drugog svjetskog rata stvoreno prvo zaista globalno carstvo u svijetu, i to prvenstveno bez vojne sile, na suptilan način – kroz ekonomiju, najčešći tako što se identifikuje zemlja koja ima resurse koje njihove kompanije želje prigrabiti, npr. naftu, a onda se dogovori ogroman zajam toj zemlji od Svjetske banke ili neke od njenih sestrinskih organizacija. Novac zapravo ode korporacijama, koje grade velike infrastrukturne projekte – dalekovodne mreže, industrijske parkove, luke, auto-puteve – stvari od kojih ima koristi šačica vrlo bogatih ljudi, ali uopšte ne dopiru do siromašnih. Sirotinja i cijela zemlja ostaju zaduženi tim ogromnim  dugom, i to je tako velik dug da ga zemlja nikako ne može otplatiti. Zato se nakon nekog vremena ekonomske plaćene ubice vrate u tu zemlju da naplate dug.  Ako takav plan ne uspije, onda se u toj državi stvori vještačka kriza, humanitarna, te se kao spasioci pojavljuju iste neokolonijalne sile, ističući borbu za demokratiju, ljudska prava, protiv totalitarnog režima, isturaju se u prvi plan plemeniti ciljevi, a bitka se bije za sasvim druge interese u operaciji fragmentiranja geopolitičkih i energetskih apetita, kako bi se lakše, brže i mimo međunarodnih standarda došlo do resursa.  Sve se svodi na izazivanje izbijanja kriza na širokoj skali i dok su građani još u šoku država se rasprodaje komad po komad. Pri tom se štite privatni interesi, i tako funkcioniše moderni polu-kapitalizam ili divlji kapitalizam. 

Takav Korporativni kriminal, koji je isključivo vezan za profit, ima i mnoge druge oblike: tržišna manipulacija, izmještanje poslovanja (outsourcing – kad bogati premještaju fabrike u siromašne zemlje gdje djeca od 9 do 14 godina rade za poznate svjetske marke za 2$ dnevno), fiksiranje cijena, monopolistički ortakluk, eksploatacija radne snage i dogovori unutar vlade su samo neki od primjera. Interes za profitom u današnjem društvu je gotovo uvijek ispred brige o društvu ili čovjeku, i zato je motivacija zasnovana na profitu zapravo štetna, jer primarna inicijativa nije da se doprinese društvu na smislen način, već samo da se zaradi na bilo koji mogući način. To se vidi ako se baci samo jedan pogled na: konzervanse u našoj hrani koji izazivaju rak, ili unaprijed planiranu zastarjelost proizvoda sa ciljem da kratko traje da bi  bili primorani da ponovo kupujemo, ili zdravstvena industrija kojoj primarni interes nije zdravstvo i dobrobit ljudi nego profit, koja naplaćuje i do 300$ za običnu pilulu antibiotika. Bolnica odbija da liječi ljude koji umiru jer ti ljudi nemaju novac da plate operaciju ili lijekove, iako resursi za to liječenje stoje neiskorišteni. Problemi u ovakvom sadašnjem društvu zasnovanom na profitu će biti riješeni samo ako se može doći do profita rješavanjem ovih problema, tako da nas prioritet profita stavlja u poziciju „mi protiv njih„ jer unutar monetarnog sistema mora da postoji odnos kupac-prodavac, zaposleni-poslodavac, klijent-vlasnik, imati-nemati. Mi smo u konstantnom ratu jedni sa drugima da bi preživjeli. U ovoj bici ima malo vremena i prostora za održivi ljudski progres, a rezultat toga je bolesni, zagađeni i poremećeni svijet koji nas okružuje. Mi danas živimo u vremenu mentalne korupcije i manipulacije – imamo konzumerski apetit za stvarima, ulijećemo u dužničko ropstvo da bi imali nešto što nam ne treba,gdje imati zamjenjuje biti, a težnja za komforom zamjenjuje težnju za slobodom. Produktivnost raste, ali prihodi srednje klase stagniraju, pa se realno čak i smanjuju. Da bi održali standard, građani počinju da se zadužuju, tako da je sve što danas posjeduju,„pod hipotekom”, uzeto na kredit, i stanovi, i automobile, većina i studira na kredit. Na drugoj strani, jedan odsto najbogatijih zahvata sve veći dio nacionalnog ekonomskog kolača. U našoj ekonomiji važii pravilo da ko ima najviše para određuje pravila igre.  Pohlepa, a ne ljudski boljitak i opstanak, je pokretačka sila monetarnog sistema. Ljudsko biće se navikava da želi sve „više„ materijalnog bogatstva, stvara se kultura i stanovništvo koji nemaju smisao za ravnotežu, osjećaj za ono što je zaista važno, ili „dovoljno„. Svaki dan ljudi obilaze radnje, prebacuju sa jedne na drugu karticu, kombinuju odložena plaćanja, sutradan brinući kako će sve otplatiti. Živimo u materijalistički orijentisanom društvu, gdje su novac, status i moć “sveto trojstvo”, pa skupocjena odjeća i nakit predstavljaju simbol društvenog statusa.   U osnovi te želje za dokazivanjem statusa jeste nisko samopouzdanje i nepostojanje sopstvenog identita – “ako na sebi imam nešto što vrijedi, to znači da i ja vrijedim”. Emotivna praznina se kompenzuje materijalnim dobrima, ali zadovoljstvo kupovinom brzo iščezne a osjećanje emotivne praznine ostaje kao i mehanizam “kupi-da-budeš-srećna-osoba”. Reklamiranje pogoršava sve to svojim neprestanim prikazivanjem „mogućnosti„ primoravajući ljude da preispituju svoju vrijednost zato što nemaju „najbolje stvari u životu„, i tom marketinškom manipulacijom vas navode na zaduživanje da bi kupili sebi te stvari, jer sam dug predstavlja vrlo djelotvorno sredstvo socijalne kontrole.  Profesionalni propagandisti i oglašivači koriste moderna sredstva komunikacije da kontrolišu naše misli i ponašanje, navodeći nas na podržavanje interesa njihovih klijenata, najčešće da glasamo za željenog političkog kandidata ili kupimo odredjeni proizvod. Cilj korporacija je da maksimiziraju profit i udio na tržištu. Idealno za takav sistem su pojedinci koji su potpuno distancirani jedni od drugih, čija koncepcija njih samih i osjećaj vrijednosti je samo, u tome “koliko materijalnih želja mogu zadovoljiti?” Zato imamo ogromne industrije odnosa s javnošću i industrije oglašavanja, koje su dizajnirane tako da od ranog djetinjstva oblikuju ljude u ovaj željeni kulurološki obrazac. Socijalna kontrola se sprovodi i putem programa tajnog nadgledanja gradjana. Većina ljudi u razvijenim zemljama provode dosta vremena na Internetu, a vlade u tajnosti grade nadzorni sistem da bi produžili vlastitu moć, uz uništenje privatnosti, slobode Interneta i osnovnih građanskih sloboda ljudi širom svijeta. Američka NSA (Nacionalna Bezbjednosna Agencija) je sagradila infrastrukturu koja dopušta presretanje gotovo svega. NSA automatski bilježi veliku većinu ljudske komunikacije bez ciljanja,  prikuplja ih u sistem i filtrira, te ih potom analizira, mjeri i pohranjuje.  Bilo kada mogu se naciljati bilo čiji mailovi, šifre, zapisi poziva, kreditne kartice, samo upotrebom presretača.  Dakle, dok nastoje naciljati nekoga povezanog sa stranim vladama, ili nekog osumnjičenog za terorizam, oni također analiziraju i razgovore običnih ljudi. Ovo je obeshrabrujuće. Ne želimo živjeti u svijetu gdje je sve što učinimo i kažemo zabilježeno, u svijetu bez privatnosti i prostora za intelektualna istraživanja i kreativnost. Vladine tajne agencije će se uvijek radi ‘opasnosti’ i ‘kriza’ dosjetiti novih i nepredviđenih prijetnji koje će iziskivati više vlasti i moći u njihovim rukama, što za cilj ima da ljude zastraši da bi preduzeli rizik nužan za suprotstavljanje i borbu za promjene.

   Kultura je sistem vjerovanja, vrijednosti i društvenih odnosa koji odredjuju i kodiraju zajedničko shvatanje odredjene ljudske grupacije, koje je bitno za pojedinačno preživljavanje i uredjeno društveno funkcionisanje. Ono služi kao prevodilački aparat kroz koji ljudski mozak procesuira masivni protok podataka od naših čula da razvrsta važno od nevažnog, odredi značenje i oblikuje  ponašanje. Procesi kojima kultura oblikuje naša shvatanja i ponašanja se uglavnom odvijaju nesvjesno. Tokom zadnjih 5 hiljada godina, imperijalni vladari su održavali svoju moć djelimično kontrolišući protok informacija kako bi proizvelii kulturne obrasce koji izazivaju strah, podvajanje, naučenu bespomoćnost, i svjesnu zavisnost od jakog vladara koji usmjerava i štiti. Ti obrasci stvaraju emotivnu vezu izmedju vladara i potčinjenih dok otudjuju potčinjene jedne od drugih i od planete Zemlje, uništavajući odnose obostranog medjusobnog pomaganja, i redukujući potčinjene na nivo bespomoćne zavisnosti. Korporativni oglašivači i PR propagandisti su usavršili i profesionalizovali umjetnost kulturne manipulacije, navodeći nas da zasnivamo naš lični identitet na korporativnom logo-u i brendu proizvoda koje koristimo, korporacija za koje radimo, ili korporokratskih političkih partija za koje glasamo ili im pripadamo.  Osiguravaju naše povinovanje na dubljem nivou preko lažnih insinuacija koje otprilike uče ovako: “Mi, ljudski rod, smo po prirodi agresivno individualni i takmičarski nastrojeni i to je baš sjajno, takmičenje je zakon prirode i nosilac napretka i prosperiteta. Gradjanska je dužnost svakog pojedinca da se takmiči kako bi maksimalno uvećao ličnu finansijsku dobit. Svako može uspjeti ko se potrudi, neuspjeh je znak nesposobnosti ili nedostatka karaktera. Nesputano slobodno tržište kanališe ovu takmičarsku energiju da maksmimalno uveća efikasnost, sprovodi inovacije, i optimizira raspodjelu resursa za rast ekonomije i tako prouzrokuje blagostanje za sve. Društveni interes je ništa više nego uvećani lični interes.  Oni što tvrde drugačije su socijalisti/komunisti koji bi ovlastili vladu da otima od produktivnih kako bi nagradila lijene i neodgovorne.  Oni bi ograničavali naše slobode i ubili motor blagostanja oporezujući bogate ili regulišući rad korporacija. Tržište nas nagradjuje u skladu sa našim produktivnim doprinosom. Zato, ne osudjujte bogate iz zavisti, već ih cijenite zbog njihovog doprinosa za stvaranje jake i napredne države.  Korištenje multilateralnih trgovinskih sporazuma da eliminišemo nacionalne granice, radi slobodnog protoka robe, kapitala i investicija, nam donosi univerzalni mir, blagostanje i demokratiju svim svjetskim narodima i državama. Ali sve ovo u stvarnosti nije tako krasno. Evo objašnjenja pravog stanja stvari: Multilateralni trgovinski sporazumi oslobadjaju globalne korporacije od ograničenja u iskorištavanju radnika, ignorišu interese zajednice, zloupotrebljavaju demokratiju, zagadjuju okolinu, i otimaju resurse siromašnih zemalja, sa unistavajućim posljedicama za ljude, zajednice, demokratiju i prirodu.

    Banke ovakav sistem svojski podupiru. Priča o istoriji bankarstva nas vraća u doba dok su ljudi jedni drugima plaćali plemenitim metalima, koje su pohranili kod zlatara koji su imali dobro osigurane trezore, a ovaj im je izdao potvrdu da su oni tu sigurni. Zatim su ljudi međusobno jedni drugima počeli plaćati tim potvrdama, metali su mijenjali vlasnike, ali su ostajali u istom trezoru. Vlasnici trezora su uočili da ljudi nikad nisu uzimali sve, već samo koliko im je trebalo, pa su počeli na određeno razdoblje uz kamatu posuđivati djeliće tuđih kovina ili potvrde na kovine. Tih je potvrda u opticaju odjednom bilo znatno više nego kovina koje su im bile pokriće. Savremeni bankarski sistem, koliko god bio znatno složeniji, u biti je isti takav. Banke otprilike smiju posuditi do 10 puta više novca nego što ga zapravo imaju. Pri  kupovini stana može se vidjeti da je kamata koju za dvadeset godina platiš banci tek nešto manja od vrijednosti štana. Dakle, jedan stan ide i banci. Zašto se ne bi koristio neki bolji model za obračun kamata, zašto država ne bi ljudima davala kredite za stanove bez kamata ili s nekom malom kamatom? Tako se novac ne bi transformisao u profit banke, nego bi se vraćao u državni budžet, stanovi bi bili svima dostupni, a da pri tom koštaju jednako kao i sada, građevinski lanac bi zarađivao, ljudima bi ostajalo više novca kojim bi, trošeći ga, opet doprinosili državnom budžetu kroz PDV i druge poreze. No, banku je teško izbjeći kad nema alternative. Ponekad banke namjerno povećavaju zalihe novca, što dovodi do inflacije (tj. za kupovinu robe potrebno je više papirnih novčanica). Bankari potom stvaraju situacije u kojima je teško doći do kredita (obično povećanjem kamatnih stopa) kako bi se oslabila ekonomija i pružio lijek protiv inflacije. Posle porasta kamatnih stopa, poslovna aktivnost se usporava a često doživljava i kolaps. Prije kolapsa korporacije se rješavaju svojih udjela u vrhu poslovnog ciklusa, kada dionice imaju najveću vrijednost, a onda nakon sloma, kada su vrijednosti dionica kompanija najniže, ponovo ih kupuju po bagatelnim cijenama. Tokom ekonomske krize prosječan građanin (koji je ostao bez posla) neće moći plaćati svoje račune pa će mu banka na osnovu hipoteke i njegove nemoći da otplaćuje već šta je kupio na osnovu kredita  (stan, kuća, auto) uzeti zemlju, imovinu, resurse i novac koji je tobože “posjedovao”.

Struktura je uvijek hijerarhijska, tako da oni koji su na vrhu piramide uvijek imaju veću korist od većine koja se nalazi pri dnu. Za ljude na vrhu je pozitivno ako je ostatak ljudi zadužen jer je tako motivisan da bude zaposlen i da se plaši da će možda i izgubiti taj posao, jer time postaje pokoran. Osoba kojoj je „prijeko potreban„ posao će vjerovatno prihvatiti nižu platu, i neće praviti probleme na poslu. Jedan od najpouzdanijih načina da se ljudi motivišu da ostanu zaposleni i da budu pokorni jeste da se ti ljudi natjeraju da se zaduže. Osoba koja ima velika dugovanja će vrlo vjerovatno biti mnogo pokornija sistemu od osobe koja nema dugovanja. O mehanizmu „dužničkog ropstva„ se malo govori, zato što većina ljudi i ne razmišlja o tome. Praktično svaki novac koji postoji u opticaju mora da se vrati bankovnom sistemu, a da bi se vratio, on mora biti „zarađen„ od strane onih koji su ga pozajmili, i to uglavnom zarađen kroz formu „nadnice„ ili „profita„, time zahtijevajući ljudski rad/pokornost. Ovaj problem se samo pogoršava time što znamo da uvijek postoji više nenaplaćenog duga nego novca u opticaju (zbog kamate koja se naplaćuje i stalno povećava dug sam po sebi), čineći time bilo kakvo nastojanje javnosti da „poravna„ dugove potpuno uzaludnim, osiguravajući time masovno ropstvo.  Robovi prošlosti nisu brinuli o otkazima, ratama kredita, stanu i hrani, a moderni robovi današnjice sami moraju da brinu o hrani i stanovanju, i sami da plaćaju svoje dugove onima kod kojih su u dužničkom ropstvu.

U društvu oskudice i konstantne borbe za preživljavanje nije rasulo i kriza, to je svjesno uništavanje samog tkiva društva. U destruktivnosti ovakvog sistemskog uredjenja buja  kriminal, amoralnost, zakon proste sile i nasilja, autoritarnost svih vrsta. Fenomen posljedica ovog monetarnog sistema je legalizovana pljačka.  Ovaj sistem neoliberalne ekonomije bijedne čini još bijednijima, dok njegovi kreatori i dalje govore o izazovima i šansama koje donosi profitiranje na siromaštvu većine čovječanstva. Ni komunistički etatizam, tj. staljinističko centralno planiranje, ni tržišni kapitalizam ne nude način za izlazak iz ekonomsko/društveno/ekološke krize. Propali sistemi, oličen u tiranima, diktatorima, i zlokobnim vlasnicima korporacija, trebaju adekvatnu zamjenu – ovaj sistem se ne može popraviti kozmetičkim zahvatima nego se sam sistem kao direktan uzrok problema mora promijeniti iz temelja.

        Najbolji primjer bolesti ovog sistema su nedavna otkrića o tajnim planovima arktičkih zemalja za borbu za energetske resurse, koji bivaju otkriveni nakon topljenja ledenih santi na Arktiku. Umjesto da ih topljenje ledenih santi potakne na akciju za klimatske promjene, lideri država investiraju u vojnu opremu da bi se borili za naftu ispod tog leda. Pripremaju se za ratove da bi crpili ista fosilna goriva koja su doprinijela da se taj led i počne topiti. Pothranjenost, koja muči više od 100 miliona ljudi u svijetu, bi mogla biti riješena s tri milijarde dolara godišnje. No, važnije je reći da vlade ulažu u oružje koje ima snagu sedam puta razoriti planetu. A dovoljna je samo jedna ili dvije osobe da donesu gomilu problema čovječanstvu. Jako puno propagande je potrošeno da bi se ovi vojni troškovi prikazali kao nužnost za obranu demokratije i civilizovanog svijeta, zaštitu populacije, dok se događa upravo suprotno. Ta ulaganja su vrlo opasna za život čovječanstva. 

Postoje i teorije o prenaseljenosti Zemlje i njenim posljedicama za životnu sredinu, ističe se kako se puno ljudi rađa u siromašnim zemljama, dok su bijeli ljudi vrlo ekonomični s potomstvom. Jasno je da u tome ima rasističkih korijena i puno preuveličavanja. Sada smo na sedam milijardi, a znamo da možemo hraniti bez ikakvih problema 12 milijardi ljudi, ukoliko je hrana raspodijeljena na pravilan način.  Na planeti se sada proizvodi hrana za 12 milijardi ljudi. Većina hrane se baca u more ili se spaljuje da bi se održala cijena odredjenoj robi. To je zakon tržista i profita – hiperprodukcija, slobodno tržište, konkurencija, povoljna cijena. Da se proizvodi po potrebama tržista, ne bi se ništa bacalo, ovi bogati bi bili malo manje bogati, svi bi bili siti, Zemlja bi bila čistija i na njoj bi bilo mnogo više kiseonika. Nemamo problem prenaseljenosti, problem je u nejednakosti i činjenici da milijarda ljudi gladuje i pati od pothranjenosti, dok drugi dio ljudi koristi hranu da bi proizvodio etanol, biogoriva i slično. Sigurno je da bi se kad bi se poboljšali uslovi života u zemljama Trećeg svijeta demografski rast smanjio. Ljudi su vrlo siromašni i nemaju nikakvu socijalnu zaštitu. U tim okolnostima je racionalno rađati puno djece kako biste bili sigurni da će neka od njih preživjeti i pomoći svojim roditeljima kada budu stari. Penzije u najsiromašnijim zemljama ne postoje. Da se organizuje socijalna zaštita i penzije, porodice ne bi bile tako brojne, kao i kad bi se poboljšali uslovi života.

 Političari, kao izvršni odbor krupnog kapitala, služeći korporativnim oligarhijama, vrše masivne kozmetičke zahvate na sistemu koji od potpune propasti spasavaju novcem onih koji najviše trpe – građanskih robova/ poreznih obveznika. Širenje svijesti o tome da nije bitan samo profit nego dobrobit ljudi, u programima političkih partija svelo se na ponavljanje lažljivih fraza i ispiranje mozga tokom predizbornih političkih kampanja.

Kriminal vlasti je jedan od složenijih i težih formi ponašanja za razmatranje, jer je samo shvatanje vlasti u velikoj mjeri izmijenjeno onim vrijednostima na kojima ova „vladajuća klasa„  insistira u društvu, kroz masovne medije i tradicionalni nacionalizam. Idealno, najveći prioritet vlade bi trebalo da budu interesi javnosti. Nažalost, kako nam je istorija pokazala, ovo nije slučaj, Naime, vlada postoji kao korporacija „roditelj„ svim drugim korporacijama koje djeluju unutar ekonomije jedne zemlje. Političar može da dobije novčani „doprinos„ od kompanije koju favorizuje u svojim odlukama, a ta kompanija dobija povlastice kroz povoljnije odluke vlade. Lobiranje i prilozi globalno iznose milijarde dolara godišnje i ovaj novac se daje političkim partijama. Političari nisu ljudi koji brinu o našim interesima, oni su političari i lutke na koncu svojih gospodara. Nisu plaćeni da bi imali stav. Oni nisu subjekat, oni su objekat. Njih zaista ne treba ozbiljno shvatati osim ako ne želite biti kao oni. Časni, pošteni, ozbiljni, dobri ljudi ne mogu ući u politiku.

Balkanski političari, gospodari naših sudbina, su skupine lažnih nacionalnih dušebrižnika koji uvijek naprave vlast sa istim ciljevima: ostanak na vlasti po svaku cijenu, uz mahinacije, prevare, laži, i podmetanja  tranzicijskog kapitalizma. Sve što je ikada stvoreno kao vrijednost poništeno je, izigrano, preokrenuto u laž, obesmišljeno metodama proizvodnje neprijateljstva, apatije i beznađa. Nije važno pod kojom ideologijom su to radili političari, istina je samo jedna: da političari nemaju nikakvu ideju vodilju, da im ništa nije sveto i da jedino u šta oni vjeruju jeste samo njihov lični interes. Možda ima onih koji zaslužuju poštovanje, ali ih je malo. Ne smijemo više našu sudbinu da prepustimo političarima. Svaki političar je spreman da žrtvuje svoj narod da bi sačuvao svoju političku funkciju, svoj oteti kapital, i svoju zlikovačku stranku preko koje sprovodi organizovani kriminal. Političari su glavni krivci za tragediju koja nam se desila i njih treba da izvedemo na sud istorije. Nije uopše važno da li su to radili pod ideologijom vlasti radničke klase, da li pod nacionalističkim zastavama, ili u ime evroatlantskih integracija, ljudskih prava i slobodnog tržišta, dok su oni, rasprodajući sva nacionalna bogatstva, postajali tajkuni tranzicije. Političari se ponašaju uvijek isto: kada su na vlasti kradu, pljačkaju, manipulišu, bogate se, zabranjuju medije, prijete, ucjenjuju, podmićuju, i ne daju nikakve prijevremene izbore. Kada su na vlasti političari bi potpuno ukinuli izbore jer su nepotrebni, jer ih ometaju u njihovom pljačkanju države i naroda, jer nisu dobri u trenucima kada predajemo kandidaturu za ulazak u bankrotiranu EU, jer nisu dobri zato što nismo riješili pitanja vlasti radničke klase, nacije, ili pitanja slobodnog tržista, Kada su, pak, u opoziciji, političari traže da se svake nedjelje održavaju izbori, da se uhapse svi oni koji su krali (a nisu članovi njihove gangsterske političke bande), da se otvore mediji koje su oni zatvorili za svaku kritičku misao (dok su bili na vlasti), da se uhapse svi tajkuni (osim onih koji njih finansiraju), da se nacionalizuje imovina svim političarima i kriminalcima (osim njima i njihovim saučesnicima). Političari u opoziciji traže da mi, koji ne pripadamo nijednom političkom kriminalnom gangu, koji smo istinski stručni, moralni i nezavisni, podržimo ponovo te iste da dođu na vlast i da nam rade sve ono što su nam već radili ili što nam radi sadašnji režim. Ono što je zajednička osobina političara, bez obzira da li su na vlasti ili u opoziciji, jeste da smatraju da su baš oni izabrani da postanu od golja velike gazde, da imaju privatnu vojsku tjelohranitelja i da budu svaki dan na medijima, da se zabavljaju narodnim budžetskim parama. Ne treba čekati izbore da se vidi da nekog spektakularnog preokreta u politici naše države i nema. 

KORPOROKRATIJA: Termin korporokratija je korporativno-poslovno-političko partnerstvo koje rukovodi današnjim društvom globalno. U korporokratiji, iako se održavaju izbori, stvarna istina je da gigantske korporacije i bogata elita rukovode na način koji zadovoljava njihove sebične interese. Mnogi shvataju da ne žive u istinskoj demokratiji gdje imaju stvarnu moć izbora, ili u republici u kojoj imaju predstavnike koji će ih stvarno zastupati u institucijama. Ljudi se osjećaju bespomoćno što na kraju rezultira pasivnošću. Korporokratija, pomoću svojih ogromnih finansijskih resursa i kontrolom korporativnih masovnih medija, osigurava da samo nekoliko političkih kandidata imaju šansu da pobijede na izborima. Takodje potplaćuje kandidate na svim stranama kroz novčane doprinose kampanjama, kombinacije sa zapošljavanjima i ostalim vrstama mita. Kada dodje do izbora – za kog god da glasaju, oni opet dobiju isto. Naše mišljenje se može i uvažiti u vezi nekih marginalnih pitanja, za koja korporokratija ne mari, ali naše mišljenje je uvijek ignorisano u vezi pitanja u koja je umiješan ogroman novac, kao ratovi ili ekonomske mahinacije. Pritisak grupe utiče na ljude da potisnu svoje sumnje pod uticajem većinske grupacije. A ona manjina koja se buni protiv korporokratije postaje politički i ekonomski marginalizovana, i to takodje zastrašuje ljude u dalje potčinjavanje i pasivnost. Iako to mnogi znaju, vrlo malo ljudi uopšte protestuje. Kada mi kao pojedinci ili čitavo društvo gutamo previše dugo, onda postepeno gubimo samopoštovanje do tačke kada smo psihološki previše slabi da bismo preduzeli neku akciju. Mnoge je sramota priznati da su i oni, takodje, posle dugo godina domaćeg korporokratijskog potčinjavanja, razvili ono što je Bob Marli nazivao “mentalnim  ropstvom”. I tako, ljudi usvajaju “naučenu bespomoćnost”. Moć se najčešće doživljava kao nešto „negativno“ i prve asocijacije na moć jesu: vlast, država, autoritet, novac, sila, birokratija, imajući u vidu jedino zloupotrebu moći. Ljudi tako postaju frustrirani kad istina o lažima, iskorištavanjima i opresiji ne oslobodi ljude. Ali ako ne postanemo svjesni istinske realnosti, nećemo je ni moći poboljšati. Važno je da kritički nastrojeni pesimisti koji su izgubili nadu znaju – istorija nas uči da nikad ne znate, kad će se ispravne istorijske varijable posložiti da ohrabre ljude da se oslobode straha i stvore energiju za otpor. Kao naš zadatak vidimo osnaživanje, oživljavanje, izučavanje, i podsjećanje na druge vrste moći ili druge pristupe moći: moć saradnje i moć za promjenu, za akciju, za stvaranje, za izgradnju. Ljudi se često osjećaju bespomoćnim pred vladajućim strukturama, korporacijama, vojnom mašinerijom i drugim zloupotrebljavačima moći koju imaju, a zaboravljamo koliko su sve te strukture osjetljive i ranjive na različite oblike udruživanja i saradnje ljudi: pritisak organizovanih grupa, bojkot, štrajk, jasno i masovno izražavanje nezadovoljstva. Ljudi bi mogli mnogo toga da promijene, jer oni su zapravo ti koji imaju moć pod uslovom da se udruže. Arogancija opresivnih vladara čini da njihova vlast pogrešno procijeni veličine pohlepe i straha, koji su najvažniji u održavanju pasivnosti kod ljudi. U slučajevima rušenja diktatora, koji zbog pohlepe i arogancije nisu dijelili plijen sa dovoljno bitangi oko sebe, tako da se ovi nisu bunili tokom njihovog pada sa vlasti.  Kad su ti narodi prevazišli strah i preduzeli akciju, dobili su jos više hrabrosti i energije za dalje djelovanje.

       Većina naših kulturnih i glavnih institucija većinom brinu o profitu i kontroli stanovništva, a ne o stvaranju kritički mislećih ljudi koji odbacuju totalitarizam. Ljudi su slomljeni od strane kulture i institucija stvorenih korporokratijskim metodama. Pored pseudo-demokratskog izbornog sistema koji izaziva bespomoćnost, slomljeni smo ideologijom  potrošnje i opsjednutosti novcem na račun svih ostalih aspekata našeg života – što slama naš integritet  i slabi nas kao ljude. Takodje smo slomljeni rastućom društvenom izolacijom, birokratizacijom, prismotrom, kontrolom korporativnim medijima, i ostalim javnim institucijama. Zastrašivanje je najdjelotvornija poluga vlasti i kontrole: U našoj svakodnevnoj stvarnosti postoji hiperprodukcija slika neprijatelja. Što smo zastrašenije osobe, zgrčenije, to je lakše političkim, ekonomskim i drugim elitama da rade ono što ide samo u njihovu korist (naravno, tvrdeći da je korist opštedruštvena). Prihvatajući tu igru, mahom nesvjesno, dozvoljavajući da budemo zaplašene osobe drugim i drugačijim, direktno doprinosimo širenju strukturalnog i kulturnog nasilja. Najrasprostranjeniji oblici tog prihvatanja igre jesu apatija, nereagovanje, šutnja, sklanjanje, poricanje.

Omladina se sve slabije buni zato što ih osnovne društvene pokretačke snage umiruju i slabe. Na primjer, naše standardne škole puno više podučavaju pokoravanju i sljedbeništvu nego kritičkom razmišljanju. Djeca danas gledaju više televizije nego ikad, i za mnogu mladež je jedino iskustvo samoostvarivanja virtualno, npr igrajući video igrice, a televizija je takva superiorna umrtvljujuća snaga da zatvori koriste više televizora umjesto unajmljivanja više zatvorskih čuvara. Za onu djecu koja se ipak bune, kognitivno ili bihejvioralno, i koja se slijepo ne povinuju bilo kojoj vlasti, tu je povećana prisutnost profesije mentalnog zdravlja, sa pojačanom medikacijom takozvanih remetilačkih poremećaja kao što je “opozicioni poremećaj otpora”.  A stariji omladinci su u dužničkom ropstvu, kroz studentske zajmove i visoke školarine, što slama njihovu mogućnost da se pokušaju oduprijeti nepravednom poretku stvari.

Korporativni mediji stvaraju za korporokratiju koristan razdor izmedju nas na “radikale”, “umjerenjake” ili “socijaldemokrate”, zato što nema veze koja  je od ovih grupa trenutni izborni pobjednik – korporokratija i dalje drži moć. Sa ciljem pobjede nad korporokratijom, korisnije je dijeliti ljude na “pro-korporatiste” i “anti-korporatiste”. Jedna koncepcija demokratije smatra da je demokratsko društvo ono u kojem javnost ima sredstva da na neki smislen način učestvuje u rješavanju vlastitih poslova, a sredstva informisanja su otvorena i slobodna. Začudjujuća prisutna koncepcija demokratije, ali VAŽNO JE RAZUMJETI DA JE TO PREOVLADJUJUĆA KONCEPCIJA, je da javnost mora biti spriječena da upravlja vlastitim poslovima, a sredstva informisanja moraju biti držana pod strogom kontrolom. Medijsku sferu ne možemo ovde prepoznati kao osnovu kritičke javnosti. Najveći dio medija i dalje opstaje u polju zavisnosti, što od centara političke moći, što od tajkuna, što od tajnih službi. U stvari, nema potpuno slobodnih i autonomnih medija. Zato je žalosna činjenica da je takvim medijima primjeren novinar koji se dobro uklapa u tu situaciju, koji nisu spremni da brane društvene vrijednosti i da grade etičku skalu vrijednosti. 

Postoji 10 STRATEGIJA MANIPULACIJE LJUDIMA PUTEM MEDIJA: 1.PREUSMJERAVANJE PAŽNJE: Pažnja javnosti preusmjerava se sa važnih  problema na nevažne. Javnost se pretrpava nebitnim informacijama, da ljudi ne bi razmišljali i da  se ne bi posvijetili razumijevanju svijeta.  2. STVARANJE PROBLEMA: Stvara se problem, da bi javnost reagovala na njega. Npr: izaziva se i prenosi nasilje, da bi javnost lakše prihvatila ograničavanje slobode, ekonomsku krizu i na kraju da bi se opravdalo rušenje socijalne države. 3. POSTUPNOST PROMJENA: Da bi javnost pristala na neku neprihvatljivu mjeru, promjena se uvodi postepeno,  mjesecima i godinama. Mjere, koje bi izazvale otpor ukoliko bi se izvele naglo, sprovode se taktikom malih koraka. Svijet se vremenom mijenja, a da pritom većina ljudi i nema svijest o promjenama. 4. ODLAGANJE: Način da se javnost pripremi na nepopularne promjene je, da se one najavljuju unaprijed. Ljudi ne osjete svu težinu promjena, jer se privikavaju na samu ideju o promjeni. A i “zajednička nada u bolju budućnost” olakšava prihvatanje. 5. UPOTREBA DJEČIJEG JEZIKA: Kad se manipulatori odraslima obraćaju kao djeci, tada javnost potiskuje svoju kritičku svijest i poruka ima snažnije dejstvo.Ovaj mehanizam koristi se i prilikom reklamiranja. 6. ZLOUPOTREBA EMOCIJA: Koristi se za ometanje razumnog rasuđivanja. Kritičku svijest zamjenjuju emotivni impulsi (bijes, strah) Upotrebom emotivnog reagovanja omogućava se pristup nesvjesnom, pa je moguće sugerisati ideje, želje, brige, bojazni ili prinudu, ili izazvati određeno ponašanje. 7. NEZNANJE: Kvalitet obrazovanja nižih društvenih slojeva se srozava, čime se onemogućava pristup mehanizmima manipulacije, a i da bi se razvijalo što veće nerazumijevanje između viših i nižih obrazovnih slojeva.  8. VELIČANJE GLUPOŠTI: Javnost se  podstiče da prihvata  prosječnost. Ljude ubjeđuju da je poželjno (in, u modi) biti glup, vulgaran i neuk, dok se paralelno izaziva otpor prema obrazovanju, kulturi i nauci.  9. STVARANJE OSJEĆAJA KRIVICE: Ubjedivanje pojedinca da je isključivo on odgovoran za sopstvenu nesreću, usljed oskudnog znanja, ograničenih sposobnosti, ili nedovoljnog truda. Tako nesiguran i potcijenjen pojedinac, s osjećajem krivice, odustaje od traženja pravih uzroka svog položaja i pobune protiv sistema. 10. ZLOUPOTREBA ZNANJA: Brz razvoj nauke poslednjih 50 godina stvara provaliju između znanja običih ljudi i vladajuće elite koja manipuliše informacijama.  Dostignuća raznovrsnih nauka, i napredno znanje o čovjeku “SISTEM” koristi  za manipulaciju – a ne na opštu dobrobit čovječanstva.

Potrošačko društvo je izgradilo marketing, da čovjeka uvjeri da kupi nešto što mu ne treba, za novac koji nema (kreditnu karticu). To znači da čovjeka treba manipulativno nagovoriti da se što više zaduži, jer je onda  njime lakše vladati. Ako čovjek nikome ništa ne duguje, tada sebi može više dopustiti, ali ako duguje, za auto, za kuću ili stan, dovoljno mu je priprijetiti otkazom i čovjek šuti, jer ako ostane bez posla, ostaće bez egzistencije i dobara koja je sticao mukotrpnim radom, pogotovo kada iza sebe ima porodicu, živi u bijedi i zavisi od te crkavice. Ovi današnji oglašivači su učenici američkog agresivnog marketinga rođenog u potrošačkom društvu. Dakle mi sve slijepo vjerujemo tim propagandnim manipulatorima, spin-doktorima koji se mogu uporediti sa  Goebbelsom, Hitlerovim šefom propagande. Marketinške agencije se cere na vas sa visokih reklama i čine da se osjećate manjim nego što jeste, neadekvatno. Oni stavljaju fraze na pokretne i nepokretne reklame koje ističu da niste dovoljno seksi i da se sva zabava dešava negdje drugdje, osim ako i vi ne uplatite njihov reklamirani proizvod ili uslugu. Oni imaju pristup najsofisticiranijoj tehnologiji i zlostavljaju vas  njome. Brendovi, logoi, prava intelektualnog vlasništva i zakoni zaštite kopiranja štite njihove interese.

Radnici su robovi modernog doba. Prekarnost je termin kojim se opisuje činjenica da je danas velik dio stanovništva subjekt egzistencijalne nesigurnosti i fleksibilne eksploatacije (niske i nesigurne plate, nesigurno radno mjesto, neredovni prihodi,   rizik od društvenog isključenja zbog niskih primanja, visoki troškovi života itd.). Ovi uslovi prekarnosti utiču na sve oblike rada koji se tiču servisne ekonomije u užem smislu i cjelokupnog stanovništva u širem smislu, ali posebno pogađaju omladinu, proste radnike, žene i imigrante. Ako se vlasti ne suoče s problemima, s bijesom i s pitanjima koje prekarijat postavlja, slijede neredi. Ko su sve ljudi koji spadaju u klasu prekarijata i šta im je zajedničko?  Postoji nekoliko različitih kategorija: 1. Ljudi koji nemaju visoko obrazovanje i dolaze iz klasične radničke klase, rade – ako rade – na određeno vrijeme i ne mogu ostvarivati nikakve povlastice, nisu kreditno sposobni, nemaju perspektivu i degradirani su. Oni se osjećaju iskorišteno od sistema, ne razmišljaju o budućnosti i nemaju odnos saosjećanja i solidarnosti s drugim ljudima. Ta solidarnost je namjerno iskorijenjena. 2. Ljudi koji su obrazovani, koji su pametni, završili visoke škole, ali su frustrirani jer žive u društvu za koje misle da im ne pruža nikakvu šansu, nikakvu karijeru, nikakvu sigurnost pa ni osjećaj pripadanja. Oni se osjećaju kao da su napušteni od svih, kao očajnici. Ne vide da im politički predstavnici nude ikakvo rješenje.  3. Treća i najopasnija skupina prekarijata – to su oni koji su otpadnici stare radničke klase i naginju neofašizmu, koji ih ubjeđuju da su slabi i uništeni zbog stranaca, zbog useljenika, zbog muslimana, zbog onih koji su drukčiji, i navode ih na nasilje prema njima. Zajedno, sve ove grupe su nova, opasna klasa, još nisu ujedinjeni, ali to je pitanje vremena. No, sve ove slike koje vide, svi ovi protesti koji se događaju po svijetu daju im nadu da ljudi kao oni imaju pravo i hrabrost da kažu da je dosta i da žele dostojno živjeti. Globalizacija ih je uništila jer je ona otvorila svjetsku ekonomiju i tržišnom utakmicom slomila radnu snagu. Toliki Kinezi, Indijci, Vijetnamci, koji su spremni raditi za jednu tridesetinu plate evropskog radnika – time ste evropsku radničku klasu natjerali da prihvate manje plate. Kad se tržište otvorilo, ljudi na vlasti znali su da će plate pasti. Ako bi pale naglo, odmah bi došlo do protesta i političari bi otišli s vlasti. Umjesto toga, napravili su pogodbu s bankama, ljudi su počeli puno lakše dobivati kredite, počeli su kupovati, prividno su počeli osjećati neke povlastice. No, to je sve bilo vještački. Krediti su trebali odgoditi propast i prividno neutralizovati smanjivanje plata. Dvadeset godina ta je konstrukcija funkcionisala, mogli ste dobiti kredit, a da niste bili za to sposobni, i počeli ste gomilati dugove. Isto je radila i država. To nije moglo trajati vječno. Počela je finansijska kriza i odjednom vlade u SAD-u i Evropi imaju toliko dugova da moraju početi dramatično rezati sve izdatke. Od 2008. prekarijat u svim evropskim zemljama sluša isto: smanjićemo izdatke za zdravstvo, za školstvo, za socijalu, za javne parkove, za vrtiće! Stvarnost je strašna jer vlade lijevog centra i vlade desnog centra potpuno se jednako ponašaju i one su ovu krizu pospješile i  osiromašile većinu. Istovremeno je klasa superbogataša zaštićena od svega, a oni su politički i finansijski sponzori ovih na vlasti. Ljudi koji plaćaju ceh su prekarijat. No, od 2008. on raste i snaži, on je klasa u nastajanju u marksističkim kategorijama. Kako prekarijat bude jači, shvatićemo da i mi možemo biti dio njih i da zato moramo sasjećati s tim ljudima. Srednja klasa i bogati, oni se boje prekarijata, ugrađuju bezbjednosne kamjere i imaju zaštitare. Ideologija prekarijata su ideje Francuske revolucije,  jednakosti, slobode i bratstva, ove će se ideje ponovno osmisliti i realizovati sada, u 21. stoljeću. Jedna od najgorih posljedica neoliberalizma je da je osiromašena većina ušutkana i da nema nikakva prava, nikakve slobode, nema glas. Uništene su slobode, nismo jednaki, nismo solidarni, ali, prekarijat će to promijeniti. Kriminalizirali smo niže slojeve društva, srednjoj klasi i bogatima oni smetaju, ne žele ih gledati i izoluju ih. Odlučuju u ime većine koju niko ništa ne pita, sve to zaogrnuto u veo demokratije. Imamo toliko neravnopravnosti u raspodjeli bogatstva koju su namjerno proizveli tvorci neoliberalizma.  Nakon nekog vremena nejednakost stvara nerede koje smo vidjeli na ulicama širom svijeta jer je to manifest nepravde. Potrebna nam je pravednost u raspodjeli bogatstva: i to ne da svaki građanin ima pravo na minimalac, nego na “osnovni dohodak” od kojega može pristojno živjeti. To bi trebalo biti temeljno ljudsko pravo. Vi i vaši preci stvarali ste bogatstvo svoje zemlje, i bilo bi pravedno da imate neki udio od njega, generacije prije vas dale su svoj doprinos i vi ćete svojim radom dati doprinos generacijama koje dolaze. Svi imamo pravo na neku vrstu socijalne dividende koju nam država treba omogućiti. Radi se o skromnim iznosima, ali o velikom civilizacijskom napretku. Ako imate društvo u kojima su ljudi sigurni i ne boje se šta im sutra nosi, tek onda ćete imati ljude koji tom društvu pripadaju, koji su solidarni, koji su produktivni i altruistični. Takvu jednu vrstu reforme će prekarijat iznijeti na svojim plećima. To nije socijalizam. Ljevicu je uništio laburizam, rad nije samo produktivnost. Soijaldemokrati su smatrali da je zapošljavanje najvažnije. Počeli su štititi smo one koji su radili u klasičnim poslovima, a oni koji nisu bili produktivni, ostavljeni su po strani, recimo žene domaćice. Ljevica je izgubila integritet, svoje saosjećanje i poštenje i postala je politički manipulator koji želi samo zadržati radničke glasove. Globalno nisu više to bili u stanju, a time su osnažili prekarijat. Ljevica se mora vratiti svojim vrijednostima, i borbi za stvarno moderno, ravnopravno društvo. Ako ne postanemo bolji svijet, onda ćemo dobiti novi fašizam. Elita radi što želi, ne mareći za one koji nisu toliko bogati kao oni, a sve nas je više takvih. Ali, na kraju će ta nova  klasa promijeniti svijet.  Radnici se moraju organizovati da zaštite svoje interese –  svi koji su čekali da im neki političar ili država nešto sredi propali su.  Sve radničke grupe moraju biti solidarne među sobom, jasno artikulisati šta traže, moraju pridobijati podršku javnosti i čitave zajednice, povezati se da bi sprovele kampanje koje će uticati na strukturu moći u kompanijama i spriječiti nastavak rada sa zamjenskom radnom snagom. Ostale vrste kampanja nikad neće moći nadoknaditi strateški štrajk.  Ponovni uspon radničkog pokreta ne može biti izveden izborom političara, lobiranjem zakona, ili poboljšanim radom sindikata – radnici će morati ponovo otkriti moć štrajka, ne ovog jalovog šrajka, gdje zaposleni bezvoljno čekaju zamjenske radnike da im preuzmu posao, nego će to biti vrsta štrajka koja će biti sposobna blokirati cijele industrije, zasnovana na trenutno zabranjenoj tradicionalnoj radničkoj taktici zaustavljanja proizvodnje i radničke solidarnosti, postignute kroz kolektivne ugovore koji podržavaju štrajk. To je jedini način da se radnici oslobode represivnog sistema radničke kontrole koji im je nametnut od zlotvorske korporokratijske veze korporacija i političara tokom zadnjih stotinjak godina. 

        Korporacije su vještački stvorena administrativna tijela koja mogu pribirati sredstva, politički djelovati itd. Vode ih upravni odbori koji  donose odluke u najboljem interesu za korporaciju. Često smo zgroženi, bijesni i protestujemo zbog zlih stvari koje korporacije rade. Nedostatak empatije (saosjećanja) je glavni uzrok svega što izaziva patnju na globalnoj, lokalnoj i porodičnoj razini. Empatija je poriv da identifikujemo nečije misli i osjećanja, kombinovano sa željom da odgovarajuće uzvratimo na te misli i osjećanja. Apstraktne arene diplomatskih, pravnih i vojnih kanala su jalove da se odgovarajuće nose sa konfliktom jer njihov rad isključuje empatiju kao osnovu istinskog razumijevanja nivoa odnosa dvije ili više osoba.  Istraživanjem “The Network of Global Corporate Control” Švajcarskog federalnog instituta (Swiss Federal Institute (SFI) Zurich) iz 2007. analizirana je svjetska ekonomija – 37 miliona korporacija i investitora. Njihova studija dokazuje da mali konzorcijum korporacija – većinom banaka – kotrolišu svijet. 147 korporacija (1% svih kompanija) imaju kontrolu nad 50% svjetskog bogatstva. Ove mega-korporacije su u centru globalne ekonomije, umrežene su širom svijeta, njihove odluke utiču na tržista širom planete, a postaju pokretači globalnog finansijskog kolapsa. Finansijski slom iz 2008-e može se povezati baš s njima, a i buduće katastrofe takodje mogu biti projektovane na osnovu ove analize. Korporacije su biznis čija je osnovna misija da povećavaju profit,,a ljudska patnja im je redovna usputna djelatnost, Istinskih primjeri, i to samo nekoliko njih su:

1.Monsanto, tvorci toksičnih supštanci koje su izazvale užasnu štetu svijetu na globalnoj razini: Agent Orange, DDT, GMO, itd. (Kod nas njihovi zastupnici već intenzivno lobiraju da se zakon o zabrani GMO ukine kako bi Monsanto ušao na tržište).  10 do 12 kompanija, sa još nekoliko desetina manjih, čvrsto drže monopol u svjetskoj trgovini hranom, a centar im je u Londonu. Oni dominiraju u snabdijevanju skoro svim žitaricama –  od pšenice, kukuruza, ovsa i ječma, do šećerne trske i raži. Oni kontrolišu i trgovinu mesom, mlijekom (posebno mlijekom u prahu), jestivim uljima, mastima, voćem i povrćem. To su pravi vladari svijeta jer onaj ko kontroliše proizvodnju i promet životnih namirnica ima apspolutnu kontrolu nad cijelim ljudskim rodom. Monsanto se krije iza političkih fraza, govoreći da je svrha genetskog inženjeringa ishraniti gladne i zaštititi okolinu, a stvarni cilj je da sprovede svoje zacrtane planove globalne kontrole tržista hrane. A šta je u stvari genetski modifikovan proizvod? To je ukrstanje gena bakterija sa genima biljaka ili životinja. Isti proces će se u budućnosti najvjerovatnije raditi i sa genima čovjeka, ali problem je kako kontrolisati proces gašenja gena, koji može da mutira na 36.000 načina. U SAD-u broj pčelinjih drustava smanjen je za čak 50 odsto, jer su pčele došle u kontakt sa polenom biljaka koje već proizvode pesticide. Divovske korporacije za hemijsku poljoprivrednu industriju su stvorile tri instrumenta za konsolidaciju kontrole lanca prehrane.  Prvi instrument je genetski inženjering kao vrsta kontrole, drugi –  patentiranje sjemena kao vrsta kontrole, a treći je stvaranje sterilnog sjemena.     Monsanto je  biotehnološki gigant, socijalno i ekološki neodgovoran, a spreman da se silom i zastrašivanjem bori protiv ideja suprotnih njihovim  interesima.  Našu hranu kontroliše i proizvodi najveća tvornica pesticida na svijetu, koja nam je donijela defolijant Agent Orange, polihlorirane bifenile (PCB-e) i goveđi hormon rasta, i proizvodi Roundup, najprodavaniji herbicid na svijetu. Toksične hemikalije se dodaju u naše zalihe hrane kroz proizvodnju štetnih pesticida i genetski inženjering sjemenja i plodova. Nije slučajnost da su prehrambene, farmaceutske i medicinske industrije tako dobro povezane. Hrana u današnje vrijeme sadrži ogromne prijetnje našem zdravlju, npr. vještačke arome, boje i zaslađivače, od kojih je dosta u proteklih 20 godina izbačeno iz upotrebe, a tvrdjeno je da nisu štetni, a sada u upotrebi je druga generacija  za koju takođe tvrde da nije štetna, a u pripremi je i treća generacija, o čijim efektima ćemo tek da saznamo.  Istraživanja upotrebe genetski modifikovane hrane pokazuju veoma uznemirujuće rezultate po zdravlje ljudi, zbog koncentracije vještačkih materija u organizmu čovjeka poslije izvjesnog perioda uzimanja. Kod eksperimentalnih životinja u drugoj generaciji se javljaju problemi sa organima, u trećoj su registrovani tumori, a u četvrtoj besplodnost i smrtnost. Francuski Centar za istrazivanje genetičkog inženjerstva dvije godine sprovodio je eksperimente na miševima i genetski modifikovanom kukuruzu. Kod oko 93% ženki pojavili su se tumori u drugoj godini života, kod čovijeka bi to bilo između 35. i 40. godine. Kod tretiranih glodara smrtnost je bila dvostruko veća, a oštećenja jetre čak 5 puta veća od prosjeka. Agrarni stručnjaci, dobronamjerni i nepotkupljeni od GMO lobija, smatraju da bi šteta od genetski modifikovanih proizvoda u domaćoj poljoprivredi bila katastrofalna. S obzirom na to da bi GMO sjeme uništilo domaće, svake godine bismo bili primorani da ga uvozimo i na to bismo godišnje trošili stotine miliona evra.  Na taj način se eliminiše samostalnost domaće proizvodnje. Velike multinacionalne kompanije koje se bave proizvodnjom GMO sjemena, poput američkog magnata Monsanto (koji drži oko 50 posto svjetske proizvodnje GMO sjemena), namjeravaju da ostvare potpun monopol u svjetskoj poljoprivredi, a tako što se u GM sjeme ubacuje takozvani gen terminator koji unistava klicu za naredni ciklus proizvodnje, tj.sjeme koje dobijete od odgajene biljke je jalovo i ne može da proklija. Na ovaj način, stalno ste zavisni od dobavljača, morate da kupite svake godine novo sjeme. Evropska komisija 2013. je poslala Evropskom parlamentu  uredbu kojom će poljoprivrednicima i povrtlarima zakonski propisati obvezno korištenje standardizovanog i unificiranog sjemenja, pri čemu će korištenje starih, rijetkih i autohtonih sorti – koje nemaju gotovo nikakve šanse da dobiju dozvolu za promet – biti kažnjivo, čak i onda kada se siju ili sade u privatnom vrtu. Trenutno tri najveće korporacije – Monsanto, DuPont i Syngenta – kontrolišu 53 pošto svjetskog tržista sjemenjem (deset najvećih kontroliše čak 73 posto!), a do tog su došle tako što su pokupovale gotovo sve manje tradicijske i porodične sjemenare, tako da, zapravo više nemaju konkurenciju.

2. Prehrambena industrija protiv zakona prirode do njihovog bozanstva profita: Nestle i njihove kakao plantaže u Obali Slonovače koje zapošljavaju djecu, plaćaju robovske nadnice, i drže radnike u neljudskim i nesanitarnim uslovima.  Stočarstvo:  Kako uopšte danas nastaju goveda? Veterinar prodje sa jednim velikim proširicom, oplodi oko 600 krava. Tele koje se rodi, odmah se odvaja od krave. Majka ne sme ni da ga pogleda, ni da ga oliže. Ako krava poliže svoje tele, cijeli njen mliječni sistem se mijenja u pravcu dojenja teleta. Medjutim, to se ne dogadja ako radnici odmah odnesu tele. Materinski instinkt se onda ne pokreće, a endokrini sistem tako radi da proizvodi veliku količinu mlijeka. Ne više 10 litara, nego 40 litara. Tele dobija, kao zamjenu za majčino mlijeko, takozvano “mlijeko” koje se pravi od mrtvih životinja. To se zove “životinjsko mlijeko”, ali nemojte da vas taj izraz zavara kao npr “stočno” brašno. To je u stvari “crkotinsko mlijeko”. Naravno, tele onda ne raste 2 godine, nego raste 8-12 meseci i onda bude zaklano. U ovom procesu na svakom koraku se odstupilo od ZAKONA PRIRODE. Profit i samo profit je jedina etika moderne prehrambene industrije. Ove životinje provode čitav svoj život u svojim uzanim kavezima, nikada ne izlaze iz njih sem kada ispune svoj zadatak dostizanja povoljne težine za kraj, ne kreću se, hrane se svakojakim koncentratima, dobijaju sijaset antibiotika, izložene su neviđenom stresu, a na tržištu se potom ljudima prodaje njihovo meso, prepuno toksina… ima li tu mjesta za zdravlje?

3.Big  Pharma i ostali farmaceutski koncerni koji nas organizovano tjeraju da kupujemo i trošimo lijekove koji ili ne djeluju ili čine više štete od koristi. Zakon o hrani, tzv. Direktivu 2004/24/EC potpisalo je 120 zemalja svijeta. Budući da je većina država odavno uvrstila Codex alimentarius u svoju pravnu legislativu, može se očekivati da će se brzo donijeti propis u skladu s Direktivom 2004/24/EC, koja oduzima pravo na alternativno liječenje. Ovim zakonom, zauzimaju apsolutni monopol nad hranom, i to isključivo GMO, jer navedene firme proizvode GMO sjeme; zatim, ljekovito bilje, vitamini, minerali, dodaci prehrani, tradicionalni prirodni lijekovi, uglavnom sva sredstva alternativne medicine i prirodnog liječenja, moraće osigurati certifikat koji će trebati biti vidljivo istaknut na ambalaži. Da bi se došlo do certifikata trebaće nekoliko godina kontrole i naučnog istraživanja, koje za svaki pojedini proizvod košta oko 100 000 eura. Ovo će biti pogubno za male proizvođače biljnih preparata, to je kraj travara i medara. Ovaj udarac na alternativnu medicinu je ustupak farmaceutskim kompanijama koje ulažu milione u sintetičke lijekove, to je njihova ideja kako da unište konkurenciju.

4. Fabrike odjeće i obuće u Aziji i Južnoj Americi, gdje su radnici plaćeni 3 do 5 $ dnevno, prebijani, maltretirani (Meet The Indonesian Workers Who Make Your Nikes: 50 Cent Hourly Wages, Beatings, And Humiliation). Svjetski poznata odevna marka Zara –  argentinske vlasti sprovele raciju u tri Zarine fabrike 2013. U fabrikama su zatečeni jezivi uslovi rada, djeca i odrasli radili su zajedno, po 16 sati dnevno. Našli su ljude i djecu koji su živeli u užasnim uslovima u istom prostoru u kojem su radili, nisu bili prijavljeni, nisu imali nikakve dokumente i držali su ih tamo protiv njihove volje. Državna inspekcija izašla je na teren nakon prijave nevladine organizacije La Alameda, koja se bori za prava radnika, koja tvrdi kako su radnici u tim fabrikama, većinom ilegalni doseljenici iz Bolivije, radili od 7 do 23 časa, bez pauze. Porodice su bile prisiljene da dijele skučene prostorije slabo osvijetljene i bez ventilacije natrpane šivaćim mašinama. U Sao Paolu u Brazilu vlasti su 2011. pronašli 14 Bolivijaca u fabrici koja je proizvodila odjeću za Zaru u opasnim i nehigijenskim uslovima, a radili su po 12 sati dnevno za manje od 70 evra mjesečno.

5. Prodaja ljudskih organa: Nekada se smatralo krajnje nemoralnom krađa sa mrtvaca. Danas je to smiješno jer se i sa mrtvih i od živih ljudi uzimaju organi i pojedina tkiva. Za privatne bolnice koje posluju na tržišnom principu nema profitnijeg posla od transplantacije organa. Ovo je  najskuplja i najkompleksnija usluga koju pružaju bolnice.  Ona ne uključuje samo rad hirurga i medicinskog osoblja, već čitave procedure i tretmane prije i posle operacije, a koje su iste važnosti. Cijena jedne transplantacije srca može da košta i milion američkih dolara. Najviše novca u ovom poslu uzimaju trgovci organima i farmaceutske kompanije koje su razvile i čitavu paletu hemikalija (čitaj otrova) koji treba da smanje vitalnost organizma kome se usađuje novi organ kako bi se spriječila prirodna reakcija njegovog odbacivanja. Oni se stručno nazivaju imuniosupresivnim lijekovima i praktično se uzimaju čitavog života, Samo za razvoj ovih hemikalija (čitaj eksperimenata) potrošeno je mnogo života, kako životinjskih, tako i ljudskih. Posebno dječijih, jer poznato je da djeca imaju dobro razvijen timus koji je bio veoma važan za ove eksperimente jer proizvodi T ćelije. Logično je da ne možete razviti ni jedan bojni otrov ili farmacijski proizvod za djecu ili ljude, a da ga na istima niste isprobali. Poznato je da se organi uzimaju i sa mrtvih i sa živih donora, pa se za ovaj medicinski biznis godinama postavljalo pitanje etičnosti. Ali, tamo gdje kapitalisti osjete mogućnost fantastične zarade uz malo ulaganja, medijskih obmana i sitne korupcije ljekara i državnika, teško ih je zaustaviti.

Samo nekoliko ovih primjera zuvuči pakleno, zar ne? A sad, zamislite svijet gdje su korporacije odgovorne istim moralnim standardima kao i ostali ljudi. Zamislite svijet u kojem se ne može profitirati na štetu okoline, gdje su fer nadnice plaćene na globalnom nivou, gdje vladini dužnosnici nisu politički pajaci plaćeni od korporacija da izvršavaju odluke koje direktno štete ljudima od kojih su izabrani da ih predstavljaju… 

To je svijet novog r-evolucionog humanističkog društvenog uredjenja, čije postulate predstavljamo u ovoj knjizi.

2. PROMJENE – ZAŠTO SU NEOPHODNE

ZAŠTO SE NEŠTO RADI NA NAČIN KOJI NIKOME NIJE JASAN: Zamislite kavez sa pet majmuna. Unutar kaveza na kanap okačite bananu i postavite stepenice ispod nje. Jedan od majmuna će početi da se penje ka banani, ali čim pridje stepenicama, poprskajte sve majmune hladnom vodom. Posle nekog vremena i drugi majmun će pokušati da dohvati bananu, opet poprskajte sve majmune hladnom vodom. Ubrzo će, kada jedan od majmuna pokuša isto, svi ostali pokušati da ga spriječe. Tada možete da ukinete hladnu vodu. Izbacite jednog majmuna iz kaveza i dovedite novog, koji vidi bananu i pokušava da je dohvati. Na njegovo iznenadjenje, svi ostali majmuni ga napadaju. Posle jos jednog pokušaja,  majmun zna da će biti napadnut ako proba ponovo. Zamijenite još jednog od starih majmuna novim, koji  biva napadnut čim krene ka banani, a prethodni novajlija se pridružuje kažnjavanju. Tako zamijenite sve stare majmune novim. Svaki novi majmun će biti napadnut čim pokuša da se popne do banane. Većina majmuna koji ga tuku nemaju pojma zašto nije dozvoljeno penjanje uz stepenice, a ni zašto učestvuju u tuči novajlije. Pošto ste zamijenili cijelu početnu postavu majmuna, novi nikada nisu bili poprskan hladnom vodom, a ipak, ni jedan majmun ne pokušava da se popne do banane. Zato jer majmun radi što majmun vidi, a koliko oni znaju – tako se tu oduvijek radi.

Čovječanstvo priprema teren za svoje sopstveno uništenje – dragocjeni, prefinjeni resursi se postepeno unistavaju i razbacuju radi profita i slobodnog tržista, dok se društvene vrijednosti umanjuju do materijalizma i bjesomučne potrošnje, dok monetarni vladari kontrolišu političke strukture takozvanih “slobodnih država”.  Moguće da će morati da se desi socio-ekonomska katastrofa koja ce rezultirati ogromnom ljudskom patnjom da bi se desila istinska društvena promjena.  Naš opstanak kao ljudske civilizacije je u pitanju i ako nešto ne uradimo propast nam prijeti svima, nevezano za trenutnu poziciju u ovom bolesnom korporokratskom  društvu. Najvažniji faktor  podsticanja ekonomskog rasta poslednjih nekoliko decenija je bila kreditna ekspanzija. Centralne banke rasporedjuju novac za velike finansijske institucije, privatne banke  kreditiraju sredstva za poslovanje pojedincima, bez kredita – graditelji ne bi mogli graditi, proizvođači ne mogu proizvoditi sirovine, i potrošači ne bi mogli konzumirati. U tom procesu smo povećali naše nacionalne dugove bez presedana. Više radnih mjesta biva uništeno svaki mjesec nego stvoreno, globalni promet dolazi do zastoja,. Nema oporavka, a proširenje kreditne ekspanzije jednostavno više neće biti moguće To može biti tako loše da naše civilizacije kakvu poznajemo danas, više ne bi ni bilo. Kad neko izgubi svoje prihode – nisu u mogućnosti platiti svoje dugove i račune. Država, kao i svaki pojedinac, ima izvor prihoda – po osnovu poreza, ili kroz zaduživanja kod MMFa i sl. U budućnosti će doći trenutak kada budemo toliko zaduženi da nam kreditori neće više davati novac. Vlada će u osnovi ostati bez prihoda, i neće imati način da ispunjavaju svoje obaveze, da pruži socijalnu pomoć, neće biti zdravstvenog i socijalnog osiguranja, hrana će prestati da se distribuira. Vlade na svim nivoima će biti prisiljene da sprovode mjere štednje, koje uključuju smanjenje plata, otpustanja, smanjenja penzija, a cijene osnovnih roba i usluga će i dalje rasti. Kako cijene rastu, a vrijednost novca opada, tako će ljudi za svoj novac moći kupiti sve manje i manje robe. Naša civilizacija ne bi bila u mogućnosti da preživi takvu tranziciju iz ekspanzivne kreditne ekonomije, u paradigmu kreditne kontrakcije. To je ono što dolazi, ne postoji način da se spriječi – samo može da se odgodi. Hiperinflacija ovog razmjera bi proizvela i neposredne globalne posljedice. Prvo, naš sistem trgovine bi se raspao, zatim vlade bi sprovele vanredno stanje, i na kraju, svijet bi mogao vrlo brzo planuti u rašireni globalni sukob, te najveći finansijski, ekonomski i socijalni kolaps u istoriji svijeta. Propast ovog monetarnog sistema bi izazvala zaustavljanje svih oblika proizvodnje i razmjene, prestanak rada sve mehanizacije, poljoprivreda bi nestala. Ni za milion papirnih novčanica ne biste mogli kupiti hljeb koga neće biti na prodaju, a kamoli ostale robe. Kada se civilizacija transformiše na ovaj način, to rezultira nasiljem, gladju i krvoprolićem, a III svjetski rat bi mogao biti neizbježan ishod kada narodi budu morali početi da podmiruju bilione dolara duga (ili odbijanjem ili nemogućnošću da plate). Većina svjetskog stanovništva živi u urbanim područjima, a ona bi bila najviše pogođena – zamislite uragansku katastrofu bez nade za humanitarnu pomoć godinama. Došlo bi do masovnog nasilja, brzo bi bile uništene i opljačkane sve trgovine, horde izgladnjelih bi pojele sve životinje i kućne ljubimce, a zatim bi počeo lov za ljudskim mesom. Za kratko vrijeme nastale bi brojne naoružane skupine koje bi se borile jedni protiv drugih za posjedovanje teritorija, preostalih resursa i moći. Većina gradova bi na kraju bila stavljena pod policijsku vlast, uz policijske punktove, eliminaciju privatnosti, i neku vrstu vladinog programa duga sa prehrambenim bonovima ili nešto mnogo gore. Urbano stanovništvo u kratkom roku bi nestalo. Ako bi se ta katastrofa desila u zimskim mjesecima, veliki dio svjetske populacije bi bio uništen u kratkom vremenu, a sve to bez nuklearnog rata, ali uz jedan finalni rat – svih protiv sviju radi preživljavanja. Malo je vjerovatno da bi bilo bolje u manjim gradovima i velikim selima, gdje bi moglo biti isto, a i ubice iz gradova bi mogli doprijeti do tih naselja. Mali procenat čovječanstva može opstati samo u malim, najzabačenijim  selima, u malim kohezivnim zajednicama, uz život bez novca i ekonomiju osnovnih potreba, neovisno o sistemu. No, takvih zajednica, nažalost, ima vrlo malo. Uzrok svemu tome bi bila sveobuhvatna ljudska zavisnost o novcu koji može lako biti uništen. Kad takav kolaps nastupi, onda ne mogu da se održe oslonci tog sistema, nema struje, nema goriva, nema lanca snabdjevanja hrane i ostalih roba, mehanizacija biva uništena. Takav razvoj dogadjaja može dovesti čovječanstvo do gotovo potpunog uništenja, jer nova proizvodnja, posebno poljoprivrednih proizvoda, bila bi moguća samo kada prestane nered, može biti da bi civilizacija morala kretati iz početka.

Ovakav rasplet se može smatrati sigurnim slijedom dogadjaja – osim ako nešto ne promijenimo.

Svakoj osobi se samim rodjenjem daje pravo na izbor. To je opšti zakon prirode i ljudskog evolucionog puta razvoja, ili da se ide putem svjetlosti i ljubavi, stvaranja, ili biranje drugačijeg puta, puta mržnje i tame, unistavajući biljni i životinjski svijet na planeti, radi akumulacije materijalnih dobara i sticanja moći. Ako se ljudi odluče za pohlepu i tamu, oni bi prestali ispunjavati svoju višu svrhu, i aktivirao bi se mehanizam  njihovog samo-uništenja, nebitno na koji način, u smislu svjetskog rata ili finansijske/humanitarne kataklizme. Degenerativno društvo na Zemlji je već bivalo uništeno do korijena, ostavljajući samo sjeme buduće civilizacije. Stoga, ako se ljudi osvijeste o toj mogućoj kataklizmi, onda ne možemo nikog drugog kriviti, nikakve Iluminate, masone itd, za ono što se događa. Prije svega, moramo sebe kriviti, jer izabiramo put samouništenja, smjestili smo su se u gradovima i postali poluparaziti ili polurobovi onih koji kontrolišu protok kapitala, trgovine, proizvodnje, vlasti. Prije svega, duhovno zdravi ljudi na planeti se trebaju zapitati šta se događa, zašto na zemlji postoji jedinstveni finansijski sistem koji stvara dužničke robove, zašto su glavne zlatne rezerve na planeti u vlasništvu nekolicine bankara, i što je najvažnije, moramo vidjeti tu jednu nit razornog mehanizma, koji je usmjeren na uništenje čovječanstva kao vrste. Potrebno je osvijestit se, dok nije još uvijek kasno. Trebalo je hiljade godina da prodjemo kroz poljoprivrednu revoluciju, stotine godina za industrijsku revoluciju, a nekoliko decenija za informatičku revoluciju. Sada smo na pragu revolucije svijesti u kojoj čovječanstvo konačno može koristiti znanja sve tri ove revolucije, da bi izgradili svijet koji je u skladu sa onim što jesmo i kako treba da bude. A kad stari poredak izumre od vlastitog kancerogena, čovječanstvo će konačno imati znanja, način komunikacije i poticaj za početak nove paradigme iz koje može nastati bolji svijet. Sila koja teži da uzrokuje smrt Zemljine populacije, nije u stanju uništiti one koji predstavljaju najveću silu univerzuma: duhovne ljude čiste, dobrodušne svijesti, savjesti i ljubavi.

Ako ostanemo pasivni i ne uradimo nista, čeka nas propast: U trenutnom sistemu može proći jos stotinu godina i da se naša ukupna situacija neće promijeniti na bolje!  Život nam prolazi u dugovima i plaćanju lihvarskih kamata, stresnom preživljavanju, sa ratovima, mržnjom, nasiljem, nesrećom i jadom i bijedom svuda oko nas, a životna okolina i planeta je dovedena na rub uništenja.

Dobra stvar je što se taj loš scenario nije još dogodio, još možemo da popravimo stvari nabolje, ali to moramo učiniti organizovano, zajednički. Nemamo više puno vremena. Budućnost opstanka naše domovine i naše planete je naša odgovornost, ali promjena se neće desiti dok god većina ne prestane da očekuje da moćnici i izabrani zvaničnici rješavaju problem.  Pasivno ponašanje je neprihvatljivo – rizik od kataklizme planete i propasti cjelokupnog čovječanstva prevladava nad našim pojedinačnim rizicima stvorenih našom pobunom. 

Istorija je pokazala da je u vrijeme velikih ratova bilo moguće kanalisati ogromne količine resursa i energije za jedinstvene potrebe svih, ali se moramo zapitati zašto ne posvetimo jednake količine resursa i energije na poboljšanje života i potreba svih nas i u vrijeme mira?  Takodje je sramno kada se bilioni troše na svemirske projekte za procjene nastanjivanja dalekih nenaseljenih  planeta, dok se naša sopstvena planeta uništava, dok se tlo, more i vazduh bjesomučno zagadjuju do nivoa katastrofe, radi profita. Te iste naučne metode je moguće aplicirati u društveni sistem na korist cjelokupnom čovječanstvu i prirodi.

Narednih sto godina možemo uzaludno da se borimo protiv pojedinačnih problema u društvu i ljudi koji ih sprovode. Izolovana borba je iluzorna jer je uzrok svih tih problema u samom korporkratskom sistemu zasnovanom na profitu i moći. Potrebno je riješiti uzrok problema, a ne raditi na posljedicama. Potrebne i suštinske promjene ne mogu biti izvršene iznuđenim kompromisom sa postojećim sistemom ekonomskih i društvenih odnosa, već nam je potreban potpuni redizajn svih postojećih ekonomsko/društvenih modela, ako želimo opstati kao vrsta. Prevladavanje svih postojećih vrijednosti, ne njihova popravka. Trebamo riješiti uzrok problema  a uzrok problema je sistem, a ne raditi na njegovim posljedicama.  Korumpirani političari su samo posljedice tog sistema, ništa nećemo riješiti ako jednu stranku zamijenimo drugom, uzrok ostaje isti – žudnja za profitom i moći ce nas odvijesti ka istoj posledici. Sve što se danas dešava u našem društvu, svi događaji koji dobijaju sve luđe i luđe obrise, svi zločini koji se svakodnevno dešavaju, samo pokazuju da je naše društvo opasno bolesno i da moramo da ga hitno liječimo. Ukoliko želimo da opstanemo, ukoliko želimo da trajemo kroz istoriju civilizacije, ukoliko želimo da učestvujemo u duhovnom preporodu civilizacije koja je izgubila dušu i svaki smisao, onda je naš zadatak da danas, bez ikakvog dvoumljenja, krenemo u ozdravljenje i liječenje našeg bolesnog društva. Ništa nije važnije danas od toga. Danas treba da spriječimo dalju tragediju koja nam se nadvila nad glavom.

3. NOVO ČOVJEČANSTVO

“Радим за будућност и савременици  мe неће разумети, али једног дана превладаће научни закони природе и све ће се изменити као длан о длан. Наступиће нова ера човечанске мудрости, чије ће главне одлике бити разумевање времена, откриће извора бескрајне енергије и обликовање материје по вољи научника. Ова сазнања додатно ће померити наше схватање о разлици живота и смрти – да је цео космос обједињен, како у материјалном тако и у духовном погледу.”  H. Tecла

Pitate li se zašto milioni i milioni ljudi nikada ne protestuju protiv ratova, siromaštva, kriminala, beskućništva i neštašice kada je to sasvim moguće uraditi. Većina ljudi je uplašena, vidi se strah u očima i ponašanju? Plaše se stranaca, plaše se da pogledaju u oči, plaše se iznenadjenja i promjena, nepoznanica ili nečeg neuobičajenog.  Toliko se boje da im običaji, tradicija, protokoli, organizacija i POREDAK znače SVE. Plaše se promjena jer su NEPOZNATE, nisu zainteresovani za ono što je moguće učiniti, već samo za ono što je BEZBJEDNO. Ljudi kojima je POREDAK (i sljedbeništvo naredbi poretka) najvažnije su   konformisti, njihovi umovi su zarobljeni programiranjem  od strane korporokratskih institucija i medija, a taj strah je iskorišten da bi se njima manipulisalo. I sad oni hodaju naokolo papagajski ponavljajući retoriku o tome kako su neki “drugi” zli, svo vrijeme nesvjesni da ovi “prvi” kriju svoju pravu ideologiju sa ciljem nastavljanja te prevare od koje imaju koristi. Prvo mi sami sebe plašimo, potom strukture koje odlučuju, drže snagu i moć. Snagu naše nevelike pameti, i moć našeg straha. A stvar je vrlo jednostavna, treba se samo odlučiti za otpor.

Kako su uspostavljene vlade uspjele u zastrašivanju i zaglupljivanju ljudi, da bi prihvatili današnje društvo, sa filozofskim objašnjenjima koja čuvaju stanje kako trenutno jest? Ljudi koji se bune etiketiraju se kao buntovnici, nesrećnici i nenormalni, kada bismo i sami trebali da obratimo pažnju na uslove i uzroke u društvu koji su proizveli ovakvo ponašanje. Da li se izrazi “mentalno nestabilni” i “nenormalni” mogu primijeniti na ljude iz velikih korporacija  koji uništavaju okolinu i svjesno izlažu svoje radnike karcinogenima, ili na one koji manipulišu novcem za profit bez ikakvog doprinosa za dobrobit ljudskog života, ili sudije koji bacaju ljude u zatvor zbog sitniša, dok predsjednici država bombarduju i unistavaju kompletne gradove i države da bi preuzeli njihove resurse ili za osiguravanje tržista, a onda po parkovima postavljaju kipove u počast onima koji su sudjelovali u tom zločinu?  Ovaj sistem je kao tumor koji uništava svog domaćina i kroz neko vrijeme uništiće i samog sebe. Napredak tehnologije će vremenom eliminisati radna mjesta i ljudi više neće imati sredstva da kupuju robu koja se proizvodi, i tada će novi društevni dizajni morati isploviti. Ako ne želite da dodje do vojne diktature, trebali bismo da tražimo načine kako da promijenimo društvo.  

            Današnje čovječanstvo je daleko otišlo od prvobitnih duhovnih izvora,. i stoji pred mnogo ozbiljnijom opasnošću nego što je nuklearna opasnost ili uništenje ekosfere, a to je raspad duha. Najstrašniji gubici su oni koje ne primjećujemo, ne osjećamo, jer uništenje najprije nastupa na nivou bioenergetskih ovoja, a tek potom na nivou tijela. Danas strada naš duh, sutra i prekosutra će to biti tijela naše djece i naših unuka. Što je lošija duhovnost danas, to će biti lošije i zdravlje – i duhovno i fizičko – naših potomaka. Pred čovječanstvom stoje vrlo ozbiljni problemi, i od toga da li će se oni riješiti ili ne, zavisi naša budućnost. Obično se smatra da su osnovni problemi proistekli iz loše ekologije, prijetnje nuklearnog rata, propalog monetarnog sistema zasnovanog na sticanju profita i zbog desetak drugih vanjskih uzroka. U biti, glavni razlog nesreće se nalazi u samom čovjeku, jer, da bi se izmijenio svijet, najprije se moramo izmijeniti mi sami.

Mi na međunarodnom nivou razumijemo da idemo u katastrofu. Glavna opasnost se krije u nepravilnoj životnoj filozofiji i nepravilnom mišljenju. Još samo pre 100 godina glavni izvor bogatstva su bile sirovine. Posle nekog vremena takvo bogatstvo je postala tehnologija. A prije 20-30 godina, cio svijet je primijetio da glavno bogatstvo postaje informacija. Nove ideje su postale izvor brzog bogaćenja. U isto vreme svijet je sa čuđenjem shvatio da ideje mogu ubijati i unistavati jače nego bilo koje oružje. Ideje su postale materijalna sila. Najveća opasnost za čovječanstvo nisu nuklearni rat i ekološke katastrofe, već manjkav, beskrupulozan način razmišljanja. Nuklearni rat i ekološke katastrofe mogu uništiti stanovništvo Zemlje, ali je opasniji naš manjkavi pogled na svijet, budući da predstavlja sveukupnost struktura polja, koje na finoj razini zahvaćaju cijeli Svemir.

Korporativni interesi koji se ujedinjuju na principu profita i uspjeha istiskuju ljubav koja pomaže da se ujedinimo i svi preživimo. U svijetu sada cvjeta klanovski moral. plemenski moral. Grupno, klansko preživljavanje kod životinja više puta povećava mogućnost zaštite i opstanka. Mafijaške, finansijske i političke grupe imaju približno sličan moral sa fašističkim moralom. Čovjek je također, iako sofisticirana, ipak životinja, i milione je godina bio dio zajednice – plemena. Razvijala se kolektivna svijest, govor, sticalo se kolektivno iskustvo u gradnji kuća, proizvodnji oruđa itd. Uslov opštanka klana je u jedinstvu članova koji trenutno mogu priskočiti u pomoć jedni drugima, a pogotovu udružiti se protiv zajedničkog neprijatelja. Udruženje klanova moguće je samo u slučaju da je zajednička razina zaštićenosti puno veća negoli svakog klana pojedinačno. Ujedinjenje je bilo moguće samo ako su postojali zajednički interesi i ciljevi. Čim bi interesi nestali nastavilo se uzajamno unistavanje.

Ponašanje čovječanstva jako podsjeća na prethodne unistavajuće prakse. Šablon je: naša ideologija je najbolja na planeti i moramo je proširiti na cio svijet. Moramo ugušiti i uništiti suparnike. Spasićemo svijet od zla. Ranije je to zlo bilo kapitalizam ili komunizam tj bilo šta drugo što nam ne odgovara. Osjećanje nadmoćnosti neke ideje ili naroda nad ostalima ranije ili kasnije dovodi do tragedije. Bit klanskog razmišljanja nije u zajedništvu, nego u gaženju i unistavanju druge grupe, klana suparnika. Bilo koja država predstavlja zajedništvo klanova. Država ne može predložiti nove ideje, efikasnu politiku, zaštitu i brigu o svakom, stoga slijedi podjela na klanove, a poslije i na posebne države. Jedna nacionalnost može biti jedan klan koji unistava druge. Zaštita i briga države o svakom pojedincu ukinula bi potrebu za klanskim mišljenjem. U savremeno doba klanska svijest – ekonomska, politička, ili religiozna –  nužno vodi čovječanstvo u totalitarnu ideologiju i opasnost.

U ideologiji komunizma su htjeli razrušiti državu kao aparat nasilja. U stvari to je bio povratak klanskoj psihologiji, jer je pojam vođe svojstven samo plemenu, klanu. Od religije jednog Boga, komunisti su se vratili idolopoklonstvu — počeli su se klanjati Marxu, Lenjinu, komunističkoj partiji. To pagansko klanjanje pratilo je uništavanje tradicionalnih religija. Ubijali su ne samo pravoslavne sveštenike nego i muslimanske i katoličke. Komunizam se držao kao moćni klan koji je sposoban potčiniti, istisnuti ili uništitii sve koji su drugačije mislili. Istu ideju – nadmoć svog klana – koristio je i nacionalsocijalizam, to jest fašizam. Oni su odmah odrekli mogućnost promjena, preobražaja i razvoja čovjeka. Treba uništiti sve, koji ne odgovaraju idealu čovjeka budućnosti. Početkom XX. stoljeća Njemačka je izgubila I. svjetski rat. Često vlast pokušava izbjeći gnjev naroda, te njegovu agresiju usmjerava u drugi smjer. Bilo koje nezadovoljstvo je priprema pokušaja da se promijeni situacija. Kako su boljševici dobili energiju naroda? Našli su krivce, to jest bogate ljude. Mnogobrojno bratstvo siromaha moralo je pobijediti malo bratstvo bogataša. Komunistička ideja je ipak dopustala prevaspitavanje, mijenjanje, rastuću svijest ljudi. Zato je socijalizam opstao duže, ali svejedno je bio osuđen, jer je izvorni impuls bio nesavršen. Komunisti su tvrdili “Kada je reč o interesima proletarijata, ne može biti ni reči o moralu i etici.” To znači da je jedinstvo koje je davala ljubav bilo odbačeno u korist jedinstva grupe ljudi, u datom slučaju u korist klase proletera, a u zapadnom materijalističkom modelu u korist zasebne klase  materijalističkog profita.  Dakle, odricanje od etične ljubavi,  pri formiranju bilo koje ideje, dovodi do  propasti. Cijela  komunističko/socijalistička ideja se dugo zalagala za “svijetlu budućnost” zaboravljajući na ljubav. Najpre je drug druga ubijao radi svijetle budućnosti. Zatim su se grčevito držali za sadašnjost, zavideći, mrzeći i odričući se svega svetog.  U komunizmu je vladajuća nomenklatura, koja je vladala navodno u interesu radničke klase, koristila avangardnu partiju kao sredstvo za eksploataciju upravo istih tih radnika. Poslije uspjeha SSSR-a u brzoj industrializaciji, postalo je opšte prihvaćeno stanovište (čak i u Jugoslaviji do 1950. godine) da postoji samo jedan model socijalizma i da bi taj model trebalo da prihvate sve zemlje koje se nalaze na tzv. putu u socijalizam, govoreći o avangardnom načinu proizvodnje. Smatralo se da je odgovornost avangarde da stvori socijalizam za narod. Umesto fokusa na razvoj ljudskih sposobnosti, kao procesa koji podrazumijeva inicijativu i djelovanje odozdo i sposobnost da se upustimo u spontanu aktivnost, imali smo direkciju odozgo i hijerarhiju. U pitanju je nemogućnost radnika da razviju sposobnosti koje su potrebne da bi se uspostavila socijalistička ekonomija. Lenjin je 1923. godine naglašavao nužnost da se razviju samoupravne jedinice, jer su one suštinski dio socijalizma. Lenjin je ubrzo umro i kasnije je malo toga urađeno da bi se krenulo u ovom pravcu: u pitanju je izbor između toga da se stvari naređuju odozgo i toga da se stvori mogućnost za ljude da razvijaju svoje sposobnosti odozdo (kao što se to danas praktikuje u Venecueli sa razvojem komunalnih vijeća i komuna). Komunisti su u prošlosti pokušavali objasniti da za sveopštu sreću treba uništiti državu kao organ nasilja. Ali su oni prinudno stvorili daleko suroviji represivni aparat. Nedorađene ideje i nepoznavanje zakona svijeta je uništilo zdravlje države, a represivni aparat je postajao “lijek” za spasavanje organizma od propasti.  Kod nas se socijalizam srušio, ali ne zato jer su ljudi naučili misliti.

           U kontekstu jugoslovenskog iskustva tržišnog samoupravljanja, od suštinske je važnosti da se istakne ogroman potencijal koji društvo, zasnovano na samoupravljanju, ima za razvoj ljudskih kapaciteta i osjećaja dostojanstva i ponosa. Međutim, to je bio pokušaj da se izgradi socijalizam bez fokusa na izgradnju društva koje je zasnovano na solidarnosti. Naglasak koji je u tržišnom samoupravnom modelu Jugoslavije stavljen na pojedinačna i odvojena preduzeća koja pokušavaju da maksimalizuju prihode svojih članova svakako nije bio dobar recept za pravljenje socijalističkog društva, jer fokus na sopstvenom interesu sadrži karakteristike kapitalizma, a ne socijalizma, tako da takmičenje među radnicima razara socijalistički duh. Maštarija o tome da se do socijalizma može doći oslanjajući se na robu i na materijalni interes pojedinaca je promašena. Od suštinske je važnosti da se prepozna šta je u jugoslovenskom modelu bilo pozitivno a šta problematično. Vizija socijalizma koja se pojavila kao cilj u Venecueli može ponovo da otvori raspravu, a to je pojam socijalizma kao organskog sistema koji karakterišu (a) društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, (b) društvena proizvodnja koju organizuju radnici i (c) proizvodnja za društvene potrebe i svrhe. Veliki dio stanovništva Južne Amerike je naslijedio veliko siromaštvo i ogroman ljudski deficit. Učinak neoliberalnih politika od 1980-ih naovamo i svijest o ulozi imperijalizma u reprodukciji ovih nepravednih drustava su bili važni faktori za mobilizaciju masa protiv lokalnih oligarhija. Ali situacija Balkana je dosta drugačija. Slabost ovih ekonomija je poslijedica pokušaja kapitala da nađe rešenje za svoju lokalizovanu krizu tako što će je prenijeti na leđa radnika. Srbija, Hrvatska, BIH, Crna Gora i druge zemlje koje iza sebe imaju pokušaj izgradnje socijalizma imaju nešto što Južnoj Americi nedostaje, a to je sjećanje na poželjne osobine starih društava i u njima prisutan osjećaj pravde i poštenja koji može biti osnov za to da se narod mobiliše. I to bi trebalo da bude polazišna tačka za suprotstavljanje kapitalističkom neokolonijalnom napadu. Pored toga, važno da dođe do organizovanja na najnižem nivou putem mjesnih komiteta (zajednica), koje bi se bavile lokalnim djelovanjem na sličan način na koji je to činjeno u antifašističkoj oslobodilačkoj borbi – ustanovljivanjem komunalnih savjeta od oko 100-200 porodica u urbanim predjelima (ili 20 u ruralnim), jer su ovi komunalni savjeti, ćelije nove r-evolucione humanističke države. U meri u kojoj osnažujete ljude na lokalnom nivou i u mjeri u kojoj ove institucije postaju mjesto na kome se identifikuju potrebe naroda, gradite solidarno društvo koje će vam dati snagu u borbi protiv toga da se istorija ponovi. PREPORUKE: Uvođenje globalnog poreza na bogatstvo i povećanje poreza na visoke dohotke, te povećanje minimalnih plaća kao jedinom načinu da se poveća udjel radnika u raspodjeli profita i društvenog bogatstva. Može se reći da se radi o utopističkoj ideji, ali jednako tako se ne vidi drugi način rješavanja tog problema.

Masovno uvodjenje korporokratske kapitalističke/materijalističke demokratije govori obrnuto. Država je bila uništena i ovog puta, ali se ponovno uništenje desilo ne samo na fizičkom nego i na duhovnom i moralnom nivou. Svi su uzvišeno vjerovali da je demokratija odsustvo nasilja ne shvatajući da demokratija može postojati samo u uslovima najstrože discipline i diktature zakona. Na zapadu se demokratija javila kao zaštita privatne svojine, pa znači da zaštite prava ličnosti nije ni bilo, a zato i nije moglo biti demokratije. U takvim slučajevima sve se vraća ka prvobitnom mehanizmu, kada jači ubijaju slabije ili im otimaju imovinu, i pojava grupe bogatih ljudi koji su zavladali skoro svim bogatstvima planete se pokazuje očekivanim rezultatom nerazumijevanja suštine prave demokratije i razloga za pojavu socijalizma.  Ako se poslužimo dostupnim ekonomskim (statističkim, poreznim) podacima od 1700. do 2013., kako bi ustanovili odnose „kapitala i rada“ i distribuciju prihoda od kapitala i rada, primjetićemo kako je u tih 300 godina kapitalizam, osim u razdoblju između 1914.-1975., funkcionisao na način da je proizvodio sve veću nejednakost, i to zbog toga što je povrat na kapital bio veći od ukupnoga privrednog rasta, što je „formula“ koja automatski dovodi do sve veće nejednakosti. Kada je u pitanju razdoblje između 1914. i 1975. u kojem je nejednakost bila najmanja u zadnjih 300 godina, to je u prvom razdoblju posljedica dva svjetska rata u kojima je došlo do masovne destrukcije fizičkog i finacijskog bogatstva. Period od 1945. do 1975. je, pak, karakterizirao iznimno visok gospodarski rast zbog jakog tehnološkog napretka i rasta stanovništva, a s druge strane je država visokim porezima dodatno utjecala na ravnomjerniju raspodjelu bogatstva.  Nakon toga opet dolazi do povratka na „stari dobri kapitalizam“ u kojem prihod na kapital ponovno premašuje rast privrede i opet se radikalno povećava nejednakost. Ovi zaključci negiraju temeljnu kapitalističku ideju o „meritokraciji“, odnosno ideji da uspijevaju oni koju su to radom i sposobnošću zaslužili. A upravo u toj činjenici, da ne uspijevaju „zaslužni“, već da se materijalni probitak sve više temelji na „nasljedstvu“ i „supermendžerskom“ nezasluženom prisvajanju „dodane vrijednosti“, leži najveća prijetnja parlamentarnoj demokratiji. Naime, ako demokratiji oduzmete ideju da se individualni materijalni napredak u najvećoj mjeri temelji na radu i sposobnosti, tada u pitanje dolazi njezina samoodrživost.  Kapitalizam proizvodi nejednakosti koje ne baziraju na radu i sposobnosti, a ta nejednakost biva tako velika da snažno destabilizira demokratske procese. Treba naglasiti da nema ništa loše u umjerenoj nejednakosti, ali da je radikalna nejednakost, koja je pritom nepravedno proizvedena, jednostavno razorna za demokratska društva. No, nemoguć je marksistički model u kojem će kapitalizam zbog vlastitih proturječnosti dovesti do sistemskog urušavanja i proleterske revolucije, takodje je nemoguć i socijalistički „prevrat“ kao način prevladavanja slabosti kapitalizma. Ali isto tako, istorija kapitalizma jasno pokazuje da nije tačna optimistična tvrdnja kako rast i razvoj privrede podiže standard svih slojeva društva. Kapital ne možemo definisati samo „fizički“ (zemlja, nekretnine, dionice, strojevi, finansijski derivati…), a ne uzeti u obzir njegovu društvenu, političku i legalnu kategoriju – da služi kao sredstvo kontrole nad sredstvima za proizvodnju u korist dominantne klase.  Kapitalizam se već nekoliko godina nalazi u “krizi” i kao odgovor na nju kapitalističke zemlje su počele da primjenjuju takozvane mjere štednje. Kapital ima tendenciju ka akumulaciji i ekspanziji, pritom ne obraćajući pažnju na antagonističke uslove u kojima mora da funkcioniše, postoji tendencija kapitala da raste previše; a kada se to desi, kapital se suočava sa problemom transformisanja latentnog viška vrednosti (onoga što izvuče od radnika) u realni višak vrednosti. Tada on smanjuje proizvodnju, što dovodi do nezaposlenosti koja povećava i produbljuje problem. Tome možemo da dodamo i unistavanje fiktivnog kapitala (kao što su cijene deonica) koji ima samo slabu vezu sa realnom ekonomijom i koji naglo opada kada se jave problemi u realnoj ekonomiji. Kapital se u takvoj krizi uništava unutar kapitalizma, a ovo pruža uslove za obnavljanje ciklusa. Krize nisu trajne. Jedan od prvih jasnih znakova tendecije ka prekomernoj akumulaciji jeste veći intenzitet konkurencije među kapitalima. Kapitali se takmiče kako bi latentni profit sadržan u robama koje iznose na tržište učinili stvarnim. Posljedice prekomjerne akumulacije su se posebno osetile u SAD-u, Evropskoj uniji i svim starim centrima kapitala. Kina, Indija, Brazil su novi centri kapitala. Dolazi do veoma značajnog međunarodnog restrukturiranja kapitalizma (koje se ogleda u prelasku sa G7 na G20). Sigurno je da kriza postoji unutar ovih starih kapitalističkih centara. Međutim, to nije nužno kriza kapitalističkih korporacija, zato što one mogu da se premjeste u nove centre, gdje su nadnice niže i proizvodnja je veoma profitabilna. Iste one kompanije koje su nekada proizvodile u starim kapitalističkim centrima, sada sve veći dio svoje proizvodnje obavljaju van njih, da bi potom slali proizvode ili poluproizvode nazad u te stare centre na sklapanje. Često se pravi greška identifikovanja kapitalizma sa kapitalizmom u starim centrima. Ukoliko želimo da analiziramo trenutno stanje kapitalizma, moramo da proučavamo svjetski kapitalizam. U kontekstu pojedinačnih kriza,šta je odgovor koji nudi kapital i kapitalističke vlade u starim centrima? Budite konkurentniji i, stoga, uništite sindikate, uklonite sistem socijalne zaštite, smanjite očekivanja i prinudite ljude da rade više za manje. Takođe, kako bi ohrabrili kapital da ostane, a ne da napusti ove stare centre, pribjegava se smanjenu poreza i povećanju podsticaja za lokalne investicije. Ovo se dogadja pod neoliberalizmom – mada nema velike razlike između neoliberalizma i mjera štednje. Oba su deo odgovora starih centara na krizu. Štednja se nadovezuje na postojeće neoliberalne mjere zbog pritiska državnih deficita, koji i sami na mnoge načine odslikavaju početne programe neoliberalizma koji su proizveli niske nadnice, nezaposlenost i opadanje proizvodnje, kao i niže poreze na kapital i visoka primanja. Ukratko, ove mjere se nastavljaju. Borba se nastavlja – borba kapitala protiv radnika u starim centrima. Mogu li ove mjere da obezbijede rast? Neoliberalizam i štednja bi teoretski mogli da obezbijede rast za određenu zemlju ukoliko bi samo ta zemlja primenjivala ove mjere; ona bi onda mogla da napreduje na račun drugih zemalja. Međutim, ne smemo da zaboravimo na problem greške kompozicije: ono što je tačno za deo nije nužno istovremeno tačno i za celinu. Ukoliko sve zemlje primenjuju ove mjere, glavni efekat biće pogoršanje situacije. Pa, zašto su onda neoliberalizam i mjere štednje prihvaćene kao opšta politika? Zašto međunarodni kapital, koji dominira starim centrima, zagovara ove mjere za sve zemlje? Jednostavno zato što je to način da se poraze radnici u svim zemljama. Povratak na kejnzijanski model države blagostanja se navodi kao jedan od mogućih odgovora na trenutnu krizu.Kejnzijanski model povećanja agregatne potražnje putem državne potrošnje radio je dobro u teoriji sve dok su ljudi trošili svoje dodatne prihode na dobra proizvedena u zemljama koje su primjenjivale ovu meru. U pitanju je bilo nacionalno rešenje za nacionalni kapital. Ali u trenutnim uslovima ukoliko bi jedna zemlja sama nastojala da uvede ovakvu meru našla bi se u velikim problemima usled posledica po njen trgovinski bilans i međunarodnu zaduženost. Neko bi mogao da tvrdi da bi kejnzijansko rešenje moglo da uspe ukoliko bi ga primjenile sve zemlje simultano tj. ukoliko bismo imali međunarodni kejnzijanizam ili reflatorne politike. To bi moglo da uspe u smislu položaja kapitala u starim centrima. Ali malo je vjerovatno da bi toj meri simultano pribjegli novi centri kapitala. U tom smislu, to bi mogla da bude mjera koja bi kratkotrajno mogla da dovede do olakšanja, ukoliko bi bila propraćena protekcionističkim mjerama ili njihovim ekvivalentom – značajnom devaluacijom. Kapitalističke vlade bi u očaju mogle da pokušaju sa ovakvim pristupom ukoliko se ova konkretna kriza nastavi. Međutim, osnovni problem konkretnih efekata prekomerne akumulacije na stare centre bi još uvijek postojao, i uvijek bi bilo podstreka za pojedinačne zemlje da se vrate na kontinuirane programe štednje ili da pribegnu devaluaciji kako bi bile što konkurentnije (još jedno rešenje prouzrokovano greškom u kompoziciji). Ukratko –  kejnzijanske metode neće rešiti problem zemalja koje nose teret ovog procesa restrukturiranja. Dakle, opcije koje preostaju su: ukoliko se radnici ne budu borili protiv napada od strane kapitala na njih, kapital će pobediti – kao što je to bilo i u prošlosti. Postoji kriza kapitala unutar ovih centara, ali ne i krize kapitalizma. Kriza kapitala kao takvog zahtijeva postojanje radničke klase koja je spremna da se bori kako bi okončala kapitalizam.  

Vizija alternative, r-evolucioni humanistički model, trebalo bi da bude sadržana u svim takvim borbama protiv pada morala i kulta materijalnog. Naša podsvijest je izgrađivana u velikom neskladu sa harmonijom  univerzuma.

Zapadni je način mišljenja razvijao civilizaciju. Ako je profit glavni podsticaj za aktivnost, onda imamo sjajan učinak, golemu energiju i raznolikost oblika. Socijalizam je pokazao nemogućnost razvijanja ekonomije bez materijalnih stimulansa. Ali kada isto načelo premještamo iz materijalne sfere u duhovnu, opažamo katastrofalne promjene. Umjesto da procvjetaju, duhovnost i kultura počinju izumirati. Od kulturnih institucija se traži da sama zarađuju. Da bi se zaradio novac, kultura se mora prilagoditi ukusu publike. Sada su u eteru televizije samo komercijalne emisije, njihova svrha — brza i laka zarada. Ako podstičete niske, primitivne želje gledatelja, novce okrenete jako brzo. Dakle, svjesno ili nesvjesno, da bi savremena televizija zaradila, ona mora unistavati kulturu i duhovnost. Premda u trgovini kupac može birati između dobre i loše knjige, na televiziji takve mogućnosti nema. Komercijalna kultura nikako ne podržava, viša duhovna načela. Čim se duhovnost počne baviti profitabilnošću, ljubav i vjera odlaze, ostaje samo površinski obred, ekonomija i politika. Naravno, nitko ne kaže da ne smije biti zarade, može do određene granice. Ljubav i moral moraju suzbijati komercijalu, a ne obrnuto. Kultura isto može biti komercijalna, samo opet do određene granice. Inače je čeka izumiranje. Ekonomija je nužno komercijalna, ali to ne znači odsutnost moralnih, strateških pojmova. Sada, na primjer, Zapadna prehrambena industrija jednostavno ubija čovjeka, izaziva hrpu bolesti. A medicina se ne brine o ozdravljenju čovjeka nego o prodaji lijekova i profitu. Razmjeri prioriteta novca nad moralom ugrožavaju postojanje savremene civilizacije. Kada novac postaje glavna vrijednost, to jest pobjeđuje materijalni način mišljenja, onda duša umire. Svaki moralan, pametan čovjek predstavlja opasnost za onoga ko želi zaraditi na bilo koji način. Narodi Zapadnih zemalja nakupili su unutarnju energiju i naučili je pretapati u rad, disciplinu i stvaranje materijalnih vrijednosti. Na Istoku se viša energija preobrazila u duhovna dostignuća. Samoubistvenim se pokazalo i divljenje ideji i divljenje novcu. Tako je i u svim državama danas, glavna im je zadaća održavanje  ekonomskih i političkih interesa. Vodeće države svijeta ne želje osjetiti jedinstvo svih naroda na planeti, spram opasnosti koja se približava i moguće opšte propasti.  Preživjeti je moguće samo uz ljubav koja omogućava osjećaj jedinstva svih ljudi na svijetu. Znači, uskoro će morati započeti proces rušenja površnih aspekata ljudske sreće, kako onih materijalnih, tako i duhovnih. Bijedno sadašnje stanje planete Zemlje podstiče formiranje nove svijesti. Ako se ljubav izgubila nemoguće je zaustaviti propast. Nema ni kulture ophođenja u zajednici u kojoj preovladjuje mržnja kao antropološka greška i defekt osjećajnosti. Mrzitelji se poistovećuju sa svojom mržnjom. Bez te apsurdne strasti, oni i ne postoje. Drugi i drugačiji doživljava se kao neprijatelj i tuđinac. Od davnina, ovde na Balkanu su čitave generacije više edukovane za mržnju, nego za ljubav. Jednodušnost u mržnji neminovno prate destrukcija i zločin. Što je najgore, mržnja nije prisutna samo u političkoj sferi već u cjelini društvene svakodnevnice. Ovde imamo sve forme ekstremizma, a to je nespojivo sa kulturom i tolerancijom. Naš surovi i nerazumni mentalitet kamen je spoticanja na putu do civilnog društva. Kad umna kultura, a ne iracionalna politika, postane determinanta cjelokupnog života i kad se umakne materijalnom siromaštvu i moralnom sunovratu, tek tada se stvaraju istinske pretpostavke za civilno društvo i civilizovanu svakodnevnicu. Politika ovde nije doživela neodložne strukturalne promjene. Posebno mjesto u uspostavljanju suštinske promjene i demokratije zauzima prisustvo kulture, civilnog društva, slobodne i kritičke javnosti. Nevolja je što preovlađuje stranačka i autokratska politička kultura. Neophodna je danas demokratska politička kultura – kultura tolerancije, kultura dijaloga, kultura kompromisa.

         Religiozne organizacije svoju formu predstavljaju kroz svete knjige i rituale. Sva energija se ne ulaže u ono glavno – sjedinjenje s Bogom, već na održanje i zaštitu formalnih “svetih” istina.Ne postoji put do istine, njoj ne možete prići nijednim putem, nijednom religijom, nijednom sektom. Istina, budući neograničena, neuslovljena, nepristupačna nijednim postojećim putem, niti ijedna organizacija treba biti osnovana da vodi ili prisiljava ljude uz bilo koji poseban put . Vjera je čisto lična stvar, i ako se proba organizovati, postaje religija, sekta, vjerovanje koje se izlaže drugima. Istinu ne možete spustiti dole, već pojedinci moraju učiniti napor da je dostignu. Kada neko izgubi duboko intiman odnos sa prirodom, tada hramovi, džamije i crkve postaju važni.  Zatim nastaje problem (a)religioznog fanatizma, nepomirljivog odnosa jedne vjerske konfesije prema drugoj. Jevreji smatraju da su samo oni izabrani. Pravoslavci i katolici i ostali hrišćani tvrde da će se spasiti samo oni hrišćanske vjeroispovijesti. Muslimani vjeruju kako su samo oni čisti pred Bogom i da će se samo oni spasiti. No sve su to samo pokušaji zaštite uz pomoć religije, uvjeravanja sebe u svoju izabranost i posebnost. No na samom kraju spasiće se onaj koji umije voljeti svijet oko sebe i ljude sa svim njihovim nedostacima, zato što je svijet u biti božanstven i ljudi u njemu takođe. Spasiće se onaj koji umije praštati i voljeti. Jedino s čim čovjek staje pred Boga nije moć, pa ni vjeroispovijest, već neprekidan osjećaj ljubavi i stremljenje k Stvoritelju. Religije se miješaju u rješavanje ekonomskih i političkih pitanja.Što se snažnije religijska organizacija stapa s državom, to jest s vlašću i novcem, to više problema može nastati kod vjernika – zbog preusmjerenja interesa od suštine religije ka njenim formalnim pojavama. Religija mora biti odvojena od države u svim svojim formalnim pojavama, ali treba biti s njom u ljubavi i moralnosti. U Zapadnim su državama odvojili religiju od države, ali istodobno su od države odvojili i moral i savjest koji u čovjeku pobuđuju visoke porive. Takav put doveo je do toga da su se ljudi prestali voljeti na ispravan način. Kod nekih tako ljubav je uslovljena novcem, ili – redom i disciplinom, ili seksom i ljepotom, ili načelima i idealima, ili kod ortodoksnih vjernika – religijskim kanonima. A kada je ljubav uslovljena nečim, onda ona nestaje. Posljedice toga možemo vidjeti u današnjem svijetu. Religijske konfesije ne mogu se objediniti u ljubavi, moralu i vaspitanju, u jedinstvenoj mogućoj tački dodira, a pokušaj vanjskog ujedinjenja dovodi do konkurencije, agresivnosti, borbe za svoju pravdu, diskreditaciju suparnika. Kako se religija oblikovala u organizaciju, u njoj se pojavljuju ekonomski i politički interesi koji mogu pobijediti duhovne interese. Dogmatika religije, odsustvo povratne veze, to jest neugodne kritike i sumnje, prenose se i na državu koja postaje dogmatična i agresivna. Snažna povezanost religije s državom pretvara takvu državu u agresivnu strukturu koja ne pristaje ni na kakve kompromise, čime osuđuje čovječanstvo na ozbiljnije konflikte, sasvim blizu uzajamnog uništenja. Država propada ako se odrekne religije, ali prppada i ako se sjedini s njom – država mora postati nešto drugo, ali i religija također. Sve ideologije, bilo da su verske ili političke, su konceptualno razmišljanje, koje je na žalost tako duboko podijelilo ljude. Biti dobro prilagođen duboko bolesnom društvu nije merilo zdravlja. Za realnu praksu i normalnu ljudsku logiku su apsurdni savjeti: Ako su ti udarili šamar po lijevom obrazu ti mu okreni i desni, ako si pozajmio pare ne traži da ti ih vrate. To i sada besmisleno izgleda sa tačke viđenja preživljavanja tijela, stabilnosti i pravednosti društva. Što je manje ljubavi u duši više se organizam boji uništenja i oštrije se postavljaju pravila ponašanja koja blokiraju uništenje. To jest, oštro rastu shvatanja morala i pravednosti. “Oko za oko, zub za zub.” Pravila je sve više, ona su sve strožija a ljubavi je sve manje. Što tačnije poštuješ sva pravila, veći je osjećaj sopstvene ispravnosti i pravednosti. Znači da će biti više osude i agresije prema onima koji nisu u pravu, a biće manje ljubavi u duši. Kada voliš trudiš se da pomogneš drugome da se promijeni. Kada nema ljubavi zahtevaš od drugoga da se pravilno ponaša a prezireš ili mrziš kada on ne može ili neće da to čini. Strogo poštovanje pravila i zakona koji iz religije proizilaze je postalo važnije od ljubavi. Zašto voleti i brinuti se o drugima, kada je daleko važnije postiti, moliti se, pravilno se hraniti i krajnje tačno poštovati pravila koja dozvoljavaju da se oseti jedinstvo sa Bogom. U toj krizi religije je viđena kriza cele civilizacije koja je, pokazalo se, neizbežna. Zato su jedine  zapovesti neophodne za obnovu i preživljavanje civilizacije one koje namerno ruše postojanost kanona i pravila, uz stvoranje oslonca na ljubavi i na davanju. Prva emocija koja mora da se probudi prema drugom čovijeku je emocija ljubavi, brige, duševne topline i osjećanja jedinstva sebe sa drugima. Mržnja prema neprijatelju uništava osjećanje jedinstva sa njim, što znači da lišava dušu ljubavi i dovodi do propasti civilizacije. Sloboda i ljubav idu zajedno. Ljubav nije reakcija. Ako te volim zato što ti voliš mene, to je onda trgovina, stvar koja se kupuje na pijaci; to nije ljubav.  Stremljenje ka Božanskome izgleda poput neprekidnog osjećaja ljubavi prema onome što leži u temelju vidljivog svijeta, prema onome što leži u temelju nevidljivog svijeta i prema onome što se nalazi izvan predjela vremena i svih svjetova. Govoreći jednostavnim riječima to je umijeće neprekidnog voljenja svijeta sa svim njegovim manama, a isto tako svih ljudi; umijeće voljenja sebe i svoje sudbine, ma koliko teška bila. Božansko ne treba miješati s religijskim. Religijska pravila pomažu nam osjetiti ljubav prema Bogu, ali te je pojmove izrazio čovjek, njihov sadržaj može biti točan, ali forma će biti uvijek netočna. Kada je u duši malo ljubavi, pojačava se zavisnost od forme, pa dogme, obredi, ideje, načela postaju važniji od stremljenja prema vrhunskoj ljubavi. Ako čovjek ne zna voljeti, onda njegova energija ne odlazi u sadržaj i razvoj već u formu koja postaje agresivna. I onda vanjske religijske razlike postaju izvor fanatizma, nerazumijevanja i neprihvaćanja. Što brže gubimo sadržaj (a bit sadržaja cjelog Svemira jest Stvaranje), to jače težimo ka formi, to jest ka površinskoj ljudskoj sreći i time agresivnija postaje naša duša. Religijske institucije su pretvorile religijska učenja u drogu. “Bog Vas voli, on se brine za vas, on će vas zaštititi” — dođite kod nas i sve ćete dobiti, sto je potpuna odsutnost negativnih emocija. Kada čovjek ne zna prolaziti bolne situacije u životu, ima dvije opcije: ili naučiti voljeti, i onda bol postane elementom razvoja, ili se sakriti, pobjeći od te boli tamo, gdje je nema. Od fizičkog bola se može pobjeći, ali kako pobjeći od duševne boli? I čovjek pokušava to učiniti uz pomoć alkohola, droge, religioznih kultova. Ali religija koja obećava raj, postaje droga; ako je prestaješ konzumirati, život se pretvara u pakao. A da sačuva duševnu euforiju, čovjek je spreman žrtvovati sve: porodicu, djecu, stan, duševnu harmoniju… Tako se nešto događa u različitim religijama, koje su ljubav zamijenile sa zaštićenošću i ugodom duše i duha. Pogrešan odnos prema religiji je traženje duševne i duhovne koristi. Ako je čovjek vezan za duhovnost, ideale, više ciljeve, on prestaje da živi u sadašnjosti već živi samo u budućnosti. Kada ta budućnost nastupi, on i dalje živi za budućnost koja će doći. Na kraju krajeva on ne živi uopšte. Pošto ne živi u sadašnjosti on nema energije za interakcije sa sadašnjošću i takav čovjek postaje suviše ranjiv, uvredljiv u svakoj nestandradnoj situaciji. Često se obraćamo Stvoritelju za pomoć, nadu i spasenje, no pritom odlazimo na sasvim suprotnu stranu. Bog je ljubav, treba ići prema ljubavi. A mi trčimo za svojim željama, zdravljem, blagostanjem, pravednosti i ne shvaćamo zašto nemamo snage i zašto se naša sudbina ne mijenja. Trčati treba prema ljubavi. Nerazvijen, nesavršen čovjek može dobiti ista blaga, kao i talentirani, uz jedan uslov: ako će se neprekidno razvijati i mijenjati na bolje, postajući moralan, pametan i talentiran. Svako dijete dobiva majčinsku nježnost, mlijeko, briga neovisno o svojim sposobnostima. U životinjskom svijetu, ženka davi svojim tijelom ili odbija hraniti mladunca nesposobnog za život. On se ne može promijeniti, osuđen je na smrt. U ljudskom društvu svako se dijete podupire i štiti. Ono nadvladava svoje probleme i postaje snažno. Zapravo, po tome se čovjek razlikuje od životinje. Pokušaj da čovjek oponaša životinju i unistava slabije, ne pridonosi poboljšanju ljudskog genofonda. Zato ni drevna Sparta, gdje su se potapala slaba novorođenčad, ni fašistička Njemačka nisu pomogle procvatu civilizacije. Za neprestano samousavršavanje je potrebno puno energije. Energiju daje ljubav. Boriti se protiv zakona po kojima se razvija Vasiona je besmisleno. Viši zakon razvoja Vasione jeste Zakon jedinstva i borbe suprotnosti.  Postojanje materije, vremena i prostora podrazumijeva konflikt. Ako imam tijelo, onda su želje vezane za njega, a one se nikada ne podudaraju sa željama i tijelom drugog čovijeka. Konflikt je stalna borba i poniženje dvije želje i dvije suprotnosti. Na kraju svaki konflikt se mora povećati do dvije polovine Vasione koje se bore jedna sa drugom. U toj borbi pobjeđuje ljubav, to jest povratak duhovnom jedinstvu. Razvoj ide kroz širenje konflikata. Sve veći značaj imaju želje koje konkurišu jedna drugoj, kao i sve veći razvoj impulsa ljubavi. Konflikt cijele Vasione se može vidjeti u odnosima muškarca i žene, istoka i zapada, materijalizma i duhovnosti itd. Šta se dešava sa željom ako se suzbija? Ona se naglo razvija, ali se sve manje orijentiše na ljubav i na razvoj. Što je veća koncentracija na želje ili život brže se pojavljuju strah, malodušnost, depresija. Da bi balansirao to stanje čovijek teži ka sukobu i tada se program samouništenja smanjuje. I država i pojedinac se potčinjavaju tim istim zakonima. Zavisnost od budućnosti se ispoljava na dva načina. Prvi je, kada gaziš druge u korist svojih ciljeva i želja. Drugi je, kada gaziš i ponižavaš sebe bojeći se da ne uvrijediš druge. I kod stidljivosti kao i kod bezobrazluka mora biti granica. Dvopolno mišljenje se sastoji u tome da se iznutra neprekidno sačuva ljubav i dobrodušnost, a spolja treba biti prilično oštar.

          Ljudsko biće je djelić cjeline, koju smo nazvali univerzumom, mali djelić ograničen u vremenu i prostoru. Čovjek doživljava sebe, svoje misli i osjećanja, kao nešto odvojeno od ostatka – sto je jedna vrsta optičke deluzije njihove svijesti. Ova zabluda je neka vrsta zatvora za nas, ograničavajući nas na naše lične želje, strasti i naklonosti ili na nekoliko ljudi oko nas. Naš zadatak mora biti da se oslobodimo ovog zatvora, šireći naš krug saosjećanja da obuhvatimo sva živa bića i prirodu u svoj svojoj ljepoti.  Ljudsko ponašanje podliježe istim zakonima kao i sve ostalo, mi nismo odvojeni od prirode. Naše okruženje utiče na naše djelovanje, vrijednosti i oblikuje naše ponašanje.  Ovo se ne odnosi samo na njihovo kućnu sredinu, već i na hranu koju jedu, knjige koje čitaju, filmove i televizijske emisije koje gledaju, njihove uzore, prijatelje, učitelje, religiju, kao i subkulturu u kojoj odrastaju. Čak i poimanje dobra i zla i koncept moralnosti se usvajaju kroz naše društveno okruženje. Ovakav metod kontrole ne koristi fizičku silu i tako je uspješan da mi više ni ne osjećamo niti prepoznajemo manipulaciju. Svi društveni sistemi teže da se održe. Vrijednosti koje se nameću kroz te sisteme služe da podrže kulturu u kojoj se ljudi nalaze, npr. Sloboda, Patriotizam ili Demokratija. To može da ide do vođenja nečijih ratova ili branjenja nečijih vrijednosti. Uglavnom dominantne vrijednosti u bilo kom društvenom sistemu ne dolaze od ljudi, vec predstavljaju interese moćne elite kao što su religijske, vojno-bezbjedonosne, bankarske ili korporacijske institucije, koji utiču na kurs javnosti koji služi njihovim interesima, dok održavaju iluziju da društvene vrijednosti odredjuju široke narodne mase odozdo ka gore. Praktično svi društveni mediji se koriste za uticaj u korist interesa moćnih elita, tako da širom svijeta imamo kontrolisane medije i obrazovanje, koje zauzvrat kontroliše i stvara naše ponašanje i vrijednosti. Ono što zovemo naša “svijest” ili “moralnost” nisu urodjene karakteristike, već odredjivane našom kulturom i vremenom u kom živimo. Ne možemo zaobići uticaj okruženja. Niko se ne radja sa mržnjom, predrasudama, pohlepom, bijesom  ili sebičnošću. – ovakve osobine se usvoje preko životnog okruženja. Nauke o društvenom ponašanju držale su fokus oduvijek na individualnom ponašanju, a manje na identifikaciji uslova u okruženju koji su odgovorni za ponašanje te individue. Ako ne identifikujemo odgovarajuće uslove unutar sredine koji su odgovorni za neko abnormalno ponašanje, nastavićemo da imamo isti problem. Nažalost, naša kultura ne proučava ljudsko ponašanje na ovaj način, jer bi se inače došlo do drugačijih zaključaka kako bi trebalo biti vodjeno društvo ili zašto se ljudi ponašaju tako kako se ponašaju. Počeli bi da se pitaju šta je to u našoj kulturi što izaziva pohlepu, rasizam, mržnju, silovanja i ubistva, i druge vrste devijantnog ponašanja. Trenutno se sva krivica stavlja na indviduu, umjesto na kulturnu sredinu u kojoj su odgajani.  Ako uslovi sredine, koji stvaraju ovakve vrijednosti, ostanu netaknuti, abnormalna ponašanja će opstajati, uprkos molitvama, zakonima i drugim normama. Upravljanje ljudima ide izvana, to jest vrši se neki pritisak, ili iznutra preko želja. I kada znamo bit ljudskih želja možemo prognozirati čovjekovo ponašanje i mogli bismo njim upravljati. Jedna od metoda otkrivanja zločina jest “traženje motiva.” Zato kada jedni kažu da ne postoji sloboda izbora, a drugi da mogu raditi što god hoće, jedni i drugi su u pravu. Svaka situacija ima svoju istinu, a ljudi samo reflijektuju društvene odnose svog doba. Vojnik je indoktrinisan da ubija, i ne muči ga savjest već je nagradjivan i odlikovani ratnim medaljama – taj vojnik odražava vrijednosti svoje kulture u kojoj je odgajan. Da je neko jevrejsko siroče bilo usvojeno od strane njemačkog bračnog para početkom 20-og vijeka, bio bi odgojen kao nacista. 

Kakve god bolje vrijednosti, ideale, ili ponašanje ljudi priželjkuju – to ne mogu ostvariti sve dok postoje glad, nezaposlenost, oskudica, rat i siromaštvo. Ljudi uskraćenih mogućnosti će često uraditi štagod je potrebno da obezbijede životne potrepštine za sebe i porodicu. Njihove vrijednosti i moralna načela možda mogu biti visoka, ali njihovo ponašanje će biti uslovljeno realnošću situacije i opštanka.  Vidjeli smo da nema svijetle budućnosti cijelog čovječanstva na račun krvi i ubijanja neistomišljenika, kao kod komunista, niti lične sreće i materijalnog blagostanja na račun razgradnje vlaštite države, kao kod savremenih oligarha. Na kraju  ćemo shvatiti da su većina kriminalaca koji pune naše zatvore rezultat potrebe da se nakupi što više novca i imovine.  Svakim danom raste broj kriminalaca, svakim danom se gradi jos više zatvora.  Sa toliko puno kažnjavanja,sudova i zatvora, trebalo bi da je sve manje zločina. Ali akoko sijemo sjeme nasilja, ne možemo očekivati da žanjemo plodove koji neće biti zatrovani tim istim nasiljem. I tako je svaka nasilna revolucija stvorila novo nasilno društvo, novu nasilnu kulturu.  Ponižavajuće je da pričamo o civilizaciji ljudskog roda a još uvijek imamo potrebu za vojskama, oružjem, policijom, sudovima i zatvorima. Neko bolje čovječanstvo, svjesniji čovjek, će nadrasti tu potrebu. 

          Da bi postojala istinska demokratija, kulturni nivo stanovništva mora biti približno jednak, makar radi toga da ga ne bi obmanjivali vlastodršci. Demokratija podrazumijeva jednakost svih pred zakonom, širok pristup informacijama o dešavanjima u činovničkom aparatu, opoziciju prema činovniku i mogućnost njegovog premještanja kad on prestane da služi narodu i počinje kao ćelija raka da radi samo za sebe. To što su svi dosada smatrali demokratijom se pokazalo jednostavno kao rušenje energetskih i ekonomskih struktura države. Ljudi su umorni od besprincipijelnosti, laži i lopovluka. Jednocifreni procenat stanovnika vlada nad 90 procenata svih državnih bogatstava. I u državama svakim danom raste mržnja prema bogatima i teži se vladavini čvrste ruke. Na tom talasu isplivavaju lideri fašističkog pravca koji nas ubjeđuju da je demokratija štetna i opasna. Često se postavlja pitanje: zašto je na našoj planeti uz nevjerojatna prirodna bogatstva tako nizak životni standard većine stanovništva? Zašto su najbrojnije liste država razvrstane po korupciji, to jest po podmićivanju i krađi? U prošlim godinama u u većini država za vojnu industriju su bile izdvojene stotine i stotine miliona dolara i eura. Školama i učiteljima, to jest svojoj budućnosti, bijedne mrvice. Deseci, ako ne i stotine milijardi izvlači se iz ekonomije putem krađa, korupcije i neplaćanja poreza. Ova planeta usporeno izumire, ubijajući svoju budućnost, svoju nauku, kulturu, svoj moral. I sve to pored golemog protoka novca, koji je prisvojila šačica bogatih besprincipjelnih ljudi, a  njihovo bogatstvo pojačalo je potrošačko ponašanje u cijeloj državi. Nezarađena blaga su ispražnjavala duše.  Amoralnost i nesavjesnost  i jest isticanje prioriteta materijalnih i duhovnih vrijednosti iznad ljubavi, sve to ubija dušu, a konačno i tijelo.- ako se čovjek nije naučio voljeti i nije osjetio stvarne nadmoći vrhunske ljubavi nad svim drugim oblicima ljudske sreće. Kod djece se trudimo da prventveno razvijamo visoke sposobnosti, umjesto da ih prvo naučimo moljenju, voljenju, opraštanju, radovanju i brizi za druge, da ih ne prisiljavamo da se razvijaju, niti im smetamo u tome.

          Kako su državne vrhuške izgubile sposobnost upravljanja i analize situacije? Mehanizam pravilne procjene mora imati i religiozne, i filozofske, i političke, i ekonomske komponente. Prve tri razine su bile uništene doktrinom neoimperijalizma, kapitalizma i komunizma. Što je dobio nasljednik prethodog sistema – demokrat? Njegov cilj nije bilo objedinjenje naroda, njegova zaštita i briga o njemu, već svrgavanje prethodnog režima i dolazak na vlast. Umjesto da riješe situaciju počeli su oponašati, slijepo preuzimati političke i ekonomske metode. Bivši komunist primio je rado decentralizaciju vlasti.  Vojska, milicija i tajne službe bili su preslabi, zato nije bilo discipline koja bi ujedinila društvo. Država je odmah razbijena na klanove i sve se vratilo na početak evolucije, borba za teritorij i zone ekonomskog uticaja. Najjači klanovi bili su grupirani, naravno, oko službene vlasti. Odsutnost zajedničkih interesa i klimava vlast nisu mogli dovesti situaciju u red. Svi su pljuvali i predsjednika i njegovu demokratiju. Filozofski, politički, državni mehanizam zaštite ljudi od uništavanja jednostavno je bio odsutan. Između klanova suparnika pobijediće onaj s razvijenijom klanskom samosviješću, religijskom, nacionalnom,  teritorijalnom.  Dešava se razbojnička privatizacija. Državno vlasništvo jest vlasništvo naroda, ako ga neko krade – krade od naroda, a to je kazneno djelo. Narod shvaća da je pokraden, te raste nezadovoljstvo, i ako se ne prerazmotre rezultati privatizacije, prevareni narod gomilaće energiju mržnje i svakako je iskaliti u rušilačkom obliku. Ako ćemo ipak prerazmotriti privatizaciju, vidjet ćemo da su krivci sada na vlasti. U to su doba svi krali, zato ne suditi službenicima, ne otvarati kaznene postupke, ali državi vratiti preduzeća kupljene za sitniš. Oligarsima ostaviti sve pokradeno, ali ih obvezati da isplate realnu cijenu za stečena bogatstva. Komunisti bi mogli odbaciti krvavu prošlost, obećati nezavisnost tiska, priznati religiju, pravo na privatno vlasništvo i vratiti glavna bogatstva u državno vlasništvo. Danas na političkoj sceni, nijedna se politička stranka ne može pohvaliti s više ili manje smislenim programom, jer se strateško punovrijedno mišljenje uvijek odgajalo religijom i filozofijom. Kroz istoriju su gazili i uništavali filozofe, političare i religijske vodje. Manjak strateškog promišljanja prisutan je i sada. Političari jedan kod drugog traže negativnosti, ali ne daju odgovor na glavno pitanje: kako osigurati jedinstvo države, ne samo ekonomsko i političko, nego i duhovno.

Nesposobnost vlasti da ujedini zemlju, nebriga za svoje građane, te da pravovremeno, filozofski i politički, reaguje na moguće provokacije i fašističke tendencije u društvu je poligon za buduće svjetske događaje. Čovječanstvo bi se trebalo ujediniti oko zajedničkih ciljeva, inače će se narušiti osjetljivi mir i sama civilizacija. To je problem za sutra. Danas bi se narodi trebali naučiti misliti, te se ujediniti u duhu i moralu za svoj spas i spas čovječanstva. Pravilna životna filozofija i razumijevanje sada postaju daleko važniji od državnog ustrojstva, religije, stana i parčeta hljeba. Ideje se sve više pune energijom, ali pri odsustvu pravilnog shvatanja sve više vode svoje tvorce ka propasti. Eksplozija atomske bombe je objavila da je do kolektivnog samoubistva ostalo malo vremena, jer se naša svijest i životna filozofija nije promijenila. Ako se ne promijenimo mi ćemo nastradati. Da bi promijenili sebe, treba ovladati pravilnim mislima i pravilnim ponašanjem, treba razumijeti zakone po kojima živi Vasiona, treba vaspitavati svoja osjećanja polazeći od ljubavi i dobrodušnosti. Nesavjesni ljekar ne može koristiti pacijentu. Nesavjesni naučnik će stvarati otkrića koja će dovoditi do propasti ljudi. U poslednjih 100 godina svijet se odvikao da misli, filozofi i mudraci su nestali, a najveće umove u nauci, umjetnosti, ekonomici, bez milosti su  uništavali. Zlo –  to je genijalnost bez ljubavi. Kada se društvo odriče ljubavi i morala, klanjajući se blagostanju, životu, željama, takvo društvo umire, a talenti, sposobnost, volja i energija – uz odsutnost ljubavi – će urušavati, deformisati dušu i budućnost tog društva. Mržnja prema bogatima i traženje pravednosti – to je pokazatelj psihologije inferiornih. Bogate treba čuvati, ali ograničavati i kontrolisati, uglavnom radi državnih interesa. Dijeliti cijeli svijet na dobre siromašne i loše bogate – neplemenito je i glupo. Kriminalca rađa sredina. Znači, nije toliko potrebno kažnjavati njega, koliko mijenjati sredinu. Da bi se promijenilo sredinu, treba naučiti pravilno misliti. Znači, ako ne želimo i ne znamo mijenjati sebe, cijeli život ćemo biti prisiljeni tražiti krivce i mrziti ih, rušeći sebe i svoju sudbinu. Mi smo obučeni da studentima samo predamo znanja. Uskoro će se to morati promijeniti – da ih učimo da pravilno misle. Od površnih prebacivanja mržnje i okrivljavanja koji imaju za cilj da odstrane probleme koji smetaju, treba da pređemo ka shvatanju veza među događajima koji su se desili. Ne treba tražiti krivce da bi na njima iskalili bijes, treba se razvijati i mijenjati. To će biti najbolja zaštita od ponavljanja grešaka iz prošlosti. Zbog toga u ljudskoj logici i procjeni uvijek mora postojati nesvršenost koja će dopustiti da se naš pogled na prošle događaje može promijeniti. Današnja filozofija ne prikazuje dušu nego tijelo. Umesto katarze ljudi dobijaju seksualno zadovoljstvo. Mi ne možemo živeti bez novca i materijalnih vrednosti. Ali mi nećemo nikad imati materijalno bogatstvo ako nemamo sposobnosti, intelekt i razvijene zakone, to jest duhovne vrijednosti. A duhovne vrijednosti iziskuju emocionalni i voljni potencijal, sjedinjen sa ljubavnom dobrodušnošću. Ako se količina ljubavi u duši blokira malodušnošću, strahovima, neuzdržanošću, uvredama, onda naše želje postaju naš gospodar a mi njihovi robovi.. Svemir je holografski i jedinstven po svojoj strukturi. Svaka i najmanja čestica u sebi sadržava svu cjelinu. Svaka tjelesna ćelija radi za sebe, ali i u većoj mjeri treba raditi za organizam. Kod svake celije postoji tendencija da radi za sebe, tj. načelo raka. Znači, svako od nas, ne samo svojim ponašanjem već i svojim mislima i osjećajima može mijenjati svijet oko sebe,  unistavati ga i spašavati. Izmijeniti sebe je mnogo složenije nego okolni svijet. Mi trenutno nemamo polugu, nemamo sredstvo za radikalno mijenjanje svoga mišljenja, svog pogleda na svijet, svoje duhovnosti. Putevi koje nude današnji filozofi i učitelji ne premašuju pokušaj da se preosmisli nakupljeno znanje, a treba shvatati svijet, tražiti puteve samorazvoja. Da bi se izmijenio svijet, da bi se djelovalo na njega, neophodno je da se taj isti svijet shvati, jer vec samo shvatanje i poimanje svijeta je početak njegove promjene. Mi često koristimo izobličene predstave o svijetu i naslijepo pokušavamo da ga osvojimo, a u njegovoj suštini, mi ga uništavamo, unistavajući pri tome i sami sebe. Kad je materijalno blagostanje veće od duhovnih potreba – to je trenutno blago na račun duhovne smrti.

         Čovjek je dijalektički entitet koji se sastoji od materije i polja. Materija je čovjekovo tijelo, ono je usmjereno prema Zemlji i prema svemu što je zemaljsko. Polje su: misao i duh. Uzročnoposledični mehanizam u Vasioni jednako funkcioniše i u živoj i neživoj prirodi. Struktura materije koja nam se čini nepromjenjiva u stvari je takođe situacija, tj. predstavlja skup uzročno-posledičnih veza – na suptilnom nivou organ i funkcija nemaju razlike. Elektron, na primjer je istovremeno i čestica, jer ima strukturu, i talas, jer ima funkciju. Polje se rasprostire u Svemiru, u svemu postojećem i na najfinijoj razini je dio prauzroka. Da bi te dvije suprotnosti prelazile jedna u drugu i zajednički djelovale, potreban je posrednik koji ujedinjuje njihova svojstva. Taj posrednik je čovjekova duša. Na finoj duhovnoj razini ni po čemu se ne razlikujemo, predstavljamo jedinstvenu cjelinu. Ono po čemu se razlikujemo su fizički omotači. Znači, delujući preko superdubokih emocija na okružujući svijet mi menjamo uzročno-posledični tok događaja oko nas, ali djelovanje se vrši ne samo na događaj nego i na građu i strukturu materije. Čovjek treba naučiti da bude i probitačan i uzvišen. To je moguće samo ako se izgradi novi sistem pogleda na svijet i novi način razmišljanja u kojem su spojeni materijalizam i idealizam, nauka i religija, duhovno i materijalno. U ljudskoj svijesti taj proces je sada u toku i njime će postati osnova budućeg čovječanstva.

U cijelom svijetu zbiva se isto: klansko-državni moral, kult novca, tendencija uništavanja kulture i osnovnih vrijednosti. Svijet postaje paganski, religija se pretvorila u praznu formalnost, lijepi obredi koji se služe po potrebi. Šta čeka našu planetu? Može li čovječanstvo svojim djelovanjem uništiti planet?  Čovječanstvo je malo u odnosu na veličinu naše planete – čovjek vjerovatno može uništiti samo sebe, ali planeta će preživjeti i bez nas, i ovo je tačno po fizikalnim, materijalnim zakonima. Ali bez obzira na masu, manji može lako uništiti većeg ako ne napadne masu, nego glavne funkcije organizma. Glavna energija Svemira zaključana je u tankim energetskim razinama, a preko njih se regulišu svi procesi u Svemiru. I što je bitno – svako živo biće ima pristup njima, a to znači može i uticati na njih. Fizičko djelovanje poput nuklearne eksplozije nije opasno za Zemlju. Njoj je to nešto mikroskopsko. Funkcije Zemlje kao nebeskog tijela zavise od tokova energije unutar i izvan planeta – tek onda udružena negativna energija čovječanstva može ugroziti Zemlju, s tim što mržnja ipak ne prodire duboko u energetiku planeta. Ima li nešto opasnije od mržnje? To je tuga, program samouništenja. Ako kod pojedinca mehanizam samouništenja prelazi određenu razinu, počinje razaranje energetskih tokova, fizioloških funkcija pa organizam ugine. Emocije čovjeka povezane su s njegovom sudbinom. Sudbina naroda povezana je emocijama naroda, to jest s njegovom kulturom, religijom i moralom. Ljudi su dio Zemlje, ona je jedno sa svim što se na njoj nalazi, u prvom redu kao informacijsko jedinstvo. Zato informacijsko stanje ljudi može utjecati na stanje našeg planeta i od toga kako ćemo se mi osjećati i što ćemo raditi ovisi sudbina ne samo naše djece, nego cijelog planeta. Svemir postoji na načelu jedinstva.  Svaki od nas je odgovoran za čovječanstvo. A na još tanjima planovima, vidjećemo jedinstvo sveg živoga. Još dublje – i više nema razlike među živim i neživim. Izgleda da je nezamisliva dubina, ali na žalost dostupna je čovjeku. Znači čovjek može utjecati na energetske tokove odgovorne za cjelovitost našeg planeta. Program samouništenja prodire u samu dubinu duše.Kad osjećamo ljubav prema svemu postojećem, mi dobivamo ogromnu količinu energije. Treba se pouzdati u više razine energije: u duhovnost, u blagost, u ljubav, živjeti njima – da bi se dobivalo dovoljno energije. Čim počnemo o energiji razmišljati odvojeno od pojma “duhovnost” i “moral”, tj. mehanički pristup i orijentacija na grubu energiju – to dovodi do toga da se zbiva iskrivljenje nježnih duhovnih struktura i punimo energijom samo fizičko tijelo. Energija koja se dobija kroz više osjećaje liječi čovjekovo tijelo, sudbinu, dušu, a materijalistički stav u bilo kojem obliku vodi k degradaciji. Kako će izgledati civilizacija koja je izgubila jedinstvo sa planetom i svemirom, lišena ljubavi i energije, a koja je istovremeno sakupila ogromne mogućnosti? Kako će izgledati civilizacija u kojoj je duša sišla sa uma? Njoj sljeduje samouništenje. Kada procesi takve vrste idu  potpomognuti naukom, informacijama, umjetnošću, moralom, onda je to o ozbiljniji i dublji krizni proces. Taj prelazni period ka novoj civilizaciji kroz nemogućnost postojanja i opstanka u starim okvirima opaža se već sada. Kako će izgledati taj prelaz, koji će biti stepen raspada tijela, duše i duha, ukoliko procesi stvaranja prekroje procese raspada, to zavisi od svakoga od nas.

Da bi čovječanstvo preživjelo, potrebna mu je potpuno nova filozofija. Ali ujedinjenje dviju nerazvijenih suprotnosti, značilo bi njihovo uništenje. One se moraju prvo oblikovati, ojačati, proći određeni ciklus razvitka, međusobno podstičući jedna drugu, i tek zatim ujediniti se u nešto potpuno novo, ne uništavajući pritom jedna drugu. Upravo to je filosofija budućeg čovječanstva – u novom svijetu nauku treba spojiti s etikom. Nauka se ogleda u razini civilizacijskih dostignuća ali u zadnje vrijeme. ona sve češće radi protiv čovjeka, a ne za njega. Taj nemoralni proces može završiti samouništenjem čovječanstva. Svaka djelatnost, pronalazak i otkriće mora počivati na pomnoj analizi mogućih ponajprije negativnih posljedica. Moralni, novi čovjek ima na umu interese ljudi oko sebe, a tek onda svoje interese. Moralni naučnik ima prvo na umu štetu koju njegov pronalazak može nanijeti, a tek onda njegovu korist. Ako svako brine o drugome ne manje nego o sebi onda takvo društvo može opstati. Sada je nauka počela izlaziti na takve razine, gdje bez religioznih pojmova moralnosti i čistote duše, svaki naučnik postaje potencijalni ubica čovječanstva. Većina savremenih prehrambenih proizvoda informacijski i energetski unistava čovjeka. Npr. nauka je davno ustanovila posljedice alkoholizma, narušeno zdravlje, razrušene porodice, gubitak kreativnih mogućnosti, to je kriza države u cjelini. Ali mnogomilijardna alkoholna industrija skriva te informacije, biznis ubija dušu, nauka ubija duhovnost. A to što sada svakom živinčetu uštrcavaju hormone rasta i istovremeno dodaju antibiotike, ne  prolazi bez posljedica za ljude koji konzumiraju takvu hranu? U njoj se nalaze hormoni rasta, koji povećavaju koncentraciju na želje i seksualnu energiju, a istodobno i antibiotici, koji je razrušavaju. Čovjek jede takav proizvod i dolazi do uništavanja zaliha njegove energije. Opijeni smo komforom i zato se osjećamo zaštićeni ali to je iluzija. Mi smo zrnce prašine u odnosu na prirodu, osobito kada zaboravljamo na svoje korijene. U početku se čovjek plašio prirodnih pojava, apsolutno je bio zavisan od prirode, zatim je nekako pokušavao upravljati njome kako bi preživio, onda ju je počeo pokoravati, a sada je uništava. Kada ju je počeo uništavati, postaje svjestan da je i on njen dio i da će nastradati zajedno s njom.

Koncepcija koja objedinjuje duhovnost i nauku, idealizam i materijalizam: U principu, poboljšanja su moguća ako se stvore organizacije i škole s razvijenim moralnim pogledom na svijet, s prioritetnim duhovnim usmjerenjima, koje će kontrolisati i voditi ljudi koji su uznapredovali u duhovnom razvitku. Sada se čitavo čovječanstvo ujedinjuje u jedinstveni razum. To sve omogućavaju internet, radio i televizija, učenje stranih jezika. Sve to podstiče nastanak novih oblika kolektivne svijesti. Čovjek ne bi bio to što jeste da nema društva. Pošto sad nastaje savim novo društvo, za 20-30 godina možemo očekivati ljude sasvim novog tipa, različitih od trenutnog stanja ljudske svijesti. Dugo su nas učili klasnoj mržnji i prezrenju prema neprijateljima, odvikli smo se od ljubavi i praštanja, prestali smo djecu da tome učimo. Vidimo to u statističkim pokazateljima o negativnim dešavanjima svuda oko nas. Svi se pitamo: “Kada će prestati ovaj haos?” Verovatno onda kada se u našoj duši, umesto mržnje i stalnog traženja krivca, vrati ono čemu je u duši mjesto: blagost, moral, ljubav i dobrodušnost. Tada će ljudi početi da praštaju jedni drugima i iz božanske ljubavi rađaće se harmonična i divna generacija novog čovjeka. Da bi civilizacija preživjela i postojala ona mora nositi u sebi istovremeno i red i haos. Cilj filozofije svake države mora dozvoljavati istovremeno postojanje i reda i haosa pri uzajamnom prelasku jednog u drugo. Znači, mora se desiti novi impuls stremljenja ka ljubavi i jakog procvata kulture i nauke. Ali velika količina energije za tako velike promjene nije moguća bez dotoka ljubavi. Ako postoji mržnja prema protivniku nije ga moguće pobijediti. Da bi se pobjedio protivnik treba ga voljeti. Čovjek koji pobjeđuje sa mržnjom i smatra da je pobijedio, u stvari je izgubio. Čak i uništivši protivnika on će i sam poginuti. Ako je ljubavi daleko više nego što treba za pobjedu, tada protivnici shvataju da su njihove želje suprotne samo spolja, a na dubljem i značajnijem nivou njihove želje i ciljevi se podudaraju. Želja da se uništi protivnik, da mu se nametne svoja volja, svoja ubjeđenja, ta težnja da se pobijedi se pretvara u težnju da se sarađuje. Imamo suviše malo energije za ujedinjenje i to je vidljivo po spoljašnjoj situaciji. U svakoj tačci Zemlje te suprotnosti se prepliću stvarajući različite kulture – ljudi mrze jedni druge ne shvatajući da čine jednu cjelinu. Mržnja prema drugom je uvijek samoubistvena pošto smo mi jedno na suptilnom planu.: Mi nismo naučili da volimo, nismo naučili da rješavamo sukobe, a za preživljavanje i razvoj treba naučiti voljeti i razumjeti drugog. Da bismo voljeli potrebno je razumijevanje. Ako se čovjek slama moralno, unutarnje, tada se on prestaje odupirati okolini i brzo prihvaća bilo koje uvjete. Čovjek je izgubio svoje individualno “ja” i počeo živjeti samo po interesima tijela, a u strahu za svoj život spreman je poniziti se, biti izdajnik, odreći se svoje duše. A takvim ljudima je vrlo lako upravljati. Svaka je država stroj za upravljanje i podređivanje, pa će stoga vezati čovjeka za bogatstvo, ugodu i stabilan život, a ne htijući – za amoralnost, uništavanje ljubavi, posledično samouništavanje. Ako se građanska svijest, predstavnici politike, ekonomije, religije, kulture ne nalaze u duhovnoj, moralnoj opoziciji prema takvoj državi, onda takva civilizacija ima male šanse za preživljavanje. Samo ljubavna stvaralačka energija može obnavljati harmoniju razvoja – pojam dvojnih vrlina. Vrlina ne može postajati sama po sebi. Ona se mora uravnotežiti sa svojom suprotnošću,npr. darežljivost uravnotežiti sa štedljivošću, hrabrost s pažljivošću, ljubavna bliskost s udaljenošću, dobrodušnost sa strogošću itd. Svi znamo za katastrofalnu situaciju u ekologiji, ali onečišćenje naših duša je puno opasnije. Savremena medicina i nauka htjeli bi poboljšati i operisati naše duše isto kao i tijelo, bez razumijevanja da duša živi po drugim zakonima.

Suština je da bismo trebali odustati od modela koji cijeli svijet dijeli na dobro i loše, ali te kategorije nisu apsolutne.  U jednom slučaju nešto je dobro, u drugom – zlo. Svejedno bismo se trebali svi ujediniti. Ali postoji dobrovoljno sjedinjenje, kroz savjest, moral, i stremljenje ka dobrodušnoj ljubavi prema svemu, a postoji prisilno ujedinjenje, kada se shvati da se svi nalaze na rubu opasnosti, povećavajući naše šanse za preživljavanje. Što jasnije naučnici i političari shvate da prirodne energetske i resursne zalihe nestaju, veće su šanse za korjenito reogranizovanje u svim oblastima. Prvi put u cijeloj istoriji čovječanstva mi smo postali jedinstveni na celoj planeti. Mi možemo sutra nestati ili se preporoditi. U kritičnim situacijama se kod čovjeka često otkrivaju supersposobnosti. Izgleda da je glavna supersposobnost koja se sada otkriva svakome, sticanje tog stanja koje se može nazvati dobrodušna ljubav u srcu svakog od nas.  Izazivajući u čoveku pozitivne emocije, težeći bar nekako uljepšanju mjesta stanovanja, moguće je promijeniti svakoga. Sve što je praćeno strahom, mržnjom, žaljenjem, sumnjama, brigama za budućnost, mračne misli o sebi i budućnosti, donose bolest. Za svaku promjenu je potrebna energija, a nje nema bez ljubavi. A mi suviše često trebamo promjene, ali ne dajemo energije, ljubavi i brige. Pošteno i sretno društvo je zdravo društvo, a zdravlje svakog čovjeka – u prvome redu je njegovo duševno zdravlje, ispunjenost ljubavlju.

Kako postići da čovjek ima zdravu dušu? Kako se promijeniti na bolje? Šta biste rekli kad bi vam netko rekao da u jednoj sekundi možete promijeniti svijet?  Prema modelu neuronaučnika Paula D. MacLeana prema kojem usred mozga, negdje u njegovu temelju, imamo ono što se službeno zove „R-kompleks“ („Reptilian Complex“), tzv. „reptilski mozak“. To je navodno evolucijski ostatak našeg razvoja od jednostaničnih organizama do ljudi. Od svega što smo prošli u razvoju navodno smo ponešto zadržali, a na tom evolucijskom putu su se našli i gmazovi, pa otuda i „reptilski mozak“. Upravo je taj „reptilski mozak“ odgovaran za sve naše tipično gmazovske reakcije, kojima naš ljudski svijet obiluje (mada ne bi trebao) – teritorijalnost, hijerarhija, strah radi preživljavanja, posljedična agresivnost (impuls „udari bez razmišljanja ili bježi“), hladnokrvno ponašanje, nagle izljeve bijesa, želja za dominacijom, sklonost ritualima. Očigledno da su upravo savremena politika i korporacije čisto oživotvorenje tih principa. Svi smo jako teritorijalni, hijerarhijski smo odgojeni, oni donji drhte pred gornjima; na svim vodećim položajima pravila igre određuju da se treba ponašati pragmatično, ‘logički’ i hladne glave odluke donositi u smjeru manje štete; svi želimo jedni drugima dominirati (što je očigledno opet izražaj straha za preživljavanjem). Jer taj korporativni militaristički „reptilski“ svijet sačinjavaju ljudi, oni su vojnici, generali, premijeri i bankari, oni su mali diktatori u kancelarijama. Kako neutralizovati tog gmaza koji stvara haos u svakodnevnom životu, a na globalnom planu svijet lišen svake humanosti? Zapravo je vrlo jednostavno – samo treba pričekati jednu sekundu prije nagonske reakcije, udahnuti  i obuzdati se; toliko je potrebno našem neokorteksu da se upali, malo je veći, sporiji i složeniji od manjeg i naglog brata R-kompleksa, ali nemoguće ga je zaustaviti. Ta sekunda je zapravo granica između svijetova. Odšuti, zastani, razmisli, promatraj, ne reaguj odmah – i pridruži se ljudima.. Ali jedno je sigurno: jedini reptili oko kojih trebamo brinuti ne stižu iz svemira ili drugih dimenzija, oni su u nama. Dobro je u tome da su oni u našoj vlasti, tj. ta sekunda koja čini razliku. Mi kao ljudi stvaramo institucije i društvo. Stvaramo religije, novac, države, vojske, oružja… Stvaramo izume, i društvene i tehnološke. Problem nije u tim izumima, problem je u nama. Stvarajući klasu političara stvorili smo korumpirani sistem koji je preuzeo kontrolu nad nama. Ne možemo mijenjati niti svijet niti ljude, ali zato itekako možemo mijenjati sebe. Jedino na što možemo uticati je naše ponašanje. Pojedinac je osnova društva, društvo možemo mijenjati ako promjenimo sebe, tad pokrećemo lančanu reakciju na nivou čitavog društva, pokrećemo promjenu. Brutalan čovjek stvara brutalno društvo puno nasilja i mržnje, blag čovjek stvara nježno društvo puno ljubavi i poštovanja.  Svijet u kojem živimo nije nesto neizbježno na šta smo osuđeni. Jedini način da mijenjamo svijet i ljude oko nas jeste da mijenjamo sebe. Zašto da se onda ne promjenimo? Odgovor je jednostavan: Zato jer to ne želimo. Mi mislimo da želimo bolji život, bolji svijet, bolje vođstvo i slično, ali nam odgovara status quo. Zato što smo apatični, deprimirani, i od strane sistema ubijeđeni da ne možemo ništa promjeniti. Većina ljudi se slaže kako vođstvo države nije dobro, kako su političari korumpirani i nesposobni. U redu, ali kako je moguće da skupina od nekoliko miliona glasača za svoje vođe izabere skupinu nesposobnih, korumpiranih i sebičnih pojedinaca, i to tako radi stotinama godina unatrag? Jedino ljude koji se vode isključivo vlastitim sebičnim interesima i željama može se navesti na to da na pozicije od javnog interesa biraju potpuno nesposobne i korumpirane ljude. I tu nije bitno da li se radi o materijalnim, ideološkim, političkim ili nekim drugim interesima. Problem nije u sistemu, nego u ljudima. Problem je isključivo u nama, jer sistem želi moć i profit koji mu MI omogućujemo našim postupcima. Svaki sistem dobar je samo onoliko koliko i ljudi koji ga čine, a mi smo previše sebični, oholi i apatični, pasivni i od strane sistema ubijeđeni da ne možemo ništa promijeniti. . Marx nije htio da komunizam prouzrokuje milione mrtvih i toliku patnju. Muhamed ili Isus nisu htjeli da se ljudi ubijaju zbog religije. Nije problem u njima i njihovim knjigama, već u ljudima koji se s njihovim idejama poistovjećuju i pretvaraju ih u apsolutnu istinu.Nažalost, kada i prihvatimo nešto novo, tada najčešće stvaramo samo još jedan novi sistem, novi pokret, novu ideju, novu zavisnost oko koje ćemo izgraditi čitav novi svijet, svijet u kojem će sve konačno “biti kako treba”. Stavljamo to u knjige, izmišljamo nove ličnosti, nove ideje i idole na kojima ćemo temeljiti naš novi život, dižemo nove spomenike… A ključ je da uzmemo našu moć nazad, da napravimo sistem koji ce služiti opštoj dobrobiti svih nas, a ne mi da robujemo sistemu kao dosad u svim društvenim uredjenjima, od imperatorskih i buržoaskih preko komunističkih do kapitalističkih. Svijet koji imamo je sasvim OK, mi smo problem.  Svijet koji imamo je pravi raj koji ima dovoljno resursa da svi na planeti žive podmireni  i zadovoljni, ali mi smo od tog raja napravili pakao i svakim danom je sve gore i gore. Promjena uvijek dolazi kada je ljudi zaista iskreno želje, bez obzira da li ona bila pozitivna ili negativna. Svako društvo je odraz ljudi koji ga čine, i biće nam bolje kad mi postanemo bolji ljudi.  A kakvi smo mi – takav je svijet. Država je ono što smo mi. Da bi uveli red i mir, moramo početi od sebe a ne od društva, ne od države, jer svijet smo mi. Vrline koje nadjete u drugim, postoje i u vama.  Mane koje vidite u drugima – su u vama takodje. Svijet oko vas je odraz svih nas  – kad postanemo bolji ljudi i svijet će postati bolji za sve nas. Da promijenimo svijet – trebamo mijenjati sebe nabolje, uspostaviti ravnotežu i harmoniju u sopstvenom mikrosistemu što će domino efektom oplemeniti društvo. Ta vrhunska ljubav je u sadašnjem sistemu vrijednosti nepojmljiva, voljeti bez mržnje, ljubomore, oholosti, zavisti, bijesa, osudjivanja, uporedjivanja,  bez želje za uplitanjem u nečije mišljenje ili življenje, – kada se cijelo biće pretvori u tu vrhunsku ljubav onda ne postoji onaj drugi, ostaje samo jedinstvena ljubav, tada smo postali jedna promjena koju želimo da vidimo u svijetu… 

Ubijanje, nasilje, mržnja, materijalna pohlepa i zavist – sve su to aduti ovog korporokratskog sistema koji ne može opstati ni na jedan drugi način. Zamijenili smo lične slobode, slobode našeg izbora kako da živimo – za udobnost  i jeftinu zabavu. Po čemu smo visoko inteligentna ljudska bića, koja žele da su svjesna, da osjećaju, željna slobode, potrebe da otkrijemo zašto postojimo na ovoj planeti, zašto smo živi, i šta to znači biti  ljudsko biće.  Data nam je svjesna sposobnost da rješavamo probleme, da se borimo za nešto što je ispravno, da uradimo nešto pravedno i hrabro za one koje volimo. Jalovost svih tiranija je iskazana u osmijesima napaćene, siromašne djece. Lica djece koja se smiješe su više kraljevska, više božanska od lica kraljevskih porodica i bilionera moćnika.  Sve dok god se djeca smiješe, postojaće san o boljem svijetu i biće  vodeća sila svega, uprkos svim manipulacijama. Zlo ne možeš istjerati mržnjom i ratom, onda se boriš njegovim oružjem i onda zlo raste. Zlo se boji ljubavi, zato mora da navuče ljude da se mrze, jer zna da neće postojati bez te mržnje. Ljubav, poštovanje, ljudskost su kuga za zlo. E da bi se to poštiglo mora se vježbati nenasilje i razviti ljubav prema ljudima. Ljubav povlači toleranciju, razumijevanje. Nasilje je stvar kukavičluka i strah stvara nasilje, kao i pogrešno vjerovanje koje te diže iznad drugih koji ne vjeruju u tvoje “istine” i zabluda da to što se drukčije zoveš ima veze sa tim ko si. Prepreke nestaju kada se pojavi vjera u nas kao ljude i sa tom ljubavlju razvija se tolerancija i razumijevanje. Kada se toliko razviješ kao pojedinac, toliko da razumiješ i onoga ko je na vlasti i da mu ne sudiš i odmakneš se i odradiš tako da nemaš zavisnost o njemu i još to pretvoriš u masovni pokret tolerancije i razumijevanja i tako dovodiš one kukavice koje su na vlasti da ne mogu egzistirati jer ih ne trebaš – onda smo kao ljudi uspjeli…

Primjer bilo koje pojedinačne države je slikovita demonstracija cijele ljudske civilizacije, šta će joj se dogoditi ako se poruše načela univerzalne moralnosti i ljubavi. Znači, spašavanje pojedinačnih država nije u traženju izvora svjetskog zla, nego u dovođenju u red svog tijela, to jest ekonomije, i svog duha, to jest obrazovanja, zakona i politike. Ali glavni aspekt zdravlja kako jedne osobe, tako i cijele države, u prvome redu treba biti stanje duše, to jest ljubav prema svemu, moralnost, kultura, briga o budućim naraštajima. Ko nameće kretenizam i izopačenost kao estetske i duhovne kulturne trendove?  Samo letimičan pogled na sadržaj medija (posebno online izdanja kojima najviše pristupaju maloletnici koji ne kupuju novine ne kiosku) pokazuje da se u njima, kao po pravilu, uvijek nalaze “vijesti” koje u sebi sadrže: seks, pornografiju, fizičku i mentalnu izopačenost, monstruoznost. Kriminal je naglašen, kao i kriminal maloletnika. Kada govorimo o kulturi, obično prvo pomislimo na pozorište, film ili književnost.   Za same medije nikada ne vezujemo pojam kulture, već se oni smatraju samo posrednicima tj. medijatorima koji nam pomažu da se o kulturnim zbivanjima informišemo i bliže upoznamo. Biti kulturan znači biti odgojen tako da određene plodove kultivacije prihvatamo kao nešto pozitivno, značajno, dostojno divljenja i pažnje,   ponašati se u skladu sa usvojenim principima koji vladaju u društvenoj zajednici (porodici ili plemenu). Tako ako produktivna društvena zajednica počiva na kultu rada i stvaranja (što su specifične odlike ljudske vrste), na kultu poštovanja starijih članova, na kultu poštovanja tuđe imovine, na kultu porodice, kultu  čistoće, na kultu boga kao vrhovne i najviše sile, na kultu straha od ove sile,   onda se razaranje ovakve društvene zajednice može izvršiti drugačijom kultivacijom. Tako se može stvoriti kult lenjosti, kult gramzivosti, kult nasilja, kult žrtvovanja, kult ubijanja, kult prljavštine, kult prevare i sl. Preoblikovanje u ponašanju ljudi preko kulturne i medijske politike danas se vrši preko jedne posebne vrste specijalnog rata i naziva se kulturni inženjering. Pošto je harmoničan odnos u društvenoj zajednici dominantan prirodan princip koji omogućava biološki opstanak zajednice, njegovo destabilizovanje vodi urušavanju čitave društvene zajednice. Prvo se poremeti prirodno shvatanje realnosti koje jedinku okružuje i ona više ne razlikuje šta je realnost, šta iluzija, šta je mentalna bolest i patologija, a šta zdrav i normalan princip ponašanja. Sa tako konfuznom sviješću jedinka postaje lak plijen kulturnog inženjeringa koji joj onda implantira potpuno drugačije društvene nazore. Sredstvo za vršenje ovog mentalnog inženjeringa su masmediji koji su zbog svoje moći i uticaja svi stavljeni pod kontrolu grupe moćnika koja kontroliše izdavaštvo, štampane i elektronske medije, pozorište, film, tj. sve što utiče na kulturu. Tu se postavljaju kvaziintelektualci, novinari i tzv. medijski eksperti – ljudi spremni da rade za te moćnike i po njihovim direktivama. Oni u medijima dobijaju titule eksperata ili epitete “uglednih” novinara, umetnika i društvenih stvaralaca i sl. , što pokazuje njihovu povodljivost i potrebu da budu važne ličnosti. U stvari poznato je odavno da je za čovjeka smisao života-stvaranje i stalno usavršavanje veštine stvaranja. Umotvorine i rukotvorine čine smisao ljudskog života i ljudi se po tome i vrednuju. Oblikovati svest podanika i napraviti od njih potrošačko ili radno društvo najvažniji su zadaci savremene kulturne politike. “Niko nije veći rob nego onaj koji misli da je slobodan, a da to u stvari nije” zapisao je Gete. Mase tako postaju glupaci  koji se održavaju u nesvijesti pomoću falš obrazovanja i mas medija. Vlastela je nametnula iluziju o moći novca koji je danas postao kult broj jedan. Zato oni i nastoje da ljudsko stado održe u neznanju, primitivizmu i iluzornom osjećanju civilizacijskog napretka. Tako je stvoren ogroman broj jedinki koji praktično ne uspevaju da dosegnu smisao života (stvaranjem), ali žive u iluziji da samim tim što ne stvaraju vrede više od onih koji to umeju. Falš škola i loša kulturna politika im to osjećanje nameću. Tako su ovi ljudi praktično postali ovisnici od novca jer bez njega ne mogu nista. Ono što se naziva modernim i progresivnim u kulturi je u stvari satanistički napredak u zaglupljivanju i masovnom hipnotisanju. Istina je potisnuta, a laž se objavljuje kao vest, kao informacija. Negativno samorazarajuće ponašanje koje osobu samu degradira smatra se isplativim. “Farma” i “Veliki brat” su upravo to – samoponižavanje zarad novca. Ljudski umovi su stavljeni u kavez iz koga nisu u stanju da izađu jer i ne znaju da su u kavezu. Nije narod primitivan sam po sebi, već ga takvim čini kultura koja mu nameće vlastela koja je bezbjedna samo dok su ljudi “ovce”.

           Mi smo samo slaba bića koja svakog trenutka mogu iščeznuti; bića koja su samo načas iskočila iz nistavila u život, divni, radosni život, s nebom, suncem, prirodom, sa srećom i ljubavlju, i prema bližnjima, i prema svojoj duši, prema dobru i prema svemu živomu. Umjesto toga bježimo u gradove i unistavamo prirodu, umjesto da se radujemo životu, ljubavi, mi mrzimo, bojimo se, mučimo druge i sebe, zatvaramo, kažnjavamo, učimo ubijati i ubijamo jedan drugoga. U krivom rasuđivanju, koje vam nameće i u kojem vas podržava društveno mnjenje, čini vam se da sve ono što vi činite predstavlja neophodan uslov života ljudi našega vremena; da vi ne možete ne činiti to što svi smatraju neophodnim da se čini. Život svijeta, život čitavog čovječanstva, kako je sada uređen, traži od vas da budete zli, da sudjelujete u činovima mržnje prema jednim ljudima zbog drugih, on ne donosi dobra ni drugima ni vama. Neka borac za »slobodu« ili »društveni poredak« samo stoti dio svojih nastojanja i žrtava koje ulaže u borbu za svoje ciljeve uloži u to da bi ojačao ljubav u sebi i u drugima – i on će istoga časa spoznati plodove svoga ulaganja ljubavi ne samo u sebi, već i u posledicama koje to neizostavno proizvodi i na druge ljude. Radi vašeg dobra učinite ovo: posumnjajte u taj vanjski život, koji vam se čini toliko važnim, u život kojim živite; shvatite da sve te izmišljene uredbe društvenog života miliona ljudi, sve su to  ništavne trice u usporedbi s dušom, koju spoznajete u sebi u onom kratkom trenutku života između rođenja i smrti, i koja postavlja svoje zahtjeve. Živite samo za nju, njome, s ljubavlju na koju vas ona poziva – i sva dobra vratit će vam se nebrojeno puta umnožena.

             Moral – to je juče bio luksuz, to je danas nužnost, a jedini uslov preživljavanja sutra.Ljude koji misle samo o fizičkom i materijalnom u bliskoj budućnosti može stići sudbina dinosaura. Biće dobro ako samo jedna osoba shvati, nakon čitanja ove knjige, koliko je iskrivljeno naše shvatanje svijeta i šta treba izmijeniti u vlastitom životu da se ne bi dodavali novi problemi. Sada je važno – makar se zaustaviti na “ivici provalije”. Čovjek može zaustaviti svoju galopirajuću propast pravilnim ponašanjem, ispunjenošću ljubavlju, blagošću, dobrodušnošću, i to je prvo što je neophodno učiniti jer se zlo, s kojim se svakodnevno susrećemo, nalazi u nama samima – svaki se čovjek treba osjećati kao spasilac svijeta. Planeta bi napokon mogla stići u svijetlu budućnost. A bez obzira na to kakva će ona biti, naša je glavna briga – očuvati ljubav, dobrotu i optimizam.

4. NOVO DRUŠTVO

“Dugotrajno robovanje i rđava uprava mogu toliko zbuniti i unakaziti shvatanje jednog naroda da zdrav razum i prav sud njemu otančaju i oslabe, da se potpuno izvitopere. Takav poremećen narod ne može više da razlikuje ne samo dobro od zla, nego i svoju sopstvenu korist od očigledne štete.” – Ivo Andrić

Ovom knjigom predstavljamo ideju stvaranja novog društvenog uredjenja r-evolucione humanističke države, jednu napredniju verziju socijalne države blagostanja kakve imamo u nekim najrazvijenijim državama svijeta. Treba imati u vidu da socijalna država blagostanja prije njenog formiranja nikada nije bila zahtev radničke klase, čak ni pojam socijalna država ili država blagostanja nije postojao. Ono za šta se radnička klasa borila bio je socijalizam što nije ostvareno. Socijalna država je tako rezultat vrlo specifičnog istorijskog razvoja koji je doveo do kompromisa između rada i kapitala, ona kao takva jeste kompromis interesa. Iako je predstavljala ogroman društveni napredak, socijalna država ne predstavlja emancipaciju radničke klase.   Kraj socijalne države je jako blizu. Trenutno, u krizom pogođenoj Evropi, imamo sistematsko unistavanje tekovina socijalne države blagostanja. Uspon države blagostanja je rezultat vrlo specifičnih istorijskih okolnosti koje se teško mogu iskopirati u bilo kom obliku. Ovaj uspon je bio omogućen zahvaljujući sveobuhvatnoj regulaciji i ograničenjima nametnutim kapitalu, poput regulacije banaka i finansijskih tržista, širenja javnog vlasništva, a i demokratizacija čime je običnim ljudima omogućen veći uticaj na politiku. Promjene odnosa moći u društvu u periodu neoliberalne ekspanzije započete 1980-ih godina poništile su većinu ovih regulacija pa je i struktura na kojoj se socijalna država zasnivala tako nestala. Od početka krize sistem je ubrzano krenuo da se udaljava od modela socijalne države. Kriza se koristi kao izgovor da se moć koncentriše u rukama dominantne klase. Lijevo orijentisani političari i sindikalni aktivisti tvrde da su mjere štednje koje nameće Evropska komisija, Evropska centralna banka i Međunarodni monetarni fond, kao i većina lokalnih vlada širom Evrope, greška iz razloga što štednja neće podstaći ekonomski rast i otvaranje radnih mjesta. Ali njima to i nije bio cilj, već poništavanje socijalne države i poraz sindikalnog pokreta. Danas kapitalisti i desno orijentisane političke snage, eksploatišući nove odnose moći, uklanjaju najbolje elemente socijalnog sistema (s obzirom da je socijalna država bila poslijedica klasnog kompromisa u nju su bili ugrađeni i interesi kapitalista pa se stoga ne uklanja čitav sistem).

            Ovo je početak nove ere, ere socijalne borbe. Ipak, društveni modeli se ne mogu prosto kopirati iz istorije u današnjost, ili model uređenja jedne zemlje na drugu zemlju. Samim tim nije moguć ni povratak u ravnotežu, odnosno povratak na posleratni kompromis i državu blagostanja. To je nešto što smo imali i više nemamo iz jednostavnog razloga što klasni kompromis nikada nije predstavljao, niti ikada može predstavljati stabilnu ravnotežu. Činjenica da danas gubimo i poslednje tekovine socijalne države ukazuje na to da prošli put nismo išli dovoljno daleko u svojim zahtevima. Glavni problem je što pitanje vlasništva nije potegnuto u potpunosti. Kako bismo ispravili prethodne greške danas ponovo u fokus moramo postaviti pitanje društvenog vlasništva nad bankama i drugim finansijskim institucijama, pitanje društvenog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, ali i pitanje demokratije, istinske demokratije. Nakon sloma državnog socijalizma, balkanski region biva zahvaćen agresivnim procesima neoliberalne transformacije. Njihovo napredovanje, pre svega u vidu privatizacije privrede, deregulacije tržista i komodifikacije svih vrsta dobara, dovelo je do drastične polarizacije društva. Pod izgovorom „stvaranja bolje poslovne klime“, „dobijanja povoljnih kreditnih aranžmana“ i „privlačenja stranih investicija“ kao jedinih načina za podsticanje privredne aktivnosti i ostvarivanje ekonomskog razvoja, političko-ekonomska moć koncentriše se u rukama vladajuće manjine. Ovi procesi su krajem prve i početkom druge decenije XXI vijeka dodatno pojačani krizom akumulacije kapitala i oštrim mjerama državne štednje, koji se sprovode u većem dijelu svijeta. Spirala ekonomske krize prešla je put od američkog finansijskog sektora, preko dužničke krize zemalja evropske periferije i krize čitave evro zone, pa sve do dovođenja u pitanje daljih EU integracija. Nekadašnja socijalistička društva su odavno već stigla na periferiju svjetskog kapitalističkog sistema. Iako u lokalnom javnom govoru i dalje dominira ideja o mogućnostima za „pošteni kapitalizam“– istina je da kapitalizam na periferiji ni ne može da izgleda drugačije od ovoga u čemu trenutno jesmo: zaglavljeni u odnosima sveopšte zavisnosti spram zemalja kapitalističkog centra.

U trenutnoj situaciji besmisleno je boriti se za ponovno uspostavljanje države blagostanja. Naravno, moraju se braniti ostvarena dostignuća, ali je na duži rok ipak neophodno uspostaviti viziju i strategiju jednog drugačijeg društva, društva koje je usmjereno ka zadovoljavanju potreba ljudi. Problem aktuelnih procesa neće biti razriješen bez radikalnog preispitivanja samih osnova postojećeg sistema. Tek kada razumijemo poziciju u kojoj se nalazimo možemo predložiti konkretne alternativne programe drugačijeg razvoja društva: onog u kojem će osnovne društvene aktivnosti biti usmjerene na zadovoljavanje potreba ljudi, a ne kapitala. Ali mnogi ljudi nisu svjesni glavnih uzroka društvenog razvoja i kako to utiče na njihove vrijednosti i ponašanje. Oni ne nauče ništa od toga iako svo vrijeme pate. Ratovi i krize su oduvijek postojali ali izgleda da ljudi nisu mnogo naučili od toga. Nažalost, čak i kad su racionalna rješenja ponuđena, ljudi nisu dovoljno obrazovani da ocijene valjanost alternativnih prijedloga. Većina ljudi nije obrazovano u metodama kritičnog razmišljanja već samo da znaju da rade na onome od čega žive. Danas imamo pristup visoko naprednim  tehnologijama, ali naš društveni i ekonomski sistem se nije modernizovao u skladu sa našim tehnološkim mogućnostima, koje bi lako mogle da stvore svijet izobilja, oslobodjen bilo kakvog služenja i dugovanja, gdje bismo imali elitu koja je spremna da se žrtvuje za svoj narod, koja ima viziju, misiju i strategiju, gdje zajednicu budemo shvatali kao svoju proširenu porodicu gdje se crkva i džamija budu vratili Hristovom i Muhamedovom učenju i žrtvovanju, i izadju iz politike i škole, gdje više nema revolucije u kojoj čovjek ubija čovjeka, gdje ne trujemo planetu i okolinu – da trajemo još hiljade godina i da spasavamo planetu od propasti.

Kritika bez ponude operativnog rješenja ne postiže nista. Predstavljamo 11 koraka za pobjedu nad korporokratijom: Legendarni citat  da je ‘čovjek rođen slobodan, a posvuda je u okovima’ već stoljećima izaziva filozofsko-sociološke rasprave, a danas je doista teško razlučiti koji faktori razlikuju ‘roba’ od istinski slobodnog pojedinca. Mnogima danas fali morala i energije da sprovedu vremenski provjerena rješenja, strategije i taktike za pozitivne promjene unutar ovakvog sistema.  Kako bismo obnovili energiju za borbu, moramo prvo obnoviti pojedinačno samopoštovanje i kolektivno samopouzdanje. Istorija nas uči da se možemo istrgnuti iz tog fatalističkog, zlokobnog ciklusa u kojem što manje činimo, to smo više ugnjetavani, čime postajemo još očajniji. Za početak, moramo održavati naš smisao za humor. Kroz istoriju, ljudi zarobljeni u ovaj sindrom bespomoćnosti su naučili da humor može pretvoriti bol u energiju. Energiju treba koristiti za redefinisanje nas samih kao ljudskih bića koja imaju uvjerenja i vrijednosti koja nas definišu više od naših strahova i pohlepe, kao vrijedni poštovanja i sposobni da izazovemo promjene. I onda ćemo moći iskoristiti našu energiju da stvorimo poštovanje i samopouzdanje u drugima, što će nam dati još više energije u borbi sa korporokratijom. U drugim ugnjetavanim društvima, ljudi bi vremenom naučili kako da razviju kritičku svijest da identifikuju i spoljne i samonametnute vrste opresije, i samim tim shvatanjem kao prvim korakom bi počeli da se oslobadjaju. Praveći promjene u našem samonametnutom ropstvu, možemo preduzeti akcije da promjenimo i naš spoljašnji svijet, i zamijenimo zlokobni ciklus osnažujućim ciklusom. To je taj oslobadjajući psihološki stav, u kojem kritički-misleći ljudi mogu obnoviti moral, otkriti različite načine za podsticanje ljudi, naučiti kako da se izbore sa društvenom izolacijom i izgrade saveze, i shvate kako ostvariti saradnju sa sljedbenicima režima. Ima mnogo knjiga i članaka koje prikazuju analize ozbiljnih problema našeg društva i nude preporuke za poboljšanje. Ipak, ove analize i preporuke rutinski pretpostavljaju da mi imamo dovoljnu količinu energije da se aktiviramo, ili uopšte ne objašnjavaju napaćenom narodu koje korake može preduzeti. Nažalost, mnogi su duboko u sebi izgubili nadu da je bolje društvo uopšte moguće. Kada se takav pesimizam odomaći, istine o ekonomskim nepravdama i izgubljenim slobodama više nisu dovoljne da oslobode ljude. Dok harizmatičan političar jos uvijek može obezbjediti veliku izlaznost glasača, ljutih na bilo koju stranku trenutno na vlasti, većina izgleda kao da su se predali ideji da nemaju moći i uticaja na institucije koje vladaju njihovim životima. Elitizam, bilo da je vladavina kraljeva ili diktatora ili korporacija – je suprotnost istinskoj demokratiji. U interesu je ovih vladara na vrhu da ubijede ljude da je (1) demokratija samo pravo glasanja na izborima; i (2) korporacije i bogata elita su toliko moćni, da je naivna bilo koja pomisao da bi “obični ljudi” mogli da ostvare bilo kakvu moć. U istinskoj demokratiji i pravednom društvu, ljudi ne samo da vjeruju da imaju pravo na samoupravljanje, već takodje imaju individualnu snagu i grupnu povezanost potrebnu da preduzmu akcije da bi eliminisali elitističku kontrolu sa vrha. Ako ljudi izgube osjećaj šta je istinska demokratija, ili ako izgube nadu u mogućnost da je ikada dostignu, onda gube želju da se bore za nju. Većina nas će uvijek biti u manjku sredstava, za razliku od bogate elite, pa tako zavisimo od naše individualne i kolektivne energije da bi se borili.  Bez takve energije, bogata elita nas lagano podjarmljuje. R-evolucija se velikim dijelom odnosi na ponovno ostvarivanje te energije. Postoje solidne strategije i taktike koje su ljudi koristili za borbu za bolje društvo, ali same taktike i strategije nisu dovoljne.  Za velike narodne pokrete, da stvore dovljno energije za podizanje r-evolucije, moraju se izgraditi odredjeni psihološki i kulturološki blokovi. Sa gradjenjem tih energetskih blokova, onda postaje realno, a ne naivno vjerovati da veliki brojevi ljudi mogu preduzeti takve akcije koje će se izroditi u bolji i pravedniji društveni sistem. Vjerovanje da njihove akcije mogu biti uspješne stvara energiju da se preduzmu nove akcije, to preduzimanje akcija osnažuje vjeru, i pozitivni energetski ciklus je stvoren. Narodni pokreti su inicirani od ljudi koji nisu umrtvljeni apatijom  ili preplašeni postojećim vlastima, i koji nisu dozvolili sebi da budu kulturološki organizovani da se povinuju uspostavljenoj hijerarhijskoj strukturi.  Ovakvi pokreti su inicirani od ljudi koji su individulano uspjeli da održe visok nivo ličnog političkog samopoštovanja, a to razvija novu vrstu kolektivnog samopouzdanja unutar pokreta.  Individualno samopoštovanje i kolektivno samopouzdanje tako grade kulturološke blokove masovne pravedne politike. Bez individualnog samopoštovanja, ljudi ne vjeruju da su vrijedni preuzimanja moći ili sposobni mudro učestvovati u vlasti, i tako prihvataju ulogu podanika vladajućoj strukturi. Bez kolektivnog samopouzdanja, ljudi ne vjeruju da mogu uspjeti preuzeti vlast od svojih vladara. Unutar svakodnevnih dešavanja običnih ljudi se krije mapa puta mogućnosti da  oni ponovno usvoje individulano samopoštovanje, kolektivno samopouzdanje i istinsku moć. Elita na vlasti je manjina, čak i sa podrškom onih koji vjeruju u hijerarhijsku kontrolu, ta grupa je još uvijek manjina. Mi koji vjerujemo u istinsku demokratiju i pravednije društvo – vodjenu od, sa i za sve nas –  uveliko nadjačavamo tu malu grupu elitista, ali mi smo podijeljeni i zavadjeni. Elitna strategija “Zavadi pa vladaj” je ta koja rutinski funkcioniše, ali propada kada shvatimo da su razlike medju nama toliko zanemarljive u poredjenju sa zajedničkom željom i interesom za boljim životom. R-evolucija je ujedinjavanje ljudi koji se odupiru elitističkoj kontroli sa zajedničkim ciljem boljeg života u pravednijem društvu. Korporokratija koristi svoj novac i moć da nas pokuša ubijediti da je populistička demagogija uopšte spominjati klasne razlike, da je takav način razmišljanja destruktivna predrasuda. Ali ipak ne vjerujemo svi u te obmane. U istinski demokratskom, anti-elitističkom društvu odgovornih pojedinaca, ljudi bi sa poštovanjem saslušali jedni druge u vezi njihovih pogleda na ljudsku prirodu i koja ideja o najboljoj vrsti društvenog uredjenja budi najbolje i najgore u ljudima. Korporokratijska elita podstiče da uloga vlade bude vidjena kao tiranska. Svaki tiranin želi da ozloglasi neku drugu osobu ili instituciju, kako bi odbila pobunu protiv sebe. U stvarnosti, jedina stvarna uloga vlade u korporokratiji je da slijepo izvršava naredbe dobijene od korporokratijske elite, i da služi kao žrtveno jagnje da osujeti ustanak protiv iste te elite. Svi r-evolucioni anti-elitisti treba da shvate da ono što im je zajedničko je puno jače od bilo čega što ih razdvaja. Nemamo svi isto vidjenje ljudske prirode ili pravilnog vodjenja samopravnog društva. I u novom društvu će ljudi nastaviti da se ne slažu oko svega. Ipak, ako želimo da stvorimo bolje i pravednije društvo, moramo se složiti u shvatanju da slušanje i razumijevanje jedni drugih i prevazilaženje razlika može biti individualno osnažujuće i povezujuće za sve nas kao cjelinu. Vrlo je moguće da učimo jedni od drugih i radimo jedni s drugima. Ako ljudi brinu o sebi i drugima, onda dobijaju veću potpunost i snagu, i više su sposobni ujediniti se s drugima. Jedini način da prevazidjemo moć novca je ponovno budjenje naše hrabrosti i solidarnosti. Evo kako ćemo to uraditi. Mnogi znaju da naše moderno društvo nije demokratija nego korporokratija, u kojoj nad nama vlada partnerstvo gigantskih korporacija, ekstremno bogate elite i njihovih korporativnih saradnika vladinih dužnosnika. Ipak, znati istinu o toj tiraniji nije dovoljno da oslobodi većinu nas da preduzmemo akciju. Velika većina nas je umrtvljena pomoću korporokratijskih institucija i kulture. Neki aktivisti insistiraju da je problem političke pasivnosti uzrokovan našim ignorisanjem problema zbog korporativne medijske propagande, a ostali tvrde da je ona uzrokovana organizacionim problemima zbog nedostatka novca. Ipak, istraživanja pokazuju da u vezi ozbiljnih pitanja današnjice – od besmislenih ratova, do poreznih, tenderskih i privatizacionih mahinacija i medicinskih pljački – velika većina nije nesvjesna da ih neko iskorištava. A istorija je puna primjera uspješnih pobunjenika koji su imali malo novca, ali dosta hrabrosti i solidarnosti.  Elita provodi život skupljajući novce pa imaju finansijskih mogućnosti da podmite, zavade i vladaju nad nama.  Jedini način da prevazidjemo moć novca je pomoću naše hrabrosti i solidarnosti. Kada ponovo obnovimo našu hrabrost i solidarnost, moći ćemo mudrije izabrati – i sprovesti – istorijski provjerene strategije i taktike koje su ugnjetavani narodi vijekovima koristili da potuku elitu. Dakle, kako povratiti našu hrabrost i solidarnost?

1. Stvoriti kulturološke i psihološke temelje za opštenarodni pokret: R-evolucioni pokreti budu inicirani od ljudi koji niti su se prepustili beznađu niti su podređeni vladajućoj strukturi. Kulturološki i psihološki temelji za opštenarodni pokret su individualno samopoštovanje i kolektivno samopouzdanje. Bez individualnog samopoštovanja ne vjerujemo da smo vrijedni moći ili da smo kadri mudro koristiti moć, i prihvatamo ulogu podređenih slugu moći. Bez kolektivnog samopouzdanja, ne vjerujemo da možemo uspjeti da oduzmemo moć našim vladarima. Dakle, dužnost je svih nas – od roditelja, preko učenika, do nastavnika, novinara, sveštenika, do doktora i menadžera i umjetnika i SVAKOG kome je stalo do istinski demokratskog i pravednog društva – da stvaramo individualno samopoštovanje i kolektivno samopouzdanje. Kada su ljudi tužni obično ne urade ništa. Samo se isplaču da ih to stanje prođe. Ali kada postanu bijesni, iznjedre promjene. Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu – Snaga je u ljudima, ne u eliti: Mišljenje da je glas građana ‘nebitan’, da se ‘ionako ništa ne može promijeniti’ i da su ‘ljudi inferiorni pred političarima’ u potpunosti je pogrešan. Istina je da će svako jedino sam sebi popraviti budućnost jer su parole poput one da će nam ‘EU pomoći da napredujemo’ klasični populizam i demagogija. Svako sam prvo mora odabrati lično prihvatljive postulate i principe i onda se posvijetiti njihovoj promociji u praksi. Pošto je promjena paradigme najteži udarac za ego i uhodani život, jako malo ljudi se odluči na takve mjere, ali definitivno ima istine u riječima : ‘Jedino oni dovoljno ludi da izjave kako će promijeniti svijet – taj svijet zaista i promijene’.                                                                

2. Suprostaviti se & Promijeniti SVE Institucije koje su uništile individualno samopoštovanje i kolektivno samopouzdanje: Sve glavne institucionalne i kulturološke oblasti su dotukle ljudski duh otpora, i sve te oblasti su naša r-evoluciona bojna polja na kojim možemo da se izborimo za ponovno uspostavljanje našeg individualnog samopoštovanja i kolektivnog samopouzdanja:
    •    Izolacija i Birokratizacija
    •    “Fundamentalističko potrošačko društvo” i reklamiranje/ propaganda
    •    Studentsko i gradjansko dužništvo i time nametnuto robovsko služenje
    •    Nadgledanje
    •    Propast sindikata/ nedostatak solidarnosti medju radnicima
    •    Pohlepa i kultura življenja zasnovana na novcu i profitu
    •    Školski sistem zasnovan na strahu koji obučava i stvara povinovane poslužnike
    •    Psihopatologizacija svakog oblika nesaradnje i pobune
    •    Elitizam kroz profesionalni trening samo za odabrane
    •    Korporativni mediji
    •    Izborni sistem

3. Saradjivati svakog dana na svaki mogući način sa r-evolucionim aktivistima: Mi smo r-evolucioni aktivisti od onog trenutka kada smo svjesni da samo totalni redizajn društvenog uredjenja može donijeti napredak, a nipošto njegova kozmetička promjena ili uklapanje u taj sistem. Mi možemo obnoviti naše samopoštovanje i snagu preko ponovnog uspostavljanja ličnog intergriteta i časti. Ovaj proces zahtijeva ličnu promjenu – moramo da prevazidjemo naš osjećaj bespomoćnosti i izborimo se za ono u šta vjerujemo. Integritet uključuje pojedinačne hrabre akcije na suprostavljanju svim oblicima nelegitimnosti vlasti. Moramo shvatiti da svakodnevno, u svakom aspektu našeg života, možemo biti na strani tiranske korporokratije ili na strani r-evolucije i istinske demokratije. Možemo osporavati legitimitet i autoritet vladinih, medijskih, vjerskih, obrazovnih i ostalih institucija, i ako zauzmemo stav da autoritet nije legitiman, možemo mu se oduprijeti. I možemo pružiti podršku i  solidarnost drugim pojedincima koji se suprostavljaju nelegitimnim autoritetima koji održavaju stratus kvo i vode nas u propast. Puno otpora, što manje povinovanja i poslušnosti. Ako samo jednom prestanemo osporavati povinovanje i poslušnost, onda ćemo zauvijek ostati porobljeni.

4. Obnoviti moral kroz kritičko mišljenje: Iako je potrebno kritičko mišljenje za uspješno osporavanje nelegitimne vlasti  i za mudro odabiranje najbolje strategije i taktike za borbu– ono može da osvijesti neke ružne istine o stvarnosti, što može ishodovati očajanjem. Zato kritički mislioci moraju kritički razmišljati i o svom očaju i pesimizmu, i shvatiti da to može osakatiti volju i uništiti motivaciju, i tako produžiti beznadje. Pesimizam intelekta i optimizam volje je formula koja je inspirisala mnoge kritičke mislioce da održe svoje napore kroz teške izazove – to znači da vidimo svijet kakav jeste, bez ružičastih naočara, i to će nas obeshrabriti i proizvesti pesimizam intelekta.  Ali onda treba svjesno da upotrijebimo svoju volju optimistički, vjerujući da svako od nas pojedinačno, i svi mi zajedno, možemo biti agent promjena. I svaki dan iznova osjetićemo tu volju, zamisliti ljepšu budućnost, i pokušati uraditi nešto što će potpomoći osvarenju tog cilja. Kritičko razmišljanje je ključno – Vlasnik medija je vladajuća elita: Ukoliko nešto nije na televizij automatski nije vrijedno ni pažnje. Takav mentalni sklop stvorili su krupni kapitalisti i političari i već decenijama ubiru plodove. Kreiranje javnog mnenja putem propaganda i cenzure postalo je normalan način poslovanja, a tragično je u kolikoj mjeri se narodi lako polariziraju, bilo zbog ‘partizana i ustaša’, ‘rodoljuba i komunista’, ‘vjernika i ateista’, itd. Kada se mediji grupno organizuju za ili protiv nekog kandidata na izborima ili ulaska u EU onda je to pluralizam. Obistinila se nacistička krilatica: ‘Što vas više lažemo, vi manje vjerujete u to’.

5. Obnoviti hrabrost kod omladine: Korporokratija ne samo da je oslabila pokret radničkih sindikata, već je skoro potpuno slomila duh otpora kod omladine – što je još više zastrašujuće postignuće. Istorijski, mladi ljudi bez porodičnih stega i obaveza su se osjećali najslobodnijim da izazovu i počnu osporavati nelegitimne vladajuće strukture.  Ali naš obrazovni sistem stvara strah, sramotu i dug – sve same ubice duha otpora, sa standardizovanom tiranijom testiranja koja rezultira u toj vrsti straha koja uništava radoznalost, kritičko mišljenje i kapacitete za konstruktivan otpor nelegitimnim autoritetima. Otvoreno ili prikriveno – buntovni prosvetni radnici, roditelji i učenici  su se već prestali povinovati korporokratskom obrazovanju. Moramo takodje prestati posramljivati mlade ljude koji odbacuju univerzitetsko studiranje, i umjesto toga moramo obnoviti ekonomiju koja poštuje sve vrste inteligencije i obrazovanja. I roditelji i  stručnjaci za mentalne bolesti moraju prestati da pod pritiskom mijenjaju oblike ponašanja i drogiraju lijekovima onu omladinu koji se opiru nelegitimnim autoritetima.

6. Fokusirati se na rad u oblastima gdje korporokratija nema tako veliku finansijsku nadmoć: Prvenstveno polje djelovanja kod mnogih aktivista je na izbornoj politici, ali elite imaju ogromnu prednost u ovom polju, jer novac kontroliše izborni proces. Ako se fokusiramo samo na izbornu politiku nauštrb svega drugog, mi: (1) predajemo našu moć kad se fokusiramo samo na izbor novih lidera i postajemo zavisni o njima; (2) nasjedamo na njihovu zamku da je demokratija zasnovana na periodičnim izborima, bez stalnog angažmana; (3) gubimo iz vida činjenicu da istinska demokratija znači da bi trebali imati uticaj na sve aspekte našeg života, naročito na radnom mjestu, u obrazovanju i  u svim našim institucijama. Dakle, pored izbornih aktivnosti sa našim nezavisnim kandidatima, moramo pomjeriti fokus naše borbe više ka institucijama s kojima se susrećemo svakodnevno. Ili napraviti da naša radnička zadruga ekonomski funkcioniše nezavisno od sistema, pa tada sama politika tog sistema za nas postaje nevažna.

7. Osnaživanje – Izliječiti se od “Korporokratskog zlostavljanja” i “Sindroma beznadja”: Aktivisti bivaju frustrirani kada istine o lažima, zlostavljanju i ugnjetavanju ne oslobode ljude da se aktiviraju.  Ali kada  gutamo i trpimo previše dugo, postepeno gubimo samopoštovanje do tačke kada psihološki postajemo previše slabi da preduzmemo akcije. Mnogi su posramljeni da priznaju da smo, posle dugog niza godina korporokratskog podjarmljivanja, razvili sindrom beznadja i ono što Bob Marley naziva “mentalno ropstvo”. Da bismo se oslobodili i osnažili potrebno je da prestanimo poricati i prihvatimo da smo od naših ugnjetača porobljeni ljudi; da se suočimo s tim da smo progutali mnogo laži, i odlučimo da to više nećemo činiti. Ne krivimo sebe i druge što smo prihvatali laži, jer su ovi lažovi odlični u manipulativnom laganju.  Prestanite se opterećivati što živimo u zlostavljačkom odnosu. Našu energiju je bolje trošiti na rad na promjeni sistema; to proizvodi više pozitivne energije, samopoštovanje i samopouzdanje kod nas i drugih, te onda svi zajedno imamo više snage, što će se pretvoriti u nezaustavljivi sinergijski proces. Održavajte smisao za humor. I pri najstrašnijem zlostavljanju, kao u koncentracionim logorima i robovskim plantažama, veliki bol može ili da nas umrtvi ili bude transformisan pomoću humora u pozitivnu energiju.

8. Ujedinimo se kroz otpor korporokratskim političkim podjelama: Korporokratski mediji nas redovno dijele na “demokrate”, “radikale” i “umjerenjake” itd, što je korisna podjela za korporokratiju, jer ona zadržava moć nevezano koja od tih grupa je trenutni izborni pobjednik. Da bi prevazišli korporokratski sistem, korisnije je da se dijelimo na korporokrate protiv anti-korporokrata, ili r-evolucionari protiv podanika sistema, ili aktivisti protiv anti-aktivista. Postoje razlike medju nama ali možemo formirati saveze i koalicije na tim važnim osnovama moć-novac. Trebamo se fokusirati na zajedničke probleme za sve nas i zajednički raditi na rješavanju tih zajedničkih problema, a prestati se fokusirati na stvari koje nas dijele, jer tim podjelama smo i porobljavani vijekovima. Neosuđivanje je bitno – Neistomišljenici nisu neprijatelji: Duboke podjele u društvu rezultat su planski osmišljene distrakcije – svaki put kada se treba nešto iznimno bitno izglasati ili su političke stranke izložene velikim aferama, plasira se neka sasvim drugačija priča. Većina naših ideja su samo misaone forme i mentalni sklopovi koji nisu naši već smo informaciju dobili iz nekog izvora, često i zlonamjernog. Dezinformatori manipulišu umom ljudi otežavajući promjene paradigme i razmišljanja, te je iz toga ključno da uočimo kod ljudi indoktriniranost i hipnozu i ne reagujemo na agresivan način. Predrasude, tabu teme, dogme i društvene norme služe kao okovi na mentalnoj mapi, i svako treba da shvati da neprijatelj nije susjed koji podržava neki drugi sportski klub, političku stranku ili crkvu, nego onaj ko je lansirao tu podjelu i kome takva situacija najviše odgovara da bi iz nje izvlačio korist. 

9. Ne dozvoliti da nas debate i razlike zavade: Nadahnuta debata je suština istinske demokratije, ali ako se debata pretvori u obostranu antipatiju i zavadi aktiviste, onda se sitacija razvija u korist vladajuće elite. Trebamo se ujediniti pitajući sebe ova pitanja: Da li ovaj predmet rasprave povećava individualno samopoštovanje i kolektivno samopouzdanje i povećava nečiju individualnu energiju za dalju borbu? Ili liči na crpljenje energije, koje smanjuje individualno samopoštovanje i kolektivno samopouzdanje?  Poštovanje izmedju više strana stvara veću solidarnost i bolje odluke. Trebamo prevazići sitne razlike medju nama i strah od akcije radi opšteg dobra svih nas.

10. Ujediniti “Komforne aktiviste” i “Ugrožene aktiviste”: Ovaj “komforni-ugroženi” opis je zasnovan na obimu bola koji osoba proživljava svakodnevno. Termin komforni aktivista nije omalažavajući, označava one aktiviste dovoljno srećne da imaju pristojnu platu, neki smislen posao, ili organizaciju i platformu kroz koju se njihov glas može čuti, ili socijalnu podršku u njihovim životima. Ostali milioni ljudi rintaju na besmislenim poslovima  ili rade i dva posla da bi platili kiriju, komunalne račune i ratu kredita, ili su nezaposleni koji nemaju sreće da nadju bilo kakav, bijedno plaćen posao i onda bespomoćno čekaju deložaciju i zapljenu, ili žive u potpunoj bijedi. Osim ako ovi komforni aktivisti nekad nisu bili dio ugrožene klase pa znaju kako je to – oni možda neće moći u potpunosti da shvate emocionalno stanje ugroženih aktivista i ostalih. Oba trebaju da shvate da ljudi često postaju pasivni zato što su ophrvani bolom (ne zato što su nezainteresovani, glupi ili lijeni), i sa ciljem da uopšte funkcionišu, oni se često potpuno zatvore ili se odvraćaju na druge načine od tog bola.  Neki komforni aktivisti pretpostavljaju da je ljudska neaktivnost prouzrokovana ignorisanjem postojećih problema.  Ovo ne samo da miriše na elitizam, vec stvara antipatiju u ugroženoj klasi kojoj nedostaje vremena i energije da se uključi u aktivizam. Poštovanje, resursi i sve drugo što će smanjiti njihovu patnju će  biti produktivnije od suvoparne lekcije.  To je istorijska činjenica iz mnogih revolucionarnih pokreta.

11. Potreba izlaska iz zone komfora – kako izbjeći iluzorni aktivizam: Sadržaji na društvenim mrežama koje češće provjeravate ili kliknete “Like”™ će se češće početi pojavljivati na vašem zidu tj. vi ćete vidjati sve više stvari koje pojačavaju vaš pogled na svijet. To je način na koji funkcioniše računarski kod zvani web personalizacioni kod – kod koji pronalazi algoritme vašeg individualnog korištenja interneta i “pomaže” vam da lakše nadjete stvari za koje taj kod “misli” da će vam privući interes. Taj kod je vrsta jednosmjernog ogledala koje reflektuje vaše lične interese dok algoritamski posmatrači zabilježavaju stvari koje gledate na internetu. Web personalizacioni kod nevidljivo stvara individualno-skrojene informacione univerzume. I tako svako od nas biva okružen internet informacijama koje se slažu – a ne suprostavljaju – našim ličnim mišljenjima, predrasudama, pogledima na svijet i identitetima. To se pretvara u problematičan trend koji prijeti ličnoj privatnosti i samoj ideji slobodnog gradjanskog prostora. No,  sa ili bez web personalizacionog koda, i prije nego što je postojao internet,  ljudi su se skupljali u grupe istomišljenika. Mi smo oduvijek reorganizovali naše živote da bi se okružili ljudima koji slično razmišljaju – izbjegavajući ljude koji ne dijele naša mišljenja i ukuse. Odabrali smo naš  krug prijatelja, religioznu, gradjansku i političku organizaciju, oblik kulture koji pratimo,  kako bismo imali što više saglasnosti i što manje otpora našim stavovima. Vjerovatno je da nastavimo da slijedimo istu šemu i u našim internet zajednicama. Objašnjenje za ovaj trend je zasnovano na teoriji “Hijerarhije ljudskih potreba”  Abrahama Maslow-a: jednom kad su naše osnovne potrebe za preživljavanje zadovoljene (materijalne i fiziološke), onda se više fokusiramo na društvene mreže i indvidualno izražavanje. Ovaj filter se tiče svakog, ali naročito predstavlja veliki izazov za aktiviste i organizatore. Kolika god bila potencijalna korist od te web personalizacije, stvarni cilj ove usluge nije samo da dobroćudno pomaže našoj lakšoj pretrazi na internetu. Ti kodovi su kreirani da pomognu kompanijama da nadju slučajne, nove mušterije. Kada otvorite vaš web pretraživač – vi sami ste proizvod čije lične informacije bukvalno bivaju prodavane. Kompanije koje znate, kao Facebook ili Google, kao i kompanije za koje vjerovatno nikad niste čuli (npr Acxiom) koriste vrhunske, sofisticirane programe da zabilježe vašu ličnost. Kod pomaže da nadjete muziku, fillmove i ostale proizvode koji vam se svidjaju. Ali, on nam i filtrira naše omiljene novosti i politička mišljenja, štiteći nas od alternativnih gledista, tako da dvije osobe mogu   vidjeti potpuno drugačije rezultate prilikom iste google pretrage, tj.oba će dobiti izvore vijesti koje preferiraju – izvore koji će se složiti sa već postojećim stavovima. Oboje ćete dobiti uzvraćene vaše lične predrasude i postojeće poglede na svijet – tipično ne znajući da je vaš protok informacija uopšte bio personalizovano filtriran tim kodom. Znači da ljudi koji nisu zainteresovani za te teme vjerovatno neće vidjeti ništa od toga. Možete intenzivno izražavati vaš politički identitet na fejsbuku, ali ljudi koji trebaju biti potaknuti neće najvjerovatnije  ni vidjeti vaša saopštenja. Dalje, čak i ako mislite da ste u pravu što se tiče vašeg aktivizma i vaših uvjerenja, kako ćete se spremati da ubjedite i druge da vam se priključe, ako niste u dodiru sa njihovima stavovima.  Ali ovakav vid aktivizma je daleko od opštenarodnog organizovanja. Opštenarodno organizovanje je proces koji se dešava unutar već postojećih društvenih blokova. To je proces iskazivanja zahtjeva  na način koji znači nešto za zajednicu i pretvaranje tih zahtjeva u dostižne ciljeve. To je pomjeranje zajednice u akciju kao zajednice – ne samo pojedinaca.  Ne postoji nijedan opštenarodni pokret u svjetskoj istoriji koji je nastao samo od istomišljenika  Revolucije se izvode organizovanom nenasilnom akcijom, van udobnosti vaše sobe, a internet je tu samo pomoćno sredstvo za širenje informacija a ne glavni agent promjene. Bez obzira na virtuelnu podršku, ništa se ne postiže bez organizovanja i vršenja koordinisanog strateškog pritiska. Aktivisti, u smislu dostizanja kolektivne moći, moraju da znaju da  ništa ne može sama postići mala, samo-odabrana, samo-odvojena grupa – ako se ne poveže sa ostalima. Ako se bavite zaustavljanjem globalnog zagrijevanja, trebate puno pridruženih ljudi, i obim tog zadatka zahtijeva da se izvučete iz vašeg malog aktivističkog geta, i prevazidjete granice samo-odabira.  Ako želite da izgradite tu vrstu kolektivne moći da se suočite sa industrijom fosilnih goriva – sa svim njihovim novcem, moći i uticajnim mrežama – onda nekako morate da proširite i preslikate vašu viziju i cilj u identitet mnogih društvenih sektora. Aktivisti treba da budu dorasli takvom zadatku, da se ne orijentišu prema centru male, izolovane aktivističke podkulture, već da strateški usmjeri poruke da bi se povezali sa ljudima koji žive van granica te grupe. Aktivizam ne smije da izmutira u još jednu vrstu hobija, nego da bude gradjanska odgovornost koja posljedično ujedinjuje različite grupe i interese. Kada pričamo o promjeni poretka, trebamo uvući velike dijelove društva u tu borbu, doprijeti do šire javnosti, moramo izgraditi široke saveze heterogenih društvenih snaga. Internet je oslobodio koordinisanu energiju cijele jedne nove generacije aktivista – lakše je nego ikada naći ljude koji dijele vaše političke ideje.   Političko izražavanje koje ne uključi širi spektar ljudi od  istomišljenika je u suštini apolitično.  Aktivisti koji želje osnivanje i širenje opštenarodnog pokreta moraju izaći iz sopstvene zone komfora i suočiti se sa najnezgodnijim situacijama, koje uključuju i kontaktiranje najsiromašnijih, najneobrazovanijih i najotudjenijih grupa ljudi. Najbolji primjer je Pokret gradjanskih prava pod vodjstvom M. L. Kinga i Roze Parks (Martin Luther King, Rosa Parks). Oni su postali pokret tek kad su u akciju pokrenuli čitave zajednice, u njihovom slučaju crnačke crkve i škole. Članstvo u tim zajednicama je automatski postalo članstvo novog pokreta.  To je način kako pokreti postaju opštenarodni pokreti.

R-evolucija neće biti izvojevana bez hrabrosti i solidarnosti. Male akcije niskog intenziteta, kao npr kupovina od seljaka ili direktno od nezavisnih lokalnih proizvodjača, reciklaža, smanjenje lične potrošnje, negledanje televizije itd – sigurno doprinose u odredjenoj mjeri. Ipak, revolucije koje istinski transformišu fundamentalne nejednakosti struktura moći i koje nas osnažuju da se osjetimo kao prava ljudska bića, a ne kao djeca i robovi – takve r-evolucije zahtijevaju rizik, hrabrost i solidarnost. Ako odaberemo strah i razlike, onda oni opstaju i korporokratska taktika “Zavadi pa vladaj” ima snagu. Ali ako odaberemo ljubav, mir, nenasilnu akciju – nikakve prljave igre više nas ne mogu zaustaviti,  mi ćemo masovnim aktivizmom prevladati i pobijediti i napraviti bolji, novi svijet.  Jedini cilj je da novi sistem unaprijedi duhovni i intelektualni potencijal svih ljudi dok im istovremeno pruža robu i usluge koje će zadovoljiti njihove pojedinačne materijalne potrebe.

Kritika bez ponude operativnog rješenja ne postiže ništa– predlažemo sveobuhvatne r-evolucione reforme u 3 oblasti: Društveno Uređenje, Ekonomski Sistem i Obrazovanje.

4.1 DRUŠTVENO UREĐENJE – Reforma političkog sistema

U proteklim godinama, imali smo potpuno nezadovoljstvo i nepovjerenje građana u rad institucija vlasti, i sve više zahtjeva da uzmu stvari u svoje ruke i aktivnije se uključe u donošenje odluka i vođenje društva i države. Građani su počeli sve više da uviđaju da glasanje na izborima i čekanje sljedećih nije dovoljno da bi njihovi interesi bili zadovoljeni, te smatraju da je potrebno da se uključe i traže svoja prava na druge načine. Ma koliko demokratični bili izbori, oni predstavljaju samo povremene trenutke učešća naroda. A tokom dugog perioda izmedju izbora, ljudi bivaju pasivni i zaboravljaju da imaju ne samo moć već i odgovornost da nešto promijene. Jer sležući ramenima i sklanjajući pogled bivamo direktni saučesnici u strukturnom nasilju nad nama. Kad bi svako učinio jedan mali korak, koliko može ka poboljšanju života, živjeli bismo u mnogo srećnijem svijetu. To je demokratija – ako se mi ponašamo neodgovorno, ne možemo očekivati od „naših“ političara da postupaju drugačije. U ovakvom hijerarhijskom uredjenju svijeta, mir se gradi odozdo, od ljudi ka vlasti (kakvu izaberemo, toliko ćemo blagostanja, ljubavi, sreće i  mira imati).

Ovo je politička platforma za reformu društvenog uredjenja koja za cilj ima da građanima omogući da direktno učestvuju u donošenju odluka i funkcionisanju vlasti i bez posredovanja svojih političkih predstavnika. Cilj je napraviti totalnu reformu političkog uređenja sa ciljem da građani/ke utiču na donosioce odluka i sami donose odluke o svojoj sudbini, a ne samo glasaju na izborima i puštaju predstavnicima vlasti da u vremenu između izbora sami odlučuju, što je pogubno i po društvo i po građane. To je omogućavanje modela koji će minimalizovati političku vlast i sve troškove koji uz to idu, a ta ušteda će biti iskorištena u socijalnom i ekonomskom sektoru, na socijalnu pomoć ugroženima, kao i na besplatno školstvo i zdravstvo.  U ovakvom novom društvenom uređenju će građani/ke sami moći da odlučuju o pojedinim pitanjima (referendum), da traže donošenje pojedinih odluka, zakona ili održavanje referenduma (narodna iničijativa), odbace pojedine pogrešne odluke predstavnika vlasti (narodni veto) ili da traže ostavke onih za koje smatraju da ne rade dobro svoj posao (narodni opoziv).

Živimo u sistemu koji se naziva predstavnička demokratija. To znači da mi svake četiri godine biramo predstavnike koji odlučuju u naše ime. Poslanici ne postoje kod nas kao institucija već samo kao ime. Oni zavise od stranke, a ne građana i zapravo i nisu poslanici već partijski činovnici. Primaju platu četiri godine i jedino odgovaraju stranci. Jednostavno – dok se ne promijeni izborni sistem, ne uspostavi mehanizam da zaviše od birača, imaćemo ovakve poslanike. Kada bi se glasalo za kandidata a ne listu, izabrani poslanik bi se trudio da opravda povjerenje birača čak i u slučajevima kada bi morao protiv stranke. Izbor u skupštinu je moguć samo uz pozamašna finansijska sredstva a onoga ko je izabran birači više gotovo nikako ne mogu da kontrolišu, on ne mora da se obazire na volju i interese naroda – ovim je jasno da predstavnička demokratija i nije demokratija u pravom smislu te riječi, već samo njen privid. Vlast mora poštovati Ustav i slušati narod – ‘Vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana’, kaže se na početku većine ustava. Samim tim bi i policija trebala služiti građanima, kao i državna birokratija. Naoružani represivni aparati, zatvori, restriktivni zakoni i visoki porezi to opovrgavaju. Policija je postala sredstvo vlasti protiv naroda, referendum je onemogućen, porezi idu u prilog krupnom kapitalu, a građani gube posao i plaćaju sve veće namete. Uloga Vlade bi morala biti zaštita države, a državu čine građani.  Ideal je poštovanje građanske slobode, rigorozno kažnjavanje za korupciju i podrivanje od opšteg dobra. Ne postoje razlike između parlamentarnih stranaka:  iako se cijela politička scijena pokušava polarizirati na svega dvije opcije, jasno je da već godinama ne postoje ‘lijevi’ ili ‘desni’. Čak je i klasični duh liberalizma i konzervativnosti odavno nestao što vidimo kod problematike kanabisa, GMO-u i sličnim kontroverzama. Kod nas je frapantan konsenzus oko ključnih pitanja poput ulaska u EU, Zakona o referendumu ili regionalne podjele gdje samo rijetki pojedinci izražavaju drugačije mišljenje. Nesposobnost i korupcija vladajuće korporokratske manjine obeshrabruju građane da prema Ustavu uzmu stvar u svoje ruke, a sve češće vidimo i policijsku represiju kao sredstvo vlasti. Otuđenost od građana vidljiva je kroz bahatu retoriku i stranačku podobnost i nepotizam kao kriterij za zapošljavanje u državnim i lokalnim tijelima. Kada djelovanje institucija vlasti i pojedinih interesnih skupina postane vidljivo javnosti, više ih se ne trebamo bojati. Osiromašeni i opljačkani građani znaju dobro kako danas žive. Kako izaći iz ovog političkog ludila? Kako da spriječimo da zboga jada i bijede opet ne dođe do bratoubilačkog klanja? Jedini način da se spasemo je da građani ne glasaju ni za jednu političku stranku, jer su sve iste i jer su sve bile na vlasti, nego da se napravi novi narodni pokret. Ako se opredijelite za manje zlo, vi, ipak, podržavate zlo. To što je zlo manje od onoga na vlasti, to je samo privid. Kada manje zlo dođe na vlast vrlo brzo se pretvara u veliko zlo. I to smo sve već prošli. Konstantni problem je da moć i vlast privlače patološke tipove ličnosti – nije da moć i vlast korumpiraju, već  privlače ljude podložne korupciji. Građani treba da odbiju saradnju sa svim političarima, da prestanu da glasaju za političare. Ako imate potrebu da imate izbore, onda treba pozvati ugledne ljude iz zemlje i dijaspore koji nikada nisu bili u politici ili na vlasti da se nađu na okruglom stolu za spas zemlje i naroda, napraviti jedan široki narodni front koji će sistemski promijeniti politiku. Prave ljude izabrati je lako, na način. kako se u kompaniji biraju čelni ljudi. Svi koji hoće da se bave politikom moraju da konkurišu kao za radno mjesto. Prvo što moraju da imaju jeste moralni integritet i radna biografija. Ne može niko da konkuriše ko je čitav radni vijek živio od politike, ko je bio samo političar ili ko je bio na nekoj državnoj funkciji. Trebaju nam potpuno novi ljudi. Ljudi koji nisu zatrovani političkim ludilom. Ti novi ljudi moraju da imaju svoju referentnu listu koja ih kandiduje za visoke državne funkcije. Mi smo mala država i svi se, koji godinama živimo tu, dobro poznajemo. Tačno znamo ko je ko u struci. I zato su nam potrebni novi ljudi koji bi donijeli novu politiku. Takvih ljudi imamo u zemlji i u dijaspori. Oni danas neće da se uključe u politiku, zato što su političari napravili od politike ludnicu i kaljugu. Ovakvo stanje stvari traži jedan širok narodni pokret koji će biti nacionalan, građanski, evropski i kosmopolitski, ekonomski, moderan i koji će biti efikasan u upravljanju državom. Savremeni svijet danas nema nikakvu političku ideju. Zato smo upali u krizu iz koje se ne može izaći ni mjerama štednje, niti povećanom potrošnjom. Kriza je moralne prirode i mora da se definiše novi politički model. Kada se budu u okviru narodnog pokreta postavili novi politički odnosi, mnogi vrijedni, stručni i pošteni ljudi će ući u politiku. Ne da žive od politike, nego da politički pomognu da postanemo normalna država. Mnogi bi bili spremni da iskreno pomognu tu novu politiku, ali oni neće da se bave politikom. Izbor tih ljudi u narodnom pokretu bi se izvršio na unutrašnjim slobodnim izborima u okviru samog pokreta. Tako bi se obezbijedila demokratičnost i legitimitet. Mi koji budemo podržavali te naše izabrane kandidate nastavljamo da radimo svoj profesionalni posao, ali jedan dio svog radnog vremena besplatno poklanjamo u projekat za narodni spas. Mi smo idealni da pomognemo našoj državi i našem narodu, radeći na tržištu ono što najbolje znamo. Narodni pokret će tako okupiti stručnjake iz svih djelatnosti koji su nam potrebni da se spasemo. Novi ljudi donose novu politiku. Novi ljudi su privremeno u politici, dok ne dođu neki novi. Ljudi, uzmite stvari u svoje ruke! Ne podržavajte više političare! Ne slušajte više te brbljivce i lažove! Građani moraju da shvate da nema ko drugi da ih spase osim njih samih.Ne glasajte za političare! Glasajte za najbolje među vama! Nećemo nikada vidjeti napredak u ovom političkom sistemu – trebamo ga rasturiti do temelja i napraviti novi i bolji. Neće biti zaista slobodne i posvećene Države sve dok Država ne prizna društvo, tj. narod kao višu i nezavisnu silu, iz koje proizlazi sva njena moć i autoritet – za to se pravo mi moramo sami izboriti jer trenutni politički sistem nam ne daje to pravo. Zbog svega toga, trebalo bi da organizujemo sve više građanskih inicijativa, protesta, štrajkova, peticija, zahtjeva za donošenje zakona i mjera, zahtjeva za smjenu predstavnika vlasti i sl., sa opštim zajedničkim ciljem za pokretanje inicijative za uvodjenje političkog sistema direktne demokratije, koja bi građanima dala u ruke pravne mehanizme preko kojih bi mogli da uzmu direktnije učešće u donošenju odluka i krojenju vlastite sudbine. Direktna demokratija nije novina u svijetu – većina država svijeta ima neke od ustanova direktne demokratije, koje koriste na različite načine – kao mehanizme kontinuirane kontrole vlasti na različitim nivoima, ali i povremeno kao mehanizam za donošenje bitnih odluka i zakona. Direktna demokratija čini kompletan sistem demokratičnijim i bližim običnima građanima/kama.

DIREKTNA DEMOKRATIJA: Direktna demokratija već postoji u ograničenom obliku u nekim zemljama. U Švajcerskoj se 3 do 4 puta godišnje organizuju referendumi sa po desetak pitanja, u brazilskom gradu Porto Alegre gdje gradjani sami odlučuju kako će se preraspodijeliti sredstva iz gradskog budžeta (za bolnice, škole, parkove i sl). Država u kojoj neposredna demokratija, gledano u svjetskim razmjerama, ima najveći značaj, jeste Švajcarska. Podrobnije ćemo razmatotriti tamošnje instrumente neposredne demokratije i politički system.   Učešće građana Švajcarske na plebiscitima koji se održavaju tri do četiri puta godišnje, gdje se svaki put odlučuje o čitavom paketu nacionalnih, kantonalnih i opštinskih prijedloga, relativno je stabilno – između 35 i 45 pošto birača sa pravom glasa, u zavisnosti od toga kako građani subjektivno procijene važnost biranja,   te kod glasanja koje se ocenjuje kao „važno“ procenat može biti i daleko veći od proseka.

Ovo su neki od primjera začetaka direktne demokratije koje tek treba sistematski razraditi i pripremiti u čitavom društvu na korist svih članova tog društva.

Direktna demokratija je metod organizovanja i cilj velikih globalnih gradjanskih protesta tokom poslednjih nekoliko  godina. Direktno-demokratski su organizovani masovni protesti gradjana u Srbiji, Španiji, Portugalu, Izraelu, Engleskoj, SAD-u. Na ovim protestima se odluke donose na plenumima/skupštinama, a kroz otvorene radne grupe omogućava se rad plenuma/skupština, pruža tehnička podrška i rješavaju tehnička pitanja. Afirmacija direktne demokratije, odnosno mogućnosti da svi ljudi uzmu učešće u donošenju odluka umesto da se pasivno prepuštaju samovolji izabranih političara pod uticajem kapitala, je jedan od glavnih ciljeva globalnih gradjanskih pokreta. Direktna demokratija je, kako u politici tako i u ekonomiji, pravo rješenje za postkapitalističko pravednije i humanije uredjenje koje zahtijevaju ljudi širom svijeta suočeni sa namjerno prouzrokovanom ekonomskom krizom čiji je cilj privatizacija svih strateški važnih industrija i prirodnih resursa. Donošenje važnih odluka i zaštita opšteg dobra od pojedinačnih interesa treba da bude u rukama cijelog društva, a ne malobrojne političko-ekonomske oligarhije koja opštim dobrom upravlja isključivo u cilju sticanja lične koristi. Parlamentarna predstavnička demokratija je promašeni koncept i potrebno je stvoriti politički sistem koji bi išao prema uspostavljanju direktne demokratije. Nova politička ideja se zasniva na odbrani zajednice i interesa zajednice, umesto interesa političke stranke i političara. U dosadašnjem obliku stranačke demokratije nije bilo nikakve političke  vizije, jer su dominirali vođe stranaka i podanička politička oligarhija oko njih, koji su se borili isključivo za svoje lične interese i interese velikih korporacija koje su sponzorisale njihov dolazak na vlast. I taj model političkog organizovanja se iscrpio. Ne daje nikakve rezultate za dobrobit zajednice. Kako doći do prave, istinske demokratije? Mi se često zanosimo idejom da treba naći stručne i poštene ljude. Nažalost, stručnost ne znači da će stručna osoba raditi u opštenarodnom interesu. To što je neko vrhunski ekonomista ne znači da će raditi u opštenarodnom interesu ili interesu čitavog društva. Traganje za poštenom vlašću je uzaludno, jer moć kvari ljude, a osim toga, valja uzeti u obzir i realne okolnosti kao što su pritisci iz inostranstva (EU, MMF, Svjetska banka, Svjetska trgovinska organizacija, itd). Kao što smo već uvidjeli, poštena vlast ne postoji jer prilika pravi lopova, a moć opija. Rešenje nije u čekanju poštenih  političara, nego u tome da se uklone pretpostavke koje dovode do toga da neko na vlasti ne radi u opštem inetresu. Kako to postići? Tako da se vlast ne prepušta predstavnicima (političarima), izabranim zato što su imali dovoljno novčanih sredstava za to, nego da ljudi odlučuju sami. NEMA POTREBE ZA VOĐAMA. Kako bi to u praksi izgledalo? Na lokalnom nivou, u selima, mjesnim zajednicama, gradskim četvrtima i slično, funkcionisanje direktne (neposredne) demokratije je jednostavno. Svi članovi odredjene zajednice se nadju na jednom mjestu (plenumu ili narodnoj skupštini) i zajednički, glasanjem nakon rasprave, odluče šta im je potrebno činiti. Odluke se mogu donositi i na referendumu putem interneta. Odlučivanju bi obavezno predhodile javne diskusije/rasprave uživo, putem medija ili na internetu. Danas je tehnologija dovoljno razvijena da se glasanje putem interneta može besprekorno organizovati i takvih primjera elektronskog glasanja ima širom svijeta. Osim toga, ako možemo putem interneta bezbedno prebacivati novac sa jednog na drugi račun, nema razloga zašto se ne bi moglo preko interneta i glasati. Tako bi se trošak stalnih referenduma sveo na minimum, praktično na nulu. Na stalnim referendumima bi se, nakon otvorene i transparentne javne rasprave, moralo glasati o najvažnijim pitanjima ( izmene zakona, ulasku u EU, velikim investicijama i sl.) Takodje, na inicijativu glasača (i putem internet peticije), svako pitanje koje ljudi smatraju bitnim bi se moglo staviti na glasanje. Na taj način bi svi ljudi u svakom trenutku mogli sami odlučivati o svim važnim pitanjima. Ako bi donijeli pogrešnu odluku, ta bi se odluka mogla naknadno promijeniti. POLITIČARI U DANAŠNJEM SMISLU TE RIJEČI BI NESTALI, postojali bi samo javni službenici smjenjivi u svakom trenutku, koji bi obavljali formalni deo posla, isto kao što bi stručnjaci različitih profesija (ekonomisti, inžinjeri, agronomi) vodili resorna ministarstva i bili zaduženi za stručno sprovodjenje opštih ciljeva i odluka o kojima bi svi odlučivali u javnim raspravama i glasanjem.

Novi politički pokret ili politička organizacija, koja mora da se napravi da bismo učestvovali na političkom tržištu, mora u sebi da nosi sve elemente nove političke ideje. To praktično znači da će pokret u svom organizovanju biti istinski demokratski i da će se primijeniti direktna demokratija, gdje će svi članovi pokreta odlučivati o ljudima koji će voditi pokret i o strategiji samog političkog pokreta. Ne trebaju nam političke vođe, večiti predsednici stranaka i politička oligarhija koja manipuliše i monopolizira politički pokret. Tako organizovan politički pokret je garant demokratizacije čitavog društva. Zato se zalažemo za dosljednu primjenu direktne demokratije da se ne bismo vraćali čitav vijek unazad i bavili državnim udarima, diktatorima i novom totalitarizmom, koji će imati i svoju novu ideologiju. Ta nova organizacija mora da bude:

1. Moderno organizovana sa konkretnim političkim i ekonomskim operativnim programom, koji je kratko i jasno opisan u ovoj knjizi,

2. Mora da ima nove ljude koji će biti nosioci političke organizacije, ne smeju da budu reciklirani, propali političari iz raznih političkih stranaka,

3. Mora da bude efikasna i da shvata svoju istorijsku misiju u spasu države i nacije.

4. Na kraju, politički pokret izlazi na izbore da bi osvojio vlast i sproveo svoj politički i ekonomski program. Uzimanje vlasti je jedini demokratski i legitimni način za sprovođenje naših ideja. Nema drugog načina. U zabludi su uplašeni intelektualci koji misle da će oni dati prijedloge političkim strankama i kako će se tako promijeniti situacija. Ali političari neće primjeniti njihove stručne predloge. Toliko puta je to do sada pokušavano, ali političare to ne zanima. Domaći  intelektualci   u ovakvim vremenima imaju samo dva izbora: da se uključe u borbu za spas ili da umuknu i gledaju svoje skorojevićke interese. Ili si uz narod ili si uz politički ološ koji pljačka taj narod. To je odgovor svima onima koji se dvoume, nećkaju, plaše, kalkulišu, otežu i čekaju da neko drugi riješi naše probleme. Ali mi moramo sami da riješimo naše probleme – imamo i snage i znanja da se sami spasimo propasti.

5. Izlazak na političko tržište traži finansijsku podršku. Sve dosadašnje političke stranke i pokreti su finansirani ili od stranih država, pa su morali da slušaju njihove naloge, ili od tajkuna, kojima su morali da vrate uslugu. Novi politički pokret mora da se samostalno finansira iz sopstvenih izvora. To je jedina garancija da će ostati istinski demokratski i izvorni i da će izvršiti svoju istorijsku ulogu. Svi finansiramo, koliko ko može, i tako zajedno pobjeđujemo. Ogromna je snaga jedinstva i zajedničkog djelovanja.  U ovoj koncepciji bićemo spremni da se angažujemo i da založimo svoje ime, znanje i iskustvo za pobjedu i bolji život.

Moguće je da napravimo takvu političku organizaciju. Ako zaista volimo otadžbinu i želimo dobro našem narodu, onda ćemo svi biti u toj funkciji. Oslobodićemo se bolesne sujete i nacionalnog ludila, radićemo za zajedničku stvar i nećemo naše lične interese gurati ispred interesa zajednica. Radi dodatne garancije uspjeha, pošto je opravdano nepovjerenje građana prema onima koji hoće da se bave politikom, predložili smo da ljudi koji vode gradske i državne vlade i ministarstva dobijaju platu na nivou prosječne državne plate, i da su lako smjenjivi kroz novi model direktne demokratije. Tako ćemo uistinu dobiti one patriote koji nešto rade iz ubjeđenja i koji to što budu radili za državu ne želje da skupo naplate. 

R-evoluciona Politička Platforma za cilj ima da u Ustav uvede institute direktne demokratije, odnosno omogući građanima/kama demokratska sredstva za učešće u donošenju odluka i direktno odlučivanje kao što su: referendum, narodna inicijativa, narodni veto i narodni opoziv.

Održavaće se samo jedni izbori svake 4 godine, na kojima se direktno biraju:

1. Predsjednik države (koji je ujedno i Ministar spoljnih poslova)
2. Premijer (koji je ujedno i Ministar unutrašnjih poslova)
3. Gradonačelnici/Narodni poslanici (tako izabrani gradonačelnici automatski predstavljaju svoju opštinu kao narodni poslanici u entitetskoj i republičkoj skupštini),
4. Sastav ministara ekspertske vlade, sastavljena od 17 članova: premijera, dva potpredsjednika i 14 ministara. Svaki ministar u ekspertskoj vladi će biti biran na osnovu stručnosti na osnovu glasanja radnika te branše, a ne političke podobnosti, npr ministar poljoprivede mora biti agronomski stručnjak kojeg će na direktnim demokratskim izborima birati članovi  poljoprivrednih sindikata i udruženja poljoprivrednih radnika, ministar obrazovanja mora biti iskusni prosvjetni radnik koga biraju zaposlenici u školstvu i prosveti, ministra kulture biraju cijenjeni umjetnici i kulturni radnici, ministra omladine biraju omladinski savjeti i vijeća učenika itd. 
5. Gradjani biraju svoje predstavnike na najnižem nivou vlasti – mjesne zajednice, i samo tako izabrani predstavnici mjesnih zajednica su skupštinski odbornici u lokalnoj zajednici i samo oni mogu da se kandiduju za funkciju gradonačelnika, kojeg biraju gradjani lokalne zajednice direktnim glasanjem na izborima. 

Cilj ovog društvenog modela je izabrati STRUČNE ljude koji će stvarno podržavati narodne interese a, u slučaju da to ne čine, biće lako smjenjivi kroz institucije narodne inicijative, narodnog opoziva i narodnog veta.  Tako izabran predsjednik mjesne zajednice predstavlja interese svoje zajednice u lokalnoj opštinskoj skupštini, a gradonačelnik automatski predstavlja svoju opštinu/ regiju kao narodni poslanik u entitetskoj/ državnoj skupštini, time braneći interese svoje lokalne zajednice u lokalnom/državnom/republičkom parlamentu.  Predsjednik države rukovodi i koordinira spoljne poslove,  a premijer unutrašnje poslove, dok ekspertski tim vlade čine ministri koje biraju gradjani direktnim izborima, glasajući za najboljeg u svojoj struci, a sve njih kontroliše pojačana služba revizora i ombudsmana, preko kojih gradjani provjeravaju kvalitet svojih izabranih predstavnika.  Maksimalno  će biti podržana građanska inicijativa i sve grupe građana ce moći kandidovati svoje predstavnike za ministre.

Nikada više ne treba dopustiti da mala skupina ljudi, okupljena oko političke oligrarhije, čiji je jedini kvalitet odanost svojoj političkoj opciji a ne tehničko znanje i stručnost u poslu kojim se bave, odvede zemlju u propast radi svog ličnog interesa, a na kraju mi gradjani plaćamo ceh njihove nesposobnosti.

PLAN I PROGRAM RADA:

• SMJENA – Vlada se smjenjuje
• POLITIČKA REFORMA – Usvaja se Politička platforma koja u Ustav uvodi institute direktne demokratije, odnosno omogući građanima/kama demokratska sredstva za direktno odlučivanje kao što su: referendum, narodna iničijativa, narodni veto i narodni opoziv
• PARLAMENT – Gradonačelnici i Predsjednici Mjesnih zajednica obavljaju dvojnu funkciju, (uz posao gradonačelnika i predstavljaju svoju opštinu kao narodni poslanici u republičkom parlamentu, a predsjednici mjesnih zajednica su opštinski odbornici ispred svoje mjesen zajednice u lokalnom parlamentu)
• OKRUGLI STOLOVI – održavaju se okrugli stolovi oko strategije ubrzanog izlaska iz krize
• FORUMI – elijektronski forumi  i ubrzana debata o načinu izlaska iz krize
• OTVARANJE MEDIJA – mediji sa nacionalnom frekvencijom obezbjedjuju nastupe za stručna udruženja i nezavisne stručnjake
• DIGITALNA VLADA – elektronski prijedlozi gradjana iz zemlje i dijaspore o kandidatima za sastav nove vlade; zakonski se uvodi kompletno elektronsko poslovanje – KRAJ ČEKANJU U REDOVIMA
• KAMPANJA – ograničavaju se vrijeme, prostor i finansijska sredstva za vođenje političke kampanje
• ZABRANA KORIŠĆENJA DRŽAVNIH RESURSA ZA POLITIČKE KAMPANJE – zabranjuje se korišćenje sredstava iz državnih resursa za političku kampanju, političke partije se samofinansiraju.  Srbijanski izbori 2012-e – primjer besmislenosti bacanja para na finansiranje političkih kampanja ‘’843 miliona dinara je za kampanju na parlamentarnim izborima izdvojeno iz budžeta”. Koliko lijekova, medicinskih aparata, školske opreme itd, je moglo da se nabavi za ove milione:
• KRIVIČNO DJELO – potkupljivanje birača poklonima, robama ili novcem smatraće se krivičnim djelom i poništavaće se rezultati u tim izbornim jedinicama izborne liste koja to bude radila, a protiv odgovornih će biti podignuta krivična prijava
• LAŽNA IZBORNA OBEĆANJA – kažnjavaće se po novom zakonu
• VLADA NACIONALNOG SPASA – sastavljena od 14 članova, predsjednika, premijera, i 12 ministara
• POLITIČKI TIM VLADE: 2 ministarstva – spoljnih poslova, sa posebnim fokusom na ekonomsku diplomatiju, i unutrašnjih poslova koje koordinira birokratske političke funkcije unutar države
• MENADŽERSKI/ EKSPERTSKI TIM VLADE – 12 ministarstava: ekonomije, finansija, poljoprivrede, zdravstva, pravosudja, rada, vojske, policije, kulture, omladine, sporta i obrazovanja
• PREDSJEDNIK I PREMIJER – Predsjednik države vodi ministarstvo spoljnih poslova i rukovodi spoljnom politikom,  a Premijer vodi menadžerski tim vlade i rukovodi unutrašnju politiku.
• GUVERNER NARODNE BANKE – član menadžerskog tima Vlade
• PLATE – tim Vlade (svi članovi Vlade, svi gradonačelnici/poslanici i svi direktori javnih preduzeća) imaju plate maksimalno dva puta veće od prosječne plate u privredi
• FUNKCIJE – članovi Vlade ne smiju da se imenuju na nikave funkcije, zabranjuje im se primanje poklona i finansijskih sredstava
• UGOVORI – predsjednik Vlade potpisuje sa Parlamentom Ugovor i potpisuje ugovore sa članovima vlade
• POPIS IMOVINE – svi članovi Vlade, svi poslanici i svi direktori javnih preduzeća moraju da dostave popis svoje imovine
• REFERENDUM o ugovorima i drugim sporazumima sa Evropom i svijetom. Kao i svaki referendum, tako i ovaj oko ulaska u EU, da bi bio valjan, na isti mora izaći 50% + 1 glas svih onih s pravom glasa i tek tada se gleda rezultat glasanja. Znači, ako izađe manje od 50% građana s pravom glasa – referendum je ništavan.
• ETIČKI KODEKS – usvajanje kodeksa javnog ponašanja za sve državne službenike.
• Ukidanje privilegija parlamentarnim predstavnicima: Uklanjanje posebne sudske zaštite za ministre i dozvola sudovima da procesuiraju članove vlade
• Reforma kulture: Finansiranje kulture je pitanje patriotizma. Budžet za kulturu mora biti uvećan i mora biti jasno definisano kako trošimo to malo što ulažemo, preko komisija koje čini stručna javnost, a umjetnici i radnici u kulturi odabiru članove komisije, i prate i ocjenjuju njihov rad. 
• Reforma radničke participacije: Cilj je da se radnicima/cama omogući veći stepen učešća u upravljanju preduzećima. Nekada su radnički skupovi bili glavni društveni pokret odozdo u tadašnjoj Jugoslaviji. Radnici u svim republikama izlazili su pred lokalne skupštine sa svojim zahtjevima.  Međutim, jugoslovenski samoupravljački sistem je bio fokusiran na pojedinačna preduzeća i nije stvorio institucije u kojima bi radnička klasa ukupno i jedinstveno zastupala samu sebe. A danas je ono što nas okružuje jedan tip perifernog kapitalizma u kome živi velika većina svjetskog stanovništva. Danas sve više radnika opet potvrđuju da je put napred iz nezaposlenosti i krize – radnička kontrola i direktno demokratska samouprava i bez birokrata. Pitanje rada i radničke klase se, na ovaj ili onaj način, vraća na političku scijenu. Klasni sukob uvijek iznova izbija u prvi plan, nakon što se istroše ideološki okviri nacionalizma, “evropejstva” ili neke treće apstraktne konstrukcije. Pripadnici radničke klase ne bivaju pošteđeni od svojih gazda, ili od države, ili od zakona tržista, bili oni patriote ili ne, bili “evropejci” ili nacionalisti, oni moraju da izbore vlastito pravo na rad i dostojanstven život. Za sada ostaje otvoreno pitanje da li će novo organizovano radništvo izrasti iz demokratizacije već postojećih sindikata ili iz spajanja lokalnih inicijativa odozdo, poput onog koje smo videli tokom talasa štrajkova leta 2009. godine, kada su se štrajkački odbori šest srbijanskih fabrika udružili i osnovali Koordinacioni odbor radničkih protesta. Šta god bio slučaj, radnička klasa pred sobom ima novu istorijsku priliku da uspostavi nešto što nije imala ni za vreme postojanja takozvanog radničkog samoupravljanja, a to su nezavisne, demokratski ustrojene organizacije sa vlastitim korpusom ideja i metoda borbe.

4.2. EKONOMSKA REFORMA: NOVA EKONOMIJA

Sadašnja ekonomska oligarhija je stvorila i održava postojeći ekonomski sistem da maksimalno uveća sopstvenu finansijsku dobit. Ovaj sistem pretvara stvarno bogatstvo većine u vještačko finansijsko bogatstvo nekolicine, predstavljajući to kao društvenu dobrobit. Trenutna sistemska interna dinamika povećava finansijsku nestabilnost, koncentraciju bogatstva u rukama nekolicine, uništavanje okoline radi profita, i politički kriminal i korupciju, stvarajući tako rastući rizik društvene, klimatske, političke i ekonomske propasti. Trenutni ekonomski sistem funkcioniše u suprotnosti sa Zemljinom biosferom – koriste se neodrživa, zagadjujuća fosilna goriva u suludoj trci za kratkotrajnom finansijskom dobiti. Opstanak ljudske vrste zavisi od tranzicije iz trenutnog katastrofalnog sistema ka ekonomiji istinskog bogatstva – Novoj Ekonomiji – koja funkcioniše u skladu i saradnji sa biosferom da osigura zdravlje i blagostanje za sve. Profit generisan uz enormnu ekološku i društvenu cijenu ne može biti poželjan, ni dugoročno održiv. Neko će to na kraju morati da plati, da li ćemo to biti mi, to ne znamo, ali naša djeca i unuci sigurno hoće.  Jedina svrha biznisa ne može biti povećanje profita. Boljševičko centralno planiranje koje nije ništa drugo nego dominacija birokratskih kasti nad sredstvima za proizvodnju, jednako kao i liberalno-korporativni kapitalizam ne mogu biti finalno odredište ljudske sociokulturne evolucije. Rješenje se ne nalazi u limitiranju već u redefinisanju razvoja: prelazak sa uskog fokusiranja na proizvodnju i akumulaciju, na fokus na ljudske potrebe, usluge i regeneraciju okoline koja nas okružuje. To je prelazak sa kvantiteta na kvalitet. Naravno, ukoliko nastavimo sa ekonomskim modelom kakav sad imamo, siromaštvo i nezaposlenost će znatno porasti, uz katastrofalne društvene posljedice.

Naše siromaštvo ne potiče iz oskudnosti resursa nego iz pogrešnog privrednog sistema, iz ogromne ekonomske izdaje, a to je ova privatizacija, prekomjerno zaduživanje, prekomjerni platni deficiti, i rasprodaja prirodnih bogatstava. Ukoliko bi se ubrzano izvršila reprivatizacija, zaustavilo zaduživanje i obustavila prodaja prirodnih bogatstava, te ostvario novi privredni sistem regulisanog tržista sa odlučujućom ulogom države u privrednom razvoju (umjesto sadašnje globalističke obmane slobodnog tržista na šta su vlade pristale), postoje mogućnosti da se sva ova dosadašnja zla riješe i krenemo u razvoj. S obzirom na visok pritisak stranaca i ne malu domaću ekonomsku izdaju sasvim je neizvjesno da će do toga doći. Veoma su izvjesne mogućnosti našeg propadanja u trajno i duboko kolonijalno ropstvo. Narod bi morao da bude toga svjestan i da skupi snage da to spriječi. Kroz dugi niz godina, parole ‘novac je dug’ i ‘dužničko ropstvo’ postajale su realnost. Politički sektor u potpunosti zavisi od krupnog kapitala, moneta se stvara doslovno iz ničega, te se na nju naplaćuju kamate, tako da se kreira zavisnost građana od takvog sistema. Kada je započela čuvena kriza sasvim normalno je bilo da pojedine banke kao Goldman Sachs ostvaruju kontroverzne opklade na razne sisteme, a odgovornost je većinski bila samo finansijska, i to s malim zakonskim penalima. Svi govore kako je novac jednostavno nestao, no ostaje pitanje – gdje? Velike banke su bogatije i moćnije nego ikada, ljudima se oduzimaju nekretnine zbog neotplate manje od 5% duga, ljudi žive u šatorskim gradovima, a političari s finansijskim sektorom za sve okrivljuju ‘kulturu nerada’.

Objašnjenje finansijskog sistema i krize za neupućene:        Došao jedan kravatirani gospodin u malo mjesto, odsjeo u jedinom hotelu u gradu i objavio da plaća 10$ za svakog zeca koga mu neko donese. Seljaci pojuriše da ih love u šumu punu zečeva, i čovjek ih je uredno isplaćivao, kako je i najavio. Kad je ostalo malo zečeva, gospodin je obećao 20$ po zecu i seljaci su opet potrčali da love. Ali zečeva je još više ponestalo i gospodin je povećao cijenu na 25$. Lovci su ulovili i onih nekoliko preostalih, ali i tome je došao kraj. Sad je gospodin obećao 50$, ali zečeva više nije bilo. On je otputovao, a dosao je njegov ortak koji je rekao seljacima: – Pogledajte ove kaveze, puni su zečeva koje je moj šef kupio – kupite ih za 35$, pa kad se šef vrati, on će vam ih otkupiti za 50$, što je bila poslednja cijena. Seljaci sakupiše ono što su štedjeli cijelog života i kupiše hiljade zečeva koji su bili po kavezima.Od tog dana nisu više vidjeli ni gospodina ni njegovog ortaka. Sve što su vidjeli su kavezi puni zečeva iz šume – koje su kupili svojom životnom ušteđevinom. Sad imate jasnu ideju kako funkcionišu finansijske sistemi i berze…          Za one kojima još uvijek nije jasno odakle finansijska kriza evo ovdje jednostavnim riječima o čemu se radi: Rajka je vlasnica kafane, čije su mušterije nezaposleni alkoholičari i od takvih mušterija njen bar se ne može izdržavati. Da bi riješila ovaj problem, ona radi novi marketinški plan koji dozvoljava njenim mušterijama da piju “na dug”, (piješ sad / platiš kasnije). Rajka knjiži dugove svojih mušterija i praktično im odobrava zajmove za piće. To se brzo pročuje i kao rezultat – mušterije navale u Rajkinu kafanu. Vrlo brzo njena kafana ima najveći promet u gradu. Pošto mogu da piju na odloženo plaćanje, niko od mušterija se ne buni što Rajka s vremena na vrijeme podiže cijene najčešće konzumiranih pića. Kao dodatna posljedica ovoga, dolazi do ogromnog povećanja bruto prihoda. Mladi i dinamični potpredsjednik lokalne banke prepoznaje ogromni budući potencijal ovih dugova i povećava Rajki kreditni limit u svojoj banci. On ne vidi nikakav problem oko toga, jer iza svega stoje dugovi nezaposlenih alkoholičara – mušterija kao zalog! To brzo primijete i eksperti za berzu u centrali banke i smisle način kako da ostvare ogromne bonuse pretvarajući ove zajmove u ALKO-OBVEZNICE. Ovim vrijednosnim papirima se onda trguje na svjetskoj berzi. Naivni investitori ne razumiju da su “preporučene” akcije koje su kupili – u stvari dugovi nezaposlenih alkoholičara i tako cijena obveznica stalno raste i uskoro postaju jedne od najboljih za trgovinu u nekim od vodećih državnih brokerskih kuća. Jednog dana, iako cijene akcija i dalje rastu, menadžer u lokalnoj banci odluči da je ipak vrijeme da se zahtijeva plaćanje duga izdanog na račun odloženog konzumiranja alkohola. On obavještava Rajku, a ona onda zahtjeva plaćanje od svojih mušterija, ali – kako su oni samo nezaposleni alkoholičari naravno da ne mogu da plate. Kako Rajka ne može da ispuni svoje obaveze u vezi zajmova lokalne banke, ona proglašava bankrot. Bar se zatvara i njenih 11 zaposlenih gubi posao. Preko noći cijena ALKO-OBVEZNICA pada za 90%. Snižena vrijednost obveznica uništava likvidnost banke: banka ne može više da odobrava nove zajmove i njena ekonomska aktivnost se zamrzava. Kako su dobavljači također odobravali Rajki odloženo plaćanje i čak investirali u obveznice visoke vrijednosti, sad moraju otpisati sav njen dug uz gubitak preko 90% pretpostavljene vrijednosti obveznica. Njen dobavljač vina proglašava bankrot, zatvarajući porodični biznis koji se uspješno odvijao pune tri generacije; njenog dobavljača piva preuzima konkurentska firma koja odmah zatvara lokalnu pivaru i otpušta svih 150 radnika. Banka, brokerska firma kao i njihovi direktori spašavaju se multi-milionskom infuzijom od vlade, bez dodatnih obaveza. Fondovi neophodni za ovo izbavljenje biće osigurani iz novouvedenih poreza koji padaju na leđa zaposlene srednje klase građana, koji uglavnom ne piju alkohol i nikad nisu ni bili u Rajkinom baru.

Novac? Prava uloga novca bi trebala biti da facilitira održivu i jednakopravnu upotrebu resursa za ispunjavanje potreba ljudi, zajednica, i prirode, u društvu zasnovanom na zajedništvu i demokratski odgovornom sistemu koje stvara i rasporedjuje novac kao dobro regulisano javno dobro. U najranijim ljudskim društvima novac je bio nepoznanica. Ljudi su organizovali život oko odnosa u familiji, klanu ili plemenu. Brinuli su jedni o drugima i rasporedjivali su resurse da osiguraju dobrobit svih. Raspodjela resursa je bila lokalna i zasnovana na potrebama zajednice. Nakon više stoljeća, većina čovječanstva organizuje život oko zaradjivanja, trošenja, i štednje novca. Novac je naša karta za hranu, smjestaj, pozajmice, rekreaciju, zdravstvo, i bilo koji drugi suštinski dio života. Ova ekstremna zavisnost o novcu ima uništavajuće dejstvo na ljudske vrijednosti i distribuciju moći u društvu.  Novac kao dug u sadašnjem sistemu: Danas je jedini način stvaranja novca – u vidu duga. Nemoguće je utvrditi realnu cijenu bilo kojeg proizvoda, u cijeni svakog proizvoda sadržana je kamata koju moraju platiti svi u lancu (seljak u Ekvadoru je digao kredit da bi pobrao banane, otkupljivač je digao kredit da bi ih otkupio, brodar da bi izgradio brod, uvoznik da bi platio banane, trgovac da bi ih kupio od uvoznika, a prije toga i da bi izgradio trgovački centar). Kad se novac ne bi stvarao kao dug, imali bismo realne cijene roba, višestruko niže, ali bi banke ostale bez zarada. Nezamislivo je da države stvaraju nekreditni novac. Ko vlada novcem, taj zapravo vlada državama. Zato na tom polju vlada skoro prava cenzura. Ljudima ili državama  ‘date’ ili posudite fiktivni novac, natovarite im kamate na fiktivni novac, a uzmete im prava dobra – nekretnine, zemlju, industriju, resurse, itd. Kako do “pravednog novca”? Nekreditni novac kao poklon je jedini pravi novac. Ulazi u opticaj bez troška i mjeri realne troškove i cijene. Kreditni novac ulazi u opticaj kao dug koji se mora vratiti i zato se dug nalazi u troškovima i cijenama koji se dodaju na realne troškove i cijene i zajedno s njima čini nominalne troškove i cijene. Koliko se emitira kreditnog novca, toliko se emitira duga i zato se za njega može kupiti samo dug, odnosno prodati samo dug. Kad sav kredit uđe u opticaj, on se neko vrijeme ponaša kao poklon, dok ne počne otplata kredita. Tad novac nestaje iz opticaja što ograničava proizvodnju i pojavljuje se kao ekonomska kriza. Ne smije biti povlačenja novca iz opticaja. Ako se novac kao poklon povuče iz opticaja, mora odmah biti zamijenjen novim poklonom. Određuje se što je moguće duži rok otplate da bi dio namijenjen otplati duga bio što manji. Ako je brzina opticaja novca u toku jedne godine jednaka 10, i ako je dužina roka otplate kredita 10 godina, za deset godina bit će proizvedeno društvenog proizvoda koji je jednak 50 puta emitiranog kredita i isto toliko troškova pojaviće se u cijenama. Ako je ista količina novca emitirana kao poklon (koji se ne vraća), za deset godina bit će proizvedeno društvenog proizvoda koji je jednak 100 puta emitiranog novca, dakle dva puta više društvenog proizvoda, a i dalje se poklonjeni novac obrće i proizvodi novi društveni proizvod, i dalje nema troškova tog novca u cijenama, i dalje nema inflacije.  Budući da se zbog razvoja društva povećava potreba za većom količinom novca u opticaju, svake se godine treba dodati po nekoliko postotaka novca kao poklona (onoliko postotaka kolike su potrebe razvoja društva) i tako se osigurava stabilan razvoj, bez mogućnosti da se pojave krize. Pritom, cijelo vrijeme nema inflacije, pa su cijene stabilne i stabilna je vrijednost novca. Novac kao poklon pojavljuje se zato kao realan novac. Kad novac nije poklon, potrebe za novim količinama novca zadovoljavaju se kroz kredit i tako u beskraj što stvara beskrajnu inflaciju. Novac se stalno obezvrjeđuje, a realan novac mora imati stalnu vrijednost. Stalnu vrijednost ima samo nekreditni novac koji ulazi u opticaj kao poklon, jer nema troškove koje treba dodati na realne troškove i realne cijene. Oni ostaju takvi kakvi jesu i prodaju se po svojoj realnoj vrijednosti (cijeni). Država može poklanjati mirovine umirovljenicima i dječje dodatke i druga socijalna davanja. Ako je razvijenija može plaćati prosvjetu i zdravstvo ili  ulagati u infrastrukturu. Ako je nerazvijena, može ulagati u povećanje proizvodnje. Najbolje je da se polovica novca ulaže u povećanje proizvodnje, a polovina novca u povećanje potrošnje. Kako se ljudsko društvo razvija, tako raste proizvodnja pa je potrebno sve više novca u opticaju. Ali kako raste proizvodnja, tako raste i dohodak. Ljudi postaju bogatiji pa mijenjaju strukturu potrošnje, što vodi usporenju brzine opticaja novca i smanjenju potražnje. Novac kao da nestaje, pa je potreban novac koji bi nadoknadio taj nedostatak novca. Otprilike, koliki je porast proizvodnje, potrebno je dva puta toliko više novca. Ako je porast proizvodnje 5%, porast količine novca u opticaju treba biti 10%. Za povećanu proizvodnju treba 5% novca, a 5% novca treba kupiti proizvodnju koja se ne bi mogla prodati zbog usporenja brzine opticaja novca i smanjenja tražnje. Sva proizvodnja bit će prodana po nepromijenjenim cijenama. Neće ostati neprodanih proizvoda. U cijenama neće biti troškova koji se odnose na vraćanje kredita, kamate i neke poreze. Cijene će biti manje za potrošače (kupce). Njima će ostati nepotrošen novac, kao njihova dobit, odnosno potrošački višak. Proizvođači (prodavatelji) će prodati po cijeni koja će biti znatno viša od uloženog troška. Ostvarit će profit, koji će biti puno veći od profita kojeg danas ostvaruju. Potrošači će moći  štedjeti iz potrošačke dobiti, a proizvođači iz profita, ako neće ulagati u povećanje proizvodnje. Od banaka će dobiti kamatu za uloženu štednju. Tko je zainteresiran za kredit, moći će  dobiti kredit i  platiti kamatu za dobiveni kredit. Ali i ušteđeni novac i dobiveni kredit potiču od novca koji je u opticaj ušao kao poklon. Novac kao poklon može davati samo najviša vlast u nekoj državi. Banke mogu čuvati štednju koju im netko povjeri na čuvanje i mogu davati kredite samo iz tako prikupljene štednje. Ako tako rade, nikad ne mogu doći u krizu u kakvoj se sada nalaze, a ni nitko drugi ne može doći u krizu.  Većina porodičnih kuća u socijalizmu izgrađena je kreditnim novcem, ali je, zbog visoke inflacije i nevezivanja kredita za konvertibilne valute, vraćeno tek oko 20% uzetog novca. Ostatak je bio poklon. “Društveni stanovi” su 90-ih privatizovani otkupom za 20% realne vrijednosti. Ostatak je bio poklon. Zahvaljujući posljedicama novca poklonjenog još tad,  građani bivše Jugoslavije odolijevaju krizi još uvijek. Država i danas poklanja novac – kroz poticaje u poljoprivredi i kroz subvencije raznim gospodarskim i kulturnim granama, ali taj novac, iako poklonjen, nije nekreditni jer je izvorno stvoren kao kredit pa tako ne povlači za sobom sve one dobre posljedice koje nosi pravi nekreditni novac.   Kako bi obnovili socijalnu dobrobit ovaj proces mora biti vraćen da smanji našu zavisnost od novca, u korist obnavljanja brižnih odnosa u mnogim kritičnim aspektima naših života. Dobro funkcionalan novčani sistem bi usmjeravao novac prema povezivanju nekorištenih resursa sa neispunjenim potrebama kako bi obezbijedio zapošljavanje. Pri tome, taj sistem bi podržavao lokalnu Novu Ekonomiju, koja se nadopunjuje i integriše sa strukturom i dinamikom zemljine biosfere i samoupravlja se prema 4 sistemska uslova:   1. Ekološka ravnoteža 2. Jednakopravna distribucija resursa 3. Istinska direktna demokratija 4. Finansijska stabilnost   Ovakav novčani sistem bi: • Osigurao kredite po povoljnim ratama za lokalne potrebe i omogućavao produktivne investicije za povećanje zdravlja i sreće u zajednici • Podržavao porodične poslove sa beneficijama koje eliminisu potrebu za pozajmicom da bi se zadovoljile osnovne životne potrebe. • Finansirao potrebne javne investicije za dobrobit zajednice. • Eliminisao finansijske špekulacije, korupciju i zloupotrebe. • Rasporedjivao novčane tokove unutar bioregionalnih ekonomija. • Upravljao protokom novca da održi punu zaposlenost sa minimalnom inflacijom.   Trenutni zvanični novčani sistem ne ispunjava nijedan od navedenih kriterijuma.

Trebamo ponovo izumiti ekonomiju, a ne samo je reformisati. Korijeni naših klimatskih i društvenih problema su sistemski i tako zahtijevaju transformaciju samog sistema. Samoodrživost ljudi, zajednica i prirode moraju biti ključni ciljevi ekonomske politike, a ne samo nusproizvodi ekonomije zasnovane na tržišnom uspjehu, rastu radi profita, i neznatnom regulisanju. Ostali ciljevi bi bili zasnovani na povećanu kvaliteta života svih pojedinaca, a ne na profitu: veća radnička prava, sigurnosti i privilegije na poslu, duža roditeljska i porodiljska plaćena odsustva, poboljšani ugovori o radu, veća kontrola reklamiranja i oglašavanja sa ciljem zaštite potrošača, ponovno dizajniranje korporativnog modela usmjerenog ka suvlasništvu a ne vlasništvu, subvencije za lokalne proizvodjače i poljoprovrednike, jake odredbe o zaštiti društva i sredine u trgovinskim sporazumima, rigorozna zaštita okoline, zdravlja i potrošača, veća ekonomska i društvena jednakost, progresivno oporezivanje bogatih i lične potrošnje, povećana socijalna primanja siromašnih, povećana budžetska podrška zanemarenim socijalnim službama, kao i inicijative za povećanje nataliteta u zemlji i inostranstvu. Ove reforme bi zasigurno usporile rast BDP, ali bi poboljšale blagostanje i kvalitet života kroz rast sledećih parametara: otvaranje novih kvalitetnih radnih mjesta; povećanje prihoda osiromašene radničke klase; efikasno socijalno osiguranje koja pokriva rizike od bolesti, gubitka posla, starosti ili invaliditeta i kvalitetna  zdravstvena zaštita; obrazovanje uz istraživanje, praksu i obuku; veće ulaganje u javnu infrastrukturu i zaštitu okoline; upotreba zelenih tehnologija za zaštitu okoline; restauracija ekosistema i lokalnih zajednica; smanjenje vojnih troškova zarad ulaganja u obrazovanje, kulturu, nauku i razvoj.

Odgovarajuće sistemske vrijednosti Nove Ekonomije podržavaju dinamičko samo-organizovanje da se ostvare ciljevi Nove Ekonomije:

• Ekološki balans izmedju povećane ljudske potrošnje i regenerativnog kapaciteta zemljine biosfere
• Jednaka distribucija resursa za potrebe cjelokupnog čovječanstva
• Istinska direktna demokratija koja osigurava ekonomsku i političku odgovrnost narodu i zajednici kroz aktivno gradjansko učešće
• Finansijska stabilizacija nasuprot bespotrebnoj potrošačkoj strukturi

Ostvarenje ovih sistemskih ciljeva zahtijeva promjenu osnovnih sistemskih postulata i vrijednosti:

• Osnovna svrha neće više biti rast finansijskog bogatstva nekolicine  nego blagostanja cjelokupnog čovječanstva
• Definisanje vrijednosti od novca ka životu
• Relokacija moći od globalne ka lokalnoj
• Podrška dinamici od takmičarske ka saradničkoj

Strategija za postizanje ekonomske sistemske tranzicije se sastoji iz 3 elementa:

1. Promijeniti kulturološke obrasce koji uobličavaju praksu – preovladjujuća doktrina  da ne postoji dostojna alternativa trenutnom sistemu  je prepreka koju treba savladati i zamijeniti je istinom da postoji alternativa zasnovana na pravilno regulisanom tržištu i  istinskoj direktnoj demokratiji.

2. Stvoriti od temelja novu ekonomsku realnost – zasnovanu na nezavisnim, lokalnim, samoodrživim preduzećima koja služe ljudskim potrebama, zajednici i prirodi.

3. Promijeniti pravila igre: u korist pravima i interesima ljudi, zajednica i prirode.

S obzirom na obim i kompleksnost reformi potrebnih za uvodjenje sistema Nove Ekonomije, potrebno je grupisati incijative u 7 kritičkih sistemskih težišta, od kojih svaki odražava ključni uzrok propasti Stare ekonomije:

1. Problem – Finansijski indikatori: Korištenje indikatora kao bruto domaći proizvod i industrijski prosjek za procjenu ekonomskog stanja daje prioritet finansijskim vrijednostima nad životnim. Ovo vodi u žrtvovanje potreba ljudi, zajednice i prirode da bi se zaradio novac za one koji ga već imaju previše. Rješenje – Životni Indikatori: Optimizirati održivo ljudsko blagostanje pomoću evaluacije ekonomskog razvoja nasuprot životnih i prirodnih sistemskih stanja. Bhutan eksperiment sa indeksom sreće je odličan primjer.

2. Problem – Trenutni/Stari Novčani i Bankovni Sistem: Trenutna situacija stvaranja i raspodjele novca daje moć kontrole naših života i nacionalnih prioriteta u ruke institucija posvećenih samo povećanju njihove sopstvene finansijske dobiti kroz finansijske manipulacije a nauštrb stvarnih životnih vrijednosti. Rješenje – Novi Novčani i Bankovni Sistem: Decentralizovati i demokratizovati novčani sistem tako da moć stvaranja i raspodjele novca počiva u sistemu lokalnih banaka, zajedničkih uštedjevina i pozajmica, i kreditnim sindikatima odgovornih lokalnoj zajednici i posvećenih služenju lokalnim finansijskim potrebama.

3. Problem – Koncentracija bogatstva: Trenutni sistem koristi političku moć da smanji namete za bogate a podržava trgovinske, fiskalne, radničke i društvene politike koje smanjuju radnička prava, cijenu rada, usluge socijalno ugroženima. Sve ekstremnija koncentracija bogatstva  vodi ka sve većoj socijalnoj disfunkcionalnosti. Rješenje – Distributivna Jednakost:  Implementirati fiskalne, radne i društvene reforme koje jednakopravno distribuiraju dobit i vlasništvo, stvarajući zdravije i srećnije društvo bez ekonomskih krajnosti.

4. Problem – Bezdušne korporacije sa odsutnim vlasnicima: Ideologija tržišnog fundamentalizma je učvrstila uvjerenje javnosti da je jedina svrha poslovnog preduzeća da maksimizira finansijsku dobit svojim vlasnicima.  Ovo lažno vjerovanje legitimizuje kontrolu produktivnih resursa od stane bezdušnih korporacija koje potražuju što veći profit svojim odsutnim vlasnicima bez obzira na društvene ili ekološke posljedice. Rješenje- Odgovorna Preduzeća sa odgovornim vlasnicima: Sprovesti društvene reforme koje će stvoriti nova preduzeća sa lokalnim, odgovornim vlasnicima koji rade za dob(rob)it koja uključuje zdravu zajednicu i zdravu ekološku sredinu. Odluke se moraju donositi u skladu sa potrebama svih zaposlenih, koristeći profit ne kao cilj, već kao sredstvo za maksimizaciju zadovoljstva zajednice u kojoj firma posluje. Mega korporacije moraju biti restrukturirane u manje lokalne privatne firme i lokalne javne firme. Kroz lokalni bankarski sistem afirmisaće se radničko samoupravljanje, tj. formiranje lokalnih firmi u kojima će svi zaposleni imati priliku da imaju dio vlasništva i dio prava i odgovornosti koja slijede iz toga. Ekonomske edukacijske ustanove moraju početi sa školovanjem menadzera čije jedino mjerilo uspjeha neće biti profit.

5. Problem – Tržišni Monopol i visokoprofitna politika:  Globalne korporacije posluju iznad bilo kakve odgovornosti da bi monopolizovali ekonomsku i političku moć pod jedinstvenom upravom bez spoljne odgovornosti. Oni koriste ovu moć da manipulišu tržištima,  izvlače javne doprinose i subvencije u sopstvenu profitnu korist, i izvoze društvene i ekološke posljedice – sve na štetu osnovnih principa društveno odgovornih pravednih tržista i istinske narodne demokratije. Rješenje- Novo tržište/ nova istinska direktna demokratija: Stvoriti odgovorna tržista i novu istinsku demokratiju pomoću razbijanja trenutne koncentracije korporokratske moći, sprovodeći pravila i doprinose koji podržavaju društvenu i ekološku jednakopravnu kontrolu troškova, i pravedno slobodno tržište. Korporacije su državna tijela i država mora osigurati da su demokratski odgovorna i rade u korist društvenih a ne sopstvenih interesa. 

6. Problem –  Fragmentirane, kolonizovane lokalne ekonomije: Usitnjene lokalne ekonomije, koje za otvaranje novih radnih mjesta i osnovne potrepštine i usluge zaviše od globalnih korporacija koje ne brinu o  dobrobiti lokalnog stanovništva i prirode, podredjeni su njihovim finansijskim interesima bez odgovornosti za svoje interesno djelovanje. Rješenje- Samoodržive bio-regionalne ekonomije: Podsticati lokalne ekonomske razvojne programe koji grade samoodrživu, energetski efikasnu,  samoupravnu regionalnu ekonomiju sastavljenu od preduzeća u vlasništvu odgovornih i posvećenih služenju lokalnim potrebama.

7. Problem- Globalna vlast korporacija: Globalna pravila, formulisana i sprovedena od korporativno upravljanih institucija kao sto su WTO (Svjetska trgovinska organizacija), usmjeravaju i sprovode koncentaciju korporativne moći i održavaju je iznad demokratske odgovornosti. Rješenje – Globalna pravila za narod: Restruktuirati globalna pravila i institucije da bi se limitirala koncentracija korporativne moći i osigurao ekonomski suverenitet naroda, pomoću osiguravanja da će bilo koja multinacionalna korporacija da bude demokratski odgovorna lokalnim zajednicama u kojima djeluje.

Jedan od uzroka krize je rezultat neravnoteže između realne i finansijske privrede, kada finansijska privreda (npr.velike banke, Vol Strit) postepeno prestaje da zarađuje novac kroz finansiranje zdravih projekata u realnoj privredi i u sve većoj mjeri počinje da zarađuje novac na trgovinom finansijskim derivatima. Tokom HH veka, i kapitalizam i komunistička planska ekonomija, i nacizam/ fašizam, svi su građeni na industrijalizaciji i standarizovanoj masovnoj proizvodnji, što eksperti nazivaju „fordizmom“. Ali svi zapažamo političke razlike između ova tri sistema, pa nismo uspeli da uvidimo snažne sličnosti u ekonomskim strukturama ova tri sistema. Sva tri teže da proizvode istu vrstu standardizovanih masovnih proizvoda i svi oni su stvarali značajne poraste životnog standarda. Do sredine sedamdesetih godina HH veka, mogućnosti fordističke masovne proizvodnje su u velikoj meri iscrpljene. Sa fordističkim proizvodnim sistemom takođe je došlo i do fordističkog režima plaćanja. Taj režim značio je da je rast produktivnosti u privredi automatski bio prebacivan na radnike u vidu povećanih prihoda. Ako se – primera radi – produktivnost poveća jedne godine za 4 procenta, onda bi i plate porasle za 4 procenta. Krah fordističkog režima plata koji je u SAD počeo sredinom 1970-ih godina, predstavlja početak krize na Zapadu. Razlog je bilo svesno slabljenje moći radničkog sindikata u kombinaciji sa slobodnijom trgovinom. Ulazak Azije u globalizovani svet je još jedan faktor i privrede Zapada se sada suočavaju sa nedostatkom potražnje. To je prouzrokovalo ogromnu trgovinsku neuravnoteženost, za koju je Kejnz ponudio i lijek: predložio je međunarodni porez na trgovinsku neravnotežu veću od 10 procenata; primera radi, izvozni suficit zemlje (izvoz minus uvoz) iznad 10 procenata izvoza bio bi predmet međunarodnog poreza. Ovaj prijedlog namijenjen izbjegavanju „neodgovorne“ trgovinske politike je bio predmet veta Sjedinjenih Država. Političke mjere koje bi liječile sadašnje ključne bolesti se ne koriste, uglavnom zbog toga što je ekonomija kao predmet svedena na matematizovanu neoliberalnu ideologiju. Zbog ove ideologije, svijet van Azije trenutno nepotrebno osiromašuje., a politička moć Vol Strita je tolika da nijedan predsjednik ne može biti izabran bez njihove podrške. Novac koji je stvoren od strane finansijskog sektora pojavljuje se kao sredstvo u obračunu banaka, ali i obaveze (duga) u realnoj ekonomiji. Prema tome, kada se „štampa“ novac, štampa se dug, i dolazi do finansijske krize kada finansijski sektor kreira više likvidnosti nego što proizvodni sektor može apsorbovati na profitabilan način. Ono što je svijetu sada potrebno jesu masovne „zelene investicije“ u nove energetske resurse i druge čistije proizvode, a neotplativi dugovi koji su stvoreni moraju biti otkazani. Vrsta krize koju možemo videti u Južnoj Evropi tj. Italiji i Grčkoj su rezultat političkih kompromisa trošenja više novca nego što vlada ima, i tipični su produkt političkog mira kupljenog po cijenu inflacije. Ovi sporazumi su oduvek imali sigurnosni ventil u podrazumijevanom dugu i devalvaciji. Jedini način da se izađe iz trenutne situacije u Evropi je organizovani otpis duga. Ova teorija i principi poznati su još iz vremena Hamurabija (1750. p.n.e.) ali trenutno banke odbijaju to da vide na ovaj način. Ipak, što duže čekaju, veći će biti gubici. Ako nas istorija ičemu uči, to je da dug koji ne može biti plaćen – neće biti plaćen. Koren trgovine i industrijalizacije leži u trgovinskoj teoriji Dejvida Rikarda (1817. godine) kojom su pokušali da ubijede kolonije da se mogu obogatiti snabdijevajući sirovinama svoje otadžbine. Do tada su sve države razumjele da je proizvodni sektor ključan za proizvodnju bogatstva. Period „transnacionalnog merkantilizma“ 1945.-1975. God. je period najbržeg rasta u svjetskoj istoriji. Trenutno, Zapad je – ironično – pao kao žrtva sopstvene rikardijanske propagande i gubi od Azije. Zemlje Istočne Evrope, početkom devedesetih, je zadesio krah industrije, veliki ekonomski pad i osiromašenje stanovništva, a u izvjesnoj meri je došlo i do deindustrijalizacije u Evropskoj uniji i Americi, jer se industrijska proizvodnja iz zapadnih idustrijskih centara preselila u Kinu i na Daleki istok. Suštinski, svet se suočava sa izborom između premeštanja ekonomskih aktivnosti između država ili premeštanja ljudi između država. Ekonomske aktivnosti su premeštene, a ne ljudi. Rešenje za osnovni problem je da se uvede ono što Jan Flečer naziva „racionalnim protekcionizmom“. To se protivi neoliberalnom trijumfalizmu koji je dominirao svijetom od pada Berlinskog zida 1989, ali je potpuno u skladu sa svjetskom istorijom u proteklih petsto godina. Alternativa je svijet u kome „pobjednik nosi sve“, gde će ogromne oblasti ostati siromašne i nenaseljene. Nažalost, interesi finansijskog sektora i ideološke pristrasnosti neoklasičnih ekonomista najverovatnije će odložiti ovo rešenje. Drugim rečima, kriza će morati da se pogorša pre nego što bude postojalo generalno razumijevanje koliko je zapravo destruktivna vladajuća ideologija. Masovno stvaranje likvidnosti (čitaj − duga) nikada se ranije u svjetskoj istoriji nije dogodilo, gde je normalnost bila neka vrsta zlatnog standarda. Tako da kejnzijanska rješenja mogu biti praćena nekom vrstom olakšica za dugove, verovatno spleta devalvacije, otpisa dugova i inflacije, gdje se možemo nadati da će ušteđevina običnog čoveka biti sačuvana. Veoma ružan signal svima u EU je bio da je inicijalni prijedlog za Kipar da se konfiskuje novac malih štediša bio podržan od strane EU, MMF i evropske Centralne banke, ukazujući da cio proces izmiče kontroli, da je neophodna politička kontrola žrtvovana zarad interesa bankara poput Marija Dragija. Dragijeva ideja stvaranja ogromnih količina likvidnosti u opadajućoj ekonomiji, a odbijanje da se dozvoli inflacija je u svojoj samoj suštini apsurdna negacija ukupne ekonomske gravitacije. Norveški operater „Telenor“ je investirao u Srbiji, kupio je jednu od najvećih mobilnih telefonija. U idealnom svijetu simetričnog kapitalizma, ove investicije bi se odrazile na odgovarajuće srpske investicije u Norveškoj, ali, nažalost, to nije tip kapitalizma koji mi imamo – kao i ostatak Istočne Evrope i Rusija, podvrgnuti cmo šok-terapiji od deindustrijalizacije, privatizacije, deregulacije, radikalne liberalizacije uvoza, što je dovelo do istih negativnih efekata kao i u drugim zemljama u kojima je primijenjen ovaj neoliberalni recept. Stanovnici manjih latinoameričkih zemalja generalno su imali viši standard onda kada su „sve radili pogrešno“ i štitili svoje industrije – nego što imaju sada, nakon što su usvojili prijedloge MMF-a i Svjetske banke. Ista stvar pokazuje se tačnom i u mnogim državama Balkana i Jugoistočne Evrope. U nekim zemljama, kao što je Litvanija, oko 20 procenata populacije je napustilo zemlju u relativno nekoliko godina. Prije ili kasnije, ogromne greške učinjene od strane ovih ljudi ili institucija – Svetske banke i MMF – biće prepoznate, a da li je za utehu što će i Zapadna Evropa i Sjedinjene Države pasti kao žrtve identičnog pada u realnim zaradama.

SPAS U EVROATLANTSKIM INTEGRACIJAMA? Jedna od interpretacija postsocijalističke realnosti na Balkanu jeste da se naše društvo još uvijek nalazi na putu ka „pravom kapitalizmu“, kao i ona po kojoj će integracija u Evropsku uniju omogućiti rješavanje velikog broja ekonomskih i socijalnih problema. Šta je uopšte „pravi kapitalizam“? Da li je to posleratni socijalni kapitalizam (koji je sada već dio istorije) ili je to mnogo oštriji, brutalni kapitalizam čijem razvoju svedočimo danas? Vjerovanje da će EU integracije omogućiti prosperitetnu budućnost novim članicama, a prije svega ako uzmemo u obzir šta se trenutno dešava u Grčkoj, Irskoj, Portugalu, Španiji, baltičkim zemljama, Mađarskoj, Bugarskoj, itd, zaista iziskuje veliku dozu ničim opravdanog optimizma. EU je u najvećoj mjeri formirana tokom neoliberalne ere što se u mnogome odrazilo na njenu strukturu, politiku i zakone. U tom smislu ona agresivno zastupa interes kapitala. Neoliberalizam i mjere štednje su ugrađeni u današnju EU, dok je kejnzijanska, tradicionalna socijaldemokratska politika zakonom zabranjena i to, zanimljivo, uz punu podršku svih evropskih socijaldemokratskih partija. Činjenica da je EU od samog početka oskudijevala u demokratskom potencijalu dodatno je to omogućila. Staviše, tokom poslednjih nekoliko godina EU se još više pomjerila u pravcu autoritarnog supranacionalnog tijela okrenutog pre svega interesu finansijskog kapitala. Ovakav razvoj događaja izuzetno je opasan ako na umu imamo skorašnju istoriju Evrope. Više je razloga zašto biti protiv ulaska u EU, a prvenstveno su ekonomske naravi. Prvi razlog protiv EU  je da Evropska unija ima restriktivnu monetarnu politiku sa visokim poreznim stopama, kada se to dvoje spoji sa dužničkom inflacijom očito je da u takvom modelu ne može doći do ekonomskog rasta i većeg prosperiteta, zato jer kamate i porezi odnose svu dobit. Zato nijedna zemlja Evropske unije nema veći ekonomski rast – u EU monetarnoj shemi ne postoji nekreditna emisija novca koju radi država s ciljem pokrivanja budžetskog deficita. Sve zemlje koje su žrtvovale slobodu za ulazak u EU, na početku su imali malo veći ekonomski rast, međutim budući da je rast bio zasnovan na dugu doživjele su potpuni privredni slom i dramatičan pad BDP-a kada su dugovi došli na naplatu, usljedila su masovna otpuštanja, stranci su preuzeli i ono malo kapitala što je do tada bilo u njihovom vlasništvu, a životni standard je pao. EU ne zastupa vaše interese, nego interese korporacija i finansijske elite koja je potkupila naše vodeće stranke kako bi nas uvele u to ropstvo i oduzeli nam našu imovinu. EU model funkcioniše samo u trenutku kreditne ekspanzije, poslje toga se počinje urušavati. To je ekonomija u kojoj mali ljudi ostaju bez svojih domova i pretvoreni su u doživotne robove banaka. Problem je u tzv. ‘kumulativnoj kamati’: Ponovnim uzimanjem sve većeg kredita se ciklus ponavlja a vi ste u sve većem dugu, a nemate više novca. Da bismo imali istu količinu novca moramo se sve više zaduživati. EU monetarni sistem koji ne predviđa primarnu (nekreditnu) emisiju već samo kredit u dužem razdoblju će sigurno finansijski upropastiti kompletnu privredu i na osnovu kamata isisati sve vrijednosti. Sav se novac u opticaj pušta kao dug, a dugovi su neotplativi zato jer uvijek morate uzeti novi kredit da bi otplatili postojeći. Na kraju države se zadužuju da bi otplatile prethodni dug, a dugovi zbog kamata rastu do nerealnih brojeva. Na primjer Nizozemski vanjski dug se procjenjuje na 2,3 trilijuna USD (355% BDP-a). Drugim riječima ukupna novčana masa raste puno sporije od duga (što čini dugove praktično i teoretski neotplativima). Na kraju to znači da su svi u dugu, nemaju novca ili ga imaju vrlo malo, a banke posjeduju sav kapital. Upravo to se dogodilo u Irskoj, njihov vanjski dug sada se procjenjuje na 2,1 trilijun USD (1224% njihovog BDP-a). U Luxemburgu, njihov vanjski dug iznosi 1,9 trilijuna dolara (4636% BDP-a) – pomalo nevjerojatnih 4 milijuna USD po stanovniku. Zato se Euro raspada, jer je taj model neodrživ. Vidimo kako jedna po jedna zemlja padaju u dužničko ropstvo, bez izlaska na vidiku. Prije par mjeseci to su bili Grčka, Irska i Portugal, sada je i Španija; ko je idući? Sljedeći je na redu Balkan. Informacije radi, trenutno je blokirano hrvatskih 80.000 poduzeća i 162.000 građana, a nelikvidnost je rekordna (39 mlrd kn). Drugi razlog protivljenju ulasku u Europsku uniju jeste ogroman iznos članarine (600 miliona eura godišnje). Savršeno je jasno da država nema od čega platiti tu članarinu, odnosno da će se morati zaduživati kako bi to platila. Jedini argument koji eurofilne opcije imaju za ulazak u EU jest da će od EU dobiti cca 800 milijuna eura kroz razne projekte. Međutim, to je zabluda jer od spomenutog  iznosa treba odbiti iznos članarine. Na kraju ukupna dobit u toj ‘trampi’ se procjenjuje na 200 milijuna eura. Što je zapravo ništa u usporedbi sa iznosom kojeg strane korporacije i finansijske institucije (banke) izvlače iz zemlje. Samo vlasnici Plive i T-coma godišnje izvuku svaki po milijardu kuna (270 milijuna eura) iz Hrvatske. Banke i ostala profitna poduzeća u stranom vlasništvu nisu ovdje niti spomenuta. Ono što je ključno jest da ulaskom u EU neće moći zaustaviti odliv kapitala iz zemlje, odnosno u zamjenu za realno gledano malen novac izgubiće državni suverenitet i mogućnost da ta poduzeća i banke ikada budu vraćena nazad u vlasništvo države i njenih građana. Cilj Evropske unije zapravno je vrlo jednostavan, razvlastiti neku zemlju od svog profitnog kapitala i natovariti tu zemlju dugom. Bićemo pretvoreni u sluge i strance u našoj vlastitoj zemlji, a država će postati kolonija u kojoj stvarnu vlast imaju strane finansijske institucije i korporacije. Prljavi posao koji su korumpirane političke elite trebale odraditi sada je dovršen. Zemlja je opljačkana i razvlaštena od imovine, stranci su preuzeli sav profitni kapital, a narod je pretvoren u dužničko roblje stranih banaka. Sada su ispunjeni svi uslovi, spremni smo za ulazak u EU. Savremena kolonijalizacija se ne bazira na gruboj sili ili oružju, nego na ekonomskom porobljavanju, prevarom i obmanom, na način da se uvjeri ljude da je ono što rade političke elite dobro za njih. Držeći u svojim rukama sve medije, ispiru mozak ljudima tako da oni na kraju sami povjeruju da dužnička doktrina (EU i MMF) koju oni zagovaraju nema alternative. Oni bježe od rasprave o propaloj monetarno/ekonomskoj politici i lansiraju obmanu da će nam ulaskom u EU opet porasti standard, ali ne zahvaljujući našem radu i trudu, nego ulaskom u nove dugove. U tom modelu nema boljeg života, slobode I prosperiteta, nego samo više ropstva, manje slobode i mogućnosti da ikada više promjenimo taj propali model koji jednu po jednu zemlju vodi u bijedu, siromaštvo i dužničko ropstvo. Na umjetan način stvorili su viši standard života uvjerivši ljude da će se daljnjim zaduživanjem taj standard zadržati ili čak povećati. Međutim ljudi će na kraju živjeti gore, jer taj viši standard ima temelj u dugu, a ne radu i novostvorenim vrijednostima. Strane finansijske institucije preuzimaju sav profitni kapital, a ljude pretvaraju u bijelo roblje, koje umjesto da radi za sebe i svoju djecu, radi za kamatu koju nikada neće moći otplatiti. U EU banke, a ne narod odlučuju o sudbini zemalja članica. Članice EU jedna po jedna tonu, umjesto da prosperiraju,  umjesto da idu ka slobodi, klize u sve veće i veće ropstvo. Ideja ulaska u EU reklamira se time da ćemo mi tamo moći dobro živjeti na tuđi račun, a ne od svoga rada, tj. da ćemo parazitirati (novac će padati s neba kroz različite fondove). Ta je ideja u svojoj osnovi utopijska i neostvariva, zabluda da je moguće imati društvo u kojem ljudi ne rade, a dobro žive, te da je takva politika dugoročno održiva. Ljudima ovde na Balkanu dolazak organizacija sa zapada jeste kolonizacija ljudskih prava. Navodno, ovde treba da dođe neko sa zapada, da nas uče što je to demokratija, da moramo da usvojimo njihove vrijednosti, da bismo živjeli kao  kapitalistički zapad. Ali ono što neće da kažu jeste da se njihovo bogatstvo ne bazira samo na vrijednostima u društvu, nego i na eksploatacijikoja je postojala vijekovima, kroz kolonijalizam i imperijalizam. Zar niko ne vidi da su vodeće članice tih “progresivnih” zemalja sve od reda bile kolonijalne sile, a nama sada lansiraju priču o globalizaciji. Šta se to krije iza globalizacije? Globalizacija je kolonizacija bez ispaljenog metka. Sijali su smrt širom svijeta, a i ovde svojim kasetnim bombama sa osiromašenim uranijumom. Istrijebili su cijele civilizacije, a sada im je taktika da žrtvu najprije bace na koljena (najčešće kroz finansijska zaduženja), a onda dolaze s novcem i ugovorima, pa sve vrijedno kroz kratko vrijeme promijeni vlasnika, naravno za sitan novac. Da li želimo ovakvu EU/američku globalizaciju s ovakvom politikom koju vode imperijalisti i naši korumpirani političari? Zašto mi donacijama ne spašavamo svoje ekonomije? Zar nije bolje našim firmama pomoći sa dva-tri miliona USD, nego da radnici završe na birou za zapošljavanje, gdje će kostati državni budžet desetak puta više?  Kada 50% radnika završi na birou za zapošljavanje, a druga polovina više ne bude mogla plaćati socijalu radnicima na birou, ponovo će poteći pobune i protesti. Bogataše sa zapada ovdje zanimaju naša prirodna bogatstva, energetski resursi, turistički potencijali. Industrija ih ne zanima, to imaju kod sebe u Koreji, Kini, Vijetnamu, Turskoj i Indiji, a lokalna industrija koja im konkuriše smeta, nju treba uništiti. Njihova je teorija da sve što nije profitabilno, što ne može na tržištu opstati, treba propasti. Ali to pravilo važi samo za nas, jer jer su po toj logici sada u ovoj krizi trebale propasti sve banke u EU i SAD-u, nego su automobilskoj industriji dali finansijsku inekciju, a samo Amerika je, da spasi svoju ekonomiju, žrtvovala preko hiljadu petsto milijardi USD?

Modeli koje su predlagali MMF i Svjetska banka u zadnjih trideset godina, a koje su naši političari slijepo slušali, su nosili sa sobom katastrofalne ekonomske, društvene i ekološke posljedice, i doveli svijet do ruba kataklizme. Situacija u balkanskim državama će biti puno gora jer smo ušli u potpuno destruktivan aranžman sa MMF-om, koji mora rezultirati dodatnim padom životnog standarda i znatnim povećanjem siromaštva. Perfidna igra MMF-a i Svjetske banke sadrži četiri obavezna koraka. Prvo se snimi i detaljno analizira privredno i kadrovsko stanje svake države koja zatraži finansijsku pomoć za svoj razvitak ili opstanak. Nakon toga Svjetska banka za obnovu i razvoj vladi dotične zemlje uručuje istovjetan tipski program. 1 Korak – Privatizacija: Prvo što vlada zemlje-žrtve treba da sprovede bez odgađanja je privatizacija, a posebno velikih javnih i ključnih industrijskih preduzeća koja čine kičmu privrede. Umjesto da se argumentovano protive zahtjevu za brzopletu prodaju javnih preduzeća,  političari (ras)prodaju elektroprivrede, naftne industrije i vodoprivrede kao da je riječ o privrednom imperativu. Da bi ućutkali trezvene kritičare takvog nepromišljenog postupka s teškim dalekosežnim posljedicama oni se pozivaju na imperativne zahtjeve Svjetske banke za obnovu i razvoj. Možete zamisliti kako se korumpirani državni političari  koji pregovaraju o toj imovini polakome na mogućnost dobijanja provizije ako se u procjeni vrijednosti imovine velikih javnih preduzeća i ključnih industrijskih preduzeća skine koja milijarda ili barem nekoliko stotina miliona dolara. 2. Korak – Liberalizacija: Nakon kampanjski sprovedene privatizacije obavezno slijedi donošenje zakonske regulative o liberalizaciji tržišnog kapitala. Taj potez, teorijski gledano, omogućuje investicionom kapitalu nesmetan ulazak i izlazak iz zemlje. Pri tome, kako pokazuje iskustvo, u zemlju-žrtvu, ulazi relativno malo kapitala, a kudikamo najveći dio raspoloživog kapitala na „zakonit“ način nesmetano izlazi iz zemlje.  Taj proces izvlačenja kapitala je u ekonomiji poznat pod imenom „krug vrućeg novca“. Novac ili, tačnije rečeno pljačkaški kapital ulazi u zemlju-žrtvu prvenstveno radi špekulacija nekretninama i valutom, a zatim, bježi već na prvi znak nadolazećih nevolja koje bi mogle bilo kako ugroziti njegovu sigurnost. U tom paničnom bijegu kapitala državne rezerve mogu „presušiti“ za samo nekoliko dana. Nakon takvog vješto insceniranog bijega kapitala, MMF obavezno traži od vlade zemlje-žrtve da odmah drastično poveća kamatne stope kako bi velike svjetske špekulante privukla na povrat isisanog državnog kapitala. Astronomske kamatne stope, naravno, brzo privuku odbjegli kapital, dok s druge strane one sistemski razaraju industrijsku proizvodnju i definitivno isušuju nacionalnu riznicu zemlje-žrtve. 3. Korak – Tržišne cijene: MMF zemlju-žrtvu koja je na izdisaju hladnokrvno uvlači u treći korak – takozvano „tržišno određivanje cijena“. To je lijep izraz za dramatično dizanje cijena hrane, energenata, vode i ostalih komunalnih usluga.  4. Četvrti korak – privredni i socijalni kolaps. Zemlja-žrtva „na koljenima“ i  nalazi se pred privrednim uništenjem, a MMF programirano podiže socijalnu temperaturu dok sve ne eksplodira. Eklatantan primjer za to je Indonezija 1998. kojoj je MMF bezobzirno ukinuo subvencije za hranu i gorivo za siromašne stanovnike, nakon čega su posvuda buknuli žestoki protesti i nemiri. Planovi MMF-a i Svjetske banke za obnovu i razvoj se uvijek stvaraju u tajnosti i uvijek ih vodi apsolutistička ideologija kojoj je strana svaka humanost i altruizam. Uz to, oni nikada nisu otvoreni za stručnu raspravu i primjedbe te su tako razrađeni da programirano urušavaju demokratiju u zemlji koja ih nekritički primjenjuje.

Navešćemo primjer BIH zakona o javnim nabavkama, a dio je paketa koji je MMF uslovio. Koliko bh. firmi zbog neposjedovanja referenci i garancija ne može dobiti posao na koridoru 5C i energetskim projektima, tako da će biti onemogućeni raditi u svojoj zemlji. MMF je trebao prestati postojati 1973. godine kada je prestao funkcionisati sistem fiksnih deviznih kurseva. Uloga koju je ta institucija počela provoditi od tog trenutka sastoji se u zaštiti finansijskog kapitala, tj. stvaranja što boljih uslova za nesmetan rad stranim bankama. Zaposlenost, životni standard, zdravstvo, školstvo, socijalna davanja, za birokrate iz te institucije su sporedna stvar. Ne postoji nijedan pozitivan primjer, nijedna država koja se razvila slušajući MMF-ove savjete. Naprotiv, čim bi ih istjerali i oslonili se na svoje snage, svima bi krenulo nabolje. Nije krivica na MMF-u, jer njegova uloga je zaštita finansijskog kapitala, nego je krivica na našim vlastima koje slušaju te savjete, i rade po toj doktrini u koju više nijedan ozbiljan ekonomista na svijetu ne vjeruje. Loš kreditni rejting, kako MMF zove situaciju  i njome opravdava svoje kamate, te lihvarski pristup stranih banaka je nešto što je trenutno neizbježno. Da bismo ih otjerali iz države, potrebna je volja političara i ništa drugo. Postoje brojni slučajevi koji pokazuju da savjeti MMF nisu u skladu sa interesima zemlje kojoj su upućeni. Zato se treba diplomatski suprotstaviti “šok terapeutima” iz MMF, braneći vlaštite interese, jer ulog u tranziciji je mnogo veći od ekonomije – u pitanju je razvoj cjelokupnog društva. Kakav je rezultat njihovog rada ilustruje još jedan primjer javnog duga. Srbija je 2001. imala javni dug 10,8 milijardi dolara, Za 4 godine vlade Mirka Cvetkovića, pozajmljeno je 5.7 milijardi evra, sto je više nego u vrijeme svih premijera Srbije u zadnjih 20 godina zajedno. Ukupan dug  vlasti u Srbiji na početku mandata 2008. iznosio je 8,7 milijardi evra, a u 2012. je bio nesto više od 14,5 milijardi, a samo u 2011. je vlada Srbije zadužila gradjane za oko 2 milijarde. Država se zadužuje plaćajući sve veću kamatu – po tom osnovu je 2010. godine izdvojen 236,1 milion evra, a u 2012-oj godini su kamate bile teške cijelih 300 miliona. Ili drugi primjeri: Brazil je 1964. imao 3 milijarde dolara duga, da bi taj dug 1985. narastao na 103 milijarde dolara. Inostrani grčki dug od oko 300 milijardi eura primorao je grčku vladu da krene u masovnu rasprodaju nacionalnih resursa: desetak aerodroma i morskih luka, rudnika zlata, državnog operatera, željeznice i državnu poštu. Kompanije za električnu energiju i vodu, plinske kompanije, pomorske i zračne luke, željeznice, autoputovi, nacionalna lutrija, su sve na prodaju, čime bi Grčka do kraja 2016. trebala ‘uprihodovati’ 9,5 milijardi €.  2011. je  osnovan fond za prodaju javnih dobara ‘Hellenic Republic Assaet Development Found’ (HRADF) koji na svojoj internetskoj stranici pod sloganom ‘Privatizacijom do progresa‘, kao u turističkom katalogu, nudi plaže, šume, puste otoke, arheološka nalazista. U izvještaju od 2013. fond naglašava ‘kako je uklonjeno 69 zakonskih odredbi, administrativnih i tehničkih, koje su usporavale privatizaciju i sprečavale kupce da s onim što kupe rade što hoće’.  Agenciju za denacionalizaciju, tj. prodaju sveukupnog grčkog dobra, vodi pet ljudi iz finansijskog sektora, od toga dvojica ‘nadzornika’ koje su imenovali EU i Evropska centralna banka. Ova skupina uživa apsolutnu autonomiju u pogledu odluka koje donosi. Sve što fond zaprimi mora biti prodano ili likvidirano. Povratak u državno vlasništvo nije dozvoljen. Da bi apsurd bio veći u dvije godine privatizacije u Grčkoj se uprihodovalo otprilike 2 milijarde eura, što je niti 1% grčkog duga. Grčka će se navodno spasiti od bankrota novim kreditima, zbog čega će jedan dio duga biti otpisan, ali samo ako provede ‘potrebne reforme’. Prioritet u ‘spašavanju Grčke’ imaju banke i strani ulagači. Grčka je do 2010. primila 207 mlrd € pomoći od Europske Unije i MMF-a, no, od tog su novca 58 milijardi € dobile grčke banke, a kreditori koji su posuđivali novac grčkoj državi 101 milijardu € (riječ je uglavnom o bankama i investicijskim fondovima). 77% pomoći nije bilo namijenjeno građanima, nego (izravno ili neizravno) finansijskom sektoru. U studiji koju je proveo Attac Autriche stoji kako je samo 46 milijardi€ poslužilo u javnom sektoru i to u obliku zajma. Dakle, prioritet Trojke (EU/MMF/ESB). je spašavanje banaka, a ne Grka i grčke države. Grci su u tri godine imali preko 8000 protesta i štrajkova, a vlada je izglasala doslovno sve mjere koje je nametnula Trojka. Sličan razvoj dogadjaja treba skoro očekivati u mnogim drugim zemljama na Balkanu.

Ekonomska politika koja se, od ex-yu ratova sprovodi realizovana je na štetu građana a u skladu sa Vašingtonskim dogovorom koji prije svega vodi računa o interesima svjetske oligarhije i krupnog kapitala,. Ovim programom trebalo je sve postsocijalističke zemlje, lišiti vlasništva nad resursima, a taj prostor tretiran je pre svega kao izvor jeftine obespravljene radne snage i tržište za proizvode bankarskih usluga zapadnih zemalja. Tako su MMF “reformatori” donosili odluke o gašenju velikih domaćih banaka, iako su u bankarskoj sferi bila poznata negativna iskustva drugih zemalja u tranziciji, da banke u većinskom vlasništvu stranaca neće finansirati razvoj, proizvodnju, izvoz, modernizaciju privrede i otvaranje novih radnih mjesta, nego će stanovništvu odobravati skupe kredite (po zelenaškim kamatnim stopama) za kupovinu, uglavnom, uvežene robe, te će na taj način ostvarene ogromne profite na suptilne načine transferisati u inostranstvo. U vrlo kratkom roku će sva dobra preći u vlasništvo stranaca i naši narodi će biti najamna radna snaga,  kada vlasnik plati porez na dobit, ostatak dobiti završava van granica. Samo ako je vlasnik naš čovjek ta dobit se opet investira kod nas. Podsjetimo se uvjeravanja stranih banaka. da ako im otvorimo vrata, da ćemo imati kamatu istu kao i u njihovim matičnim državama (kod njih je sada kamata 3%, a kod nas je bila 13% kad smo im omogućili ulaz). Kada su ušli obećavali su firmama, koje pređu njima iz tadašnjeg SDK, da će im platni promet raditi besplatno. Donijeli su zakon kojim se SDK ukida (jer takvo nešto ne postoji nigdje u svijetu), a poslovne subjekte prisilio da račune i novac prebace u poslovne banke, ali nije bilo govora o besplatnom platnom prometu, štaviše cijena platnog prometa je poskupila otprilike pet puta. Političari su  izgurali propast većine domaćih banaka i nihovu prodaju stranim bankama. U tim istim bankama danas možete dobiti kredit za auto, kamion ili bilo šta drugo proizvedeno na zapadu u roku par sati do par dana, dok za domaću farmu krava naš seljak će kredit ganjati par godina. Za razliku od korumpiranih političkih elita koje naše građane na prevaru utjeravaju u EU, bez ikakvih analiza kako će se to odraziti na domaću ekonomiju, Island je odbio EU i na prvo mjesto stavio dobrobit svojih građana i zemlje. Jedan od najsnažnijh razloga odbijanju građana Islanda da uđu u EU je negativan utjecaj kvota za izlov ribe koje svojim članicama nameće Europska unija. Izlov ribe glavna je ekonomska grana na Islandu, te su ispravno procijenili da bi im ulazak u EU nanio znatnu štetu. A naše lokalne vlade nisu napravile nikakvu analizu o tome kako će se članstvo u EU odraziti na njihovu privredu. Zato je npr. napravljena šteta hrvatskom  turizmu, jer su Rusima prema zahtjevu EU-a, uveli vize. Prva greška koju  naše vlasti u procesu pridruživanja EU prave jeste u samom Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju EU,  da kupci iz EU stiču pravo da kupuju poljoprivredno zemljište pod istim uslovima kao i naši građani. Druga greška jeste što smo povjerovali da nema dodatnih uslova kada smo prihvatili Prelazni trgovinski sporazum po kojem neće biti razlike između domaćih carinskih stopa i zemalja Unije. Treća greška je što se strancima daju ogromni podsticaji, a domaćim poljoprivrednicima se ne daje ni najmanji dio podrške. Zar nije neobično da domaće jabuke plaćamo skuplje nego one iz uvoza? To je zato što smo urušili zadrugarstvo, imamo sitnu sopstveničku agrarnu strukturu bez zadrugarstva koje može da objedinjuje veliki broj malih proizvođača. Zato od domaćih seljaka najviše koristi imaju nakupci na pijacama. BiH je pred kolapsom: pojedinim preduzećima, ustanovama i organizacijama prijeti isključivanje telefona, struje, vode plate kasne, najavljuju se smanjenja primanja, blokirani su računi u više od 60 hiljada kompanija, prijete socijalni nemiri. Na naplatu su stigle sve godine nerada i ”života na kredit”, ali i permanentne političke krize u BiH. Krediti stranih banaka nisu više izdašni. A oni su služili za finansiranje razvoja i deficita tekućeg bilansa. S druge strane, recesija u eurozoni gdje ide glavnina izvoza je smanjena. Smanjena je tražnja za bh. robom. Sve to ostavlja posljedice, a efekti krize se sve dramatičnije odražavaju na BiH, dok političke elite gotovo uopšte ne govore o krizi. U ovom momentu nezaposleno je 560 hiljada ljudi u BiH, što je, zaista alarmantno, od toga čak 220 hiljada nezaposlenih ljudi je sa visokom školskom spremom. Vlasti BiH nemaju ideja kako uposliti radnu snagu i materijalne kapacitete koji su ovdje evidentni i trebali bi se staviti u funkciju. Dužnička kriza je uzela svoj danak i, nažalost, dosta toga je unaprijed potrošeno.  Simptomatično, postoje deficiti u budžetu. Vlast to pokušava premostiti izdavanjem obveznica, trezorskih zapisa i ostalog što opet povećava cijenu, poskupljuje kratkoročno rješenje problema. Nema se vizije kako bi se ova situacija prebrobrodila, već se zapada još dublje u krizu. Poseže se za novcem MMF-a i ostalih institucija. Vlasti samo vode računa o budžetskoj potrošnji. O ostalim  oblastima ekonomije i života, niko ne razmišlja – nema proizvodnje. Dosta firmi je u fazi stečaja i likvidacije. Blokirano je 61.000 računa privrednih subjekata. Nema privredne aktivnosti.   Takođe, na primjeru drugog bosanskog entiteta RS pokazaćemo svu besmislenost lokalnih balkanskih “ekonomskih politika”. Republika Srpska je od kraja januara 2013. zvanično u recesiji, potvrđuju i podaci Zavoda za statistiku RS-a, koji navode da je i treći kvartal 2012. godine zaredom u tom entitetu završen s negativnom stopom bruto domaćeg proizvoda (BDP), a da on u odnosu na treće tromjesečje 2011. ima negativnu stopu rasta od 0,9 posto. Vladine Ekonomske politike u RS-u se usvajaju, a ne izvršavaju i za to se ne polaže nikakav račun. Vlada RS je (2006. – 2010.) potrošila 4,8 milijardi KM da bi povećala bruto društveni proizvod (BDP) za svega oko 200 miliona KM. Da bi uvećala BDP za 1 KM trošila je 24 KM. Vlada je povećavala BDP, a smanjivala materijalnu proizvodnju. Ovo povećanje BDP za oko 200 miliona KM potiče iz smanjenja poljoprivredne proizvodnje za 15 %, smanjenja industrije, ugostiteljstva, turizma i slično, a povećanja državne uprave i slično. Vlada nas bogati tako što uništava materijalnu proizvodnju, a uvećava upravu. Da su ostvarene stope rasta BDP, na koje se Vlada obavezivala u ekonomskim politikama, sa ovim utrošenim sredstvima od 4,8 mlrd. KM Vlada je umjesto 200 miliona KM BDP morala da ostvari novih 18 milijardi KM. Naravno da nikada nije bilo govora zašto nisu ostvarene planirane stope rasta i kako su ovako “uludo” utrošena ovolika sredstva. Kako je moguće govoriti o napretku kada se Vlada RS za prvih šest mjeseci 2011. godine zadužuje za oko jednu milijardu KM? Ni za jedno od ovih zaduživanja nema Studije o mogućnostima ekonomskog povrata ovih sredstava. Sva će se vraćati iz povećanih poreza. Ovako nemilosrdno se zadužuje narod u BIH, koji je nezaposlen i bez privrede.Vlasti moraju krenuti u ekonomske i strukturalne reforme radi stvaranja povoljnijeg poslovnog ambijenta, pokrenuti aktivnosti u privredi, stvarati vrijednosti, a ne tonuti u situacioni deficit, koji je na godišnjem nivou sedam milijardi KM. Ključni moment je što dolazi do odliva novca iz zemlje. Privreda BiH dramatično zaostaje za razvojem privrede susjednih zemalja. Koncepcija i percepcija trenutnih vlastodržaca  jeste da se više isplati uvoziti nego proizvoditi, a to je nedopustivo. Mora se nešto uraditi, da se uposle kapaciteti i riješi problem nezaposlenosti. Oko 20 posto stanovništva je ispod crvene granice siromaštva, a 50 posto na granici egzistencije. Mogu se očekivati socijalni nemiri, a to bi bio veliki problem.

NEOKOLONIJALIZAM, TRANZICIJA, I KRIMINALNA PRIVATIZACIJA NA BALKANU: Ideologija i praksa kolonijalizma doživljava svoj vrhunac kroz novi imperijalizam, kada finansijski kapital uzima prevlast u nekoj državi i dosljedno tome i u međunarodnim odnosima. Svojstven je osobito velikim silama koje su težile novim tržištima i ostvarenju prevlasti u svjetskim razmjerima, a opisaćemo to u nekoliko primjera: 1. Primjer: Novac za izgradnju puteva dobijaju strane kompanije, a dug sa kamatom naša država,  a da je put građen novcem kreiranim u domaćoj narodnoj banci, imali bismo dug bez kamate, cestu i profit i radna mjesta i mehanizaciju da iste usluge prodamo i drugima itd… 2. Primjer: Obogatili smo aktuelni finansijsko-politički rječnik kovanicom bankster (bankar/gangster) što najsažetije ocrtava nivo do kojega se bankarstvo u svijetu srozalo. Nakon finansijskog sloma 2008., kada je već izgledalo da se kriza smiruje: podmirene su koliko-toliko Grčka (172,6 miljardi evra), Portugal (78), Irska (67,5), Španija (41,3) – slomljen je Kipar, a slom predstoji Sloveniji, Malti, Estoniji, Slovačkoj i Luksemburgu. Čak i u Japanu je javni dug te zemlje premašio dvostruki iznos BDP. Tito je u svoje vrijeme rekao banksterima : “Monetarnu nezavisnost braniću sa 8 miliona vojnika na frontu “. Dok je Tito bio živ vanjski dug SFRJ sa 22 miliona stanovnika, elektrifikacijom i industrijalizacijom iznosio je 2,0 MLRD USD, dok tri godine iza smrti Tita kada su banksteri počeli pljačkati Balkan, dug SFRJ je sa 2 narastao na 20,5 MLRD USD, a primjera radi samo Hrvatska je danas dužna 131 MLRD USD ili 60x više od duga SFRJ za vrijeme Tita. Naravno da nije sprovedena elektrifikacija ili industrijalizacija zemlje nego je zemlja sistemski pljačkana izvana na veliko monetarnim reketom i iznutra na sitno, a kamata je +7,5% ili 21 917 808 EUR na dan. 3.Primjer: Razmislite zašto su banke predane za 10% vrijednosti, zašto je Ugovor za prodaju telekomunikacija imao oznaku “DRŽAVNA TAJNA”, zašto je manjinski kupac naftnih i energetskih industrija dobio većinska prava, zašto se sa popustom od 90% prodaju industrijski i prirodni resursi, vode, šume, i zašto političari rade što rade, i koliko su svi lokalni političari od  1990-te plaćeni da izvrše ekonomsku izdaju svojih građana za enormno lično bogaćenje?  Novinari šute, ekonomisti šute, bankari šute, jer došlo je novo doba kada funkciju države preuzima elita bankara.  4. Primjer: Potpuno su neosnovane tvrdnje da svjetska kriza ima uticaja na nas. To vlada samo pere svoju nemoć svjetskom krizom. Naša kriza nije spoljna nego unutrašnja. Kriza uvijek pogađa povjerioca, a ne dužnika, pogađa izvoznika, a ne uvoznika. Kriza je uvijek kriza prodaje, a ne kupovine: mi smo ogromni uvoznici (kupci), a slabi izvoznici (prodavci), pa sa tog stanovišta svjetska kriza nema nikakvog uticaja na nas. Da imamo sposobnije vlade ovu svjetsku krizu bismo mogli da iskoristimo za sebe i da se izborimo za povoljnosti u uvozu, da oborimo cijene i slično. A nasuprot tome, cijene iz uvoza upravo u vrijeme krize rastu. To da će nova (inostrana) recesija još žešće pogoditi našu ekonomiju jasno govori koliko vlada nastoji da prikrije svoju potpunu ekonomsku nemoć da odgovori izazovima vremena. 

Privatizacija je počela podjelom akcija tercijarnog sektora privrede (trgovina, ugostiteljstvo, saobraćaj, građevinarstvo i zanatstvo). Stiglo se na sami prag privatizacije industrije i odmah su uništena krupna preduzeća. Ova manja su prodavana i po sto puta nižoj cijeni. Prodavao se kapital kao najveća vrijednost u privredi (i koji se uvijek tako mukotrpno stiče) i ta sredstva tako olako trošila kroz budžet. Preduzeća su sticala pojedinca kao najnekvalitetnijeg vlasnika. Vratili smo se u sitnosopstveničku svojinu devetnaestog vijeka koja ne može da odmakne od malog preduzeća sa svega nekoliko zaposlenih.  Ovo je zločinačka, pljačkaška, samouništavajuća, kolonijalna privatizacija nastala u političkim poluprotektoratima,  gdje se sa dva poslanika može doći na mjesto predsjednika vlade, što je neviđeno u istoriji parlamentarizma. Politička ambicija pojedinaca je nemilice rušila privredu ne osvrćući se na siromaštvo stotina hiljada ljudi, gubitak preduzeća od kojih se živjelo, rast nezaposlenosti. Najopasnija avantura lokalnih balkanskih Vlada odnosi se na koncesionu rasprodaju prirodnih bogatstava. Na Zapadu, koncesiona naknada iznosi najmanje 51 % neto prihoda, a ide i do 80 %. Uz to, na Zapadu i u vrijeme koncesije prirodno dobro je u pretežnoj javnoj svojini (51 %) na osnovu čega se vrši kontrola korištenja prirodnog dobra. Kod nas na brdovitom Balkanu, koncesiona naknada teško da dostiže 7 % neto prihoda, a Vlada (vlast) teško da ima bilo kakvu kontrolu nad korištenjem prirodnog dobra. Još gore od toga je najnovija privatizacija prirodnih bogatstava pod pojmom strateškog partnera kojim se ustupa 51 % upravljačkih prava. A 51 % kod nas je zapravo 100 %. Ako ostanemo bez prirodnih bogatstava onda nam je siguran ekonomski i biološki kraj. Ako ih sačuvamo možda bi i mogli da otplatimo dosadašnje gubitke i krenemo u razvoj.  Primjer zloupotrebe: investicija u četiri HE “Gornja Drina” (238 MW) donose godišnju neto dobit od 250 miliona KM. Ostvaruje se 16 KM neto dobiti po jedinici investicije. Ta investicija se ustupa strancu. Na drugoj strani Elektroprivreda RS (2010) ima kratkoročno oročenih 175 miliona KM što je dovoljno za izgradnju HE od 52 MW. Ta investicija bi ostvarila godišnju neto dobit od oko 60 miliona KM. Dakle postoje vlastita sredstva ali se ona investiciono ne koriste. Oduzeti od naroda ovoliko prirodno bogatstvo i ovoliki novac (neto dobit) i dati strancu, zar tolika šteta nije ekonomska izdaja, ekonomski zločin prema narodu? Pored sredstava koja su u Elektroprivredi RS, privukla bi se ogromna novčana sredstva domaćih ali i stranih građana kada bi postojale mogućnosti akcionarskog ulaganja u izgradnju HE, TE i slično. Dividende bi mogle da iznose čak i 10 %.

2001. godine kada Argentina nije isplatila prispjela dugovanja i kada je vlada oborila vrijednost svoje valute – pezosa, prognozirana joj je propast: devalvacija će izazvati nekontrolisanu inflaciju, zemlja će se suočiti sa krizom platnog bilansa jer neće moći da se zadužuje, ekonomija će zapasti u još dublju recesiju. Ali je, između 2002. i 2011, realni bruto društveni proizvod Argentine porastao za oko 90%, najbrže na zapadnoj hemisferi. Zaposlenost je sada na rekordnom nivou, a siromaštvo je smanjeno za dvije trećine. Socijalni izdaci, prilagođeni inflaciji, trostruko su povećani. Odluka argentinske vlade da renacionalizuje naftnu kompaniju YPF dočekana je prijetnjama i prozivkama u međunarodnoj štampi. Repsol, španska naftna kompanija koja trenutno posjeduje 57% kompanije YPF, nije proizvodila dovoljno da isprati brzorastuću argentinsku ekonomiju. Od 2004. do 2011. proizvodnja nafte u Argentini je zapravo opala za skoro 20%, a gasa za 13%, za šta je YPF najodgovorniji. Sa druge strane, rezerve nafte i gasa su takođe znatno opale u prethodnih nekoliko godina. Kaskajuća proizvodnja nije problematična samo kada je u pitanju zadovoljenje potreba pojedinačnih potrošača ili preduzeća, ona predstavlja i ozbiljan makroekonomski problem. Nedovoljna proizvodnja nafte i gasa dovela je do rapidnog povećanja uvoza koji je u 2011. udvostručen u odnosu na prethodnu godinu što je poništilo veliki dio argentinskog trgovinskog suficita. Od bankrota 2001. vlada uglavnom nije u mogućnosti da pozajmljuje novac sa međunarodnih finansijskih tržista i ona mora biti pažljiva kako bi imala dovoljno deviza da izbjegne krizu platnog bilansa. Ovo je još jedan razlog zbog kojeg se proizvodnja i upravljanje energentima više ne može prepustiti samo privatnom sektoru. Otkuda onda tolika negodovanja protiv odluke Argentine da – putem prinudne kupovine – preuzme kontrolni paket preduzeća koje je, u većem dijelu svoje istorije, bilo državna naftna kompanija? Meksiko je nacionalizovao svoju naftu 1938. i, kao i veliki broj članica OPEC-a,  ne dozvoljava strane investicije u ovoj privrednoj grani. Većina svjetskih proizvođača nafte i gasa, od Saudijske Arabije do Norveške, imaju kompanije u državnom vlasništvu. Privatizacija nafte i gasa u devedesetima bila je izuzetak, divljanje neoliberalizma. Čak i kada je Brazil, tokom devedesetih, privatizovao 100 milijardi vrijedna državna preduzeća, država je zadržala kontrolu nad energetskom kompanijom Petrobras. Latinska Amerika ostvarila je svoju “drugu nezavisnost” tokom prethodnih deceniju i po, a suverena kontrola nad energetskim resursima bila je važan faktor u ekonomskom usponu čitavog regiona. Bolivija je renacionalizovala industriju energenata na bazi ugljovodonika 2006. i uvećala prihod od nje sa manje od 10% na više od 20% bruto društvenog proizvoda. Ekvador je sa predsjednikom R. Koreom povećao kontrolu nad proizvodnjom nafte i svoj udio u proizvodnji privatnih kompanija. Dakle, Argentina samo slijedi svoje komšije i ostatak svijeta i ispravlja prethodne greške učinjene na ovom području. Rejting agencije prete da će srozati ocjenu Argentine – da li iko treba da ih uzme za ozbiljno nakon što su davale najjače AAA rejtinge naduvavajući cijenu nekretnina, a potom dozvolile da vlada ne izvrši svoje novčane obaveze? A što se prijetnji iz Evropske unije tiče, kao i onih koje stižu od strane španske desničarske vlade, šta su uopšte oni u skorije vreme uradili kako valja – Evropa koja prolazi kroz drugu recesiju u tri godine i Španija u kojoj nezaposlenost iznosi 24%? Zanimljivo je i to da je Argentina u prethodnih devet godina ostvarila izuzetan ekonomski napredak iako je imala vrlo malo direktnih stranih investicija i bila izbjegavana na međunarodnim finansijskim tržištima. A ako je verovati biznis štampi, ovo su dva najvažnija činioca koja svaka vlada mora zadovoljiti.

RADNIČKA PRAVA: Prije 20 godina, antiglobalistički pokret u visokoindustrijalizovanim zemljama je bio pred vrhuncem, a društveni pokreti u Latinskoj Americi izrodili su nove vlade koje su odbijale da sprovode ekonomsku politiku iz prethodne dvije decenije. Novi politički protagonist u ex-Yu region su dolazili iz opozicionih krugova 90-ih, u kojima su antikomunistički intelektualci, nacionalističke političke stranke i liberalne nevladine organizacije imali monopol nad političkim diskursom. Decenija nakon zadnjih balkanskih ratova bi se tako mogla okarakterisati kao neka vrsta zakašnjelog dolaska neoliberalizma na naše prostore. Najuspješniji lokalni biznismeni su prerasli uska tržista koja im je nudio državni kapitalizam pod nadzorom komunističke partije. Da bi proširili i legalizovali svoj biznis, pripadnici vladajuće klase u nastajanju, ljudi koje danas zovemo tajkunima, imali su potrebu za pristupom stranim bankarskim kreditima. No, prije svega im je bilo potrebno političko zeleno svijetlo za otkup profitabilnih državnih kompanija, te je okoštali režim bio zbačen, a investicije velikih privrednika u politiku preusmjerene ka bivšim opozicionim strankama. Na drugoj strani, radnička klasa je propustila istorijsku priliku da izgradi vlastite organizacije i tako izgradi treći politički pol koji bi se bazirao na klasnim, odnosno materijalnim životnim interesima i socijalnim pitanjima. Primjeri propalih revolucija su poznati u okruženju – odluka jednog dijela srbijanskog radništva da se priključi protestima protiv vlade 5. oktobra prevagnula je da opozicione stranke preuzmu vlast. Kolubarske rudare su kratko slavili kao nacionalne heroje, ali među prvim zakonima koje je donijela postmiloševićevska vlada bio je novi Zakon o radu, koji je ukinuo formalnu obavezu kolektivnog pregovaranja i učinio tržište rada fleksibilnijim za poslodavce. Dalje, novi Zakon o privatizaciji je odustao od insajderskog modela i uveo konvencionalnije načine neposrednih prodaja jednom većinskom vlasniku, dopunjene ograničenim davanjima akcija radnicima i širem stanovništvu. Politički kurs privatizacija i rezanja radničkih prava ostaje aktuelan u narednim godinama bez obzira na to koja se koalicija zadesila na vlasti. Konkurentnost privrede balkanskih država povećava se kroz snižavanje cijene rada, umjesto smanjivanjem različitih prepreka s kojima se oni koji hoće da ulažu kod nas suočavaju, povećanjem efikasnosti javne uprave, ograničavanjem državne potrošnje i ukupnim poboljšanjem preduzetničke investicione klime. Jer primjer je minimalni lični dohodak u regionu Balkana od oko 200-injak evra, a za taj novac može se preživjeti samo jedna nedjelja u mjesecu i dalje ne ostaje nista. Plate zaposlenih u Gorenju u Sloveniji su oko tri puta veće od primanja radnika Gorenja u Valjevu iako svi rade za istog poslodavca. Država Srbije je iz budžeta, novca svih građana, dala čak i subvenciju za svako radno mjesto vlasnicima Gorenja. Radnici su danas zaista robovi, pogotovo oni u proizvodnji koji rade za male pare više od normalnog radnog vremena, bez prava na godišnji odmor i pauze. Država je svojim nečinjenjem dozvolila da se naši radnici pretvore u roblje i zato nije ni čudo što su oni danas nezainteresovani da bilo što promjene, da se udruže i sami sebe zaštite. Oni su jednostavno izgubili i svijest i želju da se bore već su se jednostavno pomirili sa tim da budu jeftina najamna radna snaga pritisnuti surovom istinom da na evidenciji nezaposlenih ima dovoljno onih koji bi radili. Dakle, i dalje će Balkan biti region jeftine radne snage a to opet jedini mamac za strane i domaće investire kao povoljnost koju im država nudi. Borba radnika protiv korupcije u privatizaciji je egzistencijalnog karaktera, jer radnici brane izvor prihoda od kojih žive. Pokušavaju da spasu svoje fabrike od sudbine koja je zadesila veliki broj drugih fabrika koje su prestale sa radom jer je novi vlasnik imao neke druge planove sa njom, najčešće vezane za zemljište i nekretnine. Štrajkački odbori u privatizovanim fabrikama najčešće se suprotstavljaju postupcima vlasnika koji fabriku uvode u stečaj i dovode do gubitka radnih mjesta. Često se, naime, dešava da novi vlasnici jesu zainteresovani za proizvodnju, ali da uvode svoje fabrike u stečaj sa svjesnom namjerom da se na taj način riješe radničkih akcija, kolektivnih ugovora i svih drugih obaveza prema radnicima koje su preuzeli kupujući preduzeće. Da bi to postigli, oni kupljeno preduzeće zadužuju prema drugim svojim firmama kako bi se u stečaju pojavili kao najveći povjerioci koji mogu da predlože program reorganizacije i izađu iz stečaja kao jedini vlasnici, sa mogućnošću da sada zaposle koga oni hoće, pod uslovima koji njima odgovaraju. Sindikati nisu reagovali na ovakve zloupotrebe, već su se najčešće ograničavali na usko sindikalne zahtjeve za isplaćivanjem plata ili povezivanjem radnog staža. Radnicima je vremenom postajalo jasno da ovako  koncipirana sindikalna borba nema odgovor na najvažnija pitanja opstanka fabrike. S druge strane, vlasnici su za svoje namjere imali političku podršku i bilo im je omogućeno da krše zakon, što je najvjerovatniji razlog zašto sindikati nisu ulazili u konflikte vezane za pljačku u privatizaciji. Najveća šteta koju sindikati nanose radničkom organizovanju je činjenica da se oni više bore međusobno nego što se bore za poboljšanje položaja radnika. Istovremeno, oni na sve načine pokušavaju da spriječe horizontalno povezivanje radnika na ravnopravnim osnovama, jer strahuju za svoj monopol. Svjedoci smo sve većih protesta radnika u fabrikama koje su uništene u procesu privatizacije. Radnici su sami shvatili da bez pritiska nema načina da se išta postigne protiv jačeg protivnika – države koja ne radi svoj posao, vlasnika sumnjive reputacije i namjera i samom idejom eksploatacione privatizacije. A ključna u borbi jeste solidarnost. Takva jedna borba koja može da posluži kao inspiracija ujedinjenosti u borbi za radnička prava odigrala se u Zrenjaninu u odbrani fabrike „Jugoremedija”, koju je skoro do uništenja doveo vlasnik.. Radnici „Jugoremedije” su specifičan slučaj, jer su oni imali većinski paket akcija i zajedno sa spoljnim akcionarima bilo ih je 4.000. Dobro su se organizovali, blokirali su fabriku i magacin sirovine. Njihova borba trajala je tri godine i fabrika je vraćena u ruke radnicima. Sada imaju svoj menadžment, sastavljen od ljudi koji su vodili protest i koje su sami akcionari postavili, i posluju. Ali, problem je u tome što većina drugih fabrika nije u vlasništvu malih akcionara, kao npr..„Zastava elektro” iz Rače Kragujevačke čija propast je počela kada je vlasnik uništio poslovnu saradnju sa firmom „Delfi”, koja je povukla svoje mašine u Poljsku i tada je otkriveno da je novi vlasnik htio da je prikaže kao svoju investiciju, a pronevjeren je i novac iz Fonda za razvoj. Radnici tada protestuju ispred Agencije za privatizaciju u čemu se solidarišu radnici „Ikarbusa”, „Šinvoza” i „Jugoremedije”, a članovi Pokreta za slobodu su finansijski pomogli za prevoz. Radnici su noćili ispred Agencije za privatizaciju, kako bi natjerali državu da raskine ugovor. Tada je Agencija napravila izuzetak, jer je naterala vlasnika da se odrekne fabrike u korist države. Sada u „Zastavi elektro” gazduje južnokorejska kompanija „Jura”, koja je otpustila sve stare radnike, ali zaposlila 1.200 novih iz Rače kragujevačke i okolnih mjesta.  To je dobar ishod u našoj situaciji, ali može bolje. A dobar primjer borbe je i preduzeće „Ravanica” iz Ćuprije, poznata po solidnom brendu („Bonžita”). Sve prethodno privatizovane fabrike u Ćupriji su propale ili uništene. Odlučili su da se ne povinuju zahtjevima države. Kada je stigao zakonski rok za privatizaciju, radnici su se pobunili. Morali su da štrajkuju, da bi spasli svoja radna mjesta i plate koje stižu na vrijeme. Kada su došli ljudi iz Agencije za privatizaciju, nisu im dozvolili da uđu. Zašto da puste iste ljude koji su dolazili u druge fabrike u njihovoj okolini, a koje su sada zatvorene ili u stečaju? I uspjeli su. „Ravanica” je ostala stoprocentno društveno preduzeće. Najveći neprijatelj radnika su lokalne Agencije za privatizaciju. To je potpuno centralistička institucija, koja donosi odredbe koje sama primjenjuje i sama raskida ugovor ako hoće, a kad neko krši ugovor, ne raskida ga, jer bi to ugrozilo nečiji interes. A kada više zaista nema kuda, potreban je radnički pritisak, blokiranje pruge, ili ulice, da bi se nešto uradilo u njihovu korist. Sve što radnici žele je da se poštuje zakon, koji nije savršen, ali većina problema nastaje kada kriminogeni vlasnik ne želi da poštuje zakon, a korumpirane državne institucije to ignorišu.  Država je efikasna kada treba da vrši prinudnu naplatu od svojih oširomašenih gradjana.  Radnicima Fabrike reznog sredstvoa (FRA) u Čačku Osnovni sud potražuje pet miliona dinara, od sadašnjih i bivših radnika FRA, na ime sudskih troškova nastalih u procesima koje su, zbog dugovanja za plate,  radnici vodili protiv svog preduzeća. Oni traže da prvo država, koja je većinski vlasnik FRA, njima isplati milion i po evra zaostalih zarada po izvršnim presudama.  Drugi primjer: Preduzeće “Vaker Nojson” zakupilo je dio fabrike “Metal sistemi”, u kojem je obavljalo svoju djelatnost. Radnici “Metal sistema” su, prilikom protesta zbog loših uslova rada, blokirali kapiju svog preduzeća, ali su tako blokirali i redovne aktivnosti te firme. Osnovni sud u Kragujevcu naložio je petorici članova štrajkačkog odbora preduzeća “Metal sistemi tehnika” da plate oko 118.000 dinara preduzeću “Vaker Nojson”. Takvom presudom su stvoreni uslovi za dalji progon tih i drugih radnika koji su protestvovali tražeći svoja prava. Zanemarene su činjenice da je štrajk bio zakonit i da ga je vodio sindikat a ne pojedinci, da je štrajk bio izazvan nepravednom privatizacijom, kao i time što radnici više mjeseci nisu primali zarade. Primjer iz Grčke: radnici preuzimaju rukovodjenje nad fabrikom. Nezaposlenošću koja se penje na 30%, novim porezima, prijetnja stalne nezaposlenosti su ambijent u kojem radnici Viomichaniki Metalleutiki (Vio.Me) u Solunu, odlukom generalne skupštine sindikata preuzimaju zajedničko upravljanje nad fabrikom. Plaćanje radnika Vio.Me-a prestalo je u maju 2011, a ubrzo zatim vlasnici i rukovodioci napustili su fabriku. Oni od tad okupiraju i brane fabriku i mašineriju neophodnu za proizvodnju. To znači da je proizvodnja organizovana bez šefova i hijerarhije, i planirana na direktno demokratskim skupštinama radnika. Radničke skupštine proglasile su kraj neravnopravne podjele sredstava, i najavile jednake i pravedne plate, o kojima će se odlučivati kolektivno. Fabrika proizvodi građevinske materijale, a radnici su najavili da planiraju da se usmjere ka proizvodnji robe I tehnološkim procesom koji nisu štetni po životnu sredinu. Njihova borba pokrenula je druge radnike i zajednice širom Grčke Solidarnost i podrška svih tih grupa, zajednica i pojedinaca do sad su značajno doprinijeli opštanku radnika i njihovih porodica. Ovo iskustvo radničke okupacije, obnove i kontrole nije novo – ni istorijski ni trenutno. Od 2001. bilo je skoro 300 argentinskih preduzeća pod demokratskom upravom radnika, od ambulanti, novina i škola, do metalurških fabrika, štamparija i hotijela. Tamošnje iskustvo pokazalo je ne samo da radnici mogu sami upravljati svojim preduzećem, već da to rade i bolje. Argentinski primjer proširio se čitavom Amerikom, a sad je stigao i do Evrope i SAD. Ima puno vrsta uspješnog aktivizma protiv korporacija. Organizacija “City Life/Vida Urbana”, na primjer, je izvojevala pobjede protiv nekih od američkih najvećih banaka, uključujući i Bank of America, i tako spriječila mnoge deložacije i oduzimanja imovine. U Čikagu, radnici Novih svjetskih prozora započeli su proizvodnju pod radničkom kontrolom nakon godina borbe sa bivšim vlasnicima i šefovima. Primjeri u SAD: je Sindikalna Taxi Zadruga (Union Cab Cooperative in Madison, Wisconsin), osnovana 1979-te godine od grupe vozača, operatera i mehaničara, koja radi na principu jedan glas/ jedan radnik. U ovakvim radničkim zadrugama, radnici zajednički posjeduju taj biznis. Firme posjedovane i kontrolisane od radnika, bilo da je to mali porodični biznis, ili Taksi SIndikat, ili čak i veće radničke zadruge kao npr Alvarado Ulična Pekara (Alvarado Street Bakery) koja ima preko 100 radnika i preko 20 miliona $ godišnjeg prometa – su protivteža korporokratiji. Postoje takodje i zemljoradničke zadruge koje se udruženom proizvodnjom izbore da nisu u milosti dzinovskih korporacija. Jedan moderan primjer je organska poljopriverdna zadruga Kouli Regionalna Organska Proizvodna Grupa (Coulee Region Organic Produce Pool – CROPP). Tokom 1988-me godine, sa povećanim brojem porodičnih farmi kojima je propadanje prijetilo zbog niskih cijena njihovih proizvoda, sedam seljaka iz Viskonsina se udružilo i osnovalo CROPP. Počeli su sa proizvodnjom organskog povrća ali su se nedugo zatim prebacili na proizvodnju organskih prehrambenih proizvoda. S vremenom, zadruga CROPP je razvila svoj spoštveni brend “Organic Valley”, i postala je najveći proizvodjač organskog mlijeka u SAD-u, porastavši na ukupno 1400 farmjera.

Kakva je pozicija evropskih sindikata danas? Danas se sindikalni pokret u Evropi nalazi pod strašnim udarom. Evropski sud pravde ograničio je pravo na štrajk. U barem deset zemalja EU kolektivni ugovori u javnom sektoru skrajnuti su u stranu, a plate se smanjuju i to bez pregovora sa sindikatima. Na nacionalnom nivou se uvode zakoni koji policiji daju odriješene ruke da koriste radikalne mjere u obuzdavanju štrajkova. Dodatno, snagama kapitala prepuštena je društvena moć, a regulativa koja se uvodi na nivou EU omogućava lakšu eksploataciju ogromne disproporcije u zaradama između Istočne i Zapadne Evrope, odnosno lakši pristup Zapada jeftinoj radnoj snazi. Sve to je isprovociralo mobilizacije i pojačanu borbu sindikata i društvenih pokreta u mnogim zemljama. Međutim, sindikalni pokret u Evropi je u velikoj mjeri oslabljen tokom neoliberalne ere, pa je borba koju danas vodi gotovo isključivo defanživnog karaktera. Visoka stopa nezaposlenosti i ogroman gubitak sindikalnog članstva predstavljaju važne faktore koji se moraju uzeti u obzir kada govorimo o sindikatima koji, za sada, ne uspevaju da razviju koordinisani otpor na nivou Evrope. Učinjen je jedan važan korak u tom pravcu 14. novembra 2012. godine kada su sindikati iz šest zemalja EU (Portugal, Španija, Italija, Grčka, Kipar i Malta) u djelo sproveli zajednički generalni štrajk, a podršku u vidu demonstracija im je pružio i veliki broj sindikata iz drugih zemalja.

ŠTA I KAKO DALJE? Naša zaduženost je ogromna. Mi smo već u dužničkom ropstvu. Kad premijer neke od naših banana-država u regionu Balkana izdaje obveznice i tako se zadužuje u inostranstvu, on u stvari zalaže budući rad naroda! Rejting agencije nisko ocjenjuju taj budući rad. To znači da se iz dužničkog ropstva nećemo izvuci bez totalne rasprodaje sve državne, ali i privatne imovine. Svakoj državici stižu godišnje otplatne rate u stotinama miliona eura što je približna vrijednost njihovih industrija. I tako svilh narednih desetak godina (bez novih zaduženja). To je nemoguće vraćati. To će odnijeti u inostranstvo svu akumulaciju. Domaća privreda će ostati bez investicionih sredstava. Da bi se ovi dugovi vratili moraće se dizati porezi građanima na potrošnju, nekretnine i slično. Dizaće se porezi privredi. S obzirom da će, zbog povećanih poreza, privreda ostati bez akumulacije moraće se povećano zaduživati kod banaka, što naravno vodi njenom ubrzanom propadanju. Kako nećemo moći i pored svega ovoga da vraćamo dugove u dogovorenim rokovima, oni će biti reprogramirani, čime ćemo oduzeti budućnost budućim generacijama – djeci, unucima, praunucima. Zavladaće siromaštvo. Narod će bježati na sve četiri strane svijeta. I početno, osnovno ekonomsko znanje je dovoljno da se vidi da nema, ne može biti ekonomske stabilnosti pod ovakvim dugovima i deficitima. Vlada naravno o tome šuti. Možete ovo javno saopštiti bezbroj puta nikada nećete izazvati reakciju vlade. Naše zabrinjavajuće ekonomsko stanje dolazi i sa strane ogromnog platnog deficita i prekomjernog inostranog zaduživanja, a ta sredstva se potpuno neracionalno troše. Zadužuju se siromašni nezaposleni ljudi za dugove koje neće moći vratiti ni nekoliko generacija. U opštoj agoniji u kojoj smo namerno gurnuti, režim širi laži da moramo da se zadužujemo da bi servisirali dugove i da moramo da subvencionišemo strane intvestitore ako hoćemo da ih odobrovoljimo da dođu kod nas. To je velika laž, kojom se prikriva potpuna nesposobnost današnjeg režima. Istina je da para ima u izobilju u svjetskim bankama i ne znaju gdje da ih plasiraju, pa ih vraćaju u državne obveznice bankrotiranih država, samo da bi se zaštitili od inflacije. I svi su zabrinuti, jer ne znaju kako da sačuvaju kapital od daljeg obezvređivanja. Finansijski sektor samo u SAD ima na raspolaganju 21.000 milijardu dolara. Zbog devalvacije jena i funte i dolara, američki investitori su uplašeni od velikog finansijskog sloma, pa vrše snažan pritisak na finansijskom tržištu. Kina ima preko 3.400 milijardi dolara viška kapitala, od toga preko 1.100 milijardi dolara u američkim državnim obveznicama. Naše vlade nas stalno plaše time da ako odluče ne dići novi kredit i plaćati stari dug, da će strani kapital napustiti zemlju i da će to imati razorne posljedice na naš BDP, zaposlenost i slično. Ima nekoliko slučajeva koji pokazuju da je moguće obijanje dalje isplate javnog duga, i da se sve prijetnje o bijegu kapitala i odmazdi ne ostvaruju. To su primjeri Ekvadora, Argentine i Islanda, a Island je još putem referenduma donio odluku da blokira slobodan tok kapitala, pa je bilo nemoguće da on nasilno napusti zemlju. Nevjerovatno je da mediji u svijetu o tome nisu izvještavali, kao i da je MMF prihvatio ovu odluku islandske vlade. Vlada Ekvadora je samostalno odlučila, bez konzultacija s međunarodnim institucijama, suspendirati povrat 30 posto vanjskog duga, nakon revizije javnog duga koju je 2007. organizovao predsjednik Correa. Komisija za reviziju duga je analizirala sve ugovore koji su se ticali javnog duga, sa još četiri državna tijela – Komisija za borbu protiv korupcije, Ured za nadzor rada vlade, te ministarstva pravosuđa i finansija. Nakon analize dugova u obliku državnih obveznica prodanih Wall Streetu – Međunarodnom monetarnom fondu, Svjetskoj banci, te bilateralnih dugova Ekvadora s Francuskom, Španijom, SAD-om, Japanom i slično – 30% duga identifikovano je kao  ilegalni dug, čiju je otplatu vlada odlučila suspendirati. Nisu zaustaviti čitavu otplatu vanjskog duga, da ne bi ujedinili sve kreditore protiv sebe, već samo dio duga, tj. obveznice prodane na Wall Streetu. Kreditori su se razbjesnili i vršili su pritisak, i vlada im je ponudila 35% vrijednosti obveznica da ih otkupi. 90 % vlasnika obveznica pristalo je da proda vladi Ekvadora svoje obveznice pod tim uslovima; a vlada je na raspolaganju imala preostali iznos javnog duga (sedam milijardi dolara) koje mogu biti upotrijebljene za javne troškove – u obrazovanju, zdravstvu, infrastrukturi, povećanju zaposlenosti. Svi su očekivali odmazdu kreditora, ali nikakve odmazde nije bilo.  BDP Ekvadora nakon toga raste. Rejting pri kreditnim agencijama je pao, ali to nije značilo ništa, jer ako je država odlučila prekinuti otplatu, ta mišljenja agencija ne vrijede, jer njihove ocjene imaju uticaja ako plaćate dug. Argentina je obustavila plaćanje duga od 100 milijardi dolara 2001. godine, i nije bilo osvete. Argentina je povećala stope rasta. Island je također izabrao bankrot privatnih banaka 2008. godine. Vlade Velike Britanije i Nizozemske odlučile su nadoknaditi svojim građanima izgubljene depozite u banci IceSave, oko četiri milijarde eura, a onda su tražili od Islanda da im vrati taj novac. Vlada je u dva navrata pristajala, a narod je oba puta odlučio na referendumu (2008. i 2011.) da ne želi platiti dug, i islandske vlasti morale su organizirati bankrot Landsbanka, glavne banke koja kontrolira IceSave izvan države. Osim toga referendumom je odlučeno da se blokira slobodan tok kapitala da se ne bi dug plaćao preostalim novcem u IceSave banci. Tako je zemlja zadržala ovaj novac. U medjuvremenu je pokrenuta istraga da se privedu pravdi odgovorni za krizu, i mnogi visoki zvaničnici i bankari su uhapšeni. Takodje je pokrenuta inicijativa za pisanje novog Ustava koji uključuje naučene lekcije iz ove krize kako se slično nikad ne bi ponovilo. Iskustvo je pokazalo da zemlje koje nisu sarađivale s MMF ili nakon prekida saradnje s MMF  ostvaruju izvanredne rezultate u razvoju. Primjer za prvo je Češka i Slovačka, tako da je ekonomska situacija u tim zemljama neuporedivo bolja nego u njihovom okruženju.  Primjeri za drugo je  Rusija, koja prekida saradnju sa MMF-om krajem devedesetih i Čile posle svrgavanja diktatora Pinočea, pa tu zemlju sada zovu “Skandinavija Južne Amerike”. Sličan je slučaj bio i sa Brazilom i sa Argentinom, a u svijetu ima desetak zemalja, koje su se od 1950-tih ubrzano razvijale i imale godišnju stopu rasta BDP-a  od sedam i više odsto a da nikad nisu sarađivala sa MMFom. To su tzv. “azijski tigrovi”: Japan, Kina, Indija, Južna Koreja, Tajvan, Hongkong. U novijoj istoriji ne postoji ni jedan primjer da je MMF doprinio brzom razvoju neke zemlje. MMF preporučuje državi da štedi, da otpušta višak radne snage, smanjuje zarade u javnom sektoru i penzije, što će dovesti do pada ukupne potražnje u zemlji, poslodavci  smanjuju proizvodnju i otpuštaju višak zaposlenih, tako da ekonomska situacija biva još lošija.

Kako ostvariti ekonomski i društveni napredak? Da bi se finansirao rast nakon prekida saradnje s MMF – treba koristiti sve moguće načine, od privlačenja stranih investicija i zajmova, strateških partnera, pa čak i ulaganjem deviznih rezervi i stimulisanjem domaće štednje. Mi treba da, gledajući svoje državne i nacionalne interese,  napravimo budžete  da privučemo mrvice tog ogromnog finansijskog kapitala i da taj novac, te mrvice sa svjetske finansijske trpeze, iskoristimo za naš ubrzani privredni razvoj, sa stopama rasta od 20% godišnje, jer je to jedini način da brzo izađemo iz sadašnje krize i iz sadašnjeg siromaštva. Prijedlog je da naše Vlade organizuju projekte i da privučemo dio tog kapitala. Ali uslovi na tržištu su užasni, kao da nikoga ne interesuje privreda. Novca u svijetu ima u izobilju. Veliki igrači hoće da dodju. Balkan ima sve resurse: ljude koji znaju da rade i koji su nezaposleni, prazne fabrike i štale i nekoliko miliona hektara obradive površine. Imamo sve uslove da budemo bogati. Šta znači monetarna nezavisnost ?  Kreira se novac bez pokrića za 0,5% u domaćoj Narodnoj banci,  jer novac bez pokrića kod Rothschilda ima cijenu +7,5% i kamata se matematički ne može vratiti, te na kraju kamatar preuzima sva vlasništva i svu imovinu na području države i privatnu i državnu. Krediti na kamatu na “tržištu” Rothschilda osigurani su poreznim sistemom. Zato imamo nove poreze, veće poreze i inflacijski porez zvan poskupljenja.  Zamislite da se kreira novac u Narodnoj Banci sa kamatom od 0,5-1,5% kao što to rade zemlje koje su monetarno nezavisne i da se tako kreiran novac ulaže u projekte u industriji, poljoprivredi, turizmu, u patente, u transfere tehnologije. Porezi bi bili mali, cijena nafte niska, zaposlenost puna. KOME TO SMETA? Domaćoj izdajničkoj političkoj eliti u službi korprokratskih-bankarskih vladalaca svijeta. Strane investicije su štetne. Ne postoji primjer da se neka zemlja obogatila tako što se otvorila za inostrana investiranja. Svi primjeri su negativni. Sve su takve ekonomije propale – narod dospio u siromaštvo, zemlja ekonomski opljačkana, privreda uništena, prirodna bogatstva zaposjeli stranci. Prizivanje stranih investitora govori o nesposobnosti Vlade da na vlastitim raspoloživim prirodnim bogatstvima sa svojim narodom pravi razvoj. Nije istina da nema domaćih sredstava za investiranje. Ona se stiču kroz razvoj. Samo treba donositi racionalne investicione odluke, a ne rasprodavati prirodna dobra strancima. Bilo bi mnogo bolje da gradimo poslovni ambijent za vlastita, a ne strana ulaganja, da razvijamo akcionarstvo. Koliko smo pod kolonijalnim pritiskom stranaca govori i pojam “administrativnih povoljnosti” za strana ulaganja.

Poništenje privatizacije i reprivatizacija, nacionalizacija bivših javnih preduzeća u strateškim sektorima za rast zemlje, restrukturiranje preduzeća i radničko organizovanje: Ova privatizacija je od nas napravila duboko bolesno i nemoralno društvo, nastao je poremećaj društvenih vrijednosti, poništen je rad, marljivost, stvaralaštvo, poštenje, moralnost kao osnovne vrijednosti na kojima društvo opstaje, a oživljene su “vrijednosti” prisvajanja, otimanja, gramzivosti, nepoštenja, kriminala i nemorala. Privreda u budućnosti mora da bude bolje zaštićena od tranzicionih kriminalaca kojima je jedini motiv u privatizaciji bio da se što prije obogate kroz pranje novca, rasprodaju fabričke imovine, podizanje hipoteka i neosnovanih kredita, guranje preduzeća u stečaj, otpuštanje radnika. Borba protiv korupcije nije ni dovoljno sistematična ni dovoljno sistemska – već, takva kakva je, zavisi prije svega od dobre volje, entuzijazma i poštenja onih koji su na vlasti; stoga nije neopravdano sumnjati u nju. Trenutna vlast, kao ni prethodne, nema nikakav ozbiljni plan kako oporaviti privredu, rješenja koja nude kreću se u istim okvirima  diktiranim od strane međunarodnih ekonomskih institucija i vladajuće neoliberalne paradigme. Ne vidi se svijest o potrebi stvaranja suverenog, samoodrživog društva, subjekta koji bi mogao ostati nezavisan od začaranog kruga zaduživanja i sveobuhvatne kontrole koju na taj način bogate države uspostavljaju nad siromašnijim. Tržišni uslovi i dalje su takvi da omogućavaju kriminalne finansijske proširekulacije namijenjene brzom bogaćenju – razvoj proizvodnje u realnom sektoru i dalje se sistematski koči i onemogućava. Povrh svega, isti političari, odgovorni za neosnovano guranje razvojnih banaka u stečaj, kao i predstavnici državnih institucija i drugih stranaka podjednako odgovornih za korupciju u privatizaciji, umesto da odgovaraju za svu pljačku čiji su akteri ili saučesnici u prošloj deceniji bili, i danas sjede u novim vladama. Jedino moguće rješenje je da narod preglasa sve vlade od 1990. do danas, jer su sve balkanske vlade vodile istu politiku rasprodaje nacionalnih dobara i beskonačnog zaduživanja zemlje. Sada tako prodaju državno osiguranje, poštansku banku, aviokompaniju, elektroprivredu, telekomunikacije, i sve druge firme koje je država nelegalnom transformacijom otela od naroda. I kad nam otmu svu imovinu, država može zatvoriti banke kao u Kipru, te građanima oteti i njihove štedne uloge! Dogodit će se to zato jer država sve veći vanjski dug naplaćuje sve većim poreznim opterećenjima, odnosno većim porezima, novim porezima i inflacijskim porezima, to jest poskupljenjima. Ovaj crni scenarij moguće je spriječiti jedino poništenjem cjelokupne kriminalne transformacije i privatizacije te deblokadom državne narodne banke. Jer banke nakon blokade kreiraju novac 15 do 20 puta skuplje nego dotad, zbog čega narod i ostaje bez svog svojeg profita. Revizija transformacije i privatizacije bi pokazala da su firme i banke privatizovane za svega dva posto potrebnog novca. Nakon te pljačke narodne imovine, mali broj porodica opljačkanim novcem kupuje stanove iz kojih se deložiraju osiromašene porodice, i to kad im padne cijena, te se tako i dodatno obogate. Siromašni će gradjani biti prisiljeni u budućnosti raditi samo za najamnine, a stanove će im iznajmljivati upravo ovi koji su ih i opljačkali. Čak stotine hiljada građana u regionu Balkana su pred bankrotom, i desetine porodica dnevno ostaje bez svog doma. Postoji užasavajuće uzlazni trend broja zapljena  i prisilnih deložacija – na to upozoravaju kretanje kamata na obveznice, porezni zakon, zakon o pljenidbi, broj nezaposlenih i broj blokiranih građana, tako da će do 2020. godine 90 posto ljudi ostati bez krova nad glavom, i bez sve svoje imovine. Lokalne političke sluge korporkratskih vladara zadužuju državu uz 6 pošto kamate, a to zaduženje troše samo za otplatu dijela kamata na dug, dok dospijeće duga oročavaju do kraja svog mandata, po nepoznatoj kamati. Uskoro se neće moći otplaćivati čak ni kamate na dug, a kamoli glavnica.  Zato naše vlade stalno traže reprogram duga. Zato se i uvode novi porezi, porez na nekretnine poguban za gradjane, povećavaju se postojeći porezi, poskupljuje plin, struja, voda, javni prevoz, a ta poskupljenja su zapravo inflacijski porez, koji se također uvodi zbog sve većeg vanjskog duga, te zbog potrebe države da plati dio kamata na dug. To se jedino može spriječiti u Parlamentu, gdje je s dvije trećine glasova poslanika moguće poništiti kriminalnu transformaciju i privatizaciju, te deblokirati narodnu banku, koja potom bez kamata može kreditirati domaću ekonomiju i tako omogućiti oporavak zemlje. 

Šta nam još treba za novu ekonomiju i socijalnu politiku? Građani koji sve ovo razumiju, koji će da podrže novu ekonomsku I socijalnu politiku u velikom broju. Trebaju nam građani koji više nikada neće glasati za ološ od političara. Trebaju nam građani koji će da se izbore da zarade bolji život.. Rad sa našim ljudima je ključan. Prosječan građanin mora da shvati da je moguće da prosječna plata bude kao u razvijenim zemljama EU i da pritom ima mogućnost da dobije kredit za stan, sa ratom 3 puta manjom od lihvarskih kamata multinacionalnih banaka. Ukoliko izabrani vlastodršci ne izađu odmah iz aranžmana sa MMF-om i krenu u osnivanje lokalnih banaka koje će davati jeftine kredite našim građanima i firmama, masovni protesti i pritisak će biti jedino rješenje. Sudbinu moramo uzeti u svoje ruke, a ne čekati da stranci odrade naš posao. Naš jedini interes je da se u narednih pet godina možemo slobodno kretati našom zemljom, bez straha da će nas neko napasti zbog toga što je gladan i ne može prehraniti svoju djecu. Političari bi morali voditi brigu o tome, i o posljedicama po svoju sigurnost ukoliko nastave voditi politiku koja vodi ka daljnjem bogaćenju bogatih i još većem siromašenju siromašnih.

Treba da shvatimo da smo bankrotirali, da slijedi rasprodaja preostalih resursa, da se svaka nova vlast zadužuje, da ekonomske ubice nastavljaju svoju zločinačku aktivnost, da narod nema posla, da su djeca gladna i neuhranjena, da penzioneri jedva preživljavaju, da su invalidi odbačeni, da umire desetine hiljada ljudi više nego što se rađa, da nam je zdravstvo oboljelo, obrazovanje propalo. Na lažima su se mnogi profesionalni “patriote”, politički ološ I intelektualni odrodi obogatili. Pred intelektualce se postavlja ključno pitanje – kako se spasiti propasti, da pošteni stručnjaci pokažu viziju izlaska iz rasula, da predstave ljude koji mogu da, svojim radom i operativnim delovanjem, preokrenu poniranje, da se postavi organizacija koja će to sve izvesti za dobrobit države i naroda, da pokažemo istorijsku mudrost, intelektualno poštenje, dobrotu i da prevaziđemo sve naše nesloge i zađevice, da otvoreno progovorimo o svim našim zabludama, predrasudama i greškama i da brzo, racionalno, efikasno, štedljivo, uz mnogo rada i odricanja, zalaganja, pokažemo novim generacijama da smo mi nasljednici naših slavnih predaka i da znamo da odbranimo slobodu i prosperitet koju su nam oni u krvi  stvorili. Naivno je i uzaludno nadanje da će prijedloge poštenih intelektualaca, ma koliko pametni i dobronamerni bili, neko iz vlasti uzeti u razmatranje, jer smo to dosad uporno radili, pisali i predlagali, ali oni su sve to ignorisali. Političari današnjice su ološ koji se jedino plaše uličnih demonstracija i konfiskacije imovine. Sve ostalo oni preziru i nemilosrdno gaze nogama. Šta treba zaista da urade pošteni stručnjaci i intelektualci?   Treba da se okupe – ako želimo spas, potrebno je uzeti vlast na slobodnim demokratskim izborima. To je jedini način. Drugoga načina nema.

Mi trebamo: 1. Nova politička vizija – direktna elektronska demokratija bez političara. 2. Novi ljudi  – koji će politički delovati, ali  neće biti političari . 3. Nova organizacija  –  svi građani su poslanici Velike elektronske skupštine građana. Sva predložena rjesenja su  ostvariva – ali neće vlada učiniti ono što mi želimo. Moramo se organizovati sami, mi građani, kako bismo promicali druga rješenja i promijenili odnose snaga, na način da budu u skladu s nadama naroda. Dalje teme su dematerijalizacija i korištenje što više kreativnog rada, a što manje materijala i energije, s ciljem zadovoljavanja realnih ljudskih potreba, a ne destruktivnih želja, da se radi na održivosti, dakle ne na rastu, već na razvoju, i jednakosti svih članova društva, kao i jednakosti sa ostalim članovima ekosisitema, pritom ne ugrožavajući prospekte budućih generacija da žive jednako sretno. Građani će sigurno podržati ovakvu inicijativu, a domaći privrednici pogotovo, jer je njihov interes ogroman. Da bi se svi u ovoj zemlji složili oko nečega, svako mora imati interes, a interes korumpiranih domaćih političara da se eventualno protive ovom prijedlogu može biti jedino da zadrže vlast I bogatstvo, jer druge opcije nema. Ako volite ovu zemlju i želite dobro njenim građanima, podržite Novu Ekonomiju ili neki sličan model, a nazovite ga kako god želite. Koji god pokret je bude sproveo će se garantovano održati na vlasti a za promjenu će uraditi i nešto dobro za sve naše ljude.

• NOVA EKONOMIJA – OPERATIVNI PLAN:

“Preživljavanje bilo kojeg društvenog sistema uvijek na kraju zavisi od njegove sposobnosti da dozvoljava odgovorajuće promjene koje će unaprijediti društvo u cjelini. Model koji izaberemo pokazaće da li na ovom svijetu stvarno postoji ili ne postoji inteligentan život. Predlažemo alternativni pravac novog društvenog uredjenja, koji se direktno bavi uzrocima mnogih naših problema. Krajnje granice za ljudska i tehnološka postignuća ne postoje – uvijek će prolaziti kroz promjene. Čak i ako dizajniramo društvo koje ima sve što je potrebno za poboljšanje ljudskog života i očuvanje okoline, opet bismo bili tek na početku sljedeće faze, jer smo uvijek u promjeni i stalno saznajemo i učimo nove stvari.” Jacque Fresco

Ovo je reforma za stvaranje društveno-korisnog, javno odgovornog ekonomskog sistema, odgovarajućeg potrebama i mogućnostima 21-og vijeka.

Kao nosilac industrijske proizvodnje, koja nužno iziskuje međunarodnu ekonomsku povezanost i podjelu rada, radnički pokret je oduvijek bio internacionalistički. Danas to znači prepoznati drugi, većinski svijet, sa kojom možemo razgovarati na jednakim osnovama, a koji postaje sve vidljiviji kako se kriza zaoštrava. To je svijet društvenih pokreta, borbenih sindikata i borbenih lijevih partija. Svijet u koju nas uvode partije na vlasti jeste projekat vladajućih klasa i državnih birokratija u njihovoj službi. Istorija pokazuje da su najuspješnije političke strukture, i nacionalne i internacionalne, nastale kao odjek masovnih pokreta odozdo protiv starih institucija moći. Globalni protesti protiv krize i mjera štednje nagovještavaju upravo takav jedan novi pokret. Ukoliko ne želimo da ostanemo izolovani na periferiji svjetskih događanja i zaglavljeni u prevaziđenom istorijskom periodu, vrijeme je da se priključimo.

CILJEVI  NOVE EKONOMIJE: Prosječna plata za normalan život, puna zaposlenost i beskamatni i niskokamatni stambeni i poslovni krediti, izgrađena infrastruktura i bez zaduženosti kod MMF-a.

– IZRADA STRATEGIJE RAZVOJA – strateške oblasti razvoja postaju: zdrava hrana, voda, energija, IT, zdravstvo, školstvo, infrastruktura i mala i srednja preduzeća

– UTVRĐIVANJE NOVIH KRITERIJUMA ZA MJERENJE PROGRESA: Ne maksimizacija bruto domaćeg proizvod-a kao cilj (iako će i on rasti višestruko), već punu zaposlenost, stanove za sve mlade i ekonomsko snaženje  što većeg broja ljudi.

– STRUČNOST ISPRED POLITIKE: Eliminisati partijsku kvotu i nepotizam. Direktore ne smije da bira Vlada i partijama treba zabraniti da kadriraju po javnim preduzećima, a Vlada će imati predstavnike samo u nadzornom odboru zajedno sa predstavnicima strukovnih organizacija koje bi birala Skupština. Konkurse ne bi sprovodila država već profesionalne agencije za upravljanje kadrovima, uz kontrolu javnosti, kao što danas biraju direktore privatnim kompanijama one bi birale i najbolje i najstručnije ljude za rukovodioce u javnim preduzećima. Direktori ne bi mogli da budu politički smijenjeni ako imaju dobre rezultate, osim ako ne ispune poslovne ciljeve. Vlada samo odobrava plan rada i kontroliše da li se radi po njemu.

– PLATE DRŽAVNIH SLUŽBENIKA – ograničavaju se sve plate u državnim službama, i državnim preduzećima tako da najveća plata ograničavaju do nivoa prosječne plate u privredi. PLATE MINISTARA/ GRADONAČELNIKA/ POSLANIKA – može da bude dva puta veća od prosječne plate privrede.  Primjer BIH: Dok u državi preko 550.000 nezaposlenih traži bilo kakav posao, pa čak i uz spremnost da rade za minimalac, prebijednih 380 KM, BIH parlamentarci imaju pravo na plaće, paušal, topli obrok, naknade za prevoz, odvojeni život, smjestaj, dnevnice, ad hoc komisije – minimalno od 5.500 do čak 7.000 KM mjesečnih primanja. Tu su i reprezentacije, plaćen mobilni telefon, otpremnine. Nedopustiv je ovoliki iznos finansiranja aparata u ovolikom broju.  Sada je, naime, učešće po osnovu plata u ukupnom GDP oko 13,5 posto kad je u pitanju javna potrošnja. Ako bi se smanjila za tri do tri i po posto, imali bi uštede od 700 do 800 miiona maraka u BiH!

– SMANJIVANJE TROŠKOVA DRŽAVNOG APARATA – odmah smanjivanje svih državnih troškova za 50%. TROŠKOVI DRŽAVNOG APARATA SE OGRANIČAVAJU NA 25% BDP: SMANJIVANJE BIROKRATIJE – plan smanjivanja zaposlenih u državnim službama od 50%, uz povoljne kredite za zapošljavanje državnih službenika u privatnom sektoru. Potrebni su duboki rezovi budžetske potrošnje i racionalizacija u okviru vlasti. Ograničiti im povlastice. 100% ukinuti protokolarna vozila i prodati ih na aukciji – prihode od prodaje namijeniti za izgradnju velikih infrastrukturnih projekata u do sada neuređenim predgrađima, ili investirati u nove istraživačke institute modernih tehnologija i zapošljavanje mladih naučnih istraživača. Primjer BIH: BH institucije imaju 3.549 vozila koja vrijede 25 miliona maraka. Samo u prošloj godini potrošeno je 18,5 miliona maraka na nabavke novih vozila, registraciju i osiguranje, gorivo, održavanje, pranje i parkiranje. 

– KOMPJUTERIZACIJA DRŽAVNE UPRAVE I RAZVOJ INFORMACIONIH TEHNOLOGIJA – opšta kompjuterizacija državne uprave, parlamenta, vlade, lokalne samouprave i javnih preduzeća. RACIONALIZACIJA UPRAVE – plan racionalizacije državne uprave radi pružanja efikasne usluge gradjanima.

– UPRAVNI I NADZORNI ORGANI – OGRANIČAVANJE postojećeg višestrukog vlasništva i zaštita malog akcionara: Prema evropskim iskustvima ograničenje višestrane svojine je moguće ostvariti izborom većine članova nadzornog odbora iz reda radnika preduzeća. U upravnom odboru da je obavezan član radnik preduzeća. Jedan od načina zaštite malog akcionara je u zakonskom definisanju da niko ne može imati veća upravljačka prava od 50 %. Vlasnici u preduzećima sa učešćima u kapitalu iznad 5 % imaju podjednaka upravljačka prava. Ova tri rješenja (reprivatizacija, ograničenja višestrane svojine i zaštita malog akcionara) bi nam omogućila razvoj privrede i ozdravljenje društva. Plate članova upravnih odbora se ograničavaju na prosječnu platu u privredi, dok se bonusi isplaćuju po Ugovoru o realizaciji.

– KONTROLA DRŽAVNOG REVIZORA – jačanje službe državnog revizora i revizija svih državnih računa i računa političkih stranaka

– VRAĆANJE IMOVINE LOKALNIM SAMOUPRAVAMA

– PRIVATIZACIJA VOJNE IMOVINE – prodaja vojne imovine na tenderu: 70% država, 15% gradjani i 15% vojna lica, vojni penzioneri i gradjanska lica na radu u vojsci. 

– UKIDANJE AGENCIJA – ukidaju se sve državne agencije i njihove poslove preuzimaju resorna ministarstva

– UKIDANJE SVIH PLAĆENIH SAVJETODAVNIH TIJELA VLADE – Ekspertska Vlada će raditi svoj posao

– RACIONALIZACIJA MREŽE AMBASADA – smanjivanje broja ambasada, racionalizacija diplomatske mreže i uključivanje dijaspore u diplomatiju

– PONUDA PROIZVODNOG PROSTORA – prazan državni proizvodni prostor će se ponuditi besplatno na upotrebu preduzetnicima koji zapošljavaju radnike, sa pravom posle tri godine preče kupovine prostora.

– IZDAVANJE I KORIŠTENJE DRŽAVNIH OBJEKATA – svi državni objekti će biti izdati za komercijalnu upotrebu, i bice korišteni za javno dobro u oblasti kulture, obrazovanja, zdravstva itd

– NOVČANI SISTEM mora biti decentralizovan, lokalizovan i vodjen kroz javne ustanove. U cilju snaženja i jačanja jednakosti zajednice, treba da se sastoji od neprofitnih lokalnih banaka koje će dijeliti sredstva i finansijske usluge za produktivne lokalne investicije. Pojedinci sa nižim primanjima će imati beskamatne kredite, a pojedinci sa višim nešto više kamate na kredite. Krediti će biti uslovnog karaktera. Gradjani za iznos uštede omogućen dobijanjem beskamatnih kredita moraju kupovati proizvode i usluge sa svoje teritorije ili investirati lokalno. Firme koje dobijaju beskamatne kredite moraju koristiti lokalne materijale, rad i usluge. Cilj je minimizirati curenje novca sa teritorije gdje je nastao. Sve finansijske špekulacije moraju biti zabranjene ili regulisane uvodjenjem strogih zakona ili konfiskujućim porezima. 

– DOKAPITALIZACIJA RAZVOJNIH BANAKA I TRANSFORMACIJA U INDUSTRIJSKO-KOMERCIJALNE BANKE  omogućava im da djeluju kao komercijalne banke tj. da kreiraju novac/ kredite iz depozita. Osnivanje dodatnih lokalnih/ javnih banaka i industrijskih/ javnih banaka sa kapitalom kreditnog potencijala i postepeno prebacivanje većine sredstava budžetskih korisnika u te banke. Osnova Nove Ekonomije je oslanjanje na svoje snage i suverenitet u tri ključna sektora: proizvodnja hrane, energije i ono bez čega ova prethodna dva ne mogu da funkicionišu, a to je lokalni bankarski sektor, podređen potrebama realnog proizvodnog sektora i građana. Lokalni bankarski sektor podređen realnom sektoru je moguće u vrlo kratkom roku formirati, dokapitalizacijom razvojnih banaka, i njihovim pretvaranjem u industrijsko – komercijalne banke, čime bi im bilo omogućavano da daju jeftine kredite proizvodnim firmama i građanima. Formirala bi se podjela unutar njih na lokalne / javne banke namijenjene kreditiranju stanovništva i industrijske / javne banke namijenjene kreditiranju privatnih i javnih firmi.  Primjer: Javne firme imaju preko milijardu eura viška sredstava u komercijalnim bankama. To nije milijarda, već 14 milijardi  kreditnog potencijala, ukoliko novac ostaje u zemlji, i ne prelijeva se na uvozne proizvode. Četrnaest milijardi našeg novca za razvoj. Ako Centralna Banka ima 500 miliona slobodnih rezervi i to je 7 milijardi kreditnog potencijala, ukoliko novac ostaje u zemlji. Svi ekonomski eksperti svijeta govore da je ovaj ili sličan model jedini način za dugoročni izlazak iz krize i opstanak ljudi kao vrste. To znači da će zaposleni u državnim firmama/ ustanovama i korisnici budžetskih naknada biti u prilici da imaju veće plate, davanja i prava na jeftine kredite, ali uz obavezu da za dio plate/ naknade kupuju domaće proizvode i usluge tj. investiraju lokalno ili štede. Utvrđivanje kriterija/ uslova za dodjelu kredita (za gradjane da za uštedjeni iznos kamata moraju kupovati domaće proizvode i usluge ili štediti i investirati taj novac lokalno, a preduzeća da moraju koristiti sve dostupne domaće materijale, rad i usluge ili biti neto izvoznik). Najsiromašniji članovi društva i firme u razvoju dobijaju beskamatne kredite, a bogatiji članovi kredite sa minimalnim naknadama. Sadašnje kamate u razvojnim bankama su apsolutno neprihvatljive i destimulirajuće tj. ne služe  razvoju. Privrednicima se garantuje da će svi korisnici kredita trošiti novac na domaće proizvode, umjesto na kamate lihvarskih kredita, a građanima se garantuje do tri puta manja rata za Stan ili pokretanje biznisa. Građani i domaće firme bi po ovom modelu, za koji sredstva već postoje, dobili beskamatne stambene i poslovne kredite, a za uštedu u odnosu na kredite komercijalnih banaka bi morali kupovati domaće proizvode. Kontrola bi se vršila preko kartica državnih banaka, a za ostatak novca bi mogli kupovati šta god žele.

BANKA ZA RAZVOJ – Fond za razvoj se pretvara u Banku za razvoj, svi depoziti državnih kompanija prelaze u BR i krediti se odobravaju za pokretanje privrede , izvoza i supstituciju uvoza po stopi od 3-5% godišnje. KREDITNA PODRŠKA IZVOZNICIMA – neto izvoznici dobijaju kredite iz BR po kamatnoj stopi od 1% godišnje. SUPSTITUCIJA UVOZA – kompanije koje vrše supstituciju uvoza domaćom proizvodnjom dobijaju povoljne kredite iz BR po kamatnoj stopi od 1% godišnje.

– JAVNI INVESTICIONI FONDOVI – edukacija građanja za ulaganja u javne investicone fondove za finansiranje infrastrukture, energetike, građevinarstva i drugih profitabilnih projekata

– PORESKA / PDV REFORMA – Uvođenje progresivnih poreskih stopa na dohodak gdje će pojedinci sa većim dohotkom plaćati veći porez na dohodak, a pojedinci sa minimalnim primanjima biti oslobodjeni poreza. PDV treba da se plaća na fakturisanu realizaciju. Treba izvršiti drugačiju raspodjelu poreskog opterećenja: rasteretiti rad i zapošljavanje, a opteretiti imovinu i profit, time rasteretiti proizvodnju, a opterettii špekulacije sa nekretninama i građevinskim zemljištem, i to tako da ukupno poresko opterećenje većine porodica padne. Cilj  ovakve poreske politike je  da može smanjiti nejednakost, ublažiti siromaštvo, stimulisati produktivnost, spriječiti nestabilnost cijena imovine. Oslobađanje od PDV-a za sve minimalne životno neophodne potrebe –  (hljeb, meso, voće, povrće, dio higijene i dječija hrana, odjeća i obuća) za njih uvesti nultu stopu, a na luksuz (nakit, satovi, parfemi, kavijar, alkohol, cigarete, auta i sl.) povećati PDV. To neće dovesti do pojeftinjenja roba, ali će više novca ostati trgovcima i proizvođačima i kroz povećanje njihove profitabilnosti uvesti konkurenciju, što će u krajnjoj liniji dovesti do pada cijena za krajnje potrošače u razumnom roku. Treba smanjiti porez na ukupan prihod građana i povećavati stopu poreza u skladu sa visinom godišnje zarade: za sve one čija godišnja primanja ne prelaze 50.000 EUR uvesti dodatnu stopu poreza od 5%, a za one čija godišnja primanja prelaze 50.000 EUR uvesti dodatnu stopu poreza od 10%, a za one koji zarađuju preko 100.000 EUR dodatnu stopu od 15%, a za svakih 100000EUR godišnje zarade povećavati porez za 5% do pola miliona – godišnje zarade veće od pola miliona EUR oporezovati sa 50%. Ovaj dodatni porez bi se plaćao iz džepa poreskog obveznika, kako se to radi svagdje u svijetu, a ne sa žiro računa firme gdje dotični radi. Treća mjera je da uvedemo  porez na dodatnu vrijednost zemljista, što bi uvelo smanjenje ostalih poreza na promet, dohodak, dobit, rad i industrijsku proizvodnju na svim nivoima. To znači oporezovati znatnije imovinu institucija iz sektora finansija, osiguranja i nekretnina a i manji ostali porezi za većinu običnih  gradjana, tj.većinu nas koji ne posjeduju resurse. Daleko najvredniji oblik imovine je nekretnina, a većina vrijednosti nekretnine je vrijednost zemljista, jer nije bilo preduzeća ili troškova u proizvodnji vrijednosti zemljista. Za razliku od svoje sitne poreske osnovice, iznos prihoda koji se može podići od oporezivanja zemljišta je ogroman. Dovoljan, na primjer, da podrži istinski oslobađajuće socijalne reforme, kao univerzalni osnovni prihod svim gradjanima, ili taj prihod može ići u lokalne javne banke za investiciona razvojna ulaganja za potrebe svoje zajednice i regije. PORESKE OLAKŠICE – uvode se poreske olakšice za poljoprivrednike, pronalazače, preduzetnike, strane investitore, izvoznike i one koji vrše supstituciju uvoza. PORESKA DECENTRALIZACIJA – 75% prikupljenih poreskih prihoda ostaje lokalnoj samoupravi, 25% se prenosi budžetu Entiteta i Republike, kod Kantona/ Pokrajine 5% ostaje pokrajini/ kantonu, a 20% budžetu Entiteta i Republike. SMANJENJE POREZA NA DOBIT – smanjuje se porez na dobit na 5% za sve godišnje zarade manje od 20000 EUR i ukida plaćanje poreza na podizanje dobiti.

– UVOĐENJE INSTITUCIJE BANKROTSTVA / REVIZIJA JAVNOG DUGA  I OBUSTAVA PLAĆANJA DUGA STRANIM POVJERIOCIMA: – Bankrotstvo države zbog vanjskog duga je poznata pojava.  Nakon Drugog svjetskog rata, 169 zemalja je bankrotiralo zbog nemogućnosti plaćanja vanjskog duga. Izuzetno je važno uvjeriti građane da zatraže reviziju duga, kako bi se razumjelo ko su kreditori i za koje se svrhe država zaduživala i da se tom revizijom identifikuje nelegalni dio dugai uspostavljaju se ponovni pregovori o kamatama i suspenzija isplate dok privreda ne oživi i dok se ne vrati zaposlenost. Prvo ide javna kampanja, organizuje se  građanski pokret, zatim angažovati pravosudne radnike i revizore da obrazlože zašto ne treba plaćati nelegalni dug. Poenta je u tome da se uvjeri narod da je to nelegalno, kako bi se on mobilizovao i izvršio pritisak da se revizija napravi, a onda i da se obustavi isplata dijela spornog duga. Gradjani nenasilnom akcijom izazivaju ostavku cijele vlade, uhapse se odgovorni zvaničnici za pronevjere državnih i narodnih interesa, iznude nacionalizaciju državne banke, referendum o ekonomskoj budućnosti države obavezno sa popravkom ustava sa ciljem buduće zaštite od sličnih kriza. Argentina je uništila mit o nužnosti vanjskog zaduživanja i posredništva. Platila je sav svoj dug MMF-u i reprogramirala ga dva puta, 2005. i 2010. 93% kreditora je pristalo na reprogramaciju i svi oni su isplaćeni bez ičije pomoći izvana. Trebamo napomenuti da je 2005, slično kao Kipar 2013., Argentina posegnula na strane deponente posegavši za novcem štediša. Argentina je od 2003., sama i bez pomoći međunarodnog finansijskog tržista u 10 godina uvećala svoj BDP za 90%, I to je najveći rast ikad. 2003. je njihov javni dug iznosio 166% BDP-a, i to 90% u stranoj valuti. Danas je javni dug Argentine 14% snažnog BDP-a i samo 10% u stranoj valuti. Stopa nezaposlenosti u Argentini je 6,9%, imaju najviše prosječne plaće u Latinskoj Americi i najveću kupovnu moć, uzimajući kao odrednicu američki dolar. Argentina je uspostavila unutarnje tržište, ne ispuštajući nikada iz vida politiku socijalne uključenosti.

– DONOŠENJE ZAKONA O NACIONALNIM RESURSIMA: Zabrana prodaje prirodnih resursa i infrastrukturnih projekata privatnim vlasnicima i već opisano finansiranje iz javnih banaka. Vanjsko zaduženje bi još više pojačalo robovsko/dužnički izgled našega društva. Energetski projekti neće donijeti desetine hiljada zaposlenih. Ljudi koji će biti zaposleni na izgradnji objekata će raditi samo kratak period i onda će im biti isto kao i dosad. Zaradjeni novac potom će iscuriti na uvoz kao i dosad. Budžeti će dobijati minimalne naknade za koncesije, a profit nastao eksploatacijom prirodnog bogatstva će otići u privatne ruke bez poboljšanja životnog standarda ljudi kojima pripadaju ta prirodna bogatstva, a to smo svi mi.

– NOVA PRIVATIZACIJA – revizija dosadašnje privatizacije i donošenje Zakona o novoj privatizaciji. Dva su osnovna principa na kojima se zasniva uspješna privatizacija: 1. kapital, u postupku privatizacije, ne smije da bude smanjen nego uvećan i  2. nakon privatizacije preduzeća treba da dobiju kvalitetnijeg vlasnika i ekonomski efikasniju svojinu nego što je to bilo ranije. Da bi se održala vrijednost kapitala nije moguća njegova prodaja nego podjela onima koji su taj kapital i stvarali (radnici, građani). Da bi se uvećala vrijednost kapitala nužna je prodaja njegovog određenog dijela uz popuste (dokapitalizacija). Osvjedočeni najkvalitetniji vlasnik preduzeća su radnici i građani kao akcionari. Poštujući ova dva osnovna principa trebalo je ostvariti privatizacionu podjelu kapitala (i djelimičnu prodaju) radnicima i građanima. Prema svim teoretskim saznanjima i ostvarenim iskustvima takva privatizacija snažno reformiše privredu i vuče je naprijed u razvoj. Posebna je vrijednost što opstaju i jačaju krupna preduzeća. Da bi društvo ozdravilo, nužno je rad i radnike smjestiti u centar društvenih odlučivanja. Potrebno je stvoriti korporativnu svojinu. Za to je potrebna reprivatizacija. Način da se to ostvari je da se radnicima i građanima podijeli i ponudi na otkup dio neprodatog kapitala u postojećoj ostvarenoj privatizaciji preduzeća. Ako je privatizaciona vrijednost preduzeća deset miliona, a ono prodato za petsto hiljada onda je neprodata vrijednost 9,5 miliona što podliježe reprivatizaciji.  Vlada nije ni pokušala da pravi akcionarsku alternativu investiranja, na kojoj osnovi se ostvaruju i najveće investicije na Zapadu. Umjesto ovog osvjedočenog najpovoljnijeg vida investiranja naša Vlada se odlučuje na najpogubnije rješenje – na prodaju i ustupanje prirodnih bogatstava strancima. Samo je jedan (klasični) model privrednog razvoja neprolazno uspješan – vlastita štednja – investicije – razvoj. Sve zemlje koje njega praktikuju su uspješne (primjer današnje Kine).

– RESTRUKTUIRANJE KRUPNIH PREDUZEĆA: Vraćanje vlasništva krupnim preduzećima u nacionalnu ekonomiju. Zna se da su samo krupna preduzeća kakva smo mi imali i kakva su u stranim zemljama oslonci razvoja. Strani investitori kod nas pružaju samo pomoć za razvoj malih i srednjih preduzeća, a i bilo bi suprotno ekonomskoj logici kad bi sebi gradili konkurenciju. Energoinvest (i slične  velike ex-yu kompanije)  – koji je odnosio pobjede na međunarodnim  tenderima i sprečavao da te poslove dobiju neke strane firme – morao je da bude uništen. Besmisleno je očekivati da će se stranci, boreći se za “administrativne povoljnosti” za razvoj preduzeća, boriti da ovdje ponovo izrastu neki novi Energoinvesti i sl.

– RESTRUKTUIRANJE OBLIKA PREDUZEĆA: razvoj novih vrsta malih i srednjih preduzeća, zasnovanih na udruženom vlasništvu radnika zaposlenih u firmi, radi poboljšanog načina rada i kvaliteta života radničke klase. Moderna društva su većinom odabrala kapitalističku organizaciju proizvodnje – privatni vlasnici osnivaju preduzeća i biraju direktore koji odlučuju šta, kako i gdje će se proizvoditi i prodavati i kako će se profit distribuirati. Ta mala grupa ljudi donosi sve ekonomske odluke za sve ostale zaposlene u toj firmi – koji rade većinu produktivnog posla, ali moraju prihvatiti sve upravne odluke tih direktora i vlasnika. Kapitalizam je jedna nedemokratska organizacija poslovanja unutar preduzeća. Postoji i Alternativa takvom sistemu organizacije poslovanja u smislu poboljšanja djelovanja, efikasnosti i radnih procesa, a to je stvaranje NOVIH PREDUZEĆA (NP), koja bi se sastojala iz jedne ili više udruženih zadruga i preduzeća grupisanih u različite sfere poslovanja, a u svakom preduzeću, članovi zadruge kolektivno posjeduju dio vlasništva i upravljaju preduzećem. Na redovnoj godišnjoj generalnoj skupštini svi radnici i suvlasnici postavljaju generalnog direktora, uz zadržavanje moći da donose sve osnovne odluke za funkcionisanje preduzeća (šta, kako i gdje da se radi i kako se distribuira profit). Svaka radna jedinica unutar NP je dio NP, i svi članovi i suvlasnici zajedno donose opšta pravila koja važe za cijelo NP i sve radne jedinice. Najplaćeniji radnici mogu biti plaćeni samo 5 puta više od najniže plaćenih (nasuprot trenutnim kapitalističkim platama koje idu i do 400 puta više od prosječne radničke plate), što u odnosu na članstvo NP znači da će daleko više ljudi imati poboljšan životni standard sa ovim pravednijim platnim sistemom. Radnici unutar jednog NP-a se mogu prebacivati u druge radne jedinice u zavisnosti od potrebe, na otvoren, transparentan, organizovan način sa svim plaćenim propratnim troškovima.  Olakšana komunikacija, uključujući žalbeni proces, izmedju radnika i rukovodilaca će biti bitan faktor NPa. Ostale bitne stavke će biti da dobavljači budu najkvalitetniji i najjeftiniji izvori, kao i odvajanje dijela  neto zarade u fond za istraživanja, razvoj i obuku zaposlenih.

– PRIVATIZACIJA JAVNIH PREDUZEĆA – izvršiće se trenutna privatizacija javnih preduzeća na sledeći način: 51% država, 15% gradjani, do 15% zaposleni i penzioneri, 19% inicijalna ponuda za prodaju gradjanima Srbije i dijaspore ili stranim investitorima.

– PRIVATIZACIJA KOMUNALNIH PREDUZEĆA – izvršiće se trenutna privatizacija javno-komunalnih preduzeća na sledeći način: 51% lokalna samouprava, 15% građani,15% zaposleni i penzioneri i 19% inicijalna ponuda za gradjane i dijasporu. 

– RACIONALIZACIJA POSLOVANJA PRIVREDNIH SUBJEKATA – uvodi se jedinstveno elektronsko poslovanje za sve privredne subjekte. ŠALTER ZA PRIVREDNIKE – osniva se jedinstven šalter u svim opštinama za privrednike i investitore koji završava sve papire privrednicima elektronskim putem i bez čekanja. ŠALTER ZA STRANE INVESTITORE – osniva se jedinstven šalter u svim opštinama za strane investitore, koji završava sve papire potrebne za otpočinjanja biznisa .

– SUD ZA PREDUZETNIKE – u okviru Trgovinskog suda osniva se odjeljenje za preduzetnike: potpisivanje ugovora, naplata potraživanja, sporovi i arbitraže će se vršiti efikasno i brzo.

– IZDAVANJE GRAĐEVINSKE DOZVOLE – rok 14 dana.

– POŠUMLJAVANJE – dobijanje besplatnih sadnica za pošumljavanje .

– FOND ZA LOKALNI RAZVOJ – povećano investiranje u privredu lokalnih samouprava. 

– PREZENTACIJA INVESTICIONIH PROGRAMA – promocija investicionih programa privatnom kapitalu iz razvijenog svijeta. 

– OTVARANJE KOMPANIJA – registracija kompanija za jedan dan. 

– ZAMRZAVANJE RADA KOMPANIJE – ukoliko je kompanija izmirila sve svoje obaveze, vlasnik kompanije može da na neko vreme zamrzne rad kompanije, bez plaćanja troškova prema državi.

– UKIDANJE FIRMARINA – sva mala i srednja preduzeća i sva novootvorena MSP oslobađaju se plaćanja firmarina na 3 /tri/ godine. 

– OSLOBAĐANJE CARINA – kompanije koje uvoze opremu za proizvodnju oslobađaju se plaćanja carina.

– SLOBODNE CARINSKE ZONE – otvaranje slobodnih carinskih zona u lokalnim samoupravama za privlačenje strateških investitora.

– NAUČNO-TEHNIČKI PARKOVI – otvaranje u regijama naučno tehničkih-parkova i primjena nauke u biznisu.

– PRONALAZAŠTVO – formiranje jedinstvenoh mjesta u Republici gdje će se objediniti svi pronalazači i finansiraće se njihovi projekti za praktičnu primjenu u biznisu. 

– ZAJEDNIČKA ULAGANJA – ponuda strateškim investitorima slobodnih kapaciteta za zajednička ulaganja u domaću privredu. 

– TRANSFER TEHNOLOGIJE – ponuda za transfer tehnologije iz razvijenih tržista i otplata tehnologije novom proizvodnjom. 

– MULTIKOMPENZACIJA – sprovodi se svakodnevna i permanentna multikompenzacija u privredi, država je nosilac multikompenzacije i počinje da ispunjava sve svoje stečene obaveze. Dobrovoljna multilateralna kompenzacija je proces u kojem privreda, javne institucije i budžet prijavljuju svoja međusobna dugovanja i potraživanja. Kada svi u nekom roku prijave dugovanja i potraživanja, onda se uz pomoć specijalizovanog programa traže lanci subjekata u kojima se potraživanja i dugovanja svode na nulu,  tako da je rezultat cijelog procesa smanjen nivo dugovanja i potraživanja tj. zdravija situacija. Ako firma A potražuje od firme B 100 $, a dužna je budžetu 100 $ i ako firma B potražuje od budžeta, npr. po osnovu neplaćenih usluga, 100 $, kroz provedenu multilateralnu kompenzaciju rezultat će biti da firma A niti potražuje ista od firme B, ali nema više ni duga prema budžetu. Da firma B nema duga prema firmi A, ali više ni potraživanja od budžeta, te da je budžet u toj situaciji na nuli, niti duguje niti potražuje. Svima popravljeno finansijsko stanje i to bez para.

– ISTOČNO I AFRIČKO TRŽIŠTE –   Osnovna ideja EU jeste stvaranje prostora slobodnog protoka roba, kapitala i radne snage koji bi posustale ekonomije Starog kontinenta učinio kompetitivnim sa velikim tržištima poput Sjedinjenih Američkih Država ili Kine. Ostaje nejasno šta razorena domaća ekonomija može dobiti od otvaranja ka tržištu na kome vladaju moćne korporacije. Strane direktne investicije se nekritički prizivaju kao jedina poluga rasta. Niko ne postavlja pitanje da li će šire stanovništvo zaista profitirati od dolaska stranih kompanija. Ukoliko ostanemo u postojećem ekonomskom modelu, ulazak u EU nam neće donijeti nikakvo povećanje standarda, naprotiv. Pogledajmo Hrvatsku, Rumuniju i Bugarsku, periferija ostaje periferija – moramo se osloniti na svoje snage, a ne čekati da nam stranci riješe naše probleme.  Dovoljno je osvrnuti se na životni standard ljudi u Hrvatskoj, Bugarskoj i Rumuniji da bismo shvatili da ulazak u EU i uspjeh velikog biznisa ne povlači za sobom automatski i blagostanje običnih građana. Istina je da je državni aparat danas u potpunosti zavisan od projekata i donacija koje odobrava EU na isti način kao što su domaći tajkuni zavisni od stranih banaka, ali istovremeno ne treba zapadati u zamke izolacionizma ili okretanja nekom tobože prijateljski nastrojenom kapitalu koji dolazi van EU. Države trebaju nastojati zadržati svoj suverenitet, ali i snagu građanskog društva, poboljšati integraciju i solidarnost među svjetskim silama. Kada kažemo da EU nije dobra, ne zato da bi podržali nacionalistički pogled na stvari, nego da možete biti internacionalisti, razvijati solidarnost i saradnju s drugim ljudima, suverenim državama i bez da budete članica EU. Moramo razmišljati dugoročno. Pored EU i SAD-a, nama treba strateško partnerstvo sa državama koje će biti vodeće ekonomske sile u roku od 20 godina, a to su Kina, Rusija, Indija i Brazil.  Istok je na putu da postane centar ekonomskog i političkog univerzuma: drži 80 odsto svjetskog novca, 80 odsto svjetske radne snage, 70 odsto svjetskih sirovina, 50 odsto nuklearnih bombi i doživljava četiri puta veći godišnji porast  u obrazovanju i tehnološkom razvoju. Zbog izuzetnog i brzog razvoja tržista Istoka i Afrike, država treba da formira posebnu stručnu ekipu za zajednički, organizovan i jedinstven nastup domaće privrede na tom tržištu.

– POLJOPRIVREDNA REFORMA: Platforma za poljoprivrednu reformu koja insistira na postojanju dugoročne strategije u poljoprivredi i na podređivanju poljoprivredne politike interesima seljaka, a ne interesima tržišnih špekulanata i krupnih biznismena – založiti se za sistemsku poljoprivrednu reformu koja bi dugoročno riješila probleme na koje seljaci svake sezone skreću pažnju protestima. Prema poljoprivredi se treba odnositi planski i strateški; potrebno je da Narodna skupština usvoji dugoročnu strategiju koja bi poštovala glas i potrebe seljaka i prekinula njihovu zavisnost od nakupaca, prerađivača, monopolista.Reforma je prosta: dugoročna strategija, subvencije, uređeno tržište, pristup zemlji za male i nove zemljoradnike, očuvanje tradicionalnih sjemena, borba protiv širenja GMO, promovisanje održivih načina vođenja farmi poput agroekologije, stvaranje novih tržista i omogućavanje pristupa tržištu za male zemljoposjednike ili odbrana njihovih prihoda u lancu ishrane. Do sada je Vlada na probleme u poljoprivredi reagovala kratkoročnim uredbama koje su donošene usred proizvodne sezone, što je unosilo neizvesnost među proizvođače po pitanju subvencija, plasmana proizvoda i otkupne cijene. ZABRANA PRETVARANJA OBRADIVOG ZEMLJISTA U GRAĐEVINSKO I OBRADA NEOBRAĐENOG ZEMLJISTA – država stimuliše i organizuje obradu  neobrađenog zemljista, uz nadoknadu vlasnicima zemlje. BUDŽET ZA POLJOPRIVREDU – povećava se na minimum 10% budžeta. KREDITI ZA POLJOPRIVREDNIKE – Banka za razvoj odobrava povoljne kredita za poljoprivrednike po kamatnoj stopi od 1% godišnje. SUFICIT U POLJOPRIVREDI – cilj ostvarivanje povećanja izvoza poljoprivrednih proizvoda. IZVOZNA MALOPRODAJNAMREŽA – osnivanje 1000 prodavnica i 1.000 nacionalnih restorana po svijetu, radi plasmana naše hrane, tako da država ima 50% vlasnistava, a investitori u dijaspori 50% nove kompanije. ČIŠĆENJE KANALA – organizovati čišćenje kanala i vodotokova.  NAVODNJAVANJE – podizanje sistema navodnjavanja na minimum 25% obradivih površina. POLJOPRIVREDNI OTPAD – prikupljanje miliona tona otpada, prerada u energiju. OGRANIČENJE UVOZA poljoprivrednih proizvoda koji se u dovoljnoj količini proizvode na DOMAĆOJ teritoriji. Uvoz jeftine hrane iz bogatih zemalja obara cijenu hrane na domaćem tržištu pa su lokalni mali proizvođači prinuđeni da hranu prodaju ispod cene koštanja što uništava lokalnu proizvodnju hrane. Potrebno je podsticati modele direktne veze između potrošača i proizvođača hrane na lokalnom nivou, kako bi se pomogla lokalna proizvodnja hrane a kupcima omogućio uvid u način proizvodnje hrane. Na taj način izbjegava se i monopol na tržištu koji drže veliki prodajni i distributivni centri. Osim toga, pojave zaraznih bolesti pokazuju da prevelik broj posrednika između proizvođača i potrošača dovodi do plasmana nezdrave i zaražene hrane, pri čemu je teško ući u trag izvoru zaraze.  POBOLJŠANJE USLOVA ZA OSNIVANJE ZADRUGA, jer je preduslov opstanka sela i razvoja poljoprivrede udruživanje poljoprivrednika u udruženja i zadruge, na novim principima i sa jasno definisanim pravima i obavezama članova i zadrugara. Usvojiti Zakon o zadrugama u skladu sa EU ali uz uvažavanje specifičnosti domaće privrede. OBNOVA POLJOPRIVREDNIH KOMBINATA I ZADRUGA UNIŠTENIH PRIVATIZACIJOM: Poljoprivredni kombinati su zaokružene ekonomske cjeline koje objedinjuju i proces proizvodnje i prerade i plasmana na tržište, dakle preduzeća koja u potpunosti mogu da podrže obnovu poljoprivrede kao strateške privredne grane.  STVORITI AGRARNA JAVNA PREDUZEĆA koja bi upravljala hladnjačama, skladištima i preradom poljoprivrednih proizvoda, kako bi se spriječili eksploatacija i ucenjivanje poljoprivrednih proizvođača od strane otkupljivača i preprodavaca. OGRANIČENJE MARŽI NA REPROMATERIJAL i sve inpute u poljoprivrednoj proizvodnji nalik na ograničenje marži na osnovne životne namirnice.  OGRANIČENJE PRAVA SVOJINE NAD POLJOPRIVREDNIM ZEMLJISTEM na 100 hektara u slučaju fizičkih lica i udjela fizičkih lica u pravnom licu, tj. najviše do 300 ha porodičnim poljoprivrednim gazdinstvima, a agrobiznis kompanijama do ukupno 5.000 ha – pod uslovom da u slučaju prodaje poljoprivrednog zemljista agrobiznis kompanija pravo preče kupovine tog zemljista imaju porodična poljoprivredna gazdinstva. Državno poljoprivredno zemljište ne treba da bude predmet prodaje već isključivo zakupa sa maksimalnim rokom na 5 godina za ratarsku proizvodnju i na 20 godina za voćarsku i vinogradarsku proizvodnju. Pri izdavanju državnog zemljista u zakup, prednost moraju imati lokalni poljoprivrednici i lokalne poljoprivredne zadruge. Onemogućiti prodaju poljoprivrednog zemljista fizičkim licima koja nemaju prebivalište u opštini u kojoj se zemljište nalazi, kao i pravnim licima koja ta fizička lica osnivaju. U skladu sa tim, ukinuti članove Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji omogućavaju prodaju poljoprivrednog zemljista stranim fizičkim licima po isteku četvrte godine od stupanja na snagu Sporazuma, dakle od 2016. godine. Spriječiti preotimanje zemljišta privatizacijom i jeftinom kupovinom od strane velikih agrobiznis kompanija koje interesuje samo profit i tržišna špekulacija. Zahtev za izmjenu SSP-a i zabranu rasprodaje poljoprivrednog zemljista stranim korporacijama: ukazuje na štetne posljedice privatizacije, zahteva zabranu rasprodaje poljoprivrednog zemljista i njegovo vraćanje pod kontrolu lokalne zajednice, odnosno pod kontrolu zadruga i malih poljoprivrednih proizvođača, pod uslovom da ga obrađuju na način koji ne zagađuje prirodnu sredinu i služi potrebama lokalne zajednice. EU podržava “konkurentnu” poljoprivredu, orijentisanu prema međunarodnomo tržištu, stvarajući jeftinu robu za trgovinu poljoprivrednim proizvodima. Potrebno je poništenje odredbe SSP-a kojom se omogućava stranim korporacijama pravo vlasništva nad poljoprivrednim zemljištem, zapljena poljoprivrednog zemljišta koje je stečeno nezakonitostima i čiji su vlasnici pojedinci protiv kojih se vode istražni procesi zbog kriminalnih radnji počinjenih u procesu privatizacije. Potrebna je nova agrarna reforma koja bi zemljište stavila na raspolaganje onima koji ga obrađuju da bi stvarali hranu a ne profit. Najproblematičnija odredba tog Sporazuma predviđa da omogući prodaju poljoprivrednog zemljista stranim korporacijama, koju treba odobriti tekpo isteku sedam godina od dana eventualnog prijema u punopravno članstvo EU i trajnom zabranom prodaje poljoprivrednog zemljišta u državnoj svojini. Ostvariti POVEZANOST (koaliciju) između radničkih i seljačkih organizacija koja bi imala legitimitet u predstavljanju seljaka i radnika. za ostvarenje ciljeva  i realnih interesa, u zajedničkom zalaganju za privrednu i poljoprivrednu reformu. Nastaviti povezivanje sa međunarodnim organizacijama, kao što je međunarodni seljački pokret La Via Campesina, u cilju širenja zajedničke regionalne i globalne borbe i radi osnaživanja lokalnih organizacija i čitavog regionalnog radničko-seljačkog pokreta. STVARANJE ISTURENIH ODJELJENJA POLJOPRIVREDNOG FAKULTETA u manjim lokalnim zajednicama. Podsticati razvoj ekološke, organske poljoprivrede i opstanak odnosno povratak mladih na selo. Edukaciju o ekološkoj poljoprivredi uvesti u osnovnoškolski obrazovni program. BORBA PROTIV GMO – nastaviti borbu protiv proizvodnje genetski modifikovane hrane i suprotstaviti se kontinuiranom lobiranju za izmjenu zakona protiv proizvodnje GMO. Zahtevati bolju kontrolu uvezenih proizvoda po pitanju prisustva GMO. USVAJANJE BOLIVIJSKOG ZAKONA O MAJCI ZEMLJI koji prirodi dodeljuje podjednaka prava kao i ljudima, radi očuvanja zemlje od uništenja i zagađivanja. Tim zakonom prirodi se dodeljuje pravo na život i postojanje, pravo na vitalni ciklus bez ljudskog uticaja, pravo na čistoću vazduha i vode, pravo da se elementi i struktura prirode ne menja genetski, pravo da se na prirodu ne utiče velikim mega-razvojnim projektima koji uništavaju balans ekosistema i svog života u njemu.

– ENERGIJA – Čija moć i bogatstvo ima koristi od suzbijanja naučnih istraživanja o pristupu čistoj i besplatnoj energiji za cjelokupnu populaciju planete? Postalo je vrlo očito, a posebno u posljednjih nekoliko godina, da nije potrebna Zemljina zavisnost o fosilnim gorivima. Ipak, energetski karteli i dalje stvaraju ratove, unistavaju životnu sredinu i štete majci Zemlji, kako bi mogli nastaviti koristiti iste stare profitabilne energetske tehnike, koje stvaraju trilione dolara profita za one na vrhu energetske industrije. Korporativni mediji i dalje promovišu ideju da smo u energetskoj krizi, da nam se približava ozbiljan problem zbog nedostatka enegetskih resursa. To je smiješno jer se zna da ista grupa dioničara koji posjeduju energetske industrije – također posjeduje i korporativne medije. Čini se da je i ovo još jedna taktika izazivanja straha i još jedan izgovor za stvaranje sukoba (zastraši i zavadi pa vladaj). Kako može postojati nedostatak resursa kad postoje dokazani sistemi koji mogu pružiti beskonačnu energiju za cijelu planetu bez spaljivanja fosilnih goriva. To bi moglo otkloniti veliki deo ‘ računa ‘ koji plaćate za život i smanjiti štetan učinak na planetu i okolinu. Casimir Efekat je dokazan primjer slobodne energije, poznate i kao energije nulte tačke ili energija vakuumskog stanja. Neka istraživanja  na Harvardu , i Vrije University u Amsterdamu i drugdje, pokazala su da je Casimir efekt ispravan. Pored koncepta slobodne energije, imamo više čistih izvora energije koji čine trenutnu cijelu energetsku industriju zastarjelom i koji će biti prioritet za svu infrastrukturu. Energija će se praviti od vjetrenih, sunčevnih, toplotnih koncentratora, fotonaponskih, talasnih, biomasa, geotermalnih i drugih izvora.  Samo koristeći geotermalnu energiju (prirodnu toplotu zemlje), mogli bi da pokrećemo cio svijet za sledećih hiljadu godina, ali je ovaj izvor energije relativno neiskorišćen. Drugi izvori energije koji takođe postoje su talasna energija, energija vjetra, toplotni koncentratori i mnogi drugi neiskorišćeni izvori energije, hidro-morske obnovljive tehnologije  kroz tri odvojena hidrokinetička sistema: 1. MUP (Mobilna podvodna platforma) je projekat za eksploataciju struja okeana u dubljim vodama, 2. E-tube (Tidal) je horizontalna turbina koja služi u ovladavanju plimskih struja do dubine od 100 metara, 3. RECS – je sistem koji koristi E-tube turbine za obuzdavanje kintetičke energije reka bez izgradnja brana i uništavanja rečnog ekosistema.  Nauci se nikada nije dodjelio zadatak da proizvede izobilje za korist svih ljudi.

– RECIKLAŽA – Temeljna promjena privrednog sistema znači uvođenje slobodnog tržista, ukidanje monopola, stvaranje jeftine države i moćne privrede, sa jakom domaćom proizvodnjom i izvozom, ali i sa reciklažom iz koje će se praviti energija. Ako hoćemo da budemo bogata zemlja, onda moramo da  vrhunski profesionalno organizujemo državu u maksimalnom korišćenju državnih resursa. Jedan od mnogobrojnih neiskorišćenih resursa je upravo i reciklaža, prikupljanje i prerada  miliona tona otpada. Razvijene zemlje Holandija i Norveška uvoze smeće, preko milion tona godišnje svaka, recikliraju ga, spaljuju i prave energiju. Siromašna i nerazvijena Srbija pravi godišnje peko 2,6 miliona tona smeća i reciklira  svega 6 odsto te godišnje količine. Ostatak otpada se baca i tako zagađujemo prirodnu sredinu u kojoj živimo. Ne samo da ne pravimo od smeća energiju, nego uništavamo svoje životno okruženje.

– REFORMA JAVNOG PREVOZA: Javni prevoz je jedna od vitalnih javnih službi jedne zajednice i društva i pravo na njegovo korišćenje imaju svi. Stoga su se u poslednjih 20tak godina nekoliko milionskih gradova u Kini, Talin (Estonska prestonica) i mnogi manji gradići u Evropi i svijetu, kao i neki kod nas (Bajina Bašta) odlučili da uvedu sistem potpuno ili djelimično besplatnog javnog prevoza. Socijalna, ekonomska, energetska i ekološka kriza u kojoj se nalazimo dodatno nam nameće obavezu da se ozbiljno pozabavimo pitanjem unapređenja javnog prevoza i njegove (samo)održivosti. Zbog nemara, nekompetentnosti, nenamjenskog trošenja i rasipništva funkcionisanje i održavanje javnog prevoza je preskupo.  Ogromno smanjenje troškova održavanja javnog prevoza možemo obezbijediti uvođenjem pogona vozila na čiste i obnovljive izvore energije dobijene iz komunalnog smeća i industrijskog otpada. Tako bismo problem odlaganja otpada pretvorili u izvor najčistije obnovljive energije i sirovina sa stabilnom cijenom, dobili bismo prirodno đubrivo kao “nus produkt” ovog procesa, sve to bi značilo veći stepen energetske i ekonomske nezavisnosti i isplatljivija poljoprivreda, a poguban uticaj na zdravlje ljudi i životnu sredinu minimalizovan. Postoji mnogo mogućnosti za dodatno finansiranje održavanja i modernizacije javnog prevoza, i ujedno smanjenje broja automobila i automobilskog zagađenja, od uvođenja takse za ulazak automobila u grad do uvođenja transportne takse od 1-2% srednjim i velikim preduzećima po uzoru na Francuski sistem finansiranja javnog prevoza kojim se obezbjeđuje oko 50% svih sredstava potrebih za finansiranje održavanja, proširenja i modernizacije javnog prevoza. Želimo da stvorimo kvalitetan, održiv, energetski racionalan, ekološki čist i svima dostupan javni prevoz. 

– MJERE RADNE I SOCIJALNE POLITIKE:

-RADNO VRIJEME od 6 sati dnevno – Radno vrijeme se smanjuje na 6 sati dnevno i uvodi se eksperimentalni Results Only Work Environment. ROWE (Radno okruženje usmjereno na rezultate). U ROWE programu ljudi nemaju rasporede, slobodniji su da ne budu u kancelariji u odredjeno vrijeme i da izaberu gdje će obaviti radne zadatke po, prethodno, precizno utvrdjenim ciljevima. Sastanci u ovakvim radnim okruženjima su potpuno opcioni. Rezultati ovog novog radnog sistema će biti: produktivnost raste, angažovanost radnika raste, zadovoljstvo radnika raste, fluktuacija je manja. To je građa potpuno novog operativnog sistema za naše poslove. Zajedno sa više plaćenog odmora, ovo daje više vremena za porodicu i prijatelje i za naše lične strasti, manje stresa, bolje zdravlje, stabilnije društvo. Ali koristi od manje rada nisu samo individualno uzivanje srećnijeg života, već bi kultura manje fokusirana na trku za profitom značila ozbiljnu korist i za narušeno prirodno okruženje.

–  REFORMA PENZIONOG SISTEMA: Postojeći Zakon o PIO je veoma manjkav. To je način da se penzije umanje na svega jednu trećinu – samo prvi stub obavezne isplate penzije. U privredi koja je uveliko prezadužena i u dugoročnoj predstojećoj recesiji drugi stub (obavezna štednja) ne može da donese rezultat. Sredstva se ne mogu ekonomski oploditi jer treba vraćati dugove koji će vući u dugoročnu recesiju. Još je gore sa dobrovoljnom štednjom (treći stub). Problem je što se nijedan zakon o PIO nije upustio u rješenje problema starosti stanovništva. Umjesto da pristupi rješavanju tog teškog problema predviđa se naš biološki nestanak. Da li je moguće zamisliti društvo u kojem je skoro svaki drugi (43 %) penzioner odnosno u kojem jedan mladi treba da izdržava osam starih (stanovništvo iznad 40 godina i oni do 18 godina). Kako će 100 hiljada stanovnika u radnoj dobi (18 – 64 godine) da izdržava 100 hiljada maloljetnih i starih (1:1) kada je sada taj odnos skoro 2:1 pa je nepodnošljivo.

– BESPLATNO ZDRAVSTVO I ŠKOLSTVO za nezaposlene, beskućnike i one sa niskim platama u prvih 5 godina. Za 10 godina sprovesti program besplatnog zdravstva i školstva za sve.

– SOCIJALNA DAVANJA: Subvencije do 30% otplata hipoteka za siromašne porodice koje ne mogu da isprate rate. Povećanje izdataka za nezaposlene. Povećanje socijalne zaštite za jednoroditeljske porodice, starije osobe, osobe sa invaliditetom i porodice bez prihoda.

– LEGALIZACIJA MEDICINSKE MARIHUANE I UKIDANJE KAZNI ZA KONZUMIRANJE DROGA –  u korist borbe protiv šverca droge, Povećanje finansiranja centara za odvikavanje: Borba protiv droge će u regulisanom i kontrolisanom medicinskom okruzenju biti bezbednije I efikasnije – stavljanjem kontrole zloupotrebe droga u ruke medicinskih profesionalaca, umjesto kao sada u ruke krivičnog zakonodavstva, biće smanjen broj zavisnika i smrti predoziranjem.

– REFORMA RADNIČKOG ORGANIZOVANJA: I na evropskom i na nacionalnom nivou većina sindikalnih centrala nalazi se pod snažnim uticajem ideologije socijalnog dijaloga koja je danas koja u stvarnosti predstavlja samo beskorisnu zaostavštinu klasnog kompromisa koji je danas deo prošlosti. Neophodno je mnogo posla oko organizovanja radništva uključujući tu i organizovanje prekarnih radnika i onih koji su deo neformalne ekonomije, ali i nezaposlenih, omladine itd. Potom je neophodno stvarati jaka savezništva, pre svega između različitih sindikata, a potom i sa društvenim pokretima. Sve ovo će zahtevati dosta razgovora unutar samog sindikalnog pokreta. Međutim, realnost će pomoći u tim razgovorima jer će napadi koji su pokrenuti na najvažnije tekovine države blagostanja, na radništvo, omladinu, žene – dakle ne samo na sindikalni pokret – isprovocirati otpor od strane niza različitih društvenih grupa. Osnovna strategija je objedinjavanje što većeg broja društveno potčinjenih grupa stanovništva kako bi se zajedničkim snagama izborili za ravnopravnije i pravednije društvo. Istovremeno, suštinska zamisao tog objedinjavanja jeste stvaranje istinski demokratskog pokreta u kojem bi svi zastupnici direktno ugroženih slojeva imali podjednako pravo da utiču na definisanje cjelokupne zajedničke politike, ciljeva i strategije za njihovo ostvarivanje. Aktivnosti u prošlosti jasno su pokazale da radnički uspjesi (uključujući i raskide privatizacija, vraćanje preduzeća u državno vlasništvo, isplatu otpremnina i plata, itd): kolika god bila njihova važnost, nisu mijenjali same okolnosti koje su uzrokovale radničke probleme, te bi se stoga ti problemi iznova javljali i reprodukovali. Koordinacioni odbor imao bi za cilj da unaprijedi borbu za ostvarenje sistemskih društvenih promjena koje bi zaustavile nastavak rušilačkog privatizacionog procesa i da artikuliše prijedloge za razvoj odgovornije i socijalno pouzdanije privrede – prijedloge koji bi bili zasnovani na interesima stanovništva a ne finansijskih moćnika, kao i da podstakne promjene koje bi poboljšale položaj svih radnika a ne samo radničkih grupa koje su najuspješnije u svojoj borbi. Koordinacioni odbor treba da prevaziđe raštrkanost i izolovanost pojedinačnih protesta i da stvaranjem mreže radničkih grupa dovede do obrazovanja socijalnog pokreta na nacionalnom nivou: pokreta koji bi, daljim povezivanjem sa progresivnim regionalnim i međunarodnim snagama, mogao doprinijeti i promjeni situacije na globalnom nivou. Prava radnička moć dolazi samo kada radnici posjeduju i kontrolišu posao koji rade. Radnička zadruga je poslovno tijelo koje posjeduju i kontrolišu ljudi koji rade u njemu. Radnička zadruga je suprotnost procesima korporokratije, jer radničke zadruge osnažuju ljude da preuzmu kontrolu nad svojim ekonomskim potrebama.

4.4. OBRAZOVANJE – PROSVJETNA REFORMA

‘’Svako je genije. Ali ako sudite ribu po njenoj sposobnosti da se popne na drvo, ona će živjeti svoj čitav život vjerujući da je glupa’’  – Albert Einstein

Ovo je vizija promjene školskog sistema u kojoj bi škole postale mjesta koja bi, umjesto guranja ljudi u robovske uloge kapitalističke ekonomije, pomogla stvaranju samopouzdanih, slobodnih i kreativnih gradjana. 

Ali da li smo se zaista pomerili sa mesta kada je reč o obrazovanju? Zamislite fabrike iz 1970-ih, ili osamdesetih. kuće iz tog doba, bioskope… Sve se promenilo, tehnologija, metode rada, način života. A škole? Tabla, klupe u redovima, učitelj ispred. Još uvek tabla i kreda. Još uvek redovi klupa i iste metode predavanja. Zašto je obrazovanje, koje bi trebalo da bude pokretač društva, ostalo imuno na promene? Možemo li očekivati da ćemo pripremiti decu za 21. vek ako ih obrazujemo alatima iz 19. veka? Da li obrazovanje zaista stvara kritičke mislioce? Ili ih guši u zastarelim sistemima?

Danas, hajde da se zapitamo, šta je naša odgovornost u svemu ovome? Kako možemo da budemo generacija koja će ostaviti obrazovanje budućnosti, a ne prošlosti? Šta je prva promena koju bismo trebali da unesemo u naš obrazovni sistem?

Ultimativni cilj obrazovanja i roditeljstva treba biti razvijanje svega najboljeg u djeci, maksimalno ispunjavanje jedinstvenog potencijala svakog djeteta. Što smo jači bilo ko od nas individulano, jača je civilizacija kao cjelina. Cilj javnog obrazovanja je zvanično da obezbjede znanje za naše mlade naraštaje i probude njihovu inteligenciju. Ali – Pravi cilj ovakvog trenutnog obrazovnog sistema je da zadrži što više osoba ispod istog bezbjednog nivoa, da hrani i obučava standardizovano građanstvo, da satire neslaganje i originalnost. Postrojena djeca u sterilnim učionicama slušaju slabo plaćenog vladinog nastavnika koji predaje standardizovano gradivo. Ovo je priprema za novi svjetski poredak, koji čini čovječanstvo poniznim i poslušnim vlasti  i zahtjevima tehno-industrijske kapitalističke ekonomije. Najveća pobjeda politike vladajuće klase je bila da ubijede ljude da su problemi male vladajuće korporokratske manjine – zajednički ljudski problem svih. I tako dobijamo redove uniformisanih i poslušnih ljudskih robova, koji marširaju robotskim hodom na radno mjesto, ratuju u različitm uniformama i različitim oružjem, podgrijevani materijalnim, ili patriotskim ili nacionalističkim ispiranjem mozga.

Učenici u našem obrazovnom sistemu su ustremljeni na cilj, položiti testove ili maturirati kao najbolji u razredu.  Ali na taj način, oni stvarno ne uče, nego rade samo ono što je potrebno da postignu taj cilj.  Pritom su naučili nešto, ali ne sve ono što su mogli. Uglavnom su naučili samo kako da memorišu imena, mjesta i datume, da bi kasnije sve zaboravili kako bi mogli naučiti nešto novo za sledeći test.  Škola nije ono što bi mogla biti.  Sad trenutno, ona je mjesto gdje će većina ljudi odlučiti da izađe iz nje što je prije moguće. Škole se često brane isticanjem rezultata svojih najuspješnijih djaka. Zato postoje takmičenja. Takmičenja ispunjavaju sve želje ambicioznih direktora, nastavnika i roditelja. Nažalost, uspjeh na takmičenjima ima katastrofalno lošu korelaciju sa uspjehom u daljem školovanju. Ako ponekad iz ove mašinerije izadje uspješna mlada osoba to svakako nije dokaz zdravlja sistema školovanja, već sposobnosti, talenta i upornosti (žilavosti) samih tih mladih ljudi.  Svi oni koji postižu taj cilj, dakle diplomiraju, bi trebalo da na to gledaju kao na pozitivno iskustvo, naročito ako je neko najbolji u razredu.  Ipak, niko od njih ne može reći da je iole inteligentnija osoba od njihovih vršnjaka.  To znači samo da je ta osoba bila najbolja u izvršavanju instrukcija unutar sistema, i da je uspješno završila taj period indoktrinacije. U toj zadnjoj fazi dobijamo papirni dokument koji potvrđuje da smo sposobni da radimo. Ali, mi nismo samo radna snaga –  mi smo i ljudska bića, mislioci, avanturisti.  Umjesto da na časovima uče i vježbaju kako bi kasnije postajali veliki umjetnici i majstori svog zanata, učimo ih da na času uzimaju bilješke i postanu odlični polagači testova. Umjesto domaće zadaće koju im nastavnici zadaju mogli bi da čitaju o nečemu od njihovog ineresovanja, ali mi ih učimo da nikad ne propuste kontrolni.  Umjesto da ih učimo da stvaraju muziku i pišu poeziju, guramo ih da uzimaju dodatne  časove teoretske nastave. Kada napuste obrazovne ustanove šta će ispasti od njih? Vrlo vjerovatno je da neće imati predstavu šta žele u životu, da neće imati nikakvih interesa jer su svaki predmet posmatrali kao posao, i bili su uspješni u svakom predmetu samo zbog svrhe uspjeha, a ne učenja. I veoma često, biće veoma uplašeni. Svi smo veoma posebni, svako ljudsko biće je veoma posebno na ovoj planeti, pa zar svi ne zaslužujemo nešto bolje, da koristimo naše umove za inovacije radije nego za pamćenje, za kreativnost radije nego besplodnu aktivnost, za napredak radije nego za stagniranje? Naša svrha nije samo da diplomiramo, onda se zaposlimo, da bi mogli koristiti i primjenjivati industrijski-odobrene metode. Ogromna većina učenika i studenata je prošla iste tehnike ispiranja mozga sa ciljem stvaranja podobne radne snage koja će raditi za interese velikih korporacija i  vlade, i – oni su potpuno nesvjesni toga. Ta djeca nikad ne mogu vratiti tih 12 ili 18 godina uloženih u obrazovanje. Ne mogu pobjeći u drugu zemlju jer ih tamo čeka isti ili veoma sličan model, koji ne prosvjetljava nego uslovljava kao i ovaj naš. Traži se od svih učenika da budu isti, da polože svaki standardizovani test, a one koji odstupe i vide svjetlo kroz različite okvire posmatramo s podozrenjem kao problematične  i bezvrijedne u šemi javnog obrazovanja, 

Više je razloga zašto je danas škola nezdrava. Ako uspješnost škole baždarimo prema prosječnim djacima onda je školstvo palo na ispitu. Ogromna količina nepovezanih, nasumice izabranih (a često i netačnih) činjenica predstavlja isuviše veliki zalogaj za većinu djece, pa i nastavnika. Glavni cilj sadašnjeg obrazovnog sistema je da slomi dječiju volju, natjera ih da se povinuju društvenim očekivanjima, pripremi ih da prežive u opasnom i takmičarskom svijetu, dajući im prodajne vještine koje će im omogućiti da pronadju stabilno mjesto u hijerarhiji sistema, učiniti ih odanim i poslušnim zaposlenicima, i tako “osigurati svoju budućnost”. Uče da prihvate ocjenjivanje nastavnog kadra i ostalih “bitnih” autoriteta koji su ovlašteni da ocjenjuju njihovu vrijednost – a izvan je dječije nadležnosti da sami ocijene svoje izvodjenje ili vrijednost. Ove lekcije jačaju doživotnu zavisnost od spoljnih autoriteta, i satiru samoprocjenivanje i kritičko razmišljanje. Testiranje je artifakt konzervativnog vjerovanja da je obrazovanje prihvatanje zahtijevanog dijela znanja koje su odredili stručnjaci. Ako nije u stručnjakovoj knjizi, onda ni ne trebate znati. Krajnji cilj ovog procesa je da djeca steknu diplomu koja će potvrditi njihovu prihvatljivost u ustanovljenim hijerarhijama ekonomskog profitabilnog svijeta. U tom konzervativnom modelu, kritičko razmišljanje je opasno, jer navodi djecu da odbace ocjenjivanje spoljnih autoriteta u korist njihove lične procjene stanja stvari – misaona navika koja izaziva protivljenje i pobunu. Zbog toga su vještine kritičkog razmišljanja, tokom istorije uglavnom bile predavane samo malobrojnom dijelu elitnih studenata obučavanim za profesije kojima će biti povjereno vodjenje društva u korist vlastodržaca, aristokratije ili korporokratije, gdje će naučiti kako da ostanu na vlasti. A u našim javnim školama se većina djece obučava da budu poslušni sluge, robovi sistema. 

U 21. vijeku u cijelom svijetu, a ne samo kod nas, sistem školovanja pokazuje da nije dorastao zadacima koje pred njega postavljaju ubrzane promjene koje karakterišu svaki aspekt društva. Moderne “fabrike znanja” zaista liče na fabrike, no osnovni proizvod koji masovno produkuju nije znanje. Škole socijalizuju djecu, uče ih poslušnosti, bude u njima takmičarski duh, veličaju autoritete. Škole su tu da očuvaju socijalni mir, širenje znanja je sekundarna komponenta. Tek mali broj pedagoga se bori da se redoslijed ovih prioriteta promjeni. Naša iskustva iz djetinjstva i odrastanja neizbježno oblikuju naše  umove, a škola je djeci prva impresija organizovanog društva. U njoj steknu suptilno ispiranje mozga, tako pritajeno,  koje uči da misle da su ljudi koji kritički razmišljaju o ovom sistemu – čudni, odmetnici, lijeni ili i opasni. Sadašnje školstvo nije u korist djece i porodice, nego služi komandi ekonomije i pojačanom raslojavanju društvenih redova. Nije teško uočiti dinamike koje čine sistem obaveznog školstva otrovnim za zdrav ljudski razvoj: rad u učionici ne postiže zadovoljenje stvarnih potreba koje omladina ima, niti odgovara na pitanja koja stvarna iskustva izazivaju kod omladine, niti pomaže u rješavanju problema s kojima se suočavaju u stvarnom životu.  Škole obučavaju pojedince da reaguju kao masa. Dječaci i djevojce su dresirani da budu dosadni, uplašeni, zavidni, emocionalno zavisni, nepotpuni, jer uspješna ekonomija masovne produkcije zahtijeva takvu klijentelu. Trenutni sistem treba povodljivu, poslušnu masu izjednačenih, bezdušnih, nervoznih, usamljenih, sebičnih i bezbožnih ljudi.

„Obrazovanje“ kao vrsta aparature za programiranje od ključne je važnosti za „Sistem“ jer je osmišljeno tako da usađuje percepcije stvarnosti još u najranijem dobu kako bi, kad odrastu, ljudi upravljali sistemom u skladu s velikim planom ili pak ostatak svog života živeli kao poslušni maleni robovi koji sve to vreme veruju da su slobodni.

Mozak ima dve polovine, a spaja ih most koji se zove corpus callosum. Te polovine imaju vrlo različite funkcije i karakteristike, što znači da bismo trebali koristiti obe polovine kako bi ga efikasno koristili. To, međutim, nije ono što Sistem kontrole želi, tako da se kod većine ljudi to i ne ostvaruje.Desna polovina mozga je svrhom neopterećena, spontana je, kreativna, inspirativna i nepredvidivi nekonformista. Psiholozi je nazivaju „subjektivnom“, nečim što „dolazi iz ili se zbiva u mislima pojedinca, a ne u spoljnom svijetu“ i što „izražava ili ističe individualnost umjetnika ili autora“. Lijeva polovina mozga je logička; racionalna; ona je „sekvencijalna“ po tome što uzima događaje koji se zbivaju u vječnome SADA i slaže ih u niz koji percipiramo kao vreme. Leva polovina mozga je uz to i „objektivna“ – „bazira se na posmatranim pojavama i predstavlja se činjenično: tzv. objektivna procjena“. Tu je i proces nagrađivanja i kažnjavanja onih koji prihvataju i onih koji odbijaju prihvatiti takvo programiranje – „obrazovanje“ puni lijevu stranu mozga sistemskom verzijom stvarnosti tako što prenosi „logične“ i „racionalne“ informacije koje se temelje na „posmatranim dokazima“. Učenicima se onda govori da zadrže te informacije i dobro ih ponove da bi potom imali ispit, na kojem moraju ponoviti sistemu ono što im je taj sistem rekao da vjeruju. Ako to uspješno učine oni prolaze ispite i „napreduju“, možda odu i na fakultet te dobiju i diplomu koja pokazuje stepen njihove isprogramiranosti. Istraživanje koje je proveo Kung Hi Kim, profesor vaspitanja i obrazovanja na Koledžu Vilijem i Meri (Virdžinija) bilo je usmjereno na proučavanje kreativnosti djece u dobu između dječjeg vrtića i dvanaestog razreda, koristeći se pritom mjernim instrumentom koji je poznat kao Toranceovi testovi kreativnog mišljenja. Otkrio je „drastičan“ pad kreativnosti što su učenici duže bili uključeni u školski sistem. „Deca su manje izražavala emocije, imala manje energije, postala su manje pričljiva, manje sklona verbalnoj ekspresiji, slabijeg humora i mašte, manje nekonvencionalna, manje živahna i strastvena, oslabljene sposobnosti percepcije, smanjenih sposobnosti povezivanja naizgled nebitnih stvari, manje sposobnosti sintetiziranja, i manje sklona posmatranju stvari iz drugačijeg ugla.“ Sve su ovo osobine desne polovine mozga koje obrazovanje (programiranje) potire kako bi omogućilo lijevoj da zavlada našom percepcijom. Mladi ljudi širom svijeta izloženi su stresu i tjeskobi u očekivanju rezultata ispita, nadajući se da su uspešno izložili sistemu ono što im je on rekao da misle. „Domaći zadatak” još je jedno opterećenje, kao da šest ili sedam sati dnevno pet dana u nedelji i 15 godina nije dovoljno – mora se raditi još i kod kuće. Uspješno položeni ispiti i dobijene diplome omogućuju vam da birate specijalizaciju u nauci, akademskom svijetu, čak i u politici i medijima. Budući doktori, akademici potom polažu dodatne ispite i govore ono što im je rečeno da misle i vjeruju, a onda postaju „naučnici“, profesori nečega. Takva „racionalna logika“ koja se temelji na „posmatranim dokazima“ je iluzija. Sistem postavlja i stražare na ulaz u levu polovinu mozga koji se zovu naučnici, nastavnici, akademici i mediji kako bi odbranio levu stranu od uticaja desne. To su obični ponavljači – oni ponavljaju ono što im je sistem rekao da uzimaju za stvarno. Ne postoji originalna misao ili uvid, samo ponavljanje programa. Definicija reči „akademski“ je: „onaj koji se slaže sa skupom pravila i običaja; konvencionalan“. Tehnologija se može promijeniti i stvoriti privid „napretka“, ali ne i osnovna premisa. Odbijete li ponavljati i prikloniti se ovim institucionalizovanim pritiscima, nećete proći ispite („propalitet“ ste i smetnja u razredu) jer se usuđujete dovoditi u pitanje ono što vam se govori. Ismejavaju vas programirani nastavnici i ostali učenici. Ako ste u javnosti, ismejavaju vas programirani mediji. Lijevoj polovini mozga nedostaje ono što desna ima u izobilju – kreativna imaginacija – a sistem se boji da ćemo je iskoristiti za stvaranje sasvim drugačije stvarnosti od one koju on nastoji nametnuti. Ideja „obrazovanja“ je zatočiti desnu polovinu mozga i osigurati dominaciju lijeve (“znaj gde ti je mesto”) polovine. Lijeva polovina mozga nikada neće sama razumeti stvarnost, ali desna to može jer povezuje tačkice i vidi jedinstvo umesto fragmenata. Čitava svrha obrazovanja –jeste zatvoriti vrata leve polovine mozga i baciti ključ. A što veći broj dece i mladih, ali i odraslih, koji se uključuju u aktivnosti koje stimulišu desnu polovinu mozga, tim bolje kao protivlek za to. Pogledajte i kako su umetnost i muzika obimom i finansijski redukovani unutar „obrazovnog“ sistema i kako se deca uvode u „učenje“ levom stranom mozga u sve mlađem uzrastu. Umetnost i muzika poseduju potencijal da stimulišu desnu stranu mozga, a dopuštanjem djeci da se igraju neopterećeni „činjenicama“ i strukturom omogućuje se sloboda mašte. Sistem to želi da zaustaviti i da stimuliše lijevu stranu mozga kako bi postala svemoćna sila i posrednik stvarnosti do kraja života. Leva polovina mozga povezuje nas s onim što percipiramo kao spoljni svet i to je u određenoj meri u redu; međutim, čim preuzme ulogu diktatora percepcije u tom „spoljnom svetu“, tada nastaje problem. Mi već predugo dopuštamo da nam decu svaki dan preuzimaju državni manipulatori uma. Djeca se ne bi trebala približavati akademskom polju do barem 7 ili 8 godina starosti, a i tada bi to trebala biti sasvim drugačija vrsta akademckog učenja (toliko neprepoznatljiva naspram njene današnje verzije da je ne biste ni mogli nazvati akademijom). Do tada bi im trebalo dopustiti da se igraju, improvizuju i slobodno razmišljaju, sve dok im se ne razbukta kreativna imaginacija. Tada će leva polovina mozga preuzeti ulogu koja joj i pripada – sluge, a ne gospodara. Sadašnji kurikulum obavezuje da barem 70 posto knjiga ne budu fikcija i na taj način uklanja kreativne knjige koje bi najviše podstakle maštu u desnoj polovini mozga. Njih zamene tehničke knjige koje su „prikladnije za pripremu učenika za posao“ – da obrazovni sistem pripremi mlade za radno mesto ili o promeni obrazovnog sistema tako da uči veštinama „koje poslodavci traže“. To, ustvari, znači da se pripremaju da postanu zubac u mašini koji ne poseduje sposobnost slobodnog mišljenja, prepuštanja urođenoj kreativnosti. Ako u skoroj budućnosti ne želimo proizvesti čitavu generaciju robota onda se moramo prihvatiti rešavanja ovog problema.

Nastavnici uopšteno ne znaju da to čine jer su već prošli kroz istu programirajuću mašinu. Još uvek ima i inteligentnih i pravih nastavnika koje sistem još nije izdresirao i za njih je svaki dan zasigurno pun frustracije i neverice. Ali oni koji nameću ovaj sistem tačno znaju o kakvoj je igri reč. Stvaranje ovakvog sistema je lako kada mu se ne suprotstavlja ciljano stanovništvo. Sve što morate učiniti je – zaposliti psihopate, „kontrol-frikove“ da vam vode škole i institucije. Sistem onoga što nazivamo obrazovanjem od početka je ustrojen tako da programira percepciju stvarnosti kod učenika za cijeli život. Činjenica da ne funkcioniše baš uvek svedoči o moći svijesti nad programiranjem. Pogledajte video koji nosi naslov Najbolja studentkinja generacije digla glas protiv školovanja (Valedictorian Speaks Out Against Schooling), u kome djevojka koja je bila najuspešnija studentkinja svoje generacije na najveličanstveniji mogući način satire sistem. Međutim, velika većina nije poput nje, i kod njih programiranje, poznato kao obrazovanje, savršeno uspijeva. Sasvim je jednostavno kad jednom stvorite hijerarhiju i institucije koje je sprovode, a tako manje-više sve počinje. Budući nastavnici i univerzitetski akademici prvo prolaze kroz sistem kao djeca i mladi ljudi i pripremaju se da svet posmatraju na željeni način. Potom ako ima ambicije za ostvarivanjem karijere u „obrazovanju“ odlaze dalje na ustanove za obuku nastavnika kako bi se dodatno programirali i kako bi naučili programirati sledeće naraštaje putem ispita koji potvrđuju da su i oni dovoljno programirani da programiraju druge u „obrazovnom“ perpetuumu mobile. Zatim odlaze u škole, na fakultete i uče svoje učenike i studente unutar „kurikuluma“, koji određuju vladine agencije kako bi se svi programirali na identičan način Neki od ljudi s najvećim stepenom isprogramiranosti percepcije su nagrađivani studenti i njihovi profesori akademici. Oni diskredituju sve što se ne slaže s njihovim softverom. Ideja nije da se preispituje i vidi može li nešto izdržati ispitivanje. Ovo dolazi od njihove vlastite očajničke potrebe za stalnim potvrđivanjem njihovog sistema verovanja jer je u njega uloženo previše da bi se dopustilo da ga nešto odjednom sruši. Riječ je o psihološkom fašizmu. proračunati plan preobraćaja obrazovnog sistema u sredstvo programiranja percepcije masa kako bi se proizvele neuke i pokorne odrasle osobe koje će služiti vladi i korporacijama poput robota koji ništa ne pitaju i koji podržavaju program centralizovane kontrole čovječanstva putem globalne vlade.

Sistem je zamišljen tako da usađuje sledeća životna gledišta:
• Istina dolazi od autoriteta.
• Inteligencija je sposobnost pamćenja i ponavljanja.
• Tačno pamćenje i ponavljanje se nagrađuju.
• Povinuj se intelektualno i socijalno
• Nepokoravanje se kažnjava.

Za djecu koja se lako ne konformiraju programiranju govori se da imaju „poteškoća u učenju“, „probleme u ponašanju“ ili „poremećaj deficita pažnje“, Danas se s ovim veštačko stvorenim i izmišljenim psihološkim i bihejvioralnim „problemima“ nose tako što im daju Ritalin i druge lekove koji razaraju psihu. Propisivanje terapije Ritalinom u Britaniji je u deset godina poraslo četvorostruko a samo u SAD je četiri miliona djece na Ritalinu. To se prikazuje kao njihov nedostatak konformizma („podrške konsenzusu“) koji sprečava napredak grupe. Naglasak je na „strategijama grupnog učenja“ i sva deca u grupi moraju postići određene ciljeve da grupa može krenuti dalje. Jedan termin za sve ovo je “obrazovanje temeljeno na rezultatima”, što znači da se osigurava jedan ishod za sve – programirani um. Ovakva orijentisanost na grupu čini obrazovanje temeljom sistema za promenu ponašanja grupe, a ne za obrazovanje pojedinca. „Obrazovanjem“ se sistemski manipuliše kako bi se mladi ljudi naveli da prihvate upravo takvo društvo. Mediji plasiraju svakodnevno „eksperta“ da nam govore u što da verujemo i šta da mislimo. Ljudi plaćaju za svoje porobljavanje i porobljavanje svoje dece tako što ogromne iznose od svojih prihoda daju vladi, koja ih onda troši na zapošljavanje društvenih inženjera kojima je zadatak kontrolisati obrazovanje. Korporacije su preuzele kontrolu nad obrazovanjem kao i nad vladama i njihovim agencijama. Besramnici poput Monsanta finansiraju univerzitete i guraju svoje predstavnike u odbore za „obrazovanje“ kako bi njihova verzija priče o po ljude smrtonosnoj hrani dobila odobrenje akademske zajednice. Očigledan primer je video koji nosi naslov “Oblikovanje mladih mozgova: američke škole propovedaju o dobrim stranama rata protiv Irana” (“Moulding Young Minds: American Schools Preaching the Virtues of a War On Iran”). U tobožnjoj „raspravi“ s učenicima o američkoj i izraelskoj vojnoj intervenciji u Iranu, kad je jedna bistra učenica izrekla svoje mišljenje, čuje se glas iz kancelarije direktora koji je pratio čas, koji je preko razglasa poziva na razgovor. Baš kao iz Orvelove 1984.

.

Ali svi vi koji i dalje moraju sjediti u klupama i povinovati se autoritarnoj ideologiji naših instruktora, i u ovom trenutnom obrazovnom sistemu nemojte klonuti duhom.  Još imate mogućnost da se suprostavite, pitate pitanja, budete kritični i stvorite svoju sopstvenu perspektivu. Zahtijevajte okruženje koje će vam obezbijediti intelektualne mogućnosti koje dozvoljavaju da vam se proširi svijest umjesto da vas samo usmjeravaju. Zahtijevajte školski program na čijim časovima ćete biti zainteresovani.  Zahtijevajte da izgovor “Morate da naučite ovo za taj test” više nije dovoljan. Ali čak i kad je taj dio života završen za nas, možemo osigurati da potencijal nijednog djeteta u budućnosti više ne bude potiskivan od strane sila koje želje iskorištavanje i kontrolu. Mi smo ljudska bića.  Mi smo mislioci, sanjari, istraživači, umjetnici, pisci, inžinjeri.  Mi smo sve što želimo biti – ali samo ako imamo obrazovni sistem koji nam pruža podršku umesto zadršku.  Drvo može rasti ali samo ako mu korijenje ima zdravu podlogu. Ovaj razvoj je u velikoj meri ugrožen nepotrebnim opterećenjem nastavnih programa. Preterano obiman program nužno vodi do površnosti. Predavanja moraju biti takva da mladi dožive to što im se prenosi kao dar a ne kao tešku obavezu.Obrazovanje je odlično oruđe ako se koristi pravilno, ako se više fokusira na pravo učenje umjesto na dobijanje ocjena. Suštinski deo uspješnog obrazovanja leži u razvijanju kod mlade osobe sposobnosti za kritičkim rasudjivanjem. Mi smo nova budućnost i nećemo dozvoliti tradicionalnim sistemima vrijednosti da nas sputavaju. Kad budemo pravilno edukovani, imaćemo moć da uradimo bilo šta, i koristićemo tu moć samo za dobrobit jer ćemo biti ispravno kultivisani i mudri.  Nećemo prihvatati ništazdravo za gotovo, postavljaćemo pitanja i zahtijevati istinu.  Radićemo zajedno da podržimo taj pedagoški pokret za promjene, koji će imati za cilj ispravno obrazovanje, sa ciljem da omladinci postanu zdravi, ispunjeni individualci slobodni od konflikta i ispranosti mozga, koji će odrastati u obrazovnom sistemu zasnovanom ne na profitu i određenoj ideologiji, nego na želji njihovih edukatora da daju, podržavaju i ohrabruju slobodnu inteligenciju, zato što će ti edukatori kultivisati slobodnu inteligenciju unutar njih samih. Ako to ne uradimo – oni koji se slučajno prosvijetle u ovom trenutnom sistemu će se ipak osjećati paralizovanim.  Moraće se stalno podsjećati koliko je lud ovaj bolesno normalni svijet. Nastaviće da žive u svijetu koji je vođen strahom, svijetu koji ugušuje jedinstvenost koja leži u svakom od nas, u svijetu u kom se možemo pokoriti neljudskoj ludosti korporatizma i materijalizma, ili možemo insistirati na promjeni.

Diplomci nisu obogaćeni i osnaženi obrazovnim sistemom koji ih podešava za poslove koji bi mogli biti automatizovani, za rad koji ne bi trebao ni biti urađen, za porobljavanje bez obzira na njihov potencijal i razumno postignuće. Nema izbora u životu gdje je novac osnovna motivaciona snaga. Osnovna motivaciona snaga bi trebala biti strast, ali ona se izgubi čim kročimo u sistem koji nas obučava, kontroliše i usmjerava, umjesto da nas inspiriše. U današnjem svijetu, bilo koje dijete koje raste s kriminalom na ulici ili u tržnim centrima, ili deca koja koriste drogu, su jedan gubitak više u životu za koje društvo na kraju plaća. U novom društvu, biće mjesta gdje djeca mogu da idu, da uče i da eksperimentišu. Što su nam djeca intelegentnija to će nam svima život biti lakši. Mislimo da će naši prijedlozi proizvesti novi sistem podstreka. Ljudskim bićima je potreban izazov da bi se intelektualno razvijali, i takva vrsta obrazovanja bi bila potpuno suprotna od rezultata najveće sramote u trenutnom sistemu, a to je uništavanje toliko ljudskog života na beskorisne i dosadne poslove – mlade djevojke koje u prodavnicama iza kase čekaju na mušterije, muškarci i žene koji rade u fabrikama koristeći samo mali dio svog mentalnog kapaciteta. U školama budućnosti ljudi će da uče kako da se odnose sa drugima na intelegentan način, da sarađuju i dijele ideje koje će svijet napraviti mnogo boljim mjestom za život, a ne kako da se bave ratovima i troškovima vojske. Novi sistem obrazovanja će pružiti svakom ljudskom biću sredstva koja će im i intelektualno i emocionalno dozvoliti da rešavaju sve probleme. Moći će da prave visoko-tehnološke sisteme i bilo kakve druge stvari koje su potrebne za preživljavanje. Biće široko obučeni za rješavanje nepredvidljivih problema, i tehnički i emocionalno. Ljudi neće čekati u fabrici dok nova tehnologija proizvodi već će se neprestano obučavati da riješavaju “šta ako” situacije.  Danas, ljudski mozgovi ili ogromna većina su se toliko spljoštili da nemaju nikakvih drugih opcija u svojim životima osim televizije ili posla i u mnogim slučajevima to je posao koji im se ne sviđa. Djeca imaju nezasitljivu radoznalost o svemu i ako ih odgojimo na pravilan način oni će imati mnogo širi spektar interesa i sposobnosti. Ova današnja kultura zaista dobro odrađuje svoj posao s time što ograničava ljudske interese, mogućnosti i sposobnosti i programira ljude da budu ograničeni i lijeni. Ljudi su se takvi rodili isto koliko su se rodili sa fanatizmom, mržnjom, predrasudom i određenim vrijednostima. Svjesni smo toga da je okolina ono što oblikuje ljude i ako se ljudska kultura ne promjeni onda neće biti ni pozitivne promjene u ljudskom ponašanju. Ljudi će u novom društvu dobiti priliku da se uključe u svakakvu vrstu istraživanja i usavršavanja, kreativne umjetnosti i znanja, putovanja i istraživanja i učestvovanja u svim ostalim neograničenim vidicima koje budućnost bude nudila. Krajnja realizacija ljudskog potencijala  će biti isključivo za poboljšanje ljudskog života, da bi mogla da stvori najrevolucionarniji sistem koji je ikada nastao.  Većina obrazovanja u budućnosti će biti obrazovanje široko obrazovanih stručnjaka u sistemu u kojem će ljudi biti izloženi mnogim faktorima koji obuhvataju mrežu života i njihove međusobne odnose. Zajedno će raditi na očuvanju okoline i pružaće maksimalnu učtivost jednim drugima bez obzira na rasu, boju ili vjeru. Zalagaće se za individualnost i kreativnost. Cilj budućnosti je da iskoristimo ovo blago umesto da ga uništavamo.

NOVO OBRAZOVANJE 2.0: Ne može se naći univerzalni lijek za ozdravljenje škole, ali postoje neki potrebni uslovi koji se moraju zadovoljiti. Prvo, predavači i sami moraju odrasti i stasati u takvoj jednoj zdravoj sredini, ili bar u njoj provesti dovoljno dugo vremena. Drugo, predavači moraju imati veliku slobodu u izboru materijala, oblasti, tema predavanja i predavačkih metoda. Djeca bi trebala biti vođena putem samospoznajućeg otkrivanja, dozvolivši im da slobodno istražuju svoja interesovanja sa obiljem dostupnih im informacija. Ne ocjenjivana niti upoređivana, ili natjerana na takmičenje ili ponižavanje zbog nemogućnosti da uče brzo kao drugi. Škola NE treba da za primarni cilj ima da direktno prenosi ona specijalizovana znanja i vještine koje će se kasnije u životu direktno koristiti. Na prvom mestu uvijek treba da stoji razvoj opšte sposobnosti za nezavisno mišljenje i rasudjivanje, a ne gomilanje usko stručnih znanja. Ako čovjek ovlada osnovama svoje oblasti, i ako je naučio da samostalno misli i radi, onda će zasigurno naći svoj put. Svakako će time biti spremniji da se uhvati u koštac sa višestrukim promjenama koje prate sva aktivna polja istraživanja. Nije dovoljno da predajemo specijalizovna znanja – tako pravimo (ponekad korisne) mašine ali ne i harmonično razvijene ličnosti. U svijetu u kome živimo, škola mora biti tek jedan vid obrazovanja u sve široj lepezi novih mogućnosti. Obrazovni sistem mora naići načine da iskoristi rastući broj profesionalaca koji, mada nisu direktno uključeni u sistem školovanja, često mogu biti kompetentniji od nastavnika u prenošenju odredjenih znanja. Veliki broj ovih ljudi su ujedno i roditelji, te ih ne bi bilo teško motivisati da uzmu aktivnije učešće u obrazovanju svoje djece. Živimo u vrijeme računarske i komunikacione revolucije. Mnogi softverski paketi koji se već nalaze na tržištu su kvalitetniji od prosječnog nastavnika. Multimedijalne prezentacije na Internetu i CD-romovima omogućavaju djaku direktan pristup najboljim predavačima i istraživačima. Fleksibilnost novih medija obezbeđuje da svaka osoba bira svoj put u osvajanju novih teritorija znanja. Izuzetno jeftina i brza komunikacija omogućava stvaranje ad hoc grupa đaka i predavača razbacanih širom zemljine kugle. Neophodno je da djak, odnosno student, pojmi suštinske vrednosti i da se sa njima saživi. On mora u sebi razviti jasan smisao za to šta je lijepo a šta moralno ispravno. Ove dragocjene stvari se mladjim generacijama treba da prenose kroz lični kontakt sa predavačima, a manje kroz udžbenike. Taj lični kontakt čuva kulturu i ujedno predstavlja jedan od njenih osnovnih sastojaka. Preterani naglasak na takmičarskom duhu u školi, kao i prerana specijalizacija ubijaju sam duh na kome počiva cio kulturni život. Bitno je razvijati prirodnu usredsredjenost mladih ka igri kao i želju za ličnim priznanjem, i lagano ih usmjeravati ka istinski važnim oblastima i otvorenim problemima.

UKIDANJE KLASIČNOG OCJENJIVANJA: Najvažniji – i možda najradikalniji prijedlog za reformu, jeste razlog zbog čega se učenici plaše škole – zbog pitanja na času za ocjenu. Škola gdje bi bilo najmanje straha, bila bi škola u kojoj se najmanje pita na času za ocjenu; a da idemo logično dalje: ‘najbolja škola bila bi škola gdje se nikad ne pita za ocjenu na času.’ U svojim najranijim oblicima, obrazovanje je bila sokratska praksa samo-obučavanja, izolovani čin obnavljanja religijske tradicije, ili najčešće neformalni transfer znanja ili vještine kod  kuće, sa roditeljima koji podučavaju djecu kako sijati, žnjeti, gajiti stoku ili obučiti se za neki zanat prenošen s generacije na generaciju vijekovima unazad. Sve je to počelo da se mijenja 1792 kada je William Farish, tutor i kasnije profesor hemije na Univerzitetu Cambridge, postao rani zagovornik za  evaluaciju studentskih performansi  kroz ocjenjivanje rezultata testova. Čitav vijek kasnije, ova logika transformisana u ocjenjivačku skalu  je prvo počela da se primjenjuje u Mount Holyoke College od 1897. Od 1930tih, ova skala A-F, 1-5 ili 6-10, je prihvaćena od široke grupe škola i univerziteta, uz ujedno brzo širenje obaveznog obrazovanja koje je postalo zakonski standard širom svijeta.  Ocjene su bile osnova ove ekspanzije, obezbjedjujući podatke za sistem o budućnosti djece. Ako želite uspjeti u životu – ostanite u školi i dobijajte dobre ocjene. Ocjenjivanje učenika je postalo sinonim sa samim obrazovanjem. Ipak, postoje mnogi razlozi za tvrdnje da je struktura učeničkog ocjenjivanja najveći krivac dugotrajnog, postojanog opadanja kvaliteta obrazovanja. Postaje izrazito jasno da je rigidna i prosudjivačka osnova modernog obrazovanja korijen uzroka mnogih naših najgorih kvaliteta i osobina, otežavajući većini da uči zbog svog negativnog potkrepljenja, ohrabrujući one kojima nastava bolje ide da s vremenom favorizuju nagradu dobijanja najbolje ocjene umjesto otkrivanja novih načina razmišljanja, i pojačavajući duboke klasne i razredne podjele koje postaju sve gore kako sadašnji ekonomski model izumire. Studija iz 2002-e  na Univerzitetu Michigan je obznanila da 80 posto studenata bazira svoju vrijednost na akademskim performansama i ocjenama. Studija iz 2006-e sa univerziteta King’s College je pokazala da će adolescenti sa niskim samopouzdanjem vjerovatnije biti lošeg zdravlja, biti umiješani u kriminalne aktivnosti i ponašanje, i zaradjivati manje od svojih vršnjaka.  Strah od negativnih ishoda je više puta dokazan kao jedan od glavnih prepreka za učenje. Istrazivanje studenata na University of Cape Town je pokazalo da su stres i strah od padanja na ispitu vodili do “klasičnih simptoma odugovlačenja i izbjegavanja”, zbunjenosti i niskog samopouzdanja.  “Ovi odgovori su prethodili brojnim drugima studijama koje pokazuju da učenička motivacija i želja da prihvate izazovne zadatke nestaje kad su ti zadaci ocjenjivani , ali bez ocjenjivanja, studenti su nastojali da traže jos izazovnije probleme. John Taylor Gatto, nekada dobitnik nagrade “New York State Teacher of the Year”, koji se okrenuo u žestokog kritičara trenutnog obrazovnog modela,  predložio je novi obrazovni sistem izgrađen oko “nezavisnih studija, rada u zajednicama za opšte dobro, avanture kroz praksu i iskustvo, velikih doza privatnih studija, [i] hiljadu različitih šegrtovanja  i različitih praksi”. Škole izgrađene na tim vrijednostima su cvjetale na marginama dok ove koje finansira država su postale sinonim degradiranog obrazovanja. Najpoznatiji primjer su Montessori škole, gdje se ističu nedostatak razrednog ocjenjivanja, višedobni razredi i duži periodi gdje djaci mogu birati svoje projekte iz izabranih oblasti. Neke od škola su odveli strukturu bez ocjenjivanja čak i dalje, tretirajući školu kao otvoreni prostor gdje je djacima ne samo dozvoljeno samo-odlučivanje i samoupravljanje,  vec su im dati jednaka odgovornost u organizaciji i pravilima odlučivanja u samoj školi. Summerhill škole u Engleskoj su jedan od najprepoznatljivijih i najdugotrajnijih primjera takvih škola, koja je osnovana 1921. od strane obrazovnog reformatora A.S. Neill. Summerhill je izgrađen oko ideje stvaranja stabilnih, sretnih i samilosnih ljudi sposobnih za ispunjenje bilo kakve uloge u društvu – gdje je zvanje domara ništa manji uspjeh od zvanja doktora. U školi kao mjestu učenika posvećenih oblastima i predmetima koje ih zanimaju, učenici su slobodni da slijede svoje vlaštite interese, dok nastavnici posmatraju i usmjeravaju ih prema novim načinima razmišljanja o tome što te učenike privlači. Studenti koji imaju interes za kuhanje, na primjer, mogu naučiti osnove hemije na primjeru zgušnjavanja sosa. Oni koje privlači da igraju fudbal mogu naučiti da poboljšaju svoje igre s nekim osnovnim načelima Newton-fizike. Škole inspirisane modelom Summerhill su procvjetale u posljednjih nekoliko godina. The Brooklyn Free School u SAD-u je privukao pažnju putem svoje otvorene strukture i redovnih demokratskih sastanaka, gdje učenici raspravljaju kako o rješavanju problema kao što su dosada u nastavi, sve do jednostavnijih tema kao da li igranje video igara na računarima škole treba posmatrati kao školsku aktivnost učenja. Uobičajena pogrešna pretpostavka je da nema nikakve evaluacije ili ocjenjivanja učenika u sredinama poput ovih, ali u većini slučajeva ovakve škole zahtijevaju više pažnje učitelja nego u tradicionalnoj učionici. Umjesto ispitivanja u vezi razumijevanja odabrane grupe činjenica ili ideje, nastavnici trebaju stalno pratiti ponašanje djeteta, podržati niz učeničkih eksperimenata, i suptilno ohrabriti napore koji najbolje odgovaraju sposobnostima učenika. U slobodnim školama neuspjeh nije kazna za loše učenje, nego se vrši testiranje znanja da se vidi da li njihovo znanje vrijedi u praksi. U našoj nogometnoj analogiji-primjeru, uspjeh ne bi bio postizati same golove radi golova, vec postupno učenje kako i zašto krivulja lopte u nekim slučajevima  ide ravno u drugima leluja, što je proces koji će u početku zasigurno proizvesti mnogo više promašaja nego same rezultate golova, ali će u krajnjem ishodu imati zadovoljnog učenika koji će naučiti fizičke zakone uz igru koju voli. Napuštanje ocjenjivanja u razredima bi bio ogroman šok, niti bi samostalno donosio spas obrazovanja.Testovi su korisni, daju nastavnom kadru povratnu informaciju o tome koliko su učenici napredovali, i šta bi moglo biti uradjeno da se poboljša njihov napredak. Ali ne postoji takva stvar kao jedna-veličina-odgovara-svima-obrazovanje, i potencijal nijednog učenika ne može biti opisan jednocifrenim brojem. Isto važi i za nastavno osoblje. Disciplinske mjere ne bi trebalo da su povezane za kontrolu i kažnjavanje – nego za ohrabrivanje učenika da donose bolje odluke, planiraju i razmišljaju unaprijed, preuzimaju odgovornost, i prepoznaju učinak koji njihova djela imaju na ostale članove grupe.  Ako disciplinska intervencija ne ispunjava ove ciljeve, onda ne bi ni trebala biti korištena. Kritičko razmišljanje je životno pravo za sve. Ocjenjivanje snižava samopouzdanje, obeshrabruje krativnost, i pojačava učeničku podijeljenost. Više ne bi bilo bubanja lekcije da bi se recitovalo nekoliko rečenica kojima će se ubijediti profesor da je sve naučeno. Naravno, ispitivanje na času ne bi nestalo, ali cilj pitanja bi bio da učenici neprestano i dobrovoljno učestvuju i doprinesu času. Ono što bi bilo za pohvalu je dizanje ruke, ne tačan odgovor. Svaki pogrešan odgovor bi pomogao dobrom učitelju da upozna svoj razred i da shvati u kom pravcu treba da ide.  Testiranje bi bilo kroz pismene ispite na kraju svakog tromesečja i polugodišta, sa glavnim ispitima na kraju školske godine koji bi obuhvatili gradivo za čitavu godinu. Umesto fragmentalnog učenja, učenik bi asimilovao cjelinu. U toku godine učenik bi, umjesto da stalno memoriše (i zaboravlja) činjenice, redovno obnavljao gradivo i prihvatao ga kao sopstveno znanje. Na kraju polugodišta, odnosno školske godine, bi pokazao ne koliko je učio u toku godine, nego koliko je razumio i šta njemu znači – upravo šta je njegov odnos prema onome što je učio. Za one koji nikad nisu imali prilike da izraze svoje mišljenje pismeno, da stave svoje ideje na papir, ovo neće biti lako, a na početku profesori bi morali da budu vrlo strpljivi i pomognu svojim učenicima da otkriju sopstvene mogućnosti. U svakom slučaju, glavni posao i učitelja i učenika bi bio učenje a ne bubanje i testiranje. Naravno, bilo bi nekoliko pismenih radova i vježbi u toku godine i na kraju semestra, odnosno godine, učenici bi dobili dvije ocjene – prva za rad u toku godine i druga za završne ispite. Pored ocjene, svaki učitelj/profesor bi napisao nekoliko riječi o svakom učeniku, kako je napredovao u toku semestra – a ako je suprotno, izrazio bi njegovo mišljenje zašto je tako. U svakom slučaju ocjenjivanje bi trebalo do bude nešto što učitelji i učenici rade zajedno tako da učenik, ako dobije lošu ocjenu, uvijek zna zašto je dobio i šta treba da učini da bi je popravio. Iznad svega, učitelj bi trebao da više ohrabri učenika a manje da ga kritikuje. Da ga česće pohvali za ono što dobro radi a rijeđe da ga kritikuje za njegove nedostake. Mi svi volimo pohvale a ako je učenik dobije za ono što radi dobro, bilo koliko malo uradio, to je veliki stimulans i šansa da će njegovi nedostaci biti brzo smanjeni. Utisak kod većine učenika iz svih škola je da je kritika mnogo prisutnija nego pohvala. Postoji čitav novi svijet izazova i komplikacija u učionici bez pedagoškog rangiranja. Ali to bi bilo idealno za početak iznova, da se zaustavi motiviranje učenika i nastavnika uz strah od pada ispita, otkaza, ili neuspjeha. Bez te disfunkcionalne skale rangiranja bismo mogli formirati obrazovanje djeteta oko njegove spremnosti za otkrivanje, doprinos, i sudjelovanje. Skala A do F, 1 do 5 ili 6 do 10 – je samo smetnja u tom procesu i, u mnogim slučajevima apsolutno odvraća od krajnje željenog ishoda. Vrijeme je da priznamo da ovakav sistem nema mjesta u našoj obrazovnoj budućnosti.   Ove promjene vjerovatno neće znatno smanjiti radnu normu, ali će stvoriti mnogo prijatniju i slobodniju radnu okolinu. Glavni cilj treba da bude zadovoljstvo u radu i profesora i učenika, tako da su na dobitku obe strane.

NASTAVNICI: Za vas koji radite unutar ovog sistema koji želimo da unaprijedimo, naglašavamo da ne želimo da vrijeđamo – želimo da motivišemo.  Vi imate moć da promijenite nedostatke ovog sistema.  Imate kao nastavni radnik ili rukovodilac visoke kompetencije. Ne možete prihvatiti autoritet vladajućih struktura koje vam govore šta da predajete, kako da predajete, i da ćete biti kažnjeni ako se ne povinujete.  Pored svih sistematskih grešaka u osmišljavanju i vodjenju školskih programa, pored svih napora društva da finansijski omalovaži nastavničku profesiju, glavnu krivicu za loše stanje školstva ipak snose sami predavači. Zdrava škola od predavača traži da bude pravi majstor svog zanata, ne samo po kompetentnosti već i po motivisanosti, o stanju duha medju predavačima. Mogli bi podsticati najbolje kvalitete mladosti – radoznalost, avanturu, izdržljivost, mogućnosti iznenađujuceg uvida, i to jednostavno kad bi bili malo više prilagodljivi oko rokova, testova, domaćih zadataka, kad bi upoznavali djecu sa stvarno kompetentnim odraslim uzorima, i dajući svakom učeniku samostalnost koju on ili ona trebaju sa ciljem da ponekad preuzme neke rizike.  Ali to se ne radi. Trebamo nastavni kadar koji će dozvoliti učenicima da otvore svoj um i pitaju pitanja prije nego prihvate doktrine iz udžbenika – tako ćemo stvoriti prosvijetljene nove naraštaje.   Učenik i učitelj čine jednu cjelinu – a najvažniji dio te cjeline je bez sumnje učenik. Učenik, kao svaka mlada osoba, je znatiželjan i sigurno može da uči i bez učitelja – uz pomoć knjiga, kompjutera, pitanja i odgovora – a šta bi bio učitelj bez učenika? Osoba bez posla! Posao – bolje reći poziv – učitelja je da pomogne učeniku da uči. Svaki učenik je pojedinac koji na više načina utiče na svoje drugove. Mnogi problemi naštaju kad se svi učenici stavljaju u isti kalup. Prirodne razlike u sposobnostima i sklonostima nisu izvor problema, već rješenje problema. Školovanje je uspješno ako svaki pojedinac dobije mogućnosti da izabere svoj sopstveni put u izgradnji svoje ličnosti i širenju svojih vidika i znanja. Školovanje je uspješno ako pri tome učenik uvidi da pored njega postoje i druge individue i drugi putevi.  Učitelj koji ima stav: ‘Ja znam, vi ne znate – slušajte mene pa ćete znati,’ ili ‘naučite sledećih 20 strana i pitaću vas u četvrtak,’ nije učitelj nego diktator ili gonič robova, i ne treba da bude iznenađen ako su robovi nezadovoljni i pobune se. Naravno, profesor mora da ima autoritet – ali njegov autoritet treba da dolazi od njegovog znanja i umijeća – a ne od položaja!  Naravno, u mlađim razredima osnovne škole djeca jos otkrivaju šta je škola i gledaće na svog nastavnika kao vođu. Međutim, kako je svako dijete različito, a svaki razred ima svoju specifičnost, nastavnik bi trebalo da osmatra tu specifičnost, uzimajući je u obzir dok vodi časove, a ne da insistira samo na sopstvenom gledištu, očekujući da djeca prate i poštuju njegov autoritet. Postoji opasnost da mi stariji gledamo na djecu kao nedovršene odrasle osobe, koji moraju da bude dresirane i osposobljene tako da postanu kompletne i savršene odrasle osobe – kao mi. Svako mlado biće je znatiželjno i želi da uči – a posao onog na čijoj strani je znanje i iskustvo, je da razumije tu znatiželju i da je razvija. Posao profesora istorije, recimo, je da pomogne učenicima da shvate da je istorija zanimljiva priča o tome kako smo stigli tu gdje smo sada, a posao profesora geografije da otkrije svojim učenicima ovu divnu, prelijepu i raznovrsnu zemljinu kuglu na kojoj živimo. Ono što bi trebalo da učenik shvati kad završi svoje školovanje (pored toga što je osposobljen za fakultet), je kako je lijepo učiti, otkriti, saznati – tako da će željeti da uči, otkriva i saznaje sve do kraja života, jer u školi može da nauči samo mali dio od onoga što ima da se nauči. Naravno, svaki učitelj je različit – ali trebalo bi da je svaki učitelj odabrao taj poziv jer voli djecu i želi da ih obrazuje na najbolji mogući način. Ali vjerovatno i najbolji učitelj ima još da uči, a jedan od načina je da posmatra kako drugi učitelji rade. Ako bi svake nedjelje, svaki učitelj prisustvovao času drugog kolege – svake nedjelje novog kolegu – opšti kvalitet nastave bi se poboljšao skoro preko noći! Djeca bi tad vidjela svakog učitelja u najboljem svjetlu – i osjećala potrebu da svaki čas bude takav!  Učenici koji su direktno učestvovali u načinu kako se čas odvija, mnogo će više željeti da taj čas uspije.U svakom slučaju, mora da se gaji jednako, međusobno poštovanje i razumijevanje između učitelja i učenika. Ovo sigurno već postoji u mnogim razredima, ali ne zasigurno i u svakom razredu. Dakle, prvi zadatak novog ministarstva prosvjete bi bio da napravi novi nacrt radnih obaveza svih prosvjetnih radnika, ali ne da diktira striktno kako će svaki prosvjetni radnik da ispuni te obaveze. Svaki pojedinac treba na svoj način da pomogne djeci da uče, jer svaki učitelj, kao svako dijete, je različit, i mora, zajedno sa svojim učenicima, da pronađe kako da najbolje obavi svoj posao. Strah i stres postoje i među prosvjetnim radnicima – između ostalog, strah od inspekcije, strah da će ih neko iz ministarstva možda kazniti ako ne prate doslovno gradivo iz udžbenika. A da bi pitali x broj učenika y broj puta u toku jednog tromesječja sigurno prouzrokuje stres. I neophodno je da su oni koji rade sa djecom što više oslobođeni od birokratskih i administrativnih poslova.

ĐAČKI PARLAMENT U SVAKOJ ŠKOLI: Jedan način da pokažemo djeci da mi poštujemo njih isto kao što očekujemo da ona poštuju nas, je da svaka škola ima svoj đački parlament, nešto što već postoji u pojedinim školama. Kako je formiran, kako su poslanici izabrani, kako funkcioniše, učenici sami treba da odlučuju. To bi bio forum u kome predstavnik iz svakog razreda može da iznese probleme, nezadovoljstva – a i zadovoljstva. Nedjeljno ili svakih petnaest dana dva predstavnika parlamenta bi imali sastanak s direktorom škole na kome bi iznosili tekuće probleme. Dužnost direktora bi bila da razmatra probleme učenika a naravno ako je moguće riješi ih, i na sledećem sastanku izvjesti predstavnike parlamenta šta je uradio. Ako ništa drugo, svaki direktor škole bi otkrio tačno šta učenici misle o njegovoj školi i kako se osjećaju u njoj. Naravno, ovaj parlament mora da se održi u okviru školskog časa, dakle da bude integralni dio školskog života, a ne nešto što djeca moraju da obavljaju u svom slobodnom vremenu. Vjerovatno, na samom početku rada takvog parlamenta, većina ‘problema’ bi bila vezana za pojedine učitelje ili profesore.

GRADIVO I KVALITET UDŽBENIKA:  Promjene su bez sumnje potrebne – čujemo od učenika svih uzrasta da su pojedini udžbenici dosadni, puni raznih informacija koje nikada neće koristiti u životu, ali je možda njihova negativna procjena jednostavno zbog toga što profesor nije na najbolji način predstavio određenu lekciju iz udžbenika. I dok je osnovno gradivo izuzetno važno, sam kvalitet udžbenika ne bi trebalo da bude veliki problem pod uslovom da nastavnik profesor nije obavezan da ga prati doslovno. Pretpostavljam da nastavnik istorije koji predaje, recimo, balkansku istoriju iz 19-og vijeka, odlično zna taj period istorije i da ga kao istoričara, taj period interesuje. Nastavnik ne bi trebalo da doslovno prati udžbenik zato što mu je ministarstvo prosvjete naredilo da je to njegova obaveza, nego da pronađe način da prezentira tako da zainteresuje njegove učenike. Jer ako je nezainteresovan, učenik neće ništa da nauči. Da bi naučio nešto što će njemu značiti u životu, učenik mora da želi da uči. A ako čas istorije ne interesuje učenike, ako ne žele da uče – ko je kriv? Učenik? Udžbenik? Profesor? To što ministarstvo prosvjete, kao u svakoj zemlji, odlučuje o osnovnom gradivu, ne znači da treba da diktira iz kojih knjiga učitelji predaju a učenici uče. Treba ukinuti monopol koji drži zavod za udžbenike i nastavna sredstva i dozvoliti drugim izdavačkim kućama da nude alternativne knjige, a škole – čak i sami prosvjetni radnici – da biraju te udžbenike koji im najviše odgovaraju. Valjda u jednoj demokratskoj zemlji niko ne bi trebao da se plaši konkurencije! Gradivo u školama je bez sumnje mnogo šire nego u, recimo, engleskim ili američkim školama, i trebalo bi da ostane takvo, ali kad su u pitanju neki predmeti, učenici ne shvataju zašto moraju određene stvari da uče, jer smatraju da ih nikad neće koristiti u životu. U tim slučajevima, trebalo bi da se učitelj trudi da objasni učenicima zašto je korisno učiti neke stvari.

MATURA: Sigurno najveći stres u đačkom dobu dožive srednjoškolci u toku svoje dvije poslednje godine, naročito oni u ‘klasičnim’ gimnazijama. Neki učenici imaju 15 ili 16 predmeta i moraju da izbore bar prolaznu ocjenu u svim. Mnogi razumljivo žele da budu odlični u svim predmetima. Do desete godine svog školovanja, učenik treba da uči sve predmete, koje bi u novom sistemu bile mnogo više prilagođene svijetu u kome živi i u kome će živjeti. Međutim, u toku te dvije godine prije fakulteta bi bilo bolje da temeljnije studira manji broj predmeta – naročito kad bi se matura sastojala od pismenih ispita. Predlažemo nešto po modelu ‘Evropskog Bakalaureata’ koji se sastoji od šest predmeta: Matematika, jedna od prirodnih nauka (hemija, fizika ili biologija), maternji jezik, jedan strani jezik, jedna od humanističnih nauka, (istorija, geografija, filosofija, religija…) i šesti predmet je slobodnog izbora. Uspjeh u takvom ispitu širokog spektruma bi osposobio učenike za prijem na bilo kom fakultetu. Takođe, to bi značilo da će naš region biti akademski spreman za ulazak u globalnu akademsku zajednicu. Naravno, učenici mogu da nastave sa bilo kojim predmetima koji ne spadaju među obaveznih šest, ali ne za ocjenu, nego iz ljubavi – želeći, a ne morajući da iz njih nešto saznaju.  Takođe predlažemo sličnu formulu za kraj osnovne škole što bi bilo bolje nego sadašnji prijemni ispit za gimnaziju. Tako bi se uočila razlika između prirodno inteligentnih i bubalica.

UNIVERZITET: Ne možemo ovdje pisati detaljno o potrebnoj reformi fakultetskog obrazovanja, ali ako prijemni ispit po modelu ‘Evropskog Bakalaureata’ postane norma, kvalitet studenata bi se automatski poboljšao. Svi bi ispiti na svim fakultetima trebalo da budu uglavnom pismeni, a ne usmeni. Svi studenti univerziteta bi morali da vježbaju akademsko i naučno pisanje od prve godine fakulteta, a ne da se čeka čak diplomski rad ili magistratura. Posle gore pomenutnih reformi u osnovnom i gimnazijskom vaspitanju, novi student će bar znati da se izrazi u pismenoj formi! Status provincijskih univerziteta mora da bude podignut na znatno viši nivo – prestonički fakulteti su opasno prenatrpani, a posle završenog fakulteta malo ko želi da napusti glavni grad. Država nije samo glavni grad. Isto važi i za status provincijskih škola kao i za život u provinciji uopšte. Zemlja koja potcjenuje i zapostavlja svoju provinciju, svoja sela, nikad neće realizovati svoj pravi potencijal. 

Zaključak: Obrazovanje bi trebalo da bude više nego prezentacija mnogo činjenica koje studenti moraju da zapamte. Prvi aspekti inovativnog obrazovanja bi trebalo da naglašava komunikaciju i sposobnost za rješavanje i izbjegavanje konflikta. Iako će se knjige i kompjuteri koristiti u obrazovanju budućnosti, prvobitna obrada osnovnih nauka je apsolutna nužnost. Ovo bi uključilo i ekspoziciju prema naučnom metodu i kako se to primjenjuje u svakodnevnom životu. Ali što je najvažnije, nauka i tehnologija moraju biti primenjene uzimajući u obzir ljude i okolnosti, bez kojih tehnološki napredak ne bi ništaznačio. Jedna od najvažnijih stvari bi bilo obrazovanje. Što su sva djeca bolje informisana, svačiji život bi bio bogatiji. Svako dijete koje se danas drogira je jedan uništen život za koji ćemo mi na kraju da plaćamo. Iako će se knjige, video snimci, kompjuteri i virtualna stvarnost koristiti, većina edukativnog procesa bi bila bazirana na učestvovanju u kojem bi učenici i studenti imali direktne odnose sa fizičkom okolinom. Postali bi svjesni simbiotičnih međusobnih odnosa između biljki i životinja. Učili bi kroz praktične eksperimente u kojima bi se visoko koncentrisali na edukativne i komunikativne nauke, omogućavajući im da zapravo shvate značaj prirodnog i fizičkog fenomena na mnogo konkretniji način. Više od svega, učili bi kako da efektivno komuniciraju jedni sa drugima, da dijele iskustva, ispituju alternativna rješenja za probleme i da prihvataju narodne i kulturne razlike, zamjenjujući netoleranciju sa razumijevanjem. Širok pregled istorije svih civilizacija bi bio neophodan za razumijevanje drugih kultura, vrijednosti i sila koje ih oblikuju. Obrazovanje širokog spektra bi omogućilo studentima da bolje razumiju kulture koje se razlikuju od njihovih, vodeći do boljeg razumijevanja u korist svih koje se udruže u očuvanju života na planeti Zemlji. Ako svi razmišljamo na zajednički način o svijetu, bilo bi mnogo teže nagovoriti nekoga da se ponaša agresivno, uvrjedljivo i neprijateljski prema nekoj osobi ili drugim državama. Sa ovim širim obrazovanjem, djeca bi bila naučena da gledaju Zemlju kao jedno fantastično i darežljivo mjesto koju sve nacije svijeta mogu da dijele i napreduju zajedno. Druga porcija obrazovanja koja bi trebala biti istaknuta su doprinosi mnogih država njihovom umjetnošću i naukama koje se danas koriste širom svijeta. Naklonost prema korišćenju obrazovanja za uveličavanje jedne specifične države je više nastup propagande nego prezentacija pravih informacija. Za ljude nije moguće da razumiju druge kulture bez opštog znanja mnogih drugih kultura. Nijedna civilizovana kultura danas nije nastala onakva kakva jeste sama od sebe. Naprotiv, sve države su nastale kao rezultat puno kreativnih ljudi širom svijeta koji su doprinijeli umjetnošću i naukama. Ako hoćemo da djeca dostignu pozitivne konstruktivne odnose jedni sa drugima, i da postanu korisni članovi društva, jedan efektivan način na koji se ovo može postići je dizajniranje okoline koja će proizvoditi poželjno ponašanje. Naprimjer, ako djeca hoće da uče kako se montira jedan minijaturni auto, dizajn bi bio takav da četvoro djece moraju da podignu auto dok drugih dvoje rade na montiranju točkova. Ostatak auta bi bio montiran na sličan način, zahtjevajući svačiju pomoć i saradnju da bi se montaža završila. Prosvećen način obrazovanja bi pomogao studentima da cijene prednosti saradnje.  Vježba u našim školama ne bi bila obavezna, monotona ili uključivala takmičenje, već bi se ugradila direktno u atmosferu učionice. Naprimjer, radionica koju deca vole bi bila postavljena na vrhu nekog brda u sredini nekog jezera. Da bi došli do tamo, djeca bi morala da veslaju čamcem i onda da se popnu do vrha. Ovo ne pruža samo fizičku vježbu već i osjećaj postignuća koji poboljšava mentalno zdravlje i podstiče da ostvarimo svoj puni potencijal kao ljudi.

Sve ovo su samo razmišljanja, koje izlažemo kao temu za diskusiju, da obratimo pažnju na najveće nedostatke sadašnjog sistema školovanja. Bilo koje značajne reforme ne mogu da se sprovedu preko noći. Neki od prijedloga nisu jedino riješenje ali srž problema je spomenut i bitno je da su rešenja koja su ocrtana sva u okviru mogućeg, a mogu da budu primjenjena u okviru sadašnjeg prosvetnog budžeta. Međutim, bilo bi mnogo zahtjevnije biti učitelj ili profesor, ukoliko ove promjene budu prihvaćene, pa bi reforma trebala da obezbijedi znatno povećanje prihoda svih prosvjetnih radnika. Naravno, prioriteti dugoročne reforme bi bili smanjenje veličine razreda i ukidanje dvosmjenskog rada u školi tako da bi školski dan bio ležerniji, sa većim pauzama između časova i više mogućnosti za vanškolske aktivnosti (drama, hor, sviranje instrumenta, sportske aktivnosti, debate i sl.) koje bi se obavljale u toku boravka u školi. Naravno, glavna reforma školstva mora da sačeka ekonomske reforme i znatno poboljšanje ekonomske situacije u zemlji. U međuvremenu, reforma mora da se prilagodi trenutnom stanju. Kao što je rečeno na početku, ovo je vizija promjene školskog sistema u kojoj bi škole postale mjesta koja i učenici i prosvjetni radnici smatraju svojim, mjesta gdje svi vole da idu, gdje su svi srećni. Da citiramo državnika iz 18-og vijeka, Edmunda Burke-a : ‘Niko nije napravio veću grešku nego onaj koji nije radio ništa zbog toga što je mogao da uradi samo malo.’

5. POKRET R-EVOLUCIJA – MI MIJENJAMO SVIJET

“Nikada nemojte sumnjati da mala grupa promišljenih, posvećenih ljudi može promijeniti svijet.  U stvari, to je jedino što je mijenjalo svijet do sad.” Margaret Mead

Antropolog je predložio deci iz jednog afričkog plemena jednu igru. Naime, stavio je korpu punu voća kod jednog drveta i rekao je deci da ko god stigne prvi do korpe, imaće svo voće. Kada im je rekao da trče, deca su se uhvatila za ruke i otišli su zajedno do korpe. Zajedno su uživali u voću. Kada ih je antropolog pitao, zašto ste to uradili, kad je jedna osoba mogla da ima svo voće, deca su odgovorila: UBUNTU! Kako može jedan od nas da bude srećan, ako su svi ostali tužni? Za razliku od našeg (naprednog)  filozofskog nasleđa (mislim, dakle postojim), južnoafričko filozofsko nasleđe je: ja sam ljudsko biće, zato što pripadam. Zato što učestvujem. Zato što delim. Odatle, neizbežno dolazimo do smisla reči “Ubuntu”: ja postojim, zato što vi postojite.

Naš trenutni sistem ne funkcioniše. Ako ljudi nisu svjesni toga, ili znanja o tome šta je potrebno, nastavićemo da pravimo jedne te iste greške – rat, kriza, brzi rast pa brzi pad, glad, siromaštvo i puno nepotrebnih ljudskih patnji. Pravac kojim krenemo će nam biti usmjeren nizom okolnosti i događaja društvenog i ekonomskog poremećaja postojećeg društvenog uredjenja s kojim će stare vrijednosti biti sve manje i manje efektivne. Sve osim kompletnog društvenog redizajna bi bilo neprikladno i bezuspješno. Ako ne prihvatimo odgovornost za povoljniji društveni dizajn, ponavljaćemo iste cikluse mržnje, nasilja, rata, siromaštva, gladi, beskućništva, kriminala, teritorijalnih sporova, itd. Za vrijeme Velikih kriza u prošlosti stvari su izgledale beznadežne. Ovi uslovi su stvarali nove organizacije za rješavanje mnogih problema. Oni su proizveli novu društvenu svijest na masovnoj skali. Ovi uslovi se ponekad nazivaju biosocijalni pritisci ili niz događaja. Danas ljudi nisu dobro informisani tako da bi smislili relevantan i kvalitetan društveni sistem putem racionalnih metoda. R-evolucija neće biti ostvarena od strane današnjih političara koji nisu izabrani da promijene stvari već da ih očuvaju onakvim kakve jesu. R-evolucija neće biti ostvarena ni od strane današnjih “nevladinih organizacija civilnog društva” – civilno društvo je ako ne (pot)kupljeno, a ono disciplinirano: trebalo bi da je glavnina pozitivne, transformativne društvene energije u nevladinom sektoru, ali šta stvarno ZNA raditi taj sektor? Pisati projekte, izvještavati o njima, uklapati se u dane prioritete donatora, pridobijati sredstva, pokazati da je naučio biti industrija, poduzetništvo, a ne kritičar i korektor moćnih, ispravljač loših politika, čije god one bile. Samo kroz propast postojećih društvenih institucija i političke nesposobnosti će ljudi početi da traže druge moguće socijalne alternative. Ljudi su većinom motivisani samo žestokim uslovima koji prijete njihovoj bezbjednosti i postojanju. Nijedna država danas sigurno nije spremna da proba jedan novi društveni aranžman koji nikada nije bio isproban. Radi toga je potreban društveni poremećaj da bi se stimulisala potraga za alternativnom društvenom konstrukcijom. To nije pitanje da li će bogati vlasnici predati svoje industrije koliko je činjenica da ljudi neće više imati kupovnu moć da bi podržali ovaj sistem. Ovaj poremećaj je već pokrenut na globalnoj skali. Dok će ovi drastični uslovi pomoći da proizvedu motivaciju za društvenu promjenu, nijedna osoba ili organizacija dosada nije predložila promjene koje su potrebne i kako da se postignu.

Oliver Kromvel je 20.04.1653 upao u paralament sa vojskom i rastjerao poslanike čuvenim riječima: “Možda ćete misliti da ovo nije parlamentarni jezik. Priznajem da nije, niti ga od mene možete očekivati. Nije u redu da ovde sjedite. Suviše ste dugo ovde sjedili za ono malo dobra što ste učinili.” Ipak mi ne propagiramo oružanu brobu, vec nenasilnu revoluciju PUTEM pobjede na izborima sa ciljem sveobuhvatne reforme društvenog sistema. Potrebno je mobilisati ljude na akciju za opšte dobro – ne samo pomoću davanja informacija ili plašeći ih – nego sa formiranjem modernog, pozitivnog, osnažujućeg opštenarodnog pokreta koji čini da se ljudi počnu osjećati ponosno, samopouzdano, hrabro i herojski, umjesto da ostanu pasivne žrtve. Svijet se mijenja načinom kako se ljudi osjećaju, jer će kao direktni učesnici istorijski važnih dešavanja učestvovati u herojskom i hrabrom pokretu, čime će se medjusobno ispuniti masovnim osjećajima i talasima sveobuhvatne dobre volje, samopoštovanja, samopouzdanja i pozitivne energije.

Najteži dio bilo koje revolucionarne borbe je uvijek početak, jer dok god se dovoljno ljudi ne pobudi na akciju, i dok revolucionarni ideali nisu postali duboko pohranjeni u svijesti ljudi, tek onda će momentum takve borbe postati nezaustavljiv, meteorskom silom i preciznošću noseći tu ideju do njenog izvršenja. Mi smo na nivou malo prije tog momentuma, gdje su sile tame i svjetlosti čine izjednačene, ali beznadežnost se usadila u ljude jer sile tame – sile mržnje, pohlepe, odvajanja, naslovljavanja, nasilja – su mnogo aktivnije i efikasnije od sila dobra. Uprkos beznadežnosti i jadu zbog neuspjeha čovječanstva, budimo dovoljno lucidni da shvatimo da svaka akcija ima jednaku reakciju – što više su ljudi gurani na dno, ponižavani, mučeni, izgladnjivani, smrzavani i postrojavani – sve više se energije stvara za početak nove revolucije.  Ljudi koji nazivaju nezaposlene i siromašne “parazitima” ne shvataju suštinu ekonomije i parazitizma. Uspješni paraziti su oni koji mogu da navedu svog domaćina da radi za njih bez primjećivanja parazita kao tereta. Takva je vladajuća klasa u kapitalističkom korporokratskom sistemu u kakvom trenutno živi većina stanovništva naše planete. Da li je to pitanje lične perspektive i pogleda na svijet da li je neko parazit ili društveno koristan, da li je neko borac za slobodu ili terorist? Relativno govoreći, postoje neke činjenice koje su nekim ljudskim bićima ispravne ili pogrešne, ali u suštini postoje samo činjenice. Ljudsko stanje, mozak i svijest, ima pravila koja nadzilaze kulturu. Porobljavati nekog je pogrešno, čak i ako neki političari i mediji govore da je to u redu. Postoji razlika izmedju volonterskog rada i ropstva, a to je linija prihvatanja ili slaganja sa nečim. Ta ista linija razdvaja seks od silovanja i poklon od pljačke. Prekoračenje te linije je suština svakog zločina. Zavisno od ljudskog stanja, ova linija je ČINJENICA, ne perspektiva ili pogled na svijet. Ako ja stojim sa strane posmatrajući zločin i ostanem nijem, odabrao sam stranu agresora. Postoje brojni zločinci na ovom svijetu, ali vrlo često ti zločinci vode vlade i stvaraju zakone i regulative. Nije terorizam niti protivzakonito ako takve zločince gradjani pozovu da odgovaraju pravdi.  To ČINJENIČNO nije protivzakonito niti terorizam da se borimo za to. Nije pitanje ničije perspektive ko čini te zločinačke prekršaje. Pravi zločinci i pravi teroristi su oni koji prekoračuju tu tanku liniju, i oni su agresori, a ne branioci pravde. Nažalost, pošto zločinci vode ovaj sadašnji sistem, zbunili su stanovništvo oko razlike ko je zločinac a ko ne, a ljude koji uvidjaju razliku prave ludim teoretičarima zavjere. Mi najefektivnije pomažemo zlom sistemu samom poslušnošću njihovim naredbama i dekretima. Zli sistem nikad ne zaslužuje takvu poniznost i poslušnost. Slaganje sa takvim sistemom znači saučestvovanje u tom zlu. Dobri ljudi će se opirati takvom sistemu cijelim svojim bićem. Ako i vi drhtite od nemira pri svakoj nepravdi, onda smo drugovi u istoj borbi.

Kriminalci i političari su jedna posebna vrsta ljudi, bez obzira na naciju, veru, boju kože i klasne razlike, vrsta koja se  odmah prepoznaje i koja se nalazi na istim frekvencijama, razumiju se odlično i brzo se organizuju. Problem kod dobrih i čestitih ljudi je da se oni isto brzo prepoznaju, ali njihov veliki nedostatak je taj što oni nemaju elana za akcijom, što vjeruju da će to drugi neko da urade za njih, što je njih sramota da se nameću, što su previše obrazovani i načitani, fini i vaspitani, učtivi, ne žele da smetaju, ne znaju da se hvale, da lažu, povlače se u svoje misli i strahove, previše su osjetljivi, previše pate za bolom čovječanstva, pa dozvoljavaju primitivcima, neznalicama, neradnicima, barabama i psihopatama da im komanduju, da odlučuju i da preuzimaju više životnog prostora, koji im nikako ne pripada. Ne pripada im to ni po prirodnom pravu, niti po sposobnostima, ali taj agresivni ološ za to ne mari, oni nemaju stida, nastavljaju dalje, uporni su, žilavi, žele uspjeh po svaku cijenu, gaze preko mrtvih da bi se dokopali materijalnog bogatstva i moći. Tako dobijamo ono što From zove iracionalni karakter vlasti u društvu, a to znači da najgori upravljaju društvom. U poslednjih tri decenije doživjeli smo da sve gori ološ upravlja državom i da nas planski i tendenciozno, radi sopstvenih interesa unistavaju. To loše stanje traje već čitav jedan vijek, bez obzira na ideologiju i režime, taj totalitarni sistem, ta matrica poraza i pogrešnih odluka, vijek jedan uopšte ne menja i ide prema vladavini Velikog Brata, Vrlom novom svijetu koji će lobotomijom stvoriti totalitarni robotski svijet. Iskorak je moguć i treba u njega duboko vjerovati, jer život je neposredna borba i moramo se boriti za svoje principe, za svoj pogled na svijet, za svoj životni prostor, ne smjemo da dozvolimo šljamu da nam zagadi prostor i da nas uvuče u svoje ludilo, pa je zadatak svakog normalnog čovijeka, da se odupre, da ne pristaje, da se pobuni i da ne dozvoli da mu primitivci i bezobraznici unište život. Poseban zadatak ima nacionalna elita, koja mora da se žrtvuje za dobrobit zajednice i koja mora da pronađe unutrašnju snagu za tu civilizacijsku borbu.

Dobri ljudi treba da se oslobodite vječitog straha i da budu iskreni i otvoreni, da se pokrenu i udruže. Toga se šljam najviše boji. Plaše se slobodne konkurencije. U borbi sa dobrim ljudima oni sigurno gube. Zato što princip koji brane dobri ljudi je princip dobra zajednice, dok ološ brani samo svoj lični interes. U sukobu dobra svih nas u zajednici i pojedinačnih interesa uskog kruga ološa, mora da pobedi dobro zajednice jer brani veći i širi interes. To je uvijek bilo tako. Problem je samo da dobri ljudi to shvate.

Naša budućnost zavisi od odluka koje danas zajedno donosimo. Sve dok svaki pojedinac, koji smo TI i ja, ne preuzme odgovornost za kompletnu transformaciju društva, to društvo ce ostati takvo kakvo jeste.  Budućnost je naša dužnost; ako ne prihvatimo ovu dužnost, drugi sa lošim namjerama će da razmišljaju i za sebe i za nas. Postoje određene pojave u istoriji i kulturi za koje se može reći da su velike. Veličinu zadobijaju oni koji uspevaju da se bore s nečim što ne mogu da pobede, koji se u vremenu koje se nezaustavljivo mijenja i koje ne donosi ništa dobro, unaprijed i svjesno žrtvuju da bi napravili bolji i pravedniji svijet. Ova veličina je otud i tragična, ali je možda baš i zato – veličina. Svest o tome postoji u našoj tradiciji, jedan od najsvjetlijih principa jeste princip čojstva i junaštva. E sad, ovo naše vreme je toliko smutljivo, i toliko je u njemu ljudi politički površnih i infantilnih – ili pokvarenih – da treba uspostaviti nekakav širi okvir, i politički i kulturni, unutar koga bi se na pravi način vrednovale stvari i pojave.

Potrebno je stvoriti opštenarodni pokret koji će biti operativni nosilac r-evolucije. Kuća se mora praviti od temelja – ne možemo očekivati pozitivne promjene od sadašnje strukture vlasti, nego moramo nenasilnom revolucijom preuzeti vlast da bi napravili pravedne reforme i ostvarili bolje i blagodatno društvo za bolji život svih nas. Niko to neće uraditi za nas – mi se moramo aktivirati, ne da bi se stopili u taj truli sistem, nego da bismo ostvarili moć da ga iz temelja promijenimo u novi i bolji svijet.

 Ovi prijedlozi će biti predati javnosti i svim institucijama. Ako ljudi vide prijedloge kao prihvatljive i odluče da se pridruže u promovisanju i zagovaranju, pomoći će sa formiranjem jezgra organizacije za ispunjavanje ciljeva. Odluke tranizicione vlade će biti bazirane na to šta je potrebno da bi se ciljevi jednog humanog, zdravog i tehnološki održivog društva postigli. Kao svi drugi inovativni socijalni projekti, ovaj projekat počinje sa par posvećenih ljudi koji su posvetili svoje vrijeme obavještavajući druge o humanim koristima ovog novog pravca. Ljudi su pozvani da pomognu onoliko koliko su u mogućnosti da pomognu tokom inicijativnih faza. Mi predlažemo da se bolje informišete o prijedlozima ovog projekta, i pozivamo vas da nam se pridružite u radu na realizaciji nove civilizacije koja bi mogla svima da pruži bolji život. Mnogo stvari ima da se uradi i potrebna nam je pomoć puno ljudi kako bi upoznali javnost sa ovim idejama. 

U početku će ideju sveobuhvatne društvene r-evolucije svi ismijavati, onda je žestoko napadati i protiviti se, i na kraju će se pridružiti – jer će s vremenom svi ljudi shvatiti da samo totalni redizajn društvenog uredjenja može donijeti dobrobit svima. Pesimizam i skepticizam su samo kodne riječi za “NE želim opet da se razočaram”. Ako ne podignete vaše nade na viši nivo, oko toga šta stvarno želite u životu , i ako ne posvetitte sav svoj fokus i energiju i emociju u smjeru toga šta želite u životu, propustićete sve  to što želite i zaslužujete.

OSNIVAČKI PRINCIPI NARODNOG POKRETA ZA PROMJENE

• PRINCIPI POKRETA I AKTIVIZAM: Strateška Nenasilna Akcija je ključ. Budemo li samo sjedili i kritikovali – ništa se neće promijeniti nikada.  Da bismo razumjeli nenasilnu borbu moramo prije svega shvatiti prirodu političke moći. Pučevi, vojni udari, teroristički napadi, klasični ratovi ili korišćenje oružja masovnog uništenja različiti su načini za osvajanje i održavanje političke moći. Cilj strateške nenasilne borbe, koja nije samo borba za ideale i viziju, upravo je sticanje političke moći, ili uskraćivanje te moći protivniku. Bez političke moći nema ni reformi za koje se zalažete, i stoga je poznavanje njene suštine temelj vašeg uspjeha, ili propasti – da shvatite šta se nalazi u srcu političke moći: poslušnost. Shvatićete da ako narod otkaže poslušnost, vladalac ne može da vlada – moć u društvu dolazi od ljudi. Upravo ljudi koji čine jedno društvo – u kome svaki pojedinac predstavlja po jedan mali izvor moći – mogu da izmijene svoje stavove i odbiju da se pokore komandama. Pojedinac koji može da odluči da URADI, ali je isto tako i u mogućnosti da ODBIJE to da uradi. Kako se povećava broj ljudi spremnih da uskrate podršku, povećava se potencijal ispoljavanja njihove političke moći a efekat njihovog zajedničkog izbora postaje veći od prostog zbira njihovih individualnih činova (sinergija). Posle sticanja uvida u oblike, prirodu i izvore političke moći, možemo preći u sledeću fazu rada sa organizacijama i institucijama kroz koje se ta moć ispoljava, a koje zovemo “stubovima podrške”.
• FINANSIJE: Ne prihvatamo donacije od vlada, političkih organizacija niti globalističkih korporacija.  Prihvatamo darove i finansijsku i drugu vrstu podrške koju nam slobodnom voljom poklanjaju ljudi inspirisani našim radom.
• LIDERSTVO: R-EVOLUCIJA je pokret bez lidera – svaki autoritet, naročito u polju razmišljanja i razumijevanja, je najdestruktivnija, zla stvar. Vođe unistavaju sljedbenike i sljedbenici uništavaju vođe.  Ni sljedbenici ni obožavaoci nisu poželjni, nego tražimo aktivne partnere sa kojima ćemo sarađivati na bazi zajedničkh interesa za stvaranje boljeg i pravednijeg društvenog uređenja, da zajedno istražujemo i diskutujemo kao prijatelji koji, nakon raskida sa prošlošću, započinju ispočetka njihov put u bolju budućnost.  A za takav put mora se putovati neopterećen mišljenjima, predrasudama i zaključcima iz prošlosti, zaboraviti sve i započeti kao da ne znamo ništa. Sva znanja i resursi pokreta će biti dostupni svim aktivistima, kako bi svaki aktivista bio osnažen za samostalno djelovanje i kako pokret ne bi zavisio od samo jedne osobe – tzv.  “kolektivno liderstvo” sa strukturom kampanje koja će biti efektivna u donošenju odluka, veoma decentralizovana, sa razvijenih više nivoa liderstva tako da pokret ne zavisi samo od uskog, malog broja ljudi – ako desetak lidera bude uhapšeno, masina pokreta se neće zaustaviti. Izbjegavati bilo kakvu hijerarhiju, održati pokret decentalizovanim, potkopati autoritete i u režimu i u samom pokretu, jer režim će korumpirati bilo kojeg lidera – cilj je da ako 1 aktivista odustane, iskočiće novih 15 i tako izbjeći sve degenerativne procese prethodno propalih revolucionih pokreta: idejna konfuzija, ispraznost, pretencioznost, nedemokratičnost, ustoličenje netransparentne upravne elite (čije se postojanje uvijek tvrdoglavo poriče), nezainteresovanost te iste elite za mišljenja i interese bilo koga osim nje same. Ideje žive duže od svojih pokretača, dokle god i poslednji njihov zagovornik ima slobodu da se kreće i djeluje. Visokoprofilni harizmatični lideri nisu potrebni za uspjeh nenasilnog pokreta, jer grupa osnažena da donosi odluke može da vodi čak i ako je nepoznata širokom članstvu pokreta, i efikasnija je od centralizovanog pokreta jer kroz istoriju su lideri pokreta otpora često bili ubijani, hapšeni, deportovani, a u moderno vrijeme politički neutralizovani (ismijavanjem, ili lažnim optužbama ili skandalima). Decentralizovano vodjstvo će otežati vašem protivniku pokušaj gušenja vašeg pokreta, jer čak i da imate visokoprofilno vodjstvo koje će davati javne izjave, niskoprofilno vodjstvo će biti u mogućnosti da radi u rizičnim situacijama kao organizovanje i nadgledanje odredjenih nenasilnih akcija ili prikupljanja osjetljivih informacija. Ako je visokoprofilni lider uhapšen, pokret će nastaviti da izvodi akcije jer duboki niskoprofilni nivoi vodjstva neće biti narušeni jer je prethodno dovoljno ljudstva obučeno da samostalno izvodi akcije, kroz osnažujuću strategiju individulanog otpora, gdje je svaki član ujedno i lider pokreta. “Ja sam jedan od lidera Pokreta R-evolucija”.  Postoji SEDAM PRINCIPA USPJEŠNOG LIDERSTVA: 1. VODITE LIČNIM PRIMJEROM – Ako lideri pokazuju čast, vrijedan rad, hrabrost i poštovanje drugih, i želju za ličnom žrtvom, te iste osobine će biti primjetne i prihvaćene i kod članstva pokreta. Sistemska korupcija se ne može izbjeći kad su lideri korumpirani. 2. UPOZNAJTE LJUDE KOJE VODITE – Uspješan lider mora pokazati brigu i pažnju onima koje vodi. Lideri moraju stvarati klimu povjerenja i pokazati volju da saslušaju, da lično upoznaju svoje članstvo i učiniti iskreni napor da iskažu brigu za njih. 3. BITI PROFESIONALAN I ODGOVORAN – Lideri trebaju znati zašto se borba mora izvojevati, kako inspirisati javnost da se prikljuće, i kako doći do pobjede. 4. PREUZETI I PRIHVATITI ODGOVORNOST – Konfliktne sredine se karakterišu nesigurnošću, pogrešnim procjenama i greškama.  Uspješni lideri samopouzdano preuzimaju vodjstvo čak i tokom kriznih perioda. Oni takodje preuzimaju odgovornost u slučaju neuspjeha. 5. DATI DRUGIMA ZASLUGU ZA USPJEH – Dobri lideri ne koriste riječ “ja” kada spominju uspješne aktivnosti pokreta. Oni koji su uspjeli su “mi”. Dobri lideri pokazuju da su aktivisti pokreta u centru zbivanja i da je njihovo individualno učešće donijelo prevagu za uspjeh borbe. Oni priznaju i pokazuju zahvalnost za učešće i doprinos ostalih. 6. UČITI IZ (vašeg i tudjeg) ISKUSTVA – Najskuplji način učenja je iz sopstvenih grešaka. 7. DELEGIRATI AUTORITET I ODGOVORNOST – Dobar lider nikad ne pretpostavlja da je on/a najinteligentnija osoba u pokretu. Uspješni lideri znaju kako da podstaknu i maksimalno uvećaju sposobnosti aktivista u njihovoj grupi. Pravi ljudi bi trebali biti odabrani za prave pozicije, a odgovornost za povećani broj srateških aktivnosti treba prebacivati i delegirati aktivistima.  Čak i najbolji lideri kroz istoriju su imali 24-časovni limit svaki dan, i njihov trud bi propao da su pokušali da samostalno sprovedu sve aktivnosti. Prevelika centralizacija donošenja odluka je fatalna za bilo koju organizaciju. Poučeni štetnim uticajem slave na lidere, pokret treba izgraditi bez liderskog elitizma, jer cilj pokreta je da se proširi na sve segmente društva, da se pretvori u svedruštveni pokret koji će nas osloboditi smrtonosne vlasti. Pretvaranje hrabrog u potčinjenog je – gubitak i za njega i za pokret. Drugo, aktivista je onaj vojnik koji dobija nenasilni rat, to nije general i u našem pokretu neće biti generala. Na Balkanu se vjeruje da sve bitke, i nenasilne, dobijaju generali. U r-evoluciji general će biti svaki pojedinac koji je pristao da izadje iz zone komfora i aktivira se u borbi za bolji život. Imena stratega nisu bitna ali je bitno da znamo svog komšiju, klinca iz kraja, i da se zajedno pokrenemo iz letargije, da budemo volonteri otpora, dobrovoljci nepristajanja, herojski nosioci istorijske r-evolucije. Zato je izuzetno važno stalno objašnjavati kako raditi sa ljudima, kako ih pridobijati, regrutovati, upošljavati, bodriti, hrabriti i šta ne smijete nikada da im uradite. Pogledajte bilo koju utakmicu i vidjećete trenera koji psujući urla na igrača, kao da ovaj nema najbolje namjere, kao da ne želi da postigne pogodak, da odigra dobro odbranu, da pobijedi. Pogledajte koju hoćete partiju ili firmu i vidjećete lidera-gazdu kome su svi potčinjeni samo karike u lancu do ostvarivanja sopstvenih želja. Zato je taj dio «uputstva» – šta nikada ne smijete da uradite aktivisti nenasilnog pokreta, dragocjen za čitaoca ovog manifesta, jer će mu to biti podsticaj da zahtijeva drugačije trenere i lidere. Svaki čovjek u akciji-pokretu-revoluciji mora da sve zna o patnji svojih saboraca, o patnji pojedinca, da bi se stvorila zajednica «ludo hrabrih» saučesnika spremnih na samožrtvovanje. I ona nije moguća ako makar samo u jednom jedinom slučaju «pokret», «struktura», kako-god-se-to-zvalo ostavi dobrovoljca na cjedilu. U društvu u kome je bahatost zamjena za samopouzdanje, neophodno je neprekidno ponavljati ljudima da se uspjeh nalazi iza mnogo pobjeda i poraza i da je važnije sačuvati entuzijazam posle gubitka nego naduvati se njime do pucanja posle uspjeha. R-evolucije neće biti bez aktivista, bez tih pokretnih radionica za recikliranje zla i beznađa u bolji život koji se može disati osmjehnutim usnama i punim plućima.
• AKTIVIZAM – PROMOVISATI POTREBU ZA AKCIJOM: Neaktivnost hrani sumnju i strah. Aktivizam hrani samopouzdanje i hrabrost. Ako želite da prevladate strah, ne sjedite kući razmišljajući o strahu od akcije.  Izadjite i aktivirajte se.  Dabome, naš prvi glavni cilj je obrazovanje kroz medije. Ako dovoljno ljudi sazna o ovom pravcu, prihvati ove prijedloge i želi da se organizuje da bi sve to omogućili, možemo da radimo na izgradnji novog društvenog uredjenja. Pročitajte Manifest R-evolucije nekoliko puta, zatim ga podijelite sa svima putem emaila, zatim postavljajte i promovišite link O OVOJ IDEJI na vašoj fejsbuk ili drugim web stranicama.  Ukazivati sve mane trenutnog režima na svaki način i što češće moguće – sa ciljem da tako potaknete ljude na promjenu i akciju!  Koristite internet i svakodnevne situacije da podijelite znanje iz ovog manifesta sa ostalima. Komunicirajte sa onima koji pročitaju manifest i sa zainteresovanim pokrenite vaš mini-pokret na lokalnom nivou.  Sva pitanja i nedoumice podijelite sa nama na email revolucija.pokret@gmail.com  – u ovome niste sami i zajedno ćemo uspjeti. Osnova novog društva će se početi stvarati iz vaše dnevne sobe, u inicijalnom razgovoru o potrebama stvarnih društvenih promjena, ti inicijalni sastanci će na lokalnom nivou prerasti u sedmične gradske sastanke lokalnih grupa, a te lokalne grupe će se mjesečno i tromjesečno sastajati na državnom i regionalnom nivou.
• POKRET MORA BITI STVOREN I RAZVIJEN LOKALNO – jer niko neće doći sa druge planete ili druge države ili drugog grada da unaprijedi vaš život. Pokret koji je drugačiji od svih prethodnih antirežimskih inicijativa, zreliji i promišljeniji, oslobođen od elitizma, otvoren za predstavnike svih društvenih slojeva, i u stanju da izgradi široku bazu aktivista po unutrašnjosti. Možemo razgovarati sa buntovnicima u svakoj zemlji na svijetu, ali to će biti izgubljeno vrijeme, ako baš iz te zemlje (gdje promjene treba da se dese) ne iznikne dovoljno nepristajanja i nekoliko ljudi koji znaju da orkestriraju bijes (ovako više ne može), i volju (moramo da živimo drugačije živote). Organizovanje mora biti ubrzano. Za simbol Pokreta odabran je golub mira, kao znak osnovnih vrijednosti ljubavi, mira i nenasilne borbe. Proširiti pokret regionalno i lokalno, stvoriti lokalne ćelije u svakom mjestu: Pokret će se razvijati veoma brzo i njihov aktivizam i hrabrost će izazvati paniku u režimu. Režim će onda pokušati da stvori psihozu da će se sve raspasti ako oni budu smijenjeni (“bombardovaće nas, oduzeće nam zemlju, cijeli pakao će nastati…”), a prava istina je da je režim sam stvorio pakao svima nama. Umrežavanje i duplikacija je ključ – ti znaš 14 drugih koji znaju 14 drugih, koristi ovaj priručnik za obučavanje volontera. Aktivisti moraju biti obučeni kako da odgovaraju tokom ispitivanja, kako da razviju i šire poruku kroz postere i grafite, kako da prenesu i usmjere strah iz stanovništva u sam režim, i kako da identifikuju i počnu infiltrirati u same “stubove režima”. Veliki broj novoregrutovanih aktivista napušta pokret već u toku prvih mjesec dana od pristupanja, ukoliko nisu angažovani i „ispoštovani“. Ovakav gubitak u ljudskim resursima moguće je izbjeći isključivo stalnim angažovanjem i obukom pristalica. Manje ili više, svako od nas većinu svog vremena provodi u nekakvim grupama: neke su intimne kao što su naše porodice, a druge više formalne, kao što su radno mesto ili profesionalna i sportska udruženja. Kada članstvo u nekoj grupi (npr. država) nije na dobrovoljnoj osnovi, moć autoriteta, strah od kazne ili želja za uklapanjem održavaju koheziju, jedinstvo grupe. U zatvorenim društvima, kada kohezija krene da slabi, nedemokratski režimi najčešće pokušavaju da uvećaju solidarnost izmišljanjem „spoljnog ili unutrašnjeg neprijatelja“, kao što je vaš pokret, koji će od strane trenutnih vlastelina biti predstavljen kao „prijetnja opstanku“ nacionalne zajednice. U grupama koje se zasnivaju na dobrovoljnom članstvu, međutim, sasvim drukčije sile deluju na održanje jedinstva. Da bi se povećala efikasnost vašeg pokreta kao „dobrovoljne grupe“ moramo da razumijemo i naučimo da upravljamo ovim silama kohezije. Ljudi pristupaju grupama iz različitih razloga. Svako od nas želi da bude deo nečega važnog, a borba za bolju budućnost i vladavinu prava uvijek djeluju važno. Učestvovanje u aktivnostima pokreta pruža ljudima i mogućnost da izbjegnu ispraznu rutinu svakodnevice, tako da aktivizam takođe doprinosi zadovoljenju potrebe za bliskošću i kontaktom sa drugim ljudima. Na kraju, mogućnost uticaja makar i na male stvari u okviru organizacije predstavlja poseban oblik motivacije zato što doprinosi da se ljudi osjećaju kao “dio tima”.
• AKCIONI PLAN AKTIVIZAM-REGRUTOVANJE-DUPLIKACIJA: 1. AKTIVIZAM Neprekidno uključujte nove volontere u pokret tako što ćete ih angažovati u vašoj kampanji. Takođe, sve aktivnosti kampanje posebno javne akcije, koristite kao mogućnost proširenja i omasovljenja – kroz uvijek prisutni punkt za regrutaciju zainteresovanih simpatizera. Prvi krug akcije su one koje se mogu odmah preduzeti: označite vaše prostorije da budu vidljive kako bi vas ljudi mogli pronaći i pridružiti se, a možete i prisustvovati masovnim religioznim obredima i kontaktirati ljude u njihovoj blizini, ili postaviti promotivni oglas blizu popularne sportske utakmice te objasniti zainteresovanim posjetiocima o pokretu itd. Drugi krug akcije su potencijalni izvori ljudskih resursa koji mogu biti podrška pokretu, ako se uloži vrijeme i energija, npr da bi privukli ljude putem web stranice moramo izraditi web stranicu i naći web mastera za njeno održavanje itd. 2. REGRUTOVANJE: Lični interes je motiv koji će pokrenuti ljude. Kada im pokažeš na koji način ti možeš zadovoljiti njihove potrebe ili doprinijeti ostvarenju njihovih ciljeva, njihov otpor tvojim zahtjevima za pomoć će odjednom nestati. Na svakom koraku, moraš uvežbavati da o svom problemu misliš tuđim umom, da uvidiš potrebe i interese drugih i da se riješiš svojih osjećanja koja ne priznaju ovu istinu da treba uočiti razlike između ljudi i shvatiti šta je to što ih pokreće. Kada odišu pohlepom, ne apelovati na njihovo milosrđe, a kada žele da izgledaju milosrdno i plemenito, ne apelovati na njihovu pohlepu. Počnite sa nekoliko ljudi, dajte im male zadatke. Na primjer, da pridobiju nekoliko ljudi da se pojave na sledećem sastanku. To se postiže tako što kažete nešto kao što je: “Sigurno poznaješ desetak ljudi koji podržavaju našu borbu. Napiši njihova imena na papir”. Ako ponovimo isto sa nekoliko pristalica, imamo listu od stotinak ljudi kojima se treba obratiti. Ako samo 10 do 20% njih budemo ubijedili da prisustvuju sljedećem uvodnom sastanku, broj mogućih simpatizera udvostručiće se za nedelju dana! Naravno, broj aktivista se ne može svake nedelje udvostručavati, i mnogi od njih će napustiti pokret, tako da ako želimo široku potencijalnu bazu novih aktivista, moramo regrutovati stalno i sistematično. Zatim, novi članovi treba da se „unaprijede“ u aktiviste. Najefikasniji način je da prikupite sva imena na jednu, glavnu listu, koju ćete potom izdijeliti na tri cjeline članstva, i to: 1. aktivni članovi koji dolaze na sastanke („aktivisti“); 2. volonteri koji se angažuju na posebnim zadacima i ne prisustvuju sastancima („volonteri“); 3. pristalice koje omasovljuju javna događanja i protestna okupljanja („pristalice“). Na svakom od nivoa učestvovanja u pokretu, novim pristalicama treba da stoji otvorena mogućnost napredovanja, odnosno angažovanja na višem nivou i sa većom odgovornošću. Zbog toga, baza podataka mora da sadrži i sledeće informacije o volonteru: A)  Znanja i vještine: kojim svojim posebnim talentima ova osoba može da doprinese radu pokreta? B)  Interesovanja: za koje vrste aktivnosti volonter pokazuje posebno interesovanje? C) Raspoloživo vrijeme: koliko ima vremena tokom nedelje i kada? Svako ime na ovoj listi je veoma važan izvor moći za nenasilni pokret. Svaka osoba ima odredjene vještine, znanja i dalje kontakte (nečiji prijatelj ili rodjak može biti policajac, profesor, biznismen, religijski vodja, ili državni službenik itd).  Da bi se stvorio jak pokret, trebamo ne samo komunicirati sa potencijalnim aktivistima, npr državnim službenicima ili ljudima iz biznis sektora, koji možda ne mogu direktno da se uključe ali mogu odigrati indirektne uloge iza kulisa. Ove indirektne uloge mogu uključivati otvaranje novih komunikacionih kanala za pokret, informisanje pokreta o narodnom mišljenju, uticaj na njihove kolege da razmotre priključivanje pokretu, ili da sprovode male vrste akcija otpora kao npr usporavane rada. Oni  koji ne poznaju veliki broj ljudi mogu pomoći kroz jednostavne, anonimne akcije kao učestvovanje u bojkotu. Regrutovanje i širenje aktivističke baze je stalna odgovornost nenasilnog pokreta i sve aktivnosti trebaju biti propraćene komunikacijom i regrutovanjem novog članstva, nevezano da li se to radi na konferenciji za štampu ili fudbalskoj utakmici ili vjerskom okupljanju ili političkom protestu. Obično su novi potencijalni aktivisti u početku samo radoznali da saznaju više o grupi i njenoj borbi i treba im malo više ohrabrivanja prije nego se odluče da pristupe. 3. DUPLIKACIJA: Aktivisti su živi ljudi, i izuzetno dinamična kategorija, te pokret mora da ovlada poznavanjem odnosa između regrutacije, obuke i neprekidnog angažovanja novog ljudstva. Ako nisu stalno angažovani i „u toku“, novi aktivisti se osipaju – zato nove članove treba stalno obavještavati i upošljavati!  Ako želite da održite momentum i rast članstva, morate novim volonterima davati jednostavne i lagane zadatke koji će voditi malim uspjesima i pobjedama. Izdvojte 10 do 20 novih članova koji najviše obećavaju, po osnovu jasno definisanih kriterijuma (npr. pređašnje iskustvo u nenasilnoj borbi, posvećenost promjenama, obrazovanje, posebna znanja, entuzijazam…). Naučite ih različitim korisnim veštinama iz ove knjige, uključujući i uspješno predstavljanje pokreta u javnosti. Omogućavanje direktnog transfera znanja i iskustava o teoriji i tehnikama nenasilne borbe, na prvom mjestu o „stubovima podrške“ režima, o logici potkopavanja njihovog autoriteta, kao i o praktičnijim pitanjima razvoja uspješnog nenasilnog pokreta, poput metoda popravljanja slike o pokretu u javnosti, taktika regrutovanja aktivista iz raznih društvenih slojeva, uključujući i strukture režima, pravila javne komunikacije simbolima, načina organizovanja štrajkova, protestnih marševa ili bojkota kupovine, metoda savladavanja straha od represije i hapšenja, postupaka upravljanja u trenucima krize, izbjegavanja nepotrebnih rizika, itd.; preko online foruma ali i praktične obuke za lokalne aktiviste.  “Ulaganje” u nove aktiviste – obuke, treninzi i radionice, kao i njihovo snabdijevanje različitim materijalima (npr. Primjerak ove knjige) ubijediće ih da pokret računa na njih i motivisaće ih da još više svog vremena i energije ulože u realizaciju vaše misije. Dobrovoljno učešće takođe ustanovljava i granicu između pripadnika pokreta i svih ostalih, i taj osjećaj „pripadanja“ biće od velike važnosti za izgradnju solidarnosti, povjerenja i saradnje unutar pokreta, kao i za održavanje bezbednosne kulture. Sociolozi nas uče da su veće grupe bolje za ispunjavanje zadataka sa konkretnim rješenjima za koje je potreban veliki broj vještina, dok su manje grupe stabilnije, njihovi članovi bolje komuniciraju i bolje izvršavaju zadatake sa složenim rešenjima koji zahtevaju posjedovanje relativno malog broja različitih vještina. Na primjer, tim za komunikaciju koji razvija poruke naše kampanje ne treba da bude brojan, ali grupa koja će se baviti distribucijom informativnog  materijala za tu kampanju na terenu moraće da bude znatno brojnija. Ako želite da vaš pokret raste, nije dovoljno samo da rukovodstvo dodjeljuje volonterima jednostavne zadatke koji vode u male pobjede, nego mora i da pokaže vrijednim aktivistima koliko su važni – kroz „ulaganje“ u njihovo znanje i vještine. Da bi novi članovi bili stalno angažovani, da bi se njihove vještine uvećavale i da bi se širile oblasti njihovih odgovornosti, potrebno je organizovati obrazovne „radionice“ ili seminare, koji obuhvataju prenošenje znanja i vještina iz oblasti kakve su: angažovanje u direktnim nenasilnim akcijama, organizovanje događaja, strateške analize i planiranje, spoljni odnosi, odnosi sa medijima, komunikacija, itd. Radionice treba da sadrže zasebne sesije za stratege, organizatore i aktiviste, a podjela aktivista u ove grupe treba da se zasniva na njihovim odgovornostima, sposobnostima i količini vremena posvećenog radu pokreta. Najbolji način je da se napravi standardni model rasporeda, tako da u svakoj grupi novih aktivista mogu da se ustanove interesovanja, nivo posvećenosti i korisnih vještina svakog pojedinca tokom edukacije o misiji i djelatnostima pokreta. U model programa treba da budu uključene sljedeće aktivnosti: 1. Uvodni sastanak kojim su obuhvaćeni prezentacija programa i ciljeva pokreta i prvi lični kontakt sa novim volonterima. 2. Prateći sastanak na kome se novi aktivisti raspoređuju u različite grupe na osnovu interesovanja i vještina koje već posjeduju (npr. organizacija akcija, spoljnja komunikacija, rad sa novim aktivistima…). 3. Uvodna radionica za zainteresovane aktiviste gdje se predstavljaju tri odjeljka ovog priručnika. 4. Prateće radionice za zasebne grupe. Na primjer, jedna grupa koja je posebno zainteresovana za rad sa ljudstvom, obrađuje upravo ovo poglavlje knjige i izvodi dodatna vježbanja kroz koja će biti obučeni kako da prenose znanja i vještine na aktiviste u lokalnim zajednicama – da biste razvili snažan pokret morate prenositi vaše znanje, vještine i informacije vašim kolegama. Oni koji obučavaju novo članstvo, moraju znati osnove teorije obrazovanja odraslih i tehnike za prenos znanja. Primarni cilj svakog treninga je da poveća individualne i organizacione kapacitete radi uspješnog sprovodjenja kampanja i akcija. Trening treba da utiče na stavove i unapredjuje vještine. Obučavanje ljudstva da budu disciplinovani i razumiju dinamike i metode nenasilne borbe može spriječiti nasilno i štetno ponašanje. Primjer uspješnog obučavanja je američki pokret ljudskih prava pod vodjstvom Martin Luther Kinga – njihovi članovi su na svojim sastancima radili simulacije akcija da bi se pripremili za pravilno reagovanje tokom stvarnih demonstracija protiv vlasti. “Recite mi, i zaboraviću. Pokažite mi, i možda nešto zapamtim. Uključite me, i tad ću razumjeti.” Konfučije, 450 p.n.e. Ljudi pamte: 10% onoga sto pročitaju, 20% onoga sto čuju, 30% onoga što vide, 50% onoga sto čuju i vide, 70% onoga sto kažu i zapišu, 90% onoga što urade. Ljudi najbolje uče kada su aktivni učesnici u obrazovnom procesu – kada učestvuju u interaktivnim radionicama i diskusijama i vježbama i radeći nove stvari. Da bi pravilno obučavali, morate u potpunosti razumjeti šta predajete (temu), svrhu treninga, i koji nivoi razumijevanja ili vještina su potrebni.
• VIZIJA BUDUĆNOSTI – Razviti viziju budućnosti i shvatiti važnost njene jednostavne forme: Pokret treba privući najširu moguću bazu podrške. Što više vaša vizija društvene r-evolucione humanističke države postane društveno prihvaćena vizija, tim više će postati moćnija i samim tim jednog dana postati stvarnost. U suprotnom, vaša vizija će ostati lista lijepih želja male nekolicine. Većina ljudi će se boriti i žrtvovati samo za ciljeve koji su jasni i realistični dovljno da bi bili razumno ostvarivi. Javno obznanjeni ciljevi stvaraju potencijal za rašireniju podjelu rizika i smanjuju mogućnost da će pojedini dijelovi pokreta postati laka meta vašeg protivnika. Vaši ciljevi moraju privući najširu moguću bazu podrške! Da bi zadobili podršku javnosti ( i time stvorili uspješan pokret ili uspješne kampanje), ljudima mora biti omogućeno da vide mjesto za sebe unutar vaše vizije – važno je slušati različite društvene grupe i dopuštati svima njima da izraze njihove vrijednosti i vizije.  Najbolji početak je da obučite vaše r-evolucione aktiviste da slušaju ljude u njihovim zajednicama. Pokret se ne stvara govoreći ljudima šta VI mislite da je najbolje za njih – aktivisti trebaju slušati narod iz različitih društvenih grupa, analizirati šta su rekli, i tražiti sličnosti izmedju vizija pokreta i naroda. Aktivisti pokreta trebaju razumjeti uzroke neslaganja i suprotnosti izmedju različitih vizija ili želja medju stanovnštvom. Proces slušanja je veoma važan jer prije nego što ljudi prihvate i počnu dijeliti viziju vašeg pokreta, njima mora biti omogućeno da izjasne i izraze njihovu viziju. Moraju vidjeti makar dio njihove vizije u vašoj viziji. Ako ljudi uvide tu vezu, ono što slijedi je sretna zajednica izmedju ljudi i ideje, te nastaje koncept uspješnog nenasilnog pokreta. Kada se aktivisti suoče sa velikim suprotnostima tokom terenskog rada, efikasan metod je da sastave predstavnike grupa i pričaju sa njima o njihovim različitim pogledima. Tokom dijaloga, sličnosti će se vjerovatno pojaviti jer neke vrijednosti su univerzalnije od ostalih – kao osnovne ljudske potrebe osiguravanja dobrog života za sve nas.

• UDRUŽIVANJE I KAMPANJA – R-evolucija će se sprovesti preko aktivističke kampanje, iznesene od strane obespravljenih kroz opštenarodni pokret, usmjerene na pobjedu na državnim i lokalnim izborima – pobjeda se može izvojevati ili kroz masovni izlazak na izbore ili kroz bojkot i blokadu institucija.  Nikakav interes ne može da iznjedri ljude riješene da svoju sudbinu uzmu u svoje ruke, kakva god da je sila koja im stoji na putu – ako ih u nekoj sredini već nema. Bez njih ne može biti ostvaren ni jedan od glavnih preduslova za izbornu revoluciju, a pogotovu ne strategija slabljenja režima putem osvješćivanja naroda, ili posebno rizična faza kakva je ulični protest zbog pretpostavljene kradje glasova, koja se odvija već decenijama unazad. Pokret treba da ponudi jasno definisanu strategiju, čvrst organizacioni okvir i jasne ciljeve, neophodna praktična znanja i iskustvo, stručnu, psihološku, a po potrebi i neposrednu političku podršku, i treba da ujedini opoziciju, slobodne medije i nevladine organizacije prvenstveno aktiviranjem mladih i lokalnih mjesnih zajednica. Provincije i mladi će uspjeti sa takvim momentumom kakav nisu nikad mogli ni zamisliti prestonički politički diletanti tipa ogorčeno-protestujmo-preko-fejsbuka-i-konferencije-za-štampu. Pokret mora biti dijelom politički pokret, dijelom društveni klub, i mora ponuditi nadu.  Široki opštenarodni pokret obespravljenih, koji će uključiti omladinu i radničku klasu, nudi nekoliko prednosti – njihova ravna organizacija će isfrustrirati režimske pokušaje da odaberu metu za napad ili lobiranje; njihova posvećenost  da izdrže hapšenja ili čak i policijsko nasilje bi moglo posramiti dugotrajno-zavađenu opoziciju i usmjeriti ih ka ujedinjenju. Nikakva druga opoziciona snaga ne može biti tako uznemirujuća za režim ili tako kritično važna za promjenu sistema kao opštenarodni pokret. Udruživanje će biti teška odluka, jer treba prevladati svoje strahove i predrasude, ali i laka jer je takav masovni pokret jedini izlaz iz ćorsokaka i propasti koja sigurno slijedi ako ne promijenimo društveno uređenje. Dok prije nismo imali gdje otići niti znali šta uraditi, sada ćemo imati pokret kao bazu. Kada završimo sve radne zadatake, pravićemo proslave i zabave.  Stvorićemo smisleni osjećaj pripadnosti, jedni prema drugima, i prema našem zajedničkom obećanju da ćemo promijeniti svijet nabolje. Hiljade i hiljade će pratiti naš put u aktivizam, kroz pokret koji ih budi iz pasivnosti i unutrašnjeg očaja. Kroz marševe i aktivizam, fizičku hrabrost i mentalnu agilnost, organizacija će izrasti u masovni pokret koji će ostati na disciplinovanom smjeru r-evolucije koja će zaista promijeniti našu zemlju.
• NENASILNA AKCIJA/ NENASILNA BORBA JE METOD RADA – Razlika izmedju fantazije i  stvarnosti je – akcija. Kada se suočavate sa lošom situacijom, imate 2 glavne opcije: 1. Preduzeti akciju, ili 2. Ne preduzeti akciju (prihvatiti stanje kako jeste i ne učiniti nista). Ako odlučite da preduzmete akciju, morate napraviti jos jedan izbor: 1. Započeti oružanu borbu, ili 2. Započeti nenasilnu borbu. Riječ nasilje nas najprije asocira na fizičko nasilje, tučnjave, rat, eventualno psihičko maltretiranje. Nasilje za koje možemo definirati vršitelja radnje (agensa) zovemo direktno nasilje, bilo da se radi o fizičkom ili nekom drugom načinu nanošenja štete („škodljivosti“) ili o nepoštovnju sebe ili druge osobe: osim direktnog nasilja postoji i nasilje za koje ne znamo agens, pomalo ga čine svi, jer podržavamo nepravedno uredjenje ili smo dio struktura koje legalno ali ne i pravedno čine nasilje. Neki su zbog svojih pozicija u društvu odgovorniji za to nasilje i žele postojeće stanje održati pošto u njemu dobro žive. Drugi su žrtve institucija. Oni koji su na donjem dijelu ljestvice moći takodjer doprinose svojom pasivnošcu da ostanu u nepovoljnom položaju. Oružana borba izaziva proces koji se zove spirala nasilja: nasilje države izaziva nasilje pobunjenika koje pak opravdava nasilje represivnih legalnih organa vlasti, nasilje vojske i policije nad pobunjenicima. Budući da se time ne rješava problem tlačenja, pobunjenici pojačavaju svoje nasilje, a država odgovara većim represijama. Sukob tako eskalira. Zbog toga je jedan od orijentira u strategiji nenasilnog djelovanja pokrenuti akcije koje idu u suprotnom smjeru i razbijaju spiralu nasilja. Duhovnost nenasilja dolazi pri tom na svoje budući da se u sukobu fokusira na problem, ne umanjujući poštovanje prema osobi protivnika. Ključno pravilo transformacije sukoba pri tom je: „budi oštar/a prema problemu, a blag/a prema osobi“. Ovo su važniji rizični remetioci uspješne nenasilne borbe:

1. NASILJE: Treba zvanično odbaciti nasilje jer gerilske taktike koriste režimu – ne treba igrati na kartu njihove snage jer u sili su jači, imaju vojsku i policiju, bombe i oružje, pa tako jedan jedini čin nasilja, ili čak i samo prijetnja tim činom, počinjena od strane aktiviste pokreta ili učesnika neke akcije, može dati režimu javno obrazloženje koje im treba da počine čistke protiv članova pokreta, ili da diskredituje pokret kao nezakonit pokušaj revolucionarnog prevrata, što bi moglo da uništi višemjesečni rad zadobijanja povjerenja za veliku nenasilnu kampanju. Činovi nasilja će takodje rezultirati gubitkom podrške šire javnosti, kao i grupa i pojedinaca koji bi trebalo da utemelje moralni autoritet vašeg pokreta. Većina ljudi ne želi da učestvuje u nasilnom prevratu i napustiće vaš pokret ako povjeruju da se zalažete za nasilni put. Dalje, medjunarodna saradnja sa vašim pokretom će prestati ako vas počnu smatrati nasilnom terorističkom grupom. Zatim, nasilje gura sljedbenike režima jos bliže ka tom režimu, što je suprotno vašem cilju da ih pridobijete za vašu borbu. Zaključak: Nenasilna borba i nasilje ne idu zajedno – ne dozvolite nijednom članu pokreta da učestvuju u bilo kakvom činu nasilja, niti da čak razmatraju nasilje kao alternative nenasilnoj borbi. Ovo nije moralna pridika  protiv korištenja nasilja nego zdravorazumsko rasudjivanje umjereno da donese prevagu i uspjeh u vašoj borbi.

2. STRANI UTICAJ: Stranci ne bi trebalo da imaju bilo kakvu (strategijsku ili lidersku) ulogu u domaćoj nenasilnoj borbi, jer bi to moglo biti iskorišteno od strane režima da dodatno diskredituje vaš pokret kao paravan stranog faktora. Dakle, kad razradjujete organizacionu shemu strukture vašeg pokreta – ne bi trebalo da bude stranaca na toj listi.

3. AKCIJE BEZ SAGLASNOSTI SA STRATEŠKIM PLANOM: U strateškoj nenasilnoj borbi, nijedna akcija ne bi trebala biti izvedena ako nije u skladu sa ciljevima pokreta. Uvijek će biti tendencija da se djeluje kao “slobodan agent” i učini “nešto” kao čin podrške pokretu. Kada to “nešto” nije u skladu sa opštim strateškim planom, može biti štetno za pokret. Snaga pokreta mora biti skoncentrisana da bi bila efektivna, jer “ne postoji slobodna volja na bojnom polju” – svaka podorganizaciona i individualna misija moraju biti dizajnirani u skladu sa opštom misijom pokreta. Ovo ni u kom slučaju ne treba da sputava inicijativu članova pokreta. Njihove ideje, kreativnost i inicijative trebaju biti ohrabrivane ali samo u skladu sa opštom misijom pokreta, jer dobro koordinisane procedure i jasni ciljevi otežavaju režimu da sabotira vaše akcije i kampanje. 

4. POLITIKE ISKLJUČIVANJA: Kampanje ili javne izjave koje isključuju, ili mogu biti shvaćene da isključuju učešće odredjenih grupa ili pojedinaca – mogu naškoditi pokretu. Isključivost može izazvati netrepeljivost ili apatiju, na primjer favorizovanje bilo koje društvene grupe nasuprot druge kao ateista nasuprot vjernika, urbanog nasuprot ruralnog itd. Svako u stanovništvu treba znati da ima mjesta za njih u vašem pokretu – trebamo biti opštenarodni pokret, čija misija i vizija budućnosti trebaju privući najširu moguću bazu podrške.

5. PRETJERANA TAJNOST UNUTAR POKRETA: U strateškoj nenasilnoj brobi, vrlo malo informacija treba biti zaštićeno. Javne izjave o namjerama pokreta mogu biti znak snage, mogu pojačati podršku i učešće šire javnosti u nenasilnim akcijama, i mogu pokazati da se pokret ne boji. U zavisnosti od situacije, neki aspekti pokreta kao npr liste materijalnih ili ljudskih resursa mogu biti zaštićeni. Ali, prevelika tajnost može stvoriti paranoju unutar članstva kao i nepovjerenje.

6. ORGANIZACIONA STRUKTURA: Svrha organizacione strukture jeste da pomogne pokretu da primjeni svoje glavne operacione principe: jedinstvo, strateško planiranje i nenasilnu disciplinu, da bi se sprovodjenje akcija odvijalo smisleno, efektivno i organizovano. Struktura demokratskog većinskog odlučivanja može da čini da svako u vašem pokretu može da se osjeća saslušanim i uključenim ili da su odluke sagledane sa više perspektiva, ali takodje može da izazove jako sporo donošenje odluka, slabu adaptaciju na promjene i stvaranje frakcija, kao i lakše infiltiriranje i izvlačenje informacija iz pokreta. S druge strane, pojačana autokratska struktura može dati previše moći jednom lideru, što može dovesti do donošenja nepopularnih odluka koje nisu u skladu sa članstvom pokreta ili do lake eliminacije liderstva pokreta hapšenjem te male grupe lidera. Takav lider takodje može biti sklon greškama jer on ili ona nisu sagledali odluke iz dovoljno različitih perspektiva.

Primjeri uspješne strateške nenasilne borbe:

1.Gandhi: Indija koja je 1947. godine ostvarila nezavisnost od Britanske imperije, u najvećoj mjeri zahvaljujući strateškoj nenasilnoj borbi započetoj 1916.godine. Mohandas Gandi je okupio narod obnavljajući njihovo samopouzdanje i samopoštovanje. Vršio je pritisak na Britance kroz uskraćivanje saradnje, ustanovio je institucije van domašaja vlasti, i podrio britansku dominaciju kako u Indiji, tako i van nje. Neposredan povod za jednu od uspješnih akcija predstavljao je Zakon o azijskoj registraciji, koji je stupio na snagu jula 1907. i koji je nalagao jednom dijelu Azijata (tj. dijelu u koji nisu spadali hrišćani, Turci i Malajci) u Transvalskoj oblasti da poput kriminalaca deponuju svoje otiske prstiju u policiji. Ovaj zakon je po Gandhijevom mišljenju bio toliko loš i nepravedan da se više nije mogao nazvati, po Thoreauovoj formulaciji, ni “mašinom sa kvarom”, vec ozakonjenim zlom, kvarom sa mašinerijom koja mu stoji na raspolaganju. Otpor takvom zlu je svačija dužnost, koju svakom nalaže njegova savjest. Najpogodniji oblik otpora je, po Gandhiju, bila gradjanska neposlušnost, pošto je ona sredstvo koje miroljubivi ljudi, inače skloni pokornosti zakonu, moraju usvojiti ako imaju savjesti, čime će njihov revolt biti usmjeren samo protiv odredjenog zakonodavstva. Neposlušni gradjanin se u potpunosti mora složiti sa Thoreauom, koji je rekao da moramo biti prvo ljudi, pa tek onda podanici, i da savest ne dozvoljava slijepu pokornost pravu. Gandhi je svoje učenje nazvano satyagraha skovao od sanskritskih riječi satya (istina) i agraha (čvrsto se držati), kako bi označio moć koja leži u istini i ljubavi, ili u nenasilju. Satyagraha nikada ne pričinjava bol, ona je slobodna od mržnje. Ona neće odmazdu, već transformaciju konflikta u poziciju u kojoj obje strane postaju svjesne da je u obostranom interesu da se konflikt riješi. Gandhi je u toleranciji vidio krajnji cilj koji se može postići političkom nenasilnom akcijom. Pošto se protivnik ne može ubijediti argumentima (pa samim tim ni bojkotom moralno i intelektualno superiornih), on se može samo pridobiti ljubavlju i strpljenjem. Zato satyagraha znači samoovladavanje, samožrtvovanje i unutrašnju aktivnost. Satyagraha je najbolji oblik političkog djelovanja jer omogućava transformaciju ljudi i vraćanje njihovoj pravoj prirodi. A to nikako ne važi samo za one koji je sprovode, nego i za one protiv kojih je uperena. Kroz sopstvenu patnju Gandhi je vjerovao da usmjerava apel boljoj a to znači saosjećajnoj i tolerantnoj  prirodi protivnika da shvati značaj te patnje i da sama krene na put sopstvene transformacije.  Kampanja protiv Zakona o soli otpočela je 12.marta 1930. Tog dana Gandi je započeo svoj put, dug 240 milja, od Sabarmatija do Dandija, popularišući Swaraj i pozivajući ljude koje je sretao na gradjansku neposlušnost. Kako je Gandhijev pohod imao snažnu religioznu komponentu hodočašća, to je kod Indijaca naišao na ogroman odjek. Posle tri i po nedelje hodanja, Gandhi je 5. aprila stigao u Dandi, okupao se u rijeci i pokupio šaku soli i mulja u znak kršenja monopola predvidjenog Zakonom o soli. To je bio znak za sve okupljene ljude da i sami udju u vodu i simbolično počnu da proizvode so iz kipuće morske vode. Računa se da je ovom akcijom svoju djelatnost započeo indijski Pokret gradjanske neposlušnosti sa Mahatmom Gandhijem na čelu.  Gandhi je izjavio: “Priznajem i vjerujem da je hladna odvažnost moćnija od mača. Hladna hrabrost može veoma dobro da primijeni gradjansku neposlušnost. Ako neko misli da potpuna nezavisnost ne može biti postignuta miroljubivim sredstvima, to onda podrazumijeva da on nema povjerenje u hladnu odvažnost. Onog momenta kada steknemo hladnu odvažnost potpuna nezavisnost  će biti naša.” Hladna hrabrost, o kojoj je govorio Gandhi, bila je oružje najjačih zato što su samo oni mogli svjesno i samodisciplinovano da se odreknu svakog nasilja i da svoje ciljeve ostvare mirom i ljubavlju. Iz te perspektive gledano, britanske kolonijalne vlasti trebalo je da posluže kao sredstvo da Indijci izoštre svoju ‘duševnu snagu’, koja će im kasnije poslužiti za stvaranje njihove sopstvene nezavisne države. Na toj tački započinje jedan novi Gandhijev koncept, koji je u sebi već imao dosta romantičarsko-republikanskih elemenata. Sticanje swaraja sve je više počelo da nalikuje na revolucionarni preporod, u kojem će se indijski narod pripremiti da stvori svoju nezavisnu državu, lišenu svakog tudjinskog nasilja i opresije. Godine 1940. Gandhi piše: ‘Državom se može upravljati na nenasilnoj osnovi, ako je velika većina naroda nenasilna…’ Uzimajući sve to u obzir, zaista ostaje veliko pitanje nije li je Gandhi razvio prije jednu teoriju revolucije nego gradjanske neposlušnosti, pošto je njegov cilj bio rušenje britanske kolonijalne vlasti i stvaranje jedne sasvim nove, nenasilne (preporodjene) induske države. 

2. MARTIN LUTHER KING JR.: Priča o Kingu je priča o borbi za crnačko oslobodjenje, koja se zaoštrila polovinom pedesetih godina 20. vijeka. Nakon što je u Americi ukinuto ropstvo, nastalo je vrlo nedefinisano stanje u kojem su crnci (uglavnom u južnim državama) nesumnjivo predstavljali gradjane drugog reda. Razudjeni sistem rasne diskriminacije i rasizma onemogućavao je crncima da uživaju u tekovinama slobode i blagostanja, koje je Amerika proklamovala kao svima dostupne. Razlike izmedju realnosti i proklamacija dovela je do toga da crnci prestanu da se osjećaju srećni zbog toga što više ne žive u ropstvu i da počnu da streme mnogo značajnijoj jednakosti sa bijelcima. Protestne akcije (sit-in i slično) u službi cilja crnačke emancipacije u Americi započele su jos četrdesetih godina, u organizaciji Kongresa rasne jednakosti (CORE), ali su tek početkom šezdesetih godina počele da privlače pažnju cjelokupne američke nacije. Prelomni dogadjaj na ovom putu desio se 1. decembra 1955, kada je jedna crnkinja u autobusu u Montgomeriju (Alabama) odbila da ustupi mjesto jednom bijelcu (shodno segregacionim pravilima koja su tada važila u javnom saobraćaju Montgomerija). Kada je zbog toga uhapšena, crnci su prvo organizovali bojkot svih autobusa, da bi zatim pristupili i osnivanju Udruženja za unapredjenje Montgomerija, na čijem se čelu našao mladi anabaptistički sveštenik Martin Luther King Jr.  Odmah po preuzimanju funkcije vodje protesta, King postaje svjestan glavne dileme cijelog poduhvata.  Pred svoj prvi govor u toj funkciji 5. decembra 1955, on ovu dilemu formuliše na sljedeći način: ‘Kako da održim govor koji će biti dovoljno militantan da zadrži moje ljude u pozitivnoj akciji, a opet dovoljno umjeren da održi ovaj bunt u kontrolisanim i hrišćanskim granicama’. Tu dilemu on će riješiti tokom 1956, paralelno sa pronicanjem u Gandhijevo učenje. Još početkom te godine, on je imao tjelesnu gardu sa oružjem, i nije nagovještavao nikakav nenasilni protest. Tih prvih mjeseci 1956. Glenn Smiley i Bayard Rustin počinju da nagovaraju Kinga na odustanak od svakog oblika nasilja i priklanjanje nenasilju. To vrlo brzo daje rezultate: 26. marta 1956. King daje izjavu: ‘Mi smo u Montgomeriju otkrili metod koji crnci mogu upotrijebiti u svojoj borbi za političku i ekonomsku jednakost…Borimo se protiv nepravde pasivnim otporom. I uspijeva… Mali smedji čovjek u Indiji Mohandas Gandhi upotrijebio ga je da smrska britansku vojnu mašinu. Gandhi je mogao da prekine političku i ekonomsku dominaciju Britanaca i obori Britansku imperiju na koljena. Hajde sada da upotrijebimo ovaj metod u Sjedinjenim Državama”. Pošto se nije mogao obrušiti na cjelokupan američki sistem kao Gandhi na britanski, King je morao mnogo više da uvažava dostignute tekovine demokratske ustavne države. On nije morao da sruši američku vlast i uspostavi neku novu crnačku državu. Sve na šta je trebao pretendovati bilo je osiguravanje crncima onih prava koja već imaju bijelci. Zbog svega toga King je u opravdanju bojkota autobusa u Montgomeriju bio prinudjen da odustane od poziva na ‘više principe’ bilo koje vrste, i da se jednostavno obrati Vrhovnom sudu SAD sa zahtjevom za zaštitu osnovnih prava crnaca. Bojkot autobusa i masovne demonstracije bile su zato prvenstveno sredstvo dodatnog pritiska na Vrhovni sud, od koga je jedino mogla doći spasonosna intervencija. No, upravo to se pokazalo kao najbolja taktika, pošto je Kingov zahtjev Vrhovni sud usvojio 13. septembra 1956, proglašavajući protivustavnom segregaciju u autobusima cijele države Alabame. Organizacija demonstracija, protesta, marševa i drugih oblika građanske neposlušnosti biće neprestano sredstvo pritiska na sve američke nosioce vlasti da dejstvo ustavom propisanih osnovnih prava čovjeka protegnu i na crnce. U tom smislu, King je smatrao da crnci čine glavnu snagu ustavnosti i zakonitosti u SAD, i to upravo zato što preduzimaju akcije gradjanske neposlušnosti: ‘Ali mi moramo uvidjeti da crnac danas, kada demonstrira na ulici, ne upražnjava gradjansku neposlušnost zato što osporava Ustav, Vrhovni sud ili zakone Kongresa. Umjesto toga, on hoće da ih podrži. On može kršiti lokalne opštinske uredbe ili zakone država, ali to su zakoni koji su u suprotnosti sa osnovnim federalnim pravom. Svojom direktnom akcijom crnci razotkrivaju tu suprotnost. Gradjanska neposlušnost ili bi u ovoj situaciji prije trebalo da kazem negradjanska poslušnost, pošto počiva na nepravednim osnovama, jeste ono sto čine segregacionisti. Protiv ‘negradjanske poslušnosti’ segregacionista mora se djelovati demonstracijama, marševima i protestima, jer je to jedini način da se njihove pozicije razmrdaju. Mora postojati nešto više nego što je izjava široj zajednici; mora postojati sila koja narušava njeno djelovanje do jedne ključne tačke. Šta god to bilo, mora biti nenasilno, jer jedino nenasiljem gradjanska neposlušnost ima šanse na uspjeh”… Što se toga tiče, King je imao velikih problema da svoje sljedbenike privoli na metod nenasilja. Glavni protivargument argumentu nenasilja glasio je da je samoodržanje, a to znači i samoodbrana osnovno pravo čovjeka i da samim tim i crnci imaju prirodno pravo da uzvrate nasiljem na nasilje bjelaca. To je bio veoma jak kontraargument. Medjutim, King se u borbi za osporavanje argumenta samoodržanja, tj. samoodbrane, držao Gandhijevog stava da metod nenasilja budi humanost kod protivnika i da zato (u jednoj demokratskoj ustavnoj državi) nema potrebe da se poseže za mjerama kontranasilja. Neugrožavanjem i neuzvraćanjem nasilja kod protivnika je trebalo postepeno graditi odnos tolerancije i saosjećanja, zbog čega se nisu mogli postići neposredni rezultati. Borba nenasiljem mogla se voditi samo na dugi rok, strpljivim gutanjem tudjeg nasilja i otvorenim stradanjem, kako bi se nepravda učinila vidljivom. Zato je i King probleme sa svojim sljedbenicima riješio tek kada su ovi mogli da uoče prve uspjehe metoda nenasilja a to je bilo već prilikom donošenja presude Vrhovnog suda o protivustavnosti segregacije u autobusima Alabame. Uprkos svim razlikama izmedju Indije i Sjedinjenih Američkih Država, King je Gandhijev metod nenasilnog protesta smatrao kompatibilnim sa američkom tradicijom gradjanske neposlušnosti. Po njegovom mišljenju, američka nacija je nastala upravo iz gradjanske neposlušnosti, jer bostonska čajanka, kojom su započeli revolucija i otpor Britancima u 18. vijeku nije bila ništa drugo do masovna gradjanska neposlušnost.  U kasnijoj američkoj istoriji su abolicionisti, koji su se borili protiv robovlasničkog sistema, takodje praktikovali gradjansku neposlušnost. Uopšte, smatrao je King, čitava istorija SAD predstavlja istoriju gradjanske neposlušnosti. Na drugoj strani, gradjanska neposlušnost je za njega bila sredstvo za ostvarenje Hristove doktrine ljubavi. Po Kingovom mišljenju, identifikacija protesta sa hrišćanskim principima pripada staroj američkoj tradiciji.  U hrišćansku tradiciju spada i pravo protestvovanja za pravo.  King zato kaze: ‘Ako mi griješimo, onda i Vrhovni sud ove nacije griješi. Ako  mi griješimo, onda i Ustav Sjedinjenih Država griješi. Ako mi griješimo, onda i svemogući Bog griješi. Ako mi griješimo, onda je Isus Hrist bio običan utopistički sanjar, koji se nikada nije spustio na zemlju. Ako mi griješimo, onda je pravda laž’.  Kasnije on svoj cilj naziva stvaranjem zajednice  ljubavi (beloved community) u kojoj neće biti ugrožen dignitet nijednog čovjeka. Do takve zajednice ljubavi stiže se samo opštečovječanskom  ljubavlju (agape).

3. NELSON MENDELA – Južnoafrička Republika: Raspadanje rasističkog režima aparthejda u Južnoafričkoj Republici krajem osamdesetih godina predstavlja ogroman uspjeh koncepta nenasilne borbe. Nelson Mendela, vođa najvećeg dijela pokreta otpora, većinu vremena proveo je u zatočeništvu, ali su nenasilne strategije, koje su on i drugi lideri usvojili, inicirale vrlo efikasan ekonomski bojkot koji je natjerao rasističku južnoafričku vladu na niz kompromisa, uključujući i slobodne i ravnopravne izbore.

4. POLJSKA: Uspon Solidarnosti, popularnog pokreta nastalog u avgustu 1980-te od strane radnika štrajkača. Komunističke vlasti su 13-Dec-1981 poslale tenkove na ulice kako bi konačno i zauvijek zaustavile Solidarnost. Stotine aktivista je bilo uhapšeno, desetine ubijeno.  Uprkos tenkovima i hapšenjima, Poljaci su organizovali proteste protiv zabrane Solidarnosti, uključujući i bojkot fiktivnih televizijskih vijesti. Ali bojkot vijesti sam po sebi nije mogao da osramoti vladu. Ko bi mogao da procijeni koliko ljudi ukupno poštuju poziv na bojkot? U jednom malom gradu su pronašli način. Svake večeri, počevši od 05-Feb-1982, gradjani Swidnik-a u istočnoj Poljskoj su izlazili u protestne marševe.  Kako bi polučasovni večernji dnevnik počinjao, ulice bi se ispunile gradjanima koji su pričali, šetali i protestovali. Prije izlaska, neki su ostavljali njihove isključene televizore na prozorima, ugašene sa ekranom prema ulici. Neki su otišli i korak dalje – stavili bi svoje ugašene televizore u trgovačka ili gradjevinska kolica i marširali zajedno sa njim.  Cilj diktatora je da izoluju ljude.  Gradjani Swidnik-a su razbili izolaciju i ojačali samopouzdanje.  Taktika šetanja televizora se proširila ostalim gradovima i razbjesnila vladu, koja je bila nemoćna da dejstvuje jer šetnja sa televizorom nije bila krivično djelo. Vlasti su zato proglasile policijski čas od 19 do 22h, primoravši gradjane da ostanu kući tokom večernjih vijesti, ili da rizikuju da budu uhapšeni ili upucani. Gradjani su odgovorili istovjetnim  šetnjama ali tokom popodnevnih vijesti u 17h.

5. IRSKA, 1880:  “Bojkot” je široko rasprostranjen izraz društvene, ekonomske i političke akcije. Ali odakle potiče ta riječ? Nekad davno je postojao kapetan Charles Cunningham  Boycott, omraženi veleposjednik u službi Lorda Erne u okrugu Mayo na zapadu Irske pod britanskom vlašću.  23-Sep-1880 posluga ga je napustila, u znak protesta zbog nepravednih dažbina, deložacija i otimačine.  Boycott i njegova familija su bili primorani da sami muzu krave, kuju svoje konje i obradjuju njive.  Zanatlije su odbile da mu pružaju ostale usluge. Poštari su prestali da mu isporučuju poštu.  Boycott je bio izoliran i bespomoćan. Jedan od organizatora akcije, James Redpath, je primjetio  da nije postojala nijedna riječ kojom bi se opisala ovakva vrsta aktivizma i želio je nadje naziv za ovakvu akciju pa je upitao za savjet prijateljski nastrojenog sveštenika, oca  John O’Malley, koji je odgovorio: ‘Kako bi bilo da to nazovemo da smo ga  Boycott-ovali?’ Nakon toga je dovedeno hiljadu engleskih vojnika da pomognu Boycott-u, ali su ga i oni napustili nakon nekoliko sedmica okopavanja njiva i teškog rada na gazdinstvu. Boycott je onda pobjegao u Englesku, a Irska je vremenom  izvojevala svoju nezavisnost.

6. LIBERIJA, 2003: Zapadnoafrička država Liberija je osnovana od oslobodjenih američkih robova, ali krajem 20-og vijeka je bila sve osim jedna slobodna zemlja.  Drogirana milicija je mučila i ubijala civile.  Vladine snage, kao i pobunjeničke, su silovale bez kažnjavanja.  Stotine hiljada ljudi je izbjeglo, a ostali su bili zarobljeni neprestanim  nasiljem.  U proljeće 2003-e, grupa žena je odlučila da pokuša zaustaviti konflikt jednom zauvijek.  Obukavši se u bijelo, stotine njih bi stajalo pored pua, na ruti kojom bi prolazio bivši pobunjenički vodja koji je postao predsjednik, Charles Taylor.  Predsjednikova kolona bi prošla, samo malo usporivši dok prolaze pored tih žena. Ali te žene su se vraćale, dan za danom, kad bi lila kiša ili peklo sunce, one bi plesale i molile se, borile su se za pravo da budu vidjene, saslušane i uvažavane.  Taylor je prozivao žene da se “sramote”.  Ipak, protesti su dobijali momentum.  Religijske vodje, imami i sveštenici, su javno podržavali zahtjeve žena. Radio stanice su počele da izražavaju podršku za proteste pored puta.  Leymah Gbowee, jedna od učesnica protesta, je izjavila za jednu televizijsku ekipu: “Dosta nam je silovanja naše djece.  Zauzimamo naš stav jer vjerujemo da će nas naša djeca jednog dana pitati: – Mama, šta si ti radila tokom tih dešavanja?” Pritisnut sa svih strana, Taylor je pristao da pregovara.  Susreo se sa predstavnicima ženskog pokreta. u predsjedničkoj palati.  Mirovni pregovori sa predstavnicima svih zaraćenih strana su započeli u Gani nakon nekoliko sedmica.  Ubrzo je postalo jasno da pregovori ne vode nikuda.  Dok su gospodari rata uživali u komforu luksuznog hotela, ujedno su telefonski dirigovali obnavljanje orgija nasilja u prestonici Liberije. Te žene su onda odlučile da je dosta – dosta. Odlučne da ukažu na štetnost rata, zabarakadirali su delegate u prostoriju gdje su se održavali pregovori, sve dok mirovni sporazum ne bude potpisan. Jedan od pregovarača je bezuspješno pokušao da probije sebi prolaz iz prostorije.  Nekoliko ostalih je pokušalo, bezuspješno, da  pobjegne kroz prozore.  Zaraćene strane su tako, napokon, odlučile da zaista pregovaraju.  Mirovni sporazum je potpisan. Charles Taylor je pobjegao u egzil. 2006-te je Ellen Johnson-Sirleaf postala prva predsjednica države izabrana u mirnodopskim uslovima, kao i prva afrička ženska politička liderka. Obični gradjani Liberije su preuzeli svoju zemlju i izborili se za mir. 

7. KENIJA, 2009:  Aristofan nije planirao da njegova priča o Lisistrati bude bukvalno shvaćena.  Njegov komad je bio satira, vrsta protesta za kraj smrti i uništavanja dugotrajnog Peloponeskog rata u Grckoj u 5-om vijeku p.n.e., a zaplet komada je bio zasnovan na očigledno nezamislivoj ideji: da žene, odbijajući da stupe u seksualne odnose, mogu doprinijeti zaustavljanju brutalnog konflikta. 2000 godina kasnije, Lisistrata je dosegla svoje živo izvodjenje – u Keniji 2009-te su mnogi strahovali od postizbornog nasilja sličnog onom koje je doveo zemlju na rub katastrofe godinu dana ranije. Odnos izmedju 2 glavna politička rivala, Premijera Raile Odinga i Predsjednika Mwai Kibaki, je bio opasno napet.  Grupe žena, plašeći se mogućeg ponovnog talasa nasilja, su nagovarale muškarce da prevazidju medjusobne razlike i počnu da služe u interesu naroda.  Kako bi naglasile ozbiljnost svojih namjera, proglasile su seksualni štrajk, slično akciji koju su hiljade žena u Sudanu primijenile 2002-ge, kada su pomoću odbijanja seksualnih odnosa primorali muškarce da okončaju 20-godišnji gradjanski rat koji je odnio 2 miliona ljudskih života. Zašto seksualni štrajk? Seks je univerzalni odgovor – ne prepoznaje plemenske ni političke podjele i dešava se u svim domaćinstvima.  Štrajk je dobio neslućenu podršku – čak je i premijerova supruga, Ida Odinga, izjavila da ga podržava “dušom i tijelom”. Premijer i predsjednik su morali započeti pregovore pod pritiskom ove kampanje.

8. SAD, 1993: Katie Redford, 25-godišnja studentica na Univerzitetu “Virginia School of Law”, je stažirala kao pripravnik u oblasti ljudskih prava na granici izmedju Tajlanda i Burme. Tokom stažiranja, čula je mnogo priča o seljacima koji su izbjegli iz Burme u Tajland. Vojna hunta u Burmi je terorizirala zajednice jer su čitava sela bivala uništavana da bi se očistio koridor za gasovod koji su gradile kompanija iz Kalifornije, Unocal, i njeni partneri: naftna kompanija iz Francuske “Total” i vladajuća vojna hunta. Jedan lokalni aktivist je rekao Redfordovoj kako su on i ostali pisali Unocal-u i Vladi SAD-a i opisali nasilje koje trpe.  Nisu dobili nikakvog odgovora. Redfordova je upoznala aktivistu Ka Hsaw Wa, koji je bio zatvoren i mučen 1988-e zbog učešća u prodemokratskim protestima. On je pristao da prošvercuje Redfordovu preko granice kako bi mogla da prikupi informacije za izvještaj o brutalnostima povezanih sa izgradnjom gasovoda. Dokumentovala je nekoličinu užasnih zlostavljanja.  U jednom slučaju je beba bačena u vatru i živa spaljena. Izbjeglice su bukvalno bježale iz svojih zapaljenih domova, u strahu od ubistva, silovanja ili radnog zatočeništva. Po povratku na pravni fakultet, Redfordova je tražila način da primora Unocal na odgovornost za zločine kojime je svjedocila, i pronašla je način u starom anti-piratskom zakonu koji je potpisao jos George Washington u 1789-oj, koji je bio izglasan u vezi sa medjunarodnim zločinima počinjenim protiv pojedinaca izvan SAD-a. Redfordova je radila godinu dana na dokumentu koji se bavio tom temom. I za njega je bila ocijenjena  čistom akademskom desetkom. Ali njen profesor je uvjeravao da je bila u zabludi ako je mislila da će tužba protiv medjunarodne naftne kompanije, u vezi sa zločinima u nekoj tamo zemlji na dalekom istoku, biti ikako izvodiva, govoreči joj da da se to nikad neće desiti, da je to grozna ideja, da nikad neće uspjeti. Redfordova je se prkosno suprotstavila takvoj procjeni, i 1995-te je, zajedno sa Ka Hsaw Wa, osnovala neprofitnu organizaciju “EarthRights International”. Koristeći argumente prezentovane u njenom studentskom radu, priložili su tužbu u ime 15 burmanskih seljana u nevidjenoj pravnoj akciji na koju je korporativna Amerika nervozno reagovala. Onda, u vrhovnoj presudi donesenoj 1997-e, federalni okružni sud u Los Andjelesu je presudio da američki sudovi mogu prihvatati tužbe protiv korporacija za saučesništvo u zločinima počinjenim u inostranstvu. Uslijedila je serija tužbi i protivtužbi. Konačno, u decembru 2004-te, nekoliko mjeseci prije planiranog sudjenja, Unocal je se nagodio vansudskom nagodbom. Iako nagodbena suma nikad nije bila zvanično objelodanjena, vjeruje se da je kompanija platila odštetu od nekoliko miliona dolara. Za tužitelje je pored naknade bio takodje važan i princip.  Student prava, zajedno sa svojim saradnicima, su dokazali da griješe oni koji su vjerovali da seljaci sa drugog kraja svijeta ne mogu da se izbore sa globalnom kompanijom koja je bila odgovorna za njihove muke. Kao što je jedna od žrtava u ovom procesu izjavila: “Nije mi stalo do novca.  Najviše od svega smo  htjeli da cio svijet sazna šta je “Unocal” radio.  Sada svi znaju.”

9. ISLAND: Prevazilaženje najveće finansijske i privredne krize u istoriji Islanda –  krajem XX I početkom XXI vijeka Island je bio bogata i stabilna zemlja, u samom vrhu evropskih zemalja po visokim stopama rasta (4% godišnje) i maloj nezaposlenosti (1%) a po indeksu humanog razvoja UN je dijelio čelnu poziciju zajedno sa Norveškom. Međutim 2003. g., u skladu sa neoliberalnom doktrinom, privatizovane su islandske banke i izvršena je liberalizacija u ovoj oblasti što je, uz ostalo, dovelo do sloma bankarskog sistema. Islandske banke su masovno počele da povlače depozite iz inostranstva preko svojih filijala nudeći relativno visoke kamatne stope (6% godišnje). Tako je Landsbanki imala u Velikoj Britaniji više od 300.000 klijenata, sa depozitima u vrijednosti od pet milijardi evra, a u Holandiji 125.000 klijenata sa depozitima od 1,7 milijardi evra. Ubrzo, po izbijanju svjetske krize, banke su doživjele kolaps (u drugoj polovini 2008. godine), pa je tržišna kapitalizacija islandske berze (na kojoj su akcije banaka činile 60% aktive) pala za više od 90%, a vrijednost islandske krune je pala za 85% svoje vrijednosti u odnosu na evro. Socijal-demokratska vladajuća koalicija počela je pregovore o višemilijardskom zaduženju u inostranstvu u eurima kako bi spasla privatne islandske banke. Ljudi su demonstrirali protiv bankara koji su zemlju doveli u takvo stanje, ali i protiv neodgovornih političara koji su im to dozvolili. Na kraju je vlada bila prisiljena da podnese ostavku (januara 2009. godine). Međutim i pored osude prethodne politike nova lijevo orijentisana koaliciona vlada je podlegla pritisku inostranih kreditora da pregovara o uzimanju novih kredita kako bi pokrila gubitke privatnih banaka, što je ponovo izazvalo veliko nezadovoljstvo građana. Kulminacija nezadovoljstva je izbila kada je parlament (januar 2010.) usvojio zakon prema kome država preuzima obavezu da namiri obaveze propalih islandskih banaka prema klijentima iz Velike Britanije i Holandije, što je u suštini značilo da svaki Islanđanin na sebe preuzima obavezu da plati 18.000 evra. Pod jakim pritiskom građana, predsjednik Islanda je iskoristio svoje ustavno pravo i nije potpisao taj zakon, te je prepustio građanima da se na referendumu izjasne da li hoće na sebe da preuzmu obaveze privatnih banaka. Uslijedio je ogroman pritisak iz inostranstva. MMF je zaprijetio da će zemlju lišiti bilo kakve svoje pomoći. Britanski ministar lord Majners je upozorio da će odbacivanje zakona usvojenog u parlamentu imati dugoročne poslijedice dodavši da će u tom slučaju Island javno pokazati da ne želi da bude dio međunarodnog finansijskog sistema, da ima pristup međunarodnim i nacionalnim fondovima drugih zemalja, te da nije siguran biznis partner. Posle toga velika većina građana se na referendumu izjasnila protiv pomenutog zakona koji je usvojen u parlamentu (više od 90%). Island je u praksi uspješno demonstrirao da ne postoji samo “jedno moguće rješenje” prema kome se mora bespogovorno povinovati diktaturi moćnih i bogatih, te da uvijek mora da postoji alternativa. Uradio je ono što je u suprotnosti sa vladajućim neoliberalnim dogmama. Dok su druge države spašavale privatne banke prebacujući na građane (poreske obveznike) terete njihovih ogromnih gubitaka nastalih zbog pogrešne poslovne politike, pohlepe i neodgovornosti, Island je izvršio nacionalizaicju i iz zdravog dijela njenih aktiva formirao nove banke, a ostatak aktiva ostavio starim bankama i pustio ih da bankrotiraju. Kada su druge zemlje, zbog krize, skraćivale javne izdatke za socijalnu sferu Island je raširio mrežu socijalne zaštite kako bi u teško vreme ublažio probleme najugroženijih slojeva stanovništva. U uslovima krize Island je uveo privremenu restrikciju kretanja kapitala sa inostranstvom, dok su druge zemlje nudile ogromne olakšice kako bi privukle inostrane investiture. Pored toga, Island je pokrenuo sudske postupke (a za odbjeglima pokrenuo međunarodne potjernice) ne samo protiv ključnih ličnosti iz privatnog sektora koji su odgovorni za krah banaka, nego i protiv političara (uključujući i bivšeg premijera) koji su dozvolili neodgovorno ponašanja bankara. I možda najvažnija lekcija koju pruža primjer Islanda jeste da je moguće da i male države odbiju da njihovi lokalni političari služe interesima svjetske oligarhije i krupnog kapitala, a ne interesima sopstvenog naroda. Island je na taj način izbjegao katastrofu koju su mu svi predviđali i nije se pomirio sa dogmom da “drugog izbora nema” osim da se udovolji zahtjevima svjetske oligarhije i da država socijalizuje gubitke privatnih bankara i njihove dugove prema međunarodnim kreditorima (investitorima kako se to u neoliberalnom jeziku kaže) prebaci na pleća stanovništva (poreskih obveznika).

10. Švedska i Norveška su iskusile veliku promjenu moći tokom 30-ih godina prošlog vijeka, nakon duže nenasilne borbe. Oni su „otpustili“ 1% ljudi koji su određivali pravac kretanja društva te su stvorili temelje za nešto drugačije. Obe zemlje su imale istoriju groznog siromaštva. Dok su njhove korporokrate bile na vlasti, na stotine hiljada osoba je emigriralo kako bi pobegli od gladi. Ali, pod vođstvom radničke klase, obe su države izgradile robusne i uspješne ekonomije koje su skoro u potpunosti eliminisale siromaštvo, proširile besplatno obrazovanje, ukinule sirotinjske četvrti, pružile odličnu zdravstvenu njegu dostupnu svima te stvorile sistem potpune zaposlenosti. Za razliku od Norvežana, Šveđani nisu pronašli naftu ali to ih nije spriječilo da izgrade ono što se naziva „zavidan životni standard„. Šveđani i Norvežani su platili cijenu za svoj standard življenja kroz nenasilnu borbu. Skandinavski radnici nekada nisu očekivali da izborna arena može doneti promjenu u koju su verovali. Shvatili su da je, uz korporokrate na vlasti, izborna „demokratija“ usmjerena protiv njih zbog čega je bila potrebna nenasilna akcija kako bi se sprovele promjene. U obe zemlje su pozvane odbrambene snage kako bi zaštitile tu korporokratsku vlast, a ljudi su ginuli. Norvežani su zbog malog broja stanovnika teže organizovali kohezioni pokret. Ljudi su bili podijeljeni planinama i fjordovima i govorili su regionalnim dijalektima u izolovanim oblastima. Norveškom je u 19. vijeku vladala Danska, a potom Švedska. Nezavisnost je stekla tek 1905. Kada su ranih 1900.-ih radnici oformili sindikate, okrenuli su se marksizmu pri organizovanju revolucije kao i neposrednim dobićima. Bili su presrećni zbog svrgavanja ruskog cara, a norveška Radnička stranka se pridružila Međunarodnim komunistima koje je organizovao Lenjin. Jedna od stavki sa kojima se Norvežani nisu slagali s lenjinističkom strategijom je bila uloga nasilja: Norvežani su željeli provesti revoluciju nenasilnom borbom uz uspostavljanje zadruga i korišćenje izborne arene. 1920.- ih godina se povećao broj štrajkova. Grad Hamerfest je 1921. oformio komunu koju je predvodio radnički savjet. Vojska je intervenisala kako bi ga slomila. Radnici su odgovorili nacionalnim opštim štrajkom. Poslodavci, potpomognuti državom su se borili protiv štrajka, ali radnici su ponovo ustali u štrajku radnika željezara koji je trajao od 1923. do 1924. godine.  Norveške korporokrate su odlučile da se neće oslanjati samo na vojsku: 1926. su oformili društveni pokret nazvan Patriotska liga u koju su regrutovane uglavnom osobe iz srednjeg staleža. Do 1930. – ih godina, Liga je uključivala čak 100.000 ljudi koji su djelovali kao oružana zaštita štrajkolomaca, i sve to u zemlji od samo 3.000.000 stanovnika. U međuvremenu je Radnička stranka otvorila članstvo za sve, a pridružili su joj se srednjestaleški marksisti i poneki reformatori te mnogi seljaci i poneki zemljoposjednici. Stranačke su vođe uvidjeli da su dugotrajna borba, konstantno dosezanje i organizovanje potrebni za provođenje nenasilne kampanje. Usred rastuće polarizacije, norveški radnici su pokrenuli još jedan talas štrajkova i bojkota 1928. Depresija je dostigla vrhunac 1931. Tada je bilo više nezaposlenih osoba nego u bilo kojoj drugoj nordijskoj zemlji. Norveški sindikati su zadržali članove koji su bili nezaposleni iako nisu mogli da priušte plaćanje članarine. Ova odluka se isplatila masovnom mobilizacijom. Kada je udruženje poslodavaca zaključalo fabrike i radnike ostavilo napolju kako bi ih prisilili na smanjenje plata, radnici su se borili masovnim demonstracijama. Mnogi su ljudi tada otkrili da su njihove hipoteke ugrožene. Depresija se nastavila, a seljaci više nisu mogli da plaćaju svoje dugove. Kako su turbulencije pogodile i ruralni sektor, mnoštvo se okupilo kako bi na nenasilan način spriječili iseljenje porodica iz njihovih imanja. Agrarna stranka, koja je uključivala veće poljoprivrednike i koja je ranije bila povezana s Konzervativnom strankom, se počela distancirati od vladajućih korporokrata; neki su uvidjeli da je upitna mogućnost vladavine nekoličine nad većinom. Do 1935. Norveška se nalazila na samoj ivici. Vlada predvođena konzervativcima je svakog dana sve više gubila legitimitet: 1% bogatih korporokrata su postajali sve više očajni kako je među radnicima i poljoprivrednicima rasla militantnost. Radikalni radnici su mislili da je potpuno svrgavanje blizu. Međutim, siromaštvo je takođe bilo u porastu, a radnička partija osećala povećan pritisak od strane svojih članova da razreši njihove patnje, a to je bilo moguće samo preuzimanjem vlasti u kompromisnom dogovoru s drugom stranom. To je i učinjeno – 1935. je u kompromisu, koji je vlasnicima omogućio zadržavanje prava posjeda i upravljanja kompanijama, Radničkoj partiji omogućeno preuzimanje vlasti u koaliciji sa Agrarnom partijom. Proširili su ekonomiju i započeli javne radove što je vodilo politici punog zapošljavanja što je postalo kamen temeljac norveške ekonomske politike. Radnički uspjeh i kontinuirana militantnost radnika su omogućili stalno mešanje usmjereno protiv povlastica koje ima korporokratska vlastela, do tačke u kojoj je većinsko vlasništvo svih velikih firmi doneseno u javnom interesu, čime su korporokrate izgubili svoju istorijsku moć dominacije privredom i društvom. Tek su se tri decenije kasnije konzervativci vratili u vladajuće koalicije prihvatanjem novih pravila igre, uključujući i visok stepen javnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, izuzetno progresivno oporezivanje, snažne poslovne propise za javno dobro i efektivno ukidanje siromaštva. Kada su konzervativci na kraju pokušali ubaciti neoliberalnu politiku, radnici su istupili, zaplijenili tri najveće banke, otpustili upravljački menadžment, dioničare su ostavili bez novca i odbili su garanciju za manje banke. Norveški finansijski sektor nije upao u krizu 2008.: uz pažljivo regulisanje i većinsko javno vlasništvo, sektor je ostao solidan. U njihovom društvu je visok nivo slobode i široko zajedničko blagostanje započelo kada su radnici i poljoprivrednici, uz saradnju sa srednjim staležom, započeli nenasilnu borbu koja je ovlastila ljude da upravljaju za opšte dobro.

Švedska je stvorila uspješan model demokratskog socijalizma zbog jedinstvenog načina na koji su švedske radničke vođe, političari i staleži sarađivali tokom ranog razvoja švedske socijalne demokratije. Zbog toga što su švedske socijalističke vođe izabrali umjeren, reformistički politički kurs zasnovan na podršci javnosti tokom ranih faza švedske industrijalizacije i prije potpunog razvoja švedske međuklasne politike, ova je država izbjegla političku i klasnu podjelu poput one u mnogim evropskim zemljama koje su pokušale da razviju socijalni demokratski sistem. Rano se baveći izazovima industrijalizacije i njenog uticaja na socijalnu, političku i ekonomsku strukturu, švedski socijaldemokrati su uspjeli da stvore jedan od najuspješnijih socijalno-demokratskih sistema na svijetu, uključujući socijalnu državu i opsežnu zaštitu građanskih sloboda. Kada je 1932. na vlast došla Socijaldemokratska stranka, njene su vođe predstavili novi politički proces odlučivanja koji je kasnije postao poznat kao „švedski model„. Stranka je igrala centralnu ulogu ali pokušavala je u što većoj mjeri svoju politiku zasnivati na međusobnom razumijevanju i kompromisu. Različite interesne grupe su uvijek bile uključene u službene odbore koji su prethodili vladinim odlukama. Današnja politika Švedske glasi: sva snaga dolazi iz naroda. To je današnji temelj švedske parlamentarne demokratije. Svako ima ista prava i priliku za izražavanje, a svako može proučiti način na koji političari i javne agencije ostvaruju svoju moć. Švedsko upravljanje zemljom je u cjelini izgrađeno na decentralizaciji. Na lokalnom i regionalnom nivou, opštine i regionalna vijeća su autonomna politička tijela sa jasno definisanim oblastima odgovornosti. Opštine se bave urbanizmom i školama dok su kantonalna veća zadužena za zdravstvo i infrastrukturu. Danas Skandinavske zemlje dominiraju vrhom globalnog indeksa koji pri mjerenju uspješnosti uzima sledeće faktore u obzir: ekonomiju, obrazovanje, preduzetništvo i prilike, upravljanje, zdravstvo, ličnu slobodu, sigurnost i društveni kapital. Norveška, Danska i Švedska se nalaze među prve tri države ove lestvice. Možete li samo zamisliti gdje smo mi?

• STRATEGIJA – NENASILNA BORBA/ AKCIJA / OTPOR: Od početka, trebamo koristiti strategiju političke borbe nenasilnim sredstvima, i taktičke nenasilne postupke za uticaj na javno mnijenje kao ključni preduslov za uspjeh političkog prevrata. Nenasilni otpor kao strategija počiva na 2 osnovne poluge – a) na prikazivanju neprijatelja u toliko lošem svjetlu da bilo kome postaje skoro nemoguće da ga podržava, i b) na prikazivanju sebe u toliko pozitivnom svjetlu da postaje teško ne priključiti se. Ključ je u oba slučaja odnos prema nasilju – braneći se od duhovitih, smišljenih akcija nenasilnog pokreta, režim prije ili kasnije pribjegava nasilju, i time sam sebi namjenjuje ulogu zločinca. Pokret, pak, pristaje da trpi nasilje ne uzvraćajući na njega nasiljem, i time stiče moralni kapital žrtve.

Postoji oko dve stotine specifičnih metoda nenasilne akcije i borbe, a svi ti metodi se mogu razvrstati u tri glavne kategorije: protest i ubeđivanje, nesaradnja I intervencija.

1. PROTEST I UBJEĐIVANJE obuhvata akcije kao: peticije, dijeljenje letaka, korištenje simbola, koncerti, protesti, ili simbolične akcije kao gašenje televizora tokom trajanja režimskih vijesti.  Ova kategorija je prevenstveno simbolična.  Svijet se teško mijenja pomoću samo simboličnih akcija, nebitno koliko velikih, iako one mogu biti izrazito efektivne. Glavni cilj ove vrste akcija je da prenese poruku da je nešto pogrešno i da su ljudi spremni da nesto učine povodom toga. Šireći poruke vašeg pokreta, takodje utičete na mehanizme same promjene unutar nekih grupa stanovništva, kao kamen temeljac za neke buduće, ozbiljnije akcije.  2. NESARADNJA sadrži društvene, ekonomske i političke oblike nesaradnje, kao što su: štrajkovi, usporavanje rada, povlačenje novca iz banaka, ili bojkoti od različtih grupa kao potrošači, radnici, trgovci, ili menadžment.  Nesaradnja znači da ljudi prestaju s povinovanjem i povlače podršku vladajućem sistemu kontrole i moći. Neke od ovih metoda (kao bojkoti ili namjerno usporavanje rada) dozvoljavaju velikim dijelovima društvene populacije (mladim i starim ljudima, muškarcima i ženama itd.) da aktivno učestvuju u nenasilnoj borbi pomoću jednostavnih, niskorizičnih akcija. 3. INTERVENCIJA obuhvata akcije kao sto su: blokiranje puteva ili institucija, uspostavljanje paralelnih institucija, okupiranje zgrada, akcije gradjanske neposlušnosti, koje direktno ometaju mogućnost protivnika da normalno funkcioniše. Metode nenasilne intervencije mogu mogu imati veliki uticaj sa relativno malim brojem učesnika. Zbog veće rizičnosti ovih akcija, većinom će ih sprovoditi najobučeniji i najposvećeniji članovi pokreta koji su spremni na veći doprinos.  Nenasilne akcije iz gorenavedene tri kategorije mogu biti simultano izvedene u različitim dijelovima zemlje, ili mogu biti tempirane da prate jedna drugu sa ciljem dugotrajnog i povišenog pritiska na sistem.

ODABIR METODA NENASILNE BORBE: Slijedi četvorostepeni proces u odabiru i sprovodjenju razičitih metoda:  1. PRIPREMA – Prikupite što više informacija za stratešku procjenu. Ako se ne uzmu svi faktori u obzir, može doći do odabira pogrešnih metoda, što može dovesti do neuspjeha akcije.  Naprimjer, mnoge nenasilne akcije su propale samo zato što prosti faktori kao vremenski uslovi nisu uzeti u obzir. 2. Odabir učesnika – Ko će sprovesti metod nenasilne akcije koji ste odabrali? Koje grupe imaju potrebnu brojnost i obučenost da sprovedu akciju? Koje grupe će najbolje prenijeti poruku pokreta vašoj ciljnoj grupi?  Da li taj metod zahtijeva koordinatore, i ko bi oni mogli biti?  Pri odabiru ko će koordinisati i sprovoditi metode nenasilne akcije, važno je promisliti koliko rizika ta akcija nosi, i koje grupe su sposobne preuzeti taj rizik (vrlo često je omladina u pokretu najspremnija da preuzme najveći rizik).  Neki pokreti su našli za korisno da rotiraju teret koordinacije i sprovodjenja metoda u njihovom pokretu, tako da se nijedna grupa unutar pokreta ne žrtvuje previše. 3. Odabir ciljeva/ ciljne grupe – Nenasilne metode ne bi trebale biti naumice odabirane. Za svaku malu akciju, čak i akcije protesta ili ubjedjivanja, a naročito za visokorizične tipove nesaradnje i intervencije, morate jasno identifikovati ciljnu grupu. Naprimjer, ako želite ciljati na odredjenu kompaniju kojoj se vaš pokret želi suprostaviti zbog njihovog ponašanja (zloupotreba radne snage ili zagadjivanje okoline), ili zato što podržava vašeg protivnika, imate puno potencijalnih ciljnih grupa: • snabdjevače kompanijskih sirovih materijala (npr rudnike, hemijskse fabrike itd), • radnici i rukovodstvo te kompanije; • ljudi ili organizacije koje finansiraju kompaniju; • ljudi koji transportuju robu za kompaniju;  • vlada koja reguliše ili ne uspijeva da reguliše; • potrošači koji kupuju njihove proizvode. Vas odabir ciljeva/ ciljne grupe će zavisiti od procjene koja od ovih potencijalnih ciljnih grupa je napristupačnija i prijemčivija za reakciju na poruku vašeg pokreta, i koja od njih najviše odgovara trenutnim mogućnostima vašeg pokreta (npr može biti lakše pokrenuti potrošački bojkot nego vršiti pritisak na vladu da reguliše odredjenu kompaniju, ili može biti lakše pozvati sindikat na štrajk nego uticati na menadžment kompanije). 4. Izgraditi niz uspješnih akcija – Izgradjivanje serije uspješnih akcija nastaje kroz više malih pobjeda. Znati kako formulisati realistične i dostižne ciljeve za vaš pokret i znati kad proglasiti pobjedu je od krucijalnog značaja.  Postoji mnogo nenasilnih pokreta, punih hrabrih i inspirisanih ljudi, koji ipak ne uspijevaju da izgrade unutrašnju snagu, jedinstvo i organizovanost u svom pokretu prije nego što pokušaju da ostvare visoke ciljeve. Najbolji način za izgradnju ovih kapaciteta je kroz izgradnju serije uspješnih malih, limitiranih akcija. Pokret to čini kroz odabir akcija koja su u skladu sa njihovim mogućnostima, i iskazivanjem jasnih specifičnih ciljeva tako da je jasno kad je taj cilj ostvaren i pobjeda izvojevana.  Ako će se pojaviti samo 20-ak ljudi na demonstracijama, nemojte organizovati masovne demonstracije sa visokim političkim ciljevima – akcija  će biti bezuspješna i javnost će posmatrati pokret ili tu akciju kao promašaj. Nasuprot tome, ako organizujete više malih akcija sa lako dostižnim ciljevima, nakon kojih se proglasi uspjeh, članstvo pokreta i javnost ce uvidjeti da njihove akcije mogu da utiču na promjene. Ovo će zatim pomoći proširenju članstva pokreta (što će ojačati ljudske resurse i pomoći izgradnji jedinstva), izgraditi samopouzdanje i savladavanje straha medju članstvom pokreta i široj javnosti, kao i biti značajno iskustvo članstvu pokreta za planiranje i izvršenje nekih budućih većih akcija. Sljedeći razlog  zašto ispunjenje malih ciljeva može dovesti do uspjeha je zato što može proizvesti više realnog političkog kredibiliteta koji pokret može iskoristiti za dalje jačanje i nove akcije. Znači, pobjede preko noći se nikad ne dešavaju, te nikad ne treba ni pretpostavljati da su moguće. Jako bitan dio stvaranja pobjedničkog mentaliteta je identifikacija gdje i kako je vaš pokret jak i u čemu je protivnik slab – u gore navedenom primjeru pokreta M.L. Kinga su iskoristili svoju snagu protiv protivnikovih slabosti: 1) autobuski prevoznik je zavisio od tamnoputog stanovništva, da se prevozi njihovim vozilima, da bi bio ekonomski isplativ, i 2) diskriminacioni zakon je bio jasno nepravedan prema crnačkom stanovništvu i težak za odbraniti, te je pokret isticao tu činjenicu. Dakle, kao opšti strateški princip trebamo koncentrisati snage našeg pokreta nasuprot slabosti protivnika, što će maksimalno pospješiti efektivnost naših akcija. Naprimjer, ekonomske nenasilne metode se biraju pri rješavanju ekonomskih problema, dok se političke metode koriste pri izvodjenju političkih kampanja itd. Ako je cilj izazvati preobrat u ciljnoj grupi, bolje koristiti metode nenasilnih protesta i ubjedjivanja kao sto su javni govori, dijeljenje pamfleta ili skupljanje potpisa za peticiju. Medjutim, ako vam je cilj da šire i jače utičete na ciljnu grupu, onda je bolje koristiti metode nesaradnje i intervencije. 

• METODE NENASILNE BORBE:

METODE PROTESTA I UBJEĐIVANJA

Zvanične izjave

• 1. Javni govori
• 2. Pisma protivljenja ili podrške
• 3. Saopštenja organizacija i institucija
• 4. Potpisane izjave za javnost
• 5. Izjave o optužbama i namjerama
• 6. Grupne ili masovne peticije

Komunikacija sa širom javnošću

• 7. Slogani, karikature i simboli
• 8. Baneri, posteri i bilbordi
• 9. Leci, pamfleti i knjige
• 10. Novine i časopisi
• 11. Nosači zvuka, radio i televizija
• 12. Pisanje po nebu ili zemlji
• 12.1. Masovne elijektronske poruke – SMS-ovi i e-mail-ovi

Grupna predstavljanja

• 13. Deputacije
• 14. Tobožnje nagrade
• 15. Grupno lobiranje
• 16. Piketing
• 17. Tobožnji izbori

Simbolični javni činovi

• 18. Isticanje zastava ili simboličnih boja
• 19. Nošenje simbola
• 20. Molitva i bogosluženje
• 21. Uručivanje simboličnih predmeta
• 22. Protestno svlačenje
• 23. Unistavanje sopstvene imovine
• 24. Simbolično osvijetljenje (npr. sveće)
• 25. Isticanje portreta
• 26. Slikanje kao protest
• 27. Novi natpisi i nazivi (npr. »Trg Slobode« umesto »Trg Republike«)
• 28. Zvučni protesti
• 29. Simbolični prigovori
• 30. Nepristojni gestovi

Pritisci na pojedince

• 31. »Salijetanje« zvaničnika
• 32. Ruganje zvaničnicima
• 33. Bratimljenje sa protivnikom
• 34. Bdijenja

Drama i muzika

• 35. Duhoviti skečevi i šale
• 36. Dramske i muzičke predstave
• 37. Pjevanje i koncerti

Povorke

• 38. Marševi
• 39. Parade
• 40. Vjerske procesije
• 41. Hodočašća
• 42. Motorizovane povorke

Odavanje počasti mrtvima

• 43. Politička žalost
• 44. Tobožnje sahrane
• 45. Demonstrativni pogrebi
• 46. Odlazak na groblje

METODE DRUŠTVENE NESARADNJE

Javni skupovi

• 47. Skupovi protesta ili podrške
• 48. Protestni mitinzi
• 49. Kamuflirani protestni mitinzi
• 50. Protestni seminari

Povlačenje i odricanje

• 51. Demonstrativno napustanje
• 52. Ćutnja
• 53. Odricanje od počasti i priznanja
• 54. Okretanje leđa

Izopštenje

• 55. Društveni bojkot
• 56. Selijektivni društveni bojkot
• 57. Ženska neangažovanost
• 58. Ekskomunikacija (izopštenje)

Nesaradnja u pogledu društvenih događaja, običaja i institucija

• 60. Suspenzija socijalnih i sportskih aktivnosti
• 61. Bojkot društvenih poslova
• 62. Studentski štrajk
• 63. Socijalna neposlušnost
• 64. Povlačenje iz društvenih institucija
• 65. Povlačenje iz društvenog sistema
• 66. Ostajanje kod kuće
• 67. Potpuna individualna nesaradnja
• 68. »Bjekstvo« radnika
• 69. Socijalno utočište
• 70. Kolektivni nestanak
• 71. Protestna emigracija ( Hidžra )

Akcije potrošača

• 72. Potrošački bojkot
• 73. Netrošenje i bojkotovanje robe
• 74. Politika »štednje«
• 75. Neplaćanje zakupa
• 76. Nedavanje u zakup
• 77. Nacionalni potrošački bojkot
• 78. Međunarodni potrošački bojkot

Akcije radnika i proizvodjača

• 79. Radnički bojkot
• 80. Proizvođački bojkot

Akcije posrednika

• 81. Bojkot od strane dobavljača ili operativaca

Akcije vlasnika i rukovodilaca

• 82. Bojkot od strane trgovaca
• 83. Neiznajmljivanje ili neprodavanje imovine
• 84. Zaključavanje radnih mjesta (Lokaut)
• 85. Zamrzavanje radnog staža
• 86. Generalni štrajk trgovaca

Akcije vlasnika finansijskih sredstava

• 87. Povlačenje bankovnih uloga
• 88. Neplaćanje dažbina i poreza
• 89. Neplaćanje dugova ili kamata
• 90. Uskraćivanje gotovine ili kredita
• 91. Neplaćanje doprinosa državi
• 92. Odbijanje vladine novčane pomoći

METODE EKONOMSKE NESARADNJE : ŠTRAJK

Akcije vlada

• 93. Domaći embargo
• 94. Stavljanje trogvaca na crnu listu
• 95. Međunarodni embago od strane prodavaca
• 96. Međunarodni embargo od strane kupaca
• 97. Međunarodni trgovinski embargo

Simbolični štrajkovi

• 98. Štrajk upozorenja
• 99. Iznenadna obustava rada (štrajk »iz vedra neba« )

Poljoprivredni štrajkovi

• 102. Odbijanje prinudnog rada
• 103. Štrajk zatvorenika
• 104. Štrajk zanatlija
• 105. Strukovni štrajk

Klasični industrijski štrajkovi

• 106. Štrajk preduzeća
• 107. Štrajk industrije
• 108. Štrajk solidarnosti

Ograničeni štrajkovi

• 109. Štrajk na ključnim punktovima
• 110. Nominalni štrajk (štrajk “na braniku”)
• 111. Usporeni rad
• 112. Navodni “rad po pravilima”
• 113. Protestno uzimanje bolovanja
• 114. Štrajk ostavkama
• 115. Ograničeni štrajk
• 116.  elijektivni štrajk

Štrajk više privrednih grana

• 117. Generalizovani štrajk
• 118. Generalni štrajk

Kombinacija štrajka i prekida privređivanja

• 119. Zatvaranje radnji (Hartal)
• 120. Prekid privredne aktivnosti

Odbacivanje autoriteta

• 121. Uskraćivanje lojalnosti
• 122. Uskraćivanje javne podrške
• 123. Literatura i govori koji pozivaju na otpor

Nesaradnja građana sa državnom upravom

• 124. Bojkot zakonodavnih tijela
• 125. Bojkot izbora
• 126. Bojkot imenovanja i položaja u državnoj upravi
• 127. Bojkot državnih organa, agencija i drugih tijela
• 128. P ovlačenje iz državnih prosvijetnih institucija
• 129. Bojkot organizacija koje finansira država
• 130. Nesaradnja sa organima reda
• 131. Uklanjanje natpisa i putokaza
• 132. Neprihvatanje imenovanih zvaničnika
• 133. Odbijanje da se ukinu postojeće institucije

Građanske alternative pokoravanju

• 134. Nevoljno i sporo povinovanje naređenjima
• 135. Neposlušnost kada nema direktnog nadzora
• 136. Masovna građanska neposlušnost
• 137. Prikrivena neposlušnost
• 138. Odbijanje da se prekine skup ili sastanak
• 139. Protestno zauzimanje fizičkog prostora (sit-daun )
• 140. Nesaradnja prilikom regrutacije i deportacije
• 141. Sakrivanje, bekstvo i korišćenje lažnih identiteta
• 142. Građanska neposlušnost prema“nelegitimnim” zakonima

Akcije državnih činovnika

• 143. Selijektivno neispunjavanje obaveza državnih činovnika
• 144. Blokiranje komandnih ili komunikacionih linija
• 145. Odugovlačenje i opstrukcija
• 146. Opšta nesaradnja administrativnog osoblja
• 147. Nesaradnja u pravosuđu
• 148. Namerna neefikasnost i selijektivna nesaradnja organa reda
• 149. Pobuna

Akcija države na domaćem planu

• 150. Kvažilegalna izbjegavanja i odlaganja
• 151. Nesaradnja osnovnih državnih jedinica

Akcija države na međunarodnom planu

• 152. Izmene u diplomatskom i drugim vidovima predstavljanja
• 153. Odlaganje ili oktazivanje diplomatskih događaja
• 154. Uskraćivanje diplomatskog priznavanja
• 155. Prekid diplomatskih odnosa
• 156. Povlačenje iz međunarodnih organizacija
• 157. Neučlanjenje u međunarodna tijela
• 158. Isključenje iz međunarodnih organizacija

METODI NENASILNE INTERVENCIJE

Psihološka intervencija

• 159. Samoizlaganje elementarnim nepogodama
• 160. Post
• 1) post kao vid moralnog pritiska;
• 2) štrajk glađu;
• 3) gandijevski (Satjagraha) post.
• 161. Paralelni sudski proces
• 162. Nenasilno šikaniranje

Fizička intervencija

• 163. Protestno sedenje
• 164. Protestno stajanje
• 165. Protestna vožnja
• 166. Utapanje u događaj (vejd-in)
• 167. Miješanje u događaj
• 168. Protestna molitva
• 169. Nenasilna najezda
• 170. Nenasilna važdušna najezda
• 171. Nenasilna invazija
• 172. Nenasilna interjekcija
• 173. Nenasilna opstrukcija
• 174. Nenasilna okupacija

Društvena intervencija

• 175. Ustanovljavanje novih društvenih obrazaca
• 176. Preopterećivanje kapaciteta
• 177. Odugovlačenje u znak protesta
• 178. Govorenje u znak protesta
• 179. Gerilsko pozorište
• 180. Alternativne društvene institucije
• 181. Alternativni sistemi komunikacije

Ekonomska intervencija

• 182. Štrajk sa zauzimanjem fabrika
• 183. Štrajk sa ostankom na poslu
• 184. Nenasilno zauzimanje zgrada ili imanja
• 185. Prkošenje blokadama
• 186. Politički motivisano falsifikovanje
• 187. Predupredna kupovina
• 188. Zapljena imovine
• 189. Damping
• 190. Odabir klijentele u znak protesta
• 191. Alternativna tržista
• 192. Alternativni sistemi transporta
• 193. Alternativne ekonomske institucije

Političke intervencije

• 194. Preopterećivanje odbrambenih sistema
• 195. Otkrivanje tajnih agenata
• 196. Traženje kazne zatvora (“predaja”)
• 197. Građanska neposlušnost prema “neutralnim” zakonima
• 198. Nepoštovanje postojećih pravila
• 199. Dvojni suverenitet i paralelna vlada

• UJEDINJENJE RAZJEDINJENOG STANOVNIŠTVA koristeći primjere pojedinačnog aktivizma i hrabrosti kroz organizovanje javnih akcija: Javne akcije i performansi pokazali su se kao veoma efikasan način da nenasilni pokret predstavi svoje ciljeve i poruke širokoj javnosti. Pažljivo planiranje, organizacija i izvođenje javnih akcija povećava njihov efekat, ali nerijetko, prisiljava i našeg protivnika da na akciju odgovori – što povećava vidljivost naše borbe i autoritet koji pokret uživa u društvu, i to iz tri valjana razloga: 1. pojedinačne javne akcije mogu da se izvedu i sa izuzetno ograničenim ljudskim i materijalnim resursima; 2. javne akcije mogu da se realizuju unutar veoma suženog političkog prostora i u uslovima represije; 3. javne akcije privlače pažnju medija, što nam otvara prostor da moćno i praktično besplatno vizuelno predstavimo naše poruke najširoj javnosti – jedna fotografija objavljena na televiziji ili u dnevnoj štampi koja se distribuira širom zemlje vredi više od hiljadu reči u našoj publikaciji. Organizovanje raznih akcija malog obima u početku je osnovna taktika za pridobijanje simpatija i povjerenja, sa maštovitim, duhovitim, veselim, ponekad čak i apsurdnim „lakim“ kampanjama, ali i predizbornim aktivnostima. Prvi oblici aktivnosti mogu biti Akcija ispisivanja parola i iscrtavanja simbola, zatim javno potpisivanje „Deklaracije o budućnosti r-evolucione humanističke države“, kao osnovnog strateškog dokumenta, u okviru koga treba prezentovati javnosti glavne probleme koje treba riješiti i ciljeve koje treba ostvariti, sa naglaskom na Operativni Plan ekonomske, političke i obrazovne reforme. Potpisivanjem deklaracije podršku pokretu dale bi neke važnije organizacije i mnoge ugledne javne ličnosti. Efektan primjer je i parodična „rodjendanska proslava“ za predsjednika ili aktuelnog korumpiranog političara gdje će gradjani dobiti priliku da na zajedničkoj čestitki ispiše svoje „rođendanske želje“ ili daju poklone građana u obliku karte za zatvor u jednom pravcu, zatvorenička uniforma, lisice i torta a na kraju akcije torta bude podijeljena okupljenim gradjanima. Prva ulična akcija u okviru kampanje može biti organizovanje dočeka nove godine na gradskim trgovima, kojom prilikom mogu biti dodijeljene nagrade za „najrevolucionarnijeg“ gradjanina, novinara, profesora, glumca, medije, fakultete i druge institucije, a 10 minuta po ponoći, prekinuti proslavu na trgu, prikazavši potom na video-bimu potresnu priču iz svakodnevnog života, uz poruku sa razglasa: „Nemamo razloga za slavlje. Sad idemo kući. Naš odlazak sa ovog mjesta biće poruka, znak da treba da stavimo prst na čelo, jer ove godine život konačno mora da pobijedi. Da ne bude više jad i bijeda, jer je vladajući politički poredak doslovno smrtonosan („odgovoran što smo 20 godina gladni i očajni, što budućnost hoće da nam uzmu…“). Alternative su, dakle, jasno predočene: ili crno ili bijelo, ili On(i) ili Mi!  Zatim sljedeća velika akcija je prilika da se povežu institucionalno i organizaciono razrastanje pokreta i kritika režima, kao neki svoj Prvi kongres, zapravo neku vrstu parodije kongresa političkih partija, gdje treba prenijeti osnovnu poruku da je ključ smjene režima vezan za osvješćivanje i buđenje ljudi, jer njihovo političko deklarisanje više nije dovoljno, i najaviti savez sa nevladinim organizacijama, opozicionim strankama, samostalnim medijima i sindikatima i uspostavljanje zajedničkog fronta u borbi protiv režima, uz poziv građanima da se lično odupru bijedi, strahu i represiji, i time daju svoj doprinos borbi za bolji život. Ideja i cilj je da se cio narod ujedini i aktivira i da se time režim oslabi kako na organizacionom planu (smanjivanjem stvarne baze za podršku), tako i na simboličkom planu (onemogućavanjem da režim nastavi da se predstavlja kao nosilac težnji naroda). Primjer drugih važnih akcija je organizovati razne kulturno-umjetničke događaje, zabaviti ljude na sve moguće načine: ulično pozorište, performansi, koncerti, sportske priredbe na javnim mjestima, ispred zgrade vlade ili predsjednika države ili opštine, jer kako se suprotstaviti veselju i smijehu kojima će biti prožeto 90 odsto akcija? Nema protivotrova za herojstvo i smijeh – oduzeti režimu legitimitet u očima naroda koristeći nenasilnu akciju, ulične akcije, koristeći humor, ironiju, satiru, ismijavanje i naravno – tehnološku superiornost. Biti dopadljiv, duhovit i jednostavan ca ciljem da se prenese prosta poruka razumljiva svima – pričati o zajedničkim interesima svih a ne o stvarima koje nas razdvajaju. 

STUDIJSKI FORMAT JAVNOG DOGAĐAJA
1) 10 do 15 dana pre događaja • Izbor teme vezane za misiju pokreta • Osmišljavanje akcije i zvučnog naziva vezanog za poruku • Izbor vremena i lokacije koji bi obezbijedili najveću moguću vidljivost • Izrada kalendara koji će biti postavljen na mestu vidljivom za sve učesnike • Kreiranje budžeta • Priprema štampanog materijala (ako je potreban) • Razmatranje pravnih obaveza	2) 7 do 3 dana pre javnog događaja • Sastanak sa učesnicima, podjela odgovornosti i konkretnih zadataka • Rasturanje štampanog i drugog promotivnog materijala • Razrada detaljnog scenarija događaja • Analiza mogućih nezgodnih situacija i razvijanje planova za slučajeve iznenađenja
3) 48 sati pre događaja • Preduzimanje neophodnih pravnih koraka (na primjer, obavještavanje policije) • Kontaktiranje učesnika, potvrđivanje vremena i lokacije • Pripremanje informacije za medije i saopštenja za javnost u kome će vaša poruka biti istaknuta • Održavanje konferencije za štampu (ako je neophodna)	4) 24 sata pre događaja • Poslednja revizija satnice i neophodnih materijala • Slanje obavještenja za medije i poziva novinarima da prisustvuju događaju • Dodela operativnih odgovornosti učesnicima
5) Na dan održavanja događaja • Okupljanje učesnika u bazi i motivacija za sam događaj • Događaj (izvođenje) • Slanje obavještenja o događaju novinarima	6) 1-2 dana Posle događaja • Kontaktiranje učesnika i izražavanje zahvalnosti za doprinos akciji • Formiranje pres-klipinga na osnovu medijske pokrivenosti • Ocjena uspješnosti događaja
PRIMJER – Dilema Akcije ili akcije nedoumice dovode protivnika u situaciju u kojoj će svako njegovo reagovanje rezultirati negativnim ishodom po njega – da protivnik u svakom slučaju izađe kao gubitnik, a nenasilni pokret kao pobednik. Narodnim jezikom  rečeno: ako vaš protivnik reaguje – kajaće se, a ako ne reaguje – kajaće se! Dilema Akcije mogu biti taktičke ili strateške i sastoje se od 4 glavne komponente: 1) stvaranje ili prepoznavanje teme ili problema koji će objediniti javnost. Najupečatljivije teme obično se odnose na regulative ili zabrane nametnute od strane vlasti, a koje su u suprotnosti sa široko uvriježenim vjerovanjima ili opšteprihvaćenim vrijednostima; 2) osmišljavanje i kreiranje akcije – upotrebom “studijskog formata”, vodeći pri tome računa o našim mogućnostima, kao i o mogućnostima našeg protivnika. 3) izvođenje akcije i eksploatacija njenih efekata – odabrati ucesnike iz redova poznatih javnih ličnosti (iz svijeta glume, muzike, sporta, lokalne lidere), jer će njihovo učešće povećati šanse za uspjeh – ljudi se identifikuju sa njihovim  uzorima, i ako ove ličnosti istupe kao pristalice tokom akcije, ljudi ce obično da ih slijede. 4) Post-produkcija – iskoristiti protivnikovu reakciju na našu akciju, izazivajući sto je više moguće publiciteta, da bi se ljudi ohrabrili da podrže pokret. Strateški analitičari pokreta moraju pokrenuti javno pitanje ili zbog izostanka reakcije protivnika ili zbog moguće represivne režimske reakcije. Stručna upotreba medijske podrške je najbolji način za to.   Kreiranje Dilema Akcije:   1. POSTOJEĆE LOŠE REGULATIVE Prvi i najvažniji korak je izbor teme koja može da mobiliše široku javnost a vezana je za neku lošu postojeću zakonsku regulativu ili rasprostranjenu praksu.   AKCIJA NEDOUMICE U srednjoj koloni Akcija Dilema osmislite akciju koja razdvaja ljude od izabrane vladine politike ili regulative. Osmislite scenario i kreirajte formu ove akcije.   OPŠTEPRIHVAĆENA VJEROVANJA U desnu kolonu upisujemo opšteprihvaćena vjerovanja i vrijednosti naših sunarodnika, i to ne samo ona koja vladaju među pristalicama našeg pokreta. Cenzura Objavljivanje nezavisne štampe ili verske literature   Ljudi imaju pravo da čitaju   Okupljanja nisu dozvoljena Okupljanja u velikim grupama pred odlazak na utakmicu ili sahranu   Ljudi imaju prava da slave ili tuguju zajedno   Policijski čas Okupljanje u grupama u nedozvoljeno vreme   Ljudi imaju pravo da borave van kuće u svako doba   Sljedeći potez je na vašem protivniku: da ne uradi ništa ili da se upusti u kažnjavanje takvog ponašanja. On gubi u svakom slučaju – ako ne preduzme ništa povodom kršenja sopstvenih propisa, ohrabriće sve veći broj ljudi da taj  propis ili zabranu krši. Ako upotrijebi sankcije – okrenuće protiv sebe sve ljude koji dijele ova rasprostranjena verovanja  i vrednosti. Važno je da se napomene da su Akcije, na koje protivnik nije reagovao u istoriji, više puta poslužile kao osnova za izgradnju “paralelnih institucija”, kakve su na primjer bile “podzemne novine” pristalica poljske “Solidarnosti”.   STUDIJA SLUČAJA: Gandijeva Slana kampanja (proljeće 1930.) Primjer genijalnog izbora teme koja je bila povod za osmišljavanje akcije je Marš za so, koji je pokrenuo Gandi u vreme indijske borbe za nezavisnost od britanske kolonijalne okupacije. Za proizvodnju soli potrebni su samo morska voda i sunce. Ona je međutim, u to vrijeme bila pod zakonskim monopolom Britanaca i predstavljala je za njih važan izvor prihoda od poreza, jer su Britanci sproveli zakone kojim su preuzeli kontrolu proizvodnje soli i nametnuli poreze na so, i zabranili Indijcima da proizvode so. S obzirom na to da je svim ljudima, bili oni siromašni ili bogati, žene ili muškarci, Indusi ili Muslimani, svakodnevno potrebna so, zabrana njene proizvodnje simbolizovala je podjarmljivanje svih Indijaca. Kada je Gandi organizovao masovni bojkot i otpor britnaskom zakonu o soli, Britanci su bili u nedoumici kako da reaguju. Ako bi britanski kolonijalisti uhapsili Gandija i ostale “slane” prestupnike, ispali bi smiješni zbog represije oko nečeg tako prostog i jednostavnog za svačiji život kao so, i sami bi  od učesnika napravili heroje. Kada ne bi reagovali, ne samo da bi izgubili monopol nad proizvodnjom soli i prihode od poreza, nego bi izgubili autoritet u očima miliona svojih podanika. Kada je Gandi poveo stotine hiljada svojih sunarodnika u marš na morsku obalu i počeo da sa njima proizvodi so – to se i dogodilo! Primjer je takodje Myanmar: tamo je opoziciona Nacionalna Demokratska Liga za svoj simbol odabrala farmerski šešir, tako da su svi počeli da nose farmerske šešire.  Režim je onda šešire pokušao zabraniti, ali ta represija je samo prouzrokovala još veće proteste i podršku opoziciji. Takva represija daje izvor momentuma nenasilnom pokretu.  Ogromna je cijena, i lokalno i globalno, koja se plaća za korištenje sile protiv nenasilnog pokreta.  Ta borba je asimetrična – režim još uvijek možda drži sredstva moći, ali je snažno uzdrman, jer svaka brutalnost režima protiv otvoreno nenasilnih aktivista politički djeluje protiv režimske vlade, izazivajući nezadovoljstvo u njihovim sopstvenim redovima i stvarajući podršku za pokret među širokom populacijom, režimskim uobičajenim podržavaocima i trećim stranama.

• STRATEŠKO PLANIRANJE: Strategija je koncept najboljeg načina reakcije da bi se ispunili ciljevi nenasilne borbe. Postoje 4 nivoa strateškog menadžmenta: osnovna ili opšta strategija, kampanje, taktike i specifične metode – pokret prvo mora izraditi svoju opštu strategiju, onda identifikovati kampanje koje podržavaju tu opštu strategiju, pa onda odabrati različite taktike i metode koje podržavaju te kampanje. Ovaj način planiranja od vrha (osnovne strategije) ka dole (kroz kampanje, taktike i metode) je efektivno korišten u svim vrstama brobe kroz istoriju. Nužno je da se svaka akcija pokreta isplanira, ali ne samo kako će ona da izgleda u stvarnom životu nego i kako će da izgleda u medijima. Kao i u svakom drugom ozbiljnom projektu, temelj aktivnosti biće ozbiljna procjena i strateško planiranje. Planiranje je prvi i najvažniji korak u organizaciji aktivnosti i kampanja. Bez valjanog planiranja, uspjeh svake akcije ili kampanje zavisiće isključivo od sreće. Planiranje akcije nije ništa drugo do pokušaj da se otkrije način na koji će reagovati protivnik, dakle vlast. Pored plana akcije jako je važan komunikacijski plan: kome će i na kakav način biti proslijeđena informacija o događaju. Aktivisti moraju brinuti o njihovom plasmanu u medije, i prije akcije treba razmisliti i isplanirati kako će ona da komunicira sa članovima, javnošću, potencijalnim pristalicama, cjelokupnom zajednicom odakle stiže podrška.  Svaki element kampanje treba da bude pažljivo isplaniran prije realizacije: od strategije kampanje i prikupljanja sredstava, do organizovanja aktivista na terenu i odnosa sa medijima. Najvažniji aspekat planiranja biće ciljana komunikacija – da ljudima iz okruženja skrenete pažnju na svoje aktivnosti, ubijedite ih da promijene način razmišljanja, i pristupe vašem pokretu.

1. Glavna Strategija – Kako do pobjede? • izgradnja pokreta do izbora • pokretanje kampanje na tri nivoa: negativna prema protivniku, pozitivna prema našim kandidatima i promovisanje veće izlaznosti na izborima (Izađi&Glasaj) • pripreme za očekivanu izbornu krađu: organizacija generalnog štrajka i nenasilnog protesta sa ciljem ponovljenih fer izbora

2. Strategije i opšti principi – Izbor najvažnijih oblasti • mobilizacija mladih, omasovljavanje članstva, savezništvo sa narodom, nevladinim organizacijama i partijama opozicije • komunikacija kroz simbol • održavanje ofanzivnog stava

3. Taktika – Izbor bitaka koje možemo dobiti • jeftine ali dramatične akcije u javnosti, ulični teatar, studentski štrajkovi i protesti • bojkot zvaničnih medija koje režim koristi za potrebe svoje propagande

Kroz istoriju, izgradnja odgovarajuće strategije, prepoznavanje kampanja, i izbor specifičnih taktika od ključnog su značaja za ishode svih vrsta sukoba. Razvijanje pokreta sa jedne i upravljanje pokretom ili kampanjama, sastoji se od aktivnosti koje se međusobno dopunjuju i osnažuju. Kako pokret raste, raste i potreba za razumijevanjem principa funkcionisanja njegovih ključnih resursa, ali i strateškog planiranja. Strategija je koncept najpovoljnijeg oblika delovanja za postizanje zacrtanih ciljeva, imajući u vidu ograničenost sredstava i, po pravilu, promjenljive i neizvjesne uslove u kojima se borba odvija. Strategija određuje da li se uopšte suprotstaviti, gdje i kako to  učiniti, a zatim kako postići maksimalne rezultate da bi se došlo do povoljnih ishoda. Postoje četiri nivoa strateškog upravljanja: opšta strategija, prateće strategije, taktike i specifične metode. Opšta strategija usmjerena je ka ostvarivanju glavnih ciljeva borbe putem efikasne mobilizacije ljudstva, koje angažujemo u borbi sa protivnikom. Strategija svake kampanje daje odrednice kako pojedine bitke treba voditi, a pri tome ne istupiti iz okvira opšte strategije. Strategije kampanja treba da budu međusobno povezane i usmjerene ka utemeljivanju i ostvarenju ciljeva zacrtanih opštom strategijom.

Nivoi	Opšta strategija (Mission – Misija)		Strategije		Taktika		Specifične metode
Objašnjenje	Kako treba da izgleda odredjena ciljna oblast u budućnosti?		Koji su najuspješniji načini da se dođe do  željenog stanja, s obzirom na ograničenost raspoloživih sredstava?		Kako ostvariti određene međuciljeve koji proizlaze iz opšte strategije, s obzirom na ograničenost raspoloživih sredstava i aktivnosti protivnika?		Koji su najbolji načini da se postignu zacrtani zadaci sa raspoloživim sredstvima, i vremenskim okvirima u sadašnjem okruženju?
Primjer	Slobodni i pošteni izbori		Nadgledanje izbora da bi se spriječila krađa		Organizacija nezavisnog nadgledanja tokom izbora		Postavljanje timova za nadgledanje na svakom biračkom mjestu
Taktike i strategije usvojene od strane vlasti (tabela dole ispod): Kada poznajete osnovne strategije administracije, možete dovesti svoj nenasilni r-evolucionarni pokret u situaciju da profitira iz očekivanih taktičkih reakcija protivnika, a ciljanu komunikaciju prilagoditi plasiranju vaše poruke u široj javnosti.U nekim slučajevima, vlasti su se rukovodile represivnom strategijom. U ostalim slučajevima, rukovodstvo bi uvidjelo neefikasnost jedne strategije i prešlo na sljedeću. U većini slučajeva korišćene su kombinacije strategija.
Ciljevi		Eliminacija pokreta		“Smirivanje” pokreta		Izbjegavanje pojavljivanja pokreta		Saradnja sa pokretom
Strategija		Represija		Ustupci		Preventivne mjere		Eksperiment
Taktika		“odbijanje”		“otkup”		“protivljenje”		“pridruživanje”
Određene metode		Preventivne mjere		Kanalisanje i kontrola suprotstavljanja		Izmena uslova koji mogu da dovedu do nastanka pokreta		Održavanje fleksibilnosti administracije
Obrazac ophođenja sa pokretom		Sukob		Pregovori		Saradnja		Nadmetanje

Uspješni strateški nenasilni pokreti nisu nastajali spontano, kao ni kampanje koju su im predhodile. Tamnoputi korisnici javnog prevoza u Montgomeriju, Alabami nisu tek tako odlučili da bojkotuju autobuse u kojima je crncima zakonom zabranjeno ravnopravno korišćenje, niti su radnici u Poljskoj samo započeli štrajk avgusta 1980. godine. Ni hiljade demonstranata nije se pojavilo niotkuda u Beogradu u jesen 2000. Svakom od tih događaja prethodio je značajan period sinhronizovanog i pedantnog planiranja. Navedene uspješne kampanje ilustruju dva glavna principa strateškog planiranja: 1. Strateško “uvezivanje” taktika: Svaka taktika mora biti direktno upućena na ostvarivanje međuciljeva koji logičnim redom proizlaze iz glavne strategije kampanje pokreta. Postoji više od 200 registrovanih metoda nenasilne borbe, a svaki uspješan pokret doda po neku novu taktiku. 2. Strateška izgradnja kapaciteta: Uspješni pokreti proširuju svoje kapacitete regrutacijom i obukom novih članova, prikupljanjem materijalnih sredstava i održavanjem komunikacione mreže, kao i nezavisnim načinima za razmjenu i širenje informacija, kao što su šifrovana elektronska pošta, kratke tekstualne poruke, nezvanična štampa i blogovi na Internetu. Tu su i strateško planiranje i efikasno raspolaganje vremenom, vjerovatno najvažniji resursom za svaku nenasilnu borbu.

OPŠTI PRINCIPI USPJEHA REVOLUCIJE: Ako želite procijeniti kako vaš pokret ili kampanja napreduje u bilo kom trenutku, počnite sa evaluacijom da li vaš pokret sadrži ova 3 opšta principa za uspjeh: Jedinstvo, Planiranje i Nenasilna disciplina.

1. JEDINSTVO: se sastoji od 3 komponente:

a. JEDINSTVO LJUDSTVA – Nenasilni pokreti i kampanje zahtijevaju učešće širokih političkih, socijalnih i ekonomskih grupa i društvenih sektora – zato što  po definiciji snaga i legitimitet pokreta lezi u mobilizaciji velikog broja gradjana.  Kod velikih, nacionalnih pokreta, ovo obično zahtijeva osnivanje koalicija grupa i organizacija.

b. JEDINSTVO UNUTAR ORGANIZACIJE – TRI nivoa pokreta – liderstvo, operativna mreža, i ljudi iz najširih dijelova društva – moraju biti u međusobnoj harmoniji. Samim tim, organizaciona struktura pokreta treba biti dizajnirana tako da omogućava efikasnu sprovodjenju strategija, taktika i metoda.  Demokratske procedure mogu biti odgovarajuće u procesu donošenja odluka – ali sprovodjenje tih odluka zahtijeva disciplinu, odgovornost i sinergiju a ne neprekidno debatiranje. U nekim slučajevima, vlast će pokušati da ubaci ljude čija uloga  će biti da izaziva debatiranje i neslogu, kako bi podrivali jedinstvo i efektivnost pokreta.

c. JEDINSTVO SVRHE/ CILJA – Pokret ili kampanja moraju postići unutrašnji konsenzus oko svojih ciljeva, a ti ciljevi moraju imati odjek u velikom broju stanovništva. Većina ljudi će se jedino boriti i žrtvovati za ciljeve koji su smisleni u njihovom svakodnevnom životu (ciljevi gdje njihovi lični problemi takodje postaju politički problemi) i koji su dovoljno konkretni i razumno dostižni.  Drugim riječima, birajte borbe koje:  1) znače najviše članstvu pokreta i ostalom stanovništvu i 2) one koje realno možete da uspješno sprovedete.  Naprimjer, u pokretu Indijske Nezavisnosti protiv britanske kolonijalne vladavine, biti u mogućnosti proizvoditi so i ne plaćati porez na to je bilo lako razumljivo i važno svim ljudima. Započevši Marš Soli 1930-te godine, Gandi je napao britanski solni monopol, čime je dotakao bukvalno sve građane Indije.  Gandijev cilj da sruši britanski solni monopol je bio i konretan i dostižan, i Gandi je iskoristio svoju snagu (veliki broj motivisanih ljudi) protiv britanske slabosti (neprovodljiv zakon koji je bio teško odbranjiv niti opravdavajući za hapšenje ljudi radi tog istog zakona). Takodje, jako je važno da pokret ili kampanja imaju realtivno mali broj ciljeva – u suprotnom je jako teško postići jedinstvo i slogu izmedju različitih grupa i organizacija unutar pokreta.

2. PLANIRANJE: Strateški nenasilni pokreti i kampanje nisu spontano organizovani.  Mora postojati postojano, detalno planiranje.  Dvije ključne komponente su:

a. Taktička izgradnja kapaciteta – Uspješni pokreti grade svoje kapacitete da bi regrutovali i obučavali aktiviste, skupili materijalne resurse, održavali komunikacionu mrežu i nezavisne izvore informisanja ( enkriptovane emailove, grupni SMS, nezavisnu štampu i alternativne web magazine).  Ovo podrazumijeva detaljno kampanjsko i taktičko planiranje, i efikasno upravljanje vremenom.

b. Strateška kategorizacija različitih taktika – Kategorizacija taktika omogućava pokretu da poveća pritisak na protivnika i održava momentum. Korišćenjem različitih taktika držimo protivnika u neravnoteži i osiguravamo da protivnik ne može predvidjeti vašu sljedeću akciju.  Taktike trebaju direktno biti vezane za specifične ciljeve koji proizilaze iz opšte strategije kampanje.

3. NENASILNA DISCIPLINA – Nenasilna disciplina znači 2 stvari: slijediti akcioni strateški plan i isključivanje bilo koje vrste nasilja. Isključivanje bilo kakve vrste nasilja znači da članstvo pokreta nikada ne koristi nasilje u svojim akcijama niti ikada prijeti nasiljem. Da bi se ovo pojasnilo članstvu, pokret izradjuje “Uputstva za akciju” koja prikazuju standarde nenasilne discipline za cjelokupno članstvo.  Nenasilna disciplina je srž i suština gradjanske moći, zbog 3 glavna razloga:

a. ŠIROKA RASPROSTRANJENOST I ODRŽIVOST MOĆI: Većina ljudi će se prikljućiti nenasilnom pokretu za promjene ako se slažu sa ciljevima pokreta. Ipak, većina ljudi se neće prikljućiti nasilnom pokretu za ispunjavanje istih tih ciljeva. Dakle, ključ za dobijanje i zadržavanje širokog članstva je taj da pokret ostane nenasilan. U nenasilnom pokretu ima prostora i mjesta za sve činioce društva (od djece do starijih, žena do muškaraca), svi mogu učestvovati na neki način.  Što je rasprostranjeniji vaš pokret, režimu  će biti teže da pokuša izvršiti kontrolu nad vama (niti će imati sredstva za to jer neće moći da pokrije toliko različitih društvenih faktora.

b. URUŠAVANJE IMIDŽA NASILNOG VLADAJUĆEG REŽIMA – U mnogim slučajevima, vladajući režim će nasilno napasti građane i aktiviste pokreta. Ako se održava nenasilna disciplina, takva represija će uništiti kredibilitet i legitimitet nasilnog režima, i smanjiti podršku istom (naročito kad se režimsko nasilje javno i masovno objavljuje putem medija ili drugih informativnih kanala).  U isto vrijeme, simpatije i podrška će rasti na stranu nenasilnog pokreta za promjenu vlasti.

c. PRIDOBIJANJE REŽIMSKIH PRISTALICA (NPR VOJSKA I POLICIJA) Nasilje daje potrebni izgovor režimu da represivno reaguje (npr da “uspostavi javni red i mir” ili se “bori protiv terorizma”). Nenasilna disciplina ne daje takav izgovor režimu. Nenasilna disciplina je potrebna da pridobije one ljude koji podržavaju režimske naredbe, da im otkažu lojalnost.  Kada se bezbjednosne snage osjete ugroženim, tada lakše sprovode represivne mjere. Kada znaju da je pokret nenasilan, i da članstvo pokreta ima dokazan istorijat nenasilne discipline, slaba je vjerovatnoća da će koristiti represivne mjere i postaće pristupačniji za razmatranje legitimiteta i Vizije Budućnosti nenasilnog pokreta. 

• 3 Glavna ishoda nenasilnih akcija: Mobilizacija, Ometanje i Pridobijanje
• MOBILIZACIJA – postignuta kroz mobilizaciju ciljnih grupa u društvu, i regrutaciju aktivista za kampanje.
• OMETANJE – nenasilnom akcijom ometati i onemogućiti normalno odvijanje protivnikovih aktivnosti.
• PRIDOBIJANJE – ljudi iz različitih stubova podrške režima. Nenasilne i propagandne akcije ciljaju na podržavaoce režima, kojima se tako smanjuje lojalnost protivniku i ohrabruje njihovo odricanje poslušnosti režimu.
• Analiza Gubitka-Dobitka prilikom odabira nenasilnih akcija: Prilikom odabira nenasilnih akcija za ispunjavanje strategije i ciljeva pokreta, različite akcije zahtijevaju različite materijalne i ljudske resurse, i neke od njih nose visok rizik od režimskih represivnih mjera. PRIMJER: Uspješne demonstracije mogu rezultirati ranjavanjem ili hapšenjem nekih demonstranata. Akcije ekonomskog bojkota ili društvene nesaradnje mogu dovesti do finansijskog ili poslovnog gubitka ili ugroženog društvenog statusa za članove ili saradnike pokreta. Dato je nekoliko primjera:

ODABRANE AKCIJE	Moguća šteta za vaš pokret	Moguća korist za pokret	Moguća šteta za protivnika
Skupljanje potpisa za peticiju tokom masovnih demosntracdija ispred vladinih institutcija	Nasilno-represivne mjere se koriste protiv protestanata, ili neki demonstranti počine čin nasilja i naštete nenasilni legitimitet pokreta.	Uspješne demonstracije ce podići publicitet i pridobiti novo članstvo.	Povećanje javnog nezadovoljstva režimom i dalji gubitak legitimiteta vlasti.
Bojkot izbora	Nizak odazov za bojkot može naškoditi kredibilitetu pokreta, i takodje rezultirati totalnom kontrolom protivnika nad vladinim institucijama.	Masovno učešće ce poništiti rezultate neuspjelih izbora. Ipak – masovni odziv je jako teško dostignuti.	Gubitak legitimiteta za režim u slučaju uspjeha bojkota.
Štrajk gladju	Štrajkači mogu oštetiti svoje zdravlje.	Štrajkači mogu podići publicitet za ciljeve p-kreta i pridobiti novo članstvo.	Javna simpatija za štrajkače može dovesti do gubitka legitimiteta vlasti.
Borba protiv izborne krađe R-evolucioni pokret će postići uspjeh gradeći stratešku kampanju na nekoliko nivoa: 1. Mobilizacija građana-Sporadični mali protesti u nekoliko urbanih centara za kratko vrijeme se proširuju na cijelu zemlju i postaju svakodnevni i masovni; 2. Studentski protesti – Hiljade studenata svakodnevno protestvuje tražeći poštovanje izbornih rezultata; 3. Reklamna kampanja – Flajeri, posteri, bilbordi, radio i televizijske reklame poslužili bi da obavijeste javnost o izborima i protestima koji su uslijedili; 4. Kampanje “saveznika”- Nevladine organizacije i lokalni nezavisni mediji bojkotuju predstavnike vlasti i vrše izolaciju podrške vlasti uvođenjem društvenih sankcija; 5. Kampanja mobilizacije međunarodne javnosti rezultira posjetom ekspertske grupe iz eminentne medjunarodne organizacije, kao i medjunarodnim pritiskom da se izborni rezultati priznaju.
SAŽETAK: Postoje 4 nivoa strateškog planiranja u nenasilnoj borbi:  Opšta strategija, Kampanje, Taktike i Metode.  Cilevi svakog nivoa planiranja ispunjavaju ciljeve nivoa iznad (npr metode služe za odabir taktika, koje služe za sprovodjenje kampanja, koje podupiru ciljeve opšte strategije pokreta).  Prilikom strateškog planiranja, najkorisnije je zasnovati planiranje na opštoj strategiji, i onda ići ka donjim nivoima, a pogrešno bi bilo odabirati metode pa tek onda razmišljati o opštoj strategiji. Treba naročito obratiti pažnju na 3 principa uspješne nenasilne borbe: Jedinstvo, Planiranje i Nenasilna disciplina. Jedinstvo sadrži jedinstvo ljudstva, jedinstvo unutar organizacionih struktura, i jedinstvena svrha pokreta. Planiranje sadrži taktičko građenje kapaciteta i strategijsko korištenje različitih taktika. Nenasilna disciplina je potrebna za mobilizaciju građanstva, regrutaciju aktivista, rušenje ugleda vladajućeg režima, pridobijanje režimskih zaštitnika kao policija i vojska.  Akcije u strateškoj nenasilnoj borbi imaju 3 glavna ishoda: mobilizaciju članstva za pokret, ometanje i prekidanje protivnikovih aktivnosti i pridobijanje protivnikovih podržavalaca da predju na stranu podrške ciljeva pokreta. Ovo se može postići samo kroz preduzimnje nenasilnih akcija, podizanje i izgradnju kapaciteta, i konstantno vršenje pritiska na protivnikove slabosti, uz obavezno korištenje analize mogućih dobitaka i gubitaka prilikom odabira nenasilnih taktika i metoda.

STRATEŠKA PROCJENA je najkritičniji planerski dokument u nenasilnoj borbi, koji obezbjeđuje činjenice i analize važne za borbu, i zahtijeva “živi dokument”, sto znači da je konstantno dopunjavana novim činjenicama i informacijama. Zbog toga je poželjno da neko u pokretu obavlja funkciju Koordinatora strateškog analiziranja i procjenivanja ZA ČETIRI (4) TAČKE STRATEŠKE PROCJENE:   1. MISIJA: Efikasna “Vizija Budućnosti” može privući podršku iz raznih slojeva društva, i ukazati na ciljeve za koje se pokret bori, a ne samo protiv čega se bori. Takodje ukazuje na opšte ciljeve borbe,  a ne samo na trenutne kratkoročne ciljeve – npr promjena nepravednog društvenog sistema, završetak autoritarne vladavine, okupacije, korupcije ili diskriminacije protiv neke društvene manjine – i tako iskazuje dugoročne promjene za koje se borite u vašem društvu.   2. OPIS SITUACIJE: U drugom dijelu strateške procjene ubacujemo sve vrste informacija o situaciji  u sredini gdje ce vaša misija biti sprovedena. 2A – PROTIVNIČKE MOGUĆNOSTI ZA NENASILNU BORBU: 1. Snage: Izlistati snage vašeg protivnika – koje vrste nenasilne borbe bi mogli poduzeti protiv vas? 2. Slabosti: Izlistati slabosti vašeg protivnika – gdje su najranjiviji za nenasilne akcije? 3. Stubovi podrške: izlistati grupe koje pružaju podršku i moć vašem protivniku, naročito obratiti pažnju na najvažnije za njihovu kontinuiranu vladavinu.  1. Snage • Cenzura • Vlasnistvo radijskih, televizijskih i štampanih medija • Kontrola formalne edukacije • Finansijski resursi za uticaj na ponašanje narodnih masa • Medjunarodno priznanje i pristup svjetskim medijima i ostalim ključnim komunikacijskim sredstvima • Dobro obučena i raširena obavještajna mreža • Mogućnost sprovodjenja kaznenih mjera kroz vojne, policijske i birokratske kanale.       2. Slabosti • Nekompetentno pružanje vladinih usluga • Omrazeni od narodnih masa • Nemaju obučenih strategista • Sponzorisanje politike sile nad manjinama • Spora, korumpirana i neefikasna birokratska struktura • Neefikasne birokratije, procedure i pravila, koja dovode do nemogućnosti prilagodjavanja novim okolnostima • Nekompetencija, nepotizam i korupcija u vladinim službama i birokratiji • Slabo vodjstvo i medjunarodni uticaj na odlučivanje, koje jača strane interese nasuprot domaćem progresu • Mogućnost unutrašnjih sukoba izmedju vladinih dužnosnika 3. Stubovi podrške • Državna vojska • Specijalne snage • Policija • Bezbjedonosne službe • Mediji • Strani investitori • Poslovna zajednica • Vladine institucije: sudstvo, izborne komisije, centralna banka itd • Vladini dužnosnici • Resursi u državnom vlasnistvu, rudnici, izvorista itd • Spoljni faktori: strane vlade, organizovani medjunarodni kriminal itd • Religijske institucije • Političke partije 4. Demografski pokazatelji, npr parametri stanovništva kao strarosne strukture, polni reciprocitet itd 5. Politički pokazatelji: Postoje li slabosti unutar ovih grupa i organizacija koje mogu biti iskorišćene? • Vojska nasuprot policije • “Modernisti protiv tradicionalnih radikala” unutar vlade • Vlada nasuprot radničke klase • Mladji dužnosnici nasuprot starijih • Nizi cinovi nasuprot komandne strukture • Politička rivalstva i takmičarske ambicije medju članstvom političkih partija ili vladajuće elite • Poslovna rivalstva 2B. PRIJATELJSKA RELATIVNA BORBENA MOĆ Informacije o trenutnim mogućnostima opozicionih grupa za nenasilnu borbu se mogu dobiti od aktivista koji su vec učestvovali u nenasilnom otporu protiv vladajućeg režima ili njihovih pristalica. Treba spoznati sve različite organizacije koje se protive vladajućem režimu, njihovom trenutnom nivou saradnje, koje su im bile prethodne nenasilne akcije, na kojim lokacijama, brojevi i vrsta aktivista koji su bili uključeni, ciljevi i strategije prethodnih kampanja, naučene lekcije iz prošlih akcija itd.  PRIJATELJSKA NENASILNA BORBA 1. Snage: Izlistati prema analizi 6 izvora moći. 2. Slabosti: Gdje ste najranjiviji da bi vas protivnik mogao napasti? 3. Stubovi podrške: Izlistajte sve grupe koje vam pružaju podršku i moć: • Nevladine organizacije • Religiozne institucije • Alternativni mediji • Radnički ili trgovinski sindikati • Političke partije i pojedinci koji se bore protiv vladajućeg režima • Obrazovne organizacije i institucije • Etničke manjine i njihove organizacije • Multilateralne institucije (npr Ujedinjene Nacije, itd.) • Organizacije medjunarodnog civilnog društva • Dijaspora   3. POLITIČKA ANALIZA: a. “Prirodni saveznici”:  Koji ljudi i grupe su direktno potpomognuti aktivnostima vašeg pokreta (i koji bi zbog toga mogli pruziti podršku vašem pokretu)? • Biznismeni • Studenti • Seljaci • Radnici • Nastavnici • Manjinske grupe • Članstvo pokreta • Socijalni slučajevi i siromašni • Neki od predstavnika religijskih institucija b. Organizacije: Izlistati specifične društvene organizacije ciji interesi su potpomognuti aktivnostima vašeg pokreta. • Neke religiozne grupe (koje)? • Opozicione političke partije • Grupe za očuvanje prirode • Organizacije ljudskih prava • Profesionalne organizacije (trgovinski i radnički sindikati) • Regionalne i multilateralne Institucije (npr Ujedinjene Nacije) • Medjunarodne i lokalne nevladine organizacije (koje?) • Fondacije c. Politički nedostaci: Koje su slabosti u vašoj grupi ili organizaciji koje bi mogle biti iskorištene od vašeg protivnika? Kako bi mogli ublažiti, ili potpuno spriječiti – iskorištavanjae tih nedostataka? • Politička fragmentacija je gotovo uvijek široko rasprostranjena medju opozicijom. Najozbiljnija neslaganja bi trebala biti identifikovana i razriješena.     4. PRAVCI DJELOVANJA   PRAVAC DJELOVANJA 1 Nacionalna nenasilna borba za političku promjenu – Strategija za sistematsko uspostavljanje podružnica pokreta širom države, sa ciljevima: • Regrutovati članstvo u nenasilni pokret • Razmotriti i izvršiti pripreme za mobilizaciju širom države • Omesti i zbuniti protivnika akcijama na višestrukim, široko rasprostranjenim metama • Sprovesti nenasilne operacije širom zemlje usmjerene na režimske stubove podrške, da bi se ugrozila politička podrška i odanost vladajućem režimu    PRAVAC DJELOVANJA 2 Nenasilne kampanje za odredjena društvena pitanja: korupciju, ljudska prava, rasnu/ etničku/ polnu diskriminaciju, siromaštvo itd, sa ciljevima: • Regrutovati članstvo u nenasilni pokret • Borba za pobjede po specifičnim pitanjima, ciljajući na specifične stubove podrške za ta pitanja • Stavljati protivnika u dilemu koristeći dilema akcije fokusirane na probleme koje će primorati protivnika da bira izmedju prihvatanja zahtjeva pokreta ili ga primora na borbu • Sprovesti više malih uspješnih akcija radi izgradnje samopouzdanja u pokretu, privlačenja novog članstva, i ujedinjenja opozicije • Razmotriti i izvršiti pripreme za mobilizaciju širom države

STANDARDNI FORMAT AKCIONOG PLANA: Pokret mora da usvoji jedinstven format akcionih planova i jasno da dokumentuje svoje operacije, da svakom od učesnika u svakom trenutku bude potpuno jasna svrha akcije, kao i neophodni koraci i raspodjela odgovornosti. Pokret mora da uskladi realnost sa planom ili da uskladi plan sa realnošću. PRIMJER: Ako plan poziva na bojkot režimskih medija na nacionalnom nivou, a članstvo organizacije je koncentrisano u samo nekoliko regija, onda ili treba preoblikovati plan ili je potrebno razviti i dodatni plan za mobilizaciju i regrutaciju članstva u čitavoj zemlji. 1. Format plana služi stratezima da jasno uvide da li su svi faktori uzeti u obzir prilikom pripreme akcija. 2. Izvođači akcija će jasno razumjeti plan akcije tokom prvog čitanja zato što će biti jasno organizovan. 3. Ista vrsta informacije ce uvijek stajati na istom mjestu – čitalac plana akcije će uvijek znati gdje da nađe određene odgovore na specifična pitanja (šta, kad, zašto, gdje, ko) 4. Jasan plan akcije će podići kapacitete svakog člana pokreta da lakše objasni i proširi ideje pokreta u lokalnim zajednicama.   Format Standardnog Plana I Situacija Opis važnijih aktivnosti protivnika i naših saveznika u u onoj oblasti u kojoj se planira sprovođenje naših aktivnosti (npr. medijske slobode).   II Misija – Jasno i sažeto navodi • Zašto je važna aktivnost koju želimo da sprovedemo (npr. da bi izrazili protest protiv cenzure medija) • Kako će se aktivnost realizovati (npr. javni protest) • Kada i gdje će se to odvijati (npr. u podne ispred zgrade nacionalne televizije) • Ko će i šta raditi (npr. studenti će pred kamerom čitati nezavisno prikupljene vijesti)   III Realizacija – Opis kako i kada će se odvijati kampanja ili akcija od samog početka do kraja Ako je u pitanju kampanja, ovde se jasno navede svaka od faza sa svojim međuciljevima – od prve do poslednje. Raspodjela faza može se vršiti ili prema događajima u kampanji ili prema vremenskim periodima   IV Administracija i logistika – Navodi koja će sve administrativna i logistička sredstva biti na raspolaganju i kako do njih doći Definiše ljudstvo i materijalna sredstva koja će biti potrebna (kada i ko) Na primjer: finansije, štampani materijal, filmske trake, i javne ličnosti koje su spremne da podrže datu aktivnost   V Koordinacija i komunikacija – Definiše procedure • Ko će koordinirati grupe učesnika kampanje ili aktivnosti i kada će to biti urađeno • Oko čega sve treba komunicirati • Kako će se komunikacija sprovoditi. Tu mogu da budu navedeni brojevi telefona, e-mail adrese, itd       PRIMJER – KAMPANJA “IZADJI I GLASAJ”   FORMULISANJE MISIJE: Komitet za sprovođenje slobodnih i pravednih izbora, sa ciljem uspostavljanja narodne demokratske vlasti, 1. januara 20xx. godine pokreće kampanju mobilisanja javnosti radi: • podrške i glasanja za prodemokratske kandidate na sledećim parlamentarnim izborima; • predupređivanja izborne krađe i nelegalnih aktivnosti na biralištima; • pripreme za postavljanje nove, narodne, istinski-demokratske vlade.     Razlaganje realizacije na različite faze upotrebom standardnog formata plana.   Realizacija kampanje “Izađi i Glasaj” (I&G) može da se prikaže kroz tri faze:   Tokom Faze I (pripremna faza): formiranje edukativnog tima koji će razviti program obuke za “Izađi i Glasaj” (I&G) kampanju, i plan obuke za svaki izborni okrug. Izgraditi odnose sa domaćim i međunarodnim organizacijama koje mogu da pruže korisne obuke i stručnu ocjenu o praćenju izlaznosti i domaćim i međunarodnim pravnim standardima vezanim za pravedne izbore.   Tokom faze II (srednja faza): I&G treneri u svakoj izbornoj jedinici sprovode obuku onih koji će pratiti izbore.   Tokom faze III (izvršna faza): obučeni aktivisti pružaju direktnu pomoć oko izlaska glasača na izbore, pružaju usluge potrebne na glasačkim mjestima, periodično izvještavaju o izlaznosti i rezultatima tokom cijelog dana i u ponoć objavljuju rezultate glasanja.     PLAN KAMPANJE “Izađi i Glasaj” (I&G): Nedemokratski korporokratski režim raspisuje parlamentarne izbore   1. MISIJA • Podrška proreformskim kandidatima kroz Kampanju povećanja izlaznosti i jačanja demokratske kontrole izbornog procesa Ciljevi: • organizacija kampanje Izađi i Glasaj; • sprečavanje i registrovanje nelegalnih aktivnosti na biralištima . Međuciljevi: • registracija prodemokratskih glasača (akcenat na mladima); • organizacija događaja (koncerti, obuke); • proizvodnja i distribucija informativnog materijala.   2. REALIZACIJA Faza 1 • Organizacija tima za obuku volontera • Priprema programa obuke Faza 2 • I &G obuku u svakom okrugu sprovodiće obučeni kadar. Faza 3 • Obučeni volonteri pružaju direktnu pomoć glasačima koji treba da dođu na biralista, prate izlaznost na biračka mjesta i redovno izvestavaju o rezultatima tokom ćelog dana   3. ADMINISTRACIJA I LOGISTIKA Faza 1 kadrovske potrebe • 10 obučenih instruktora (1 vođa tima) • 3 osobe koje će raditi na razvijanju programa (1 vođa tima) • 1 volonter za administrativne poslove Faza 1 potrebna materijalna sredstva • Kancelarijski prostor za održavanje obuke • Kompjuteri sa pristupom Internetu i štampaču • Telefoni i kancelarijski materijal Faza 1 procjena potrebnog vremena • 20 sati obuke • 40 sati pripreme programa obuke • 15 sati administrativnih poslova   4. KOORDINACIJA I KOMUNIKACIJA • Vođa trenerskog tima podnosi izveštaj menadžeru kampanje • Povratna informacija za tim koji razvija program obuke • Strateški sastanak na početku i kraju svake faze   5. EVALUACIJA AKTIVNOSTI • Troškovi Faze 1 • Prilagođavanje promjenama na licu mjesta • Komunikacija među timovima • Procjena “raspoloživosti” volontera i interesovanja za I&G kampanju • Odgovori na represivne mjere • Naučene lekcije   Odgovornost/zadatak (šta treba da se uradi?)   Zaduženi tim (ko će to da uradi?)   • Prikupljanje podataka o glasačima koji su posle poslednjih izbora stekli pravo da glasaju • Tim 2 – Informativna i analitička funkcija • Mobilisanje volontera koji će biti obučeni da vode obuku na terenu • Tim 1 – Administrativna i kadrovska funkcija • Razvijanje programa budućih obrazovnih aktivnosti • Tim 3 – Komunikaciona funkcija • Najam kancelarijskog prostora • Tim 4 – Logistička i operativna funkcija • Osmišljavanje slogana i dizajn zaštitnog znaka kampanje • Tim 3 – Komunikaciona funkcija • Prikupljanje sredstava i formiranje realističnog budžeta • Tim 4 – Logistička i operativna funkcija Obuka trenerskog kadra • Tim 1 – Administrativna i kadrovska funkcija • Štampanje i distribucija materijala • Tim 4 – Logistička i operativna funkcija • Analiza predizborne kampanje i mogućnosti izborne krađe • Tim 2 – Informativna i analitička funkcija

KOMUNIKACIJA SA CILJNOM PUBLIKOM – RAZVOJ PORUKA: “Budi promjena koju želiš da vidiš u svijetu”, rekao je Mahatma Gandi. Stara engleska izreka kaže: “Olovka je moćnija od mača”. Danas bi ona verovatno zvučala kao “RIJEČ je moćnija od armija”. Ciljana komunikacija može pridobiti ljude za vašu misiju i navesti ih da djeluju u interesu društvenih promjena. Efikasna ciljana komunikacija sastoji se od četiri elementa: prepoznavanja ciljne publike, same poruke, nosioca poruke i mehanizma  za prikupljanje povratnih informacija –“feedback”. Ako želite da mobilišete javnost, vaša komunikacija sa javnošću mora da bude veoma pažljivo planirana i precizno usmjerena, tj. – ciljana. Ciljevi takve komunikacije podrazumijevaju: • promjenu stava i odnosa javnosti prema nekoj temi ili problemu ; • promjenu navika i ponašanja javnosti prema toj temi, tj problemu . Da biste ostvarili navedene ciljeve, 1. prvo treba da odlučite na koju društvenu grupaciju želite da utičete (ciljna publika), 2. drugo šta treba da kažete (poruka) i 3. treče na koji način da poručite ono što treba da bude rečeno (nosilac poruke), i 4. veoma je važno da znate kakav uticaj i odziv vaša poruka ima u javnosti (povratna informacija-“feedback”).   1. Ko je naša ciljna publika? Za svaku ciljnu publiku postoje posebna pravila, a pojedinci u okviru svake od grupa imaju sopstvene potrebe, stavove i interese. To treba da bude osnova po kojoj ćete ih privući ka vašem pokretu, komunicirajući sa njihovim sistemom vrednosti, tj. Društveno definisanim idejama koje ove grupe imaju o tome šta je dobro i poželjno.       Grupa   Obuhvata :   Želite da: Članstvo i simpatizeri   ljude koji vašoj organizaciji pružaju aktivnu ili pasivnu podršku   • budu preduzimljivi, motivisani i spremni na akciju • prihvate moguće opasnosti sa kojima će se susresti prilikom realizacije misije pokreta Šira javnost široki spektar publike – od članova i simpatizera protivničkih organizacija do studentskih unija i onih grupa koje imaju sličan sistem vrednosti kao vaš pokret   • budu otvoreni za vašu poruku kako bi vam omogućili da zainteresujete što veći broj pojedinaca, uključujući i pripadnike organizacija protivničke strane   Mogući saveznici “ostatak opozicije,” uključujući svaku društveno angažovanu grupu koja ima sličan sistem vrijednosti ili je takođe posvećena nenasilnom djelovanju, a ima infrastrukturu • aktivno učestvuju u delovanju šire koalicije koja bi bila sposobna da postigne kompromise i održi zajedništvo sve do ostvarenja ciljeva svake od grupa M e đ u n a r o d n a javnost   međunarodne organizacije koje se zalažu za ostvarivanje ljudskih prava, inostrane medije, druge vlade i poslovne zajednice   • promovišu i podrže vašu misiju • ograniče i sankcionišu represivne poteze vašeg protivnika   2. Šta je poruka? Poruka je limitirana, jasna i istinita informacija koju ce vaš pokret komunicirati sa ciljem da motiviše, ubijedi, i inspiriše vašu ciljnu grupu da podrži i aktivno učestvuje u radu vašeg pokreta.  Vaša poruka bi trebalo da promoviše akciju ili bi trebalo da navede ljude na kasnije učestvovanje u akcijama. Poruka mora biti zasnovana na proverenim i pouzdanim činjenicama, da ne izgubi svoj kredibilitet. Vaša poruka treba da poziva na akciju ili da među ljudima stvori povoljnu klimu da reaguju na pozive na akciju koja će uslijediti. Činjenice ne govore same za sebe, one dobijaju značenje tek kada se stave u odgovarajući kontekst! Kao sto seljak proučava i analizira stanje oranica kao i zahtjeve tržišta za određenim poljoprivrednim proizvodima, pa tek posle odlučuje koju ce žitaricu posijati – tako i komunikacioni eksperti prave svoje odluke oko izbora tema, kampanja i tehnika zasnovano na njihovoj analizi ciljnih grupa i zadanih ciljeva.  Kao što seljak proučava zemlju, komunikacioni ekspert mora proučavati ciljnu populaciju. Neka od pitanja za razmatranje: • Ko je ciljna populacija? Koje je njihovo religiozno, kulturno, ekonomsko, i političko opredjeljenje i istorijat? • Je li ciljana grupa homogena ili raznolika? • Koje su kulturne preference različitih grupa u ciljnoj populaciji? • Koji su cijenjeni i poštovani simboli društvenog boljitka u ciljanoj populaciji? • Koje nade i očekivanja ljudi imaju za svoje živote? Koji je razmjer izmedju tih nada i očekivanja i realnosti života? Prema odgovorima na ovakva pitanja, komunikacioni eksperti počinju da shvataju kakve poruke, simboli, riječi i jezik bi bili najprijemciviji u ciljanoj populaciji. PRIMJERI: • “Neka ljudi znaju gdje su vam kancelarije – prostor mora biti jasno označen i dostupan.” (TAKTIČKA/INFORMATIVNA) • “Obavještavajte ljude da su izbori redovno falsifikovani.” (STRATEŠKA/INFORMATIVNA) • “Promovisati simpatije/ suosjećanje za uhapšene ili povrijedjene aktiviste.” (TAKTIČKA/EMOTIVNA) • “Promovisati osjećaj da je režim iritantan.” (STRATEŠKA/EMOTIVNA)   SWOT Pakovanje Poruke – Nenasilni pokret protiv Autoritarne vlasti: Ovaj model pomaže u stvaranju odgovarajuće poruke, a takođe priprema odgovor na napade protivničke propagande koji su neumitni od trenutka kada protivnik prepozna pokret kao rastuću prijetnju. Model funkcioniše tako što pomaže u stvaranju okvira poruke i pruža strukturu kroz koju se ideje kroz konkretne riječi prenose u poruke. Okvirne teme imaju moćni uticaj u političkim debatama. Kada protivnik pripadnike pokreta nazove izdajicama, ne osporavajte takav navod – negiranje ovakve optužbe samo bi joj dalo legitimitet prikazujući vas kao nekoga ko mora da se brani. Umesto toga, predstavite svoje viđenje. Na primjer, predstavite “patriotizam” svog pokreta koristeći argumente zasnovane na društveno prihvaćenim vrijednostima u vašem društvu.   Snage: Mi o sebi Demokratični Časni Popularni Napredni   Mogućnosti: Mi o njima Diktatori Nelegitimni Korumpirani Okrutni   Prijetnje: Oni o nama Izdajice Slabići Manipulatori Teroristi Slabosti: Oni o sebi Patriote Nepobjedivi Odgovorni Zaštitnici PRIMJER PORUKE: “Ovo je lice Srbije” Poster na kome lik prebijenog aktiviste “OTPOR!”-a simbolizuje nasilnu prirodu režima Slobodana Miloševića   3. Nosilac Poruke: Ne želimo istu poruku slati različitim društvenim grupama npr poljoprivrednicima iz pasivnih krajeva i studentima nećemo slati identičan propagandni materijal, i za svaku grupu trebalo bi odrediti posebnog nosioca poruke.   PRIMJER : Ispravna i pogrešna upotreba nosioca poruke   Ispravno Web strana ili sajt na engleskom jeziku namijenjena komunikaciji sa međunarodnim organizacijama kao što su Ujedinjene nacije Pogrešno Upotreba iste strane ili sajta u komunikaciji sa ljudima iz pasivnih krajeva naše zemlje, koji niti govore engleski, niti su ikad čuli za Internet     4. Povratna informacija – “Feedback”: Veoma je važno da znate kakav uticaj i odziv vaša poruka ima u javnosti npr Reagovanja državnih struktura, porast interesovanja za naš pokret u domaćoj i međunarodnoj javnosti, itd     NAJEFEKTIVNIJI KOMUNIKACIONI KANAL ZA ODABRANU CILJNU GRUPU   Slogani, karikature, simboli  i pjesme • Ručno pisane ili odštampane, naslikane, nacrtane, odglumljene, izrecitovane poruke • Direktno komuniciraju ideologiju pokreta • Identifikovati pokret na jeftine i efektivne načine  • Režim ih teško kontroliše   Baneri, posteri i pokazna displejna komunikacija • Objavljeno u tajnosti u odredjenim krugovima ili javno • Postavljeno na postojeću strukturu (zidove, trotoare itd)   Brošure, pamfleti, i knjige • Brošure, flajeri i pamfleti distribuirani javnosti • Knjige detaljnije opisuju određene teme  • Legalno ili ilegalno štampanje i distribucija    Novine i magazini • Takmiče se sa režimskom zvaničnom propagandom • Legalno ili ilegalno štampanje i distribucija    Muzika, radio i televizija • Tekstovi se mogu napisati kao poziv na akciju ili kao glas protesta • Takmiče se sa režimskom zvaničnom radio i TV propagandom   Internetske webstranice • Otežano lociranje servera i vlasnika web stranica onemogućava lako kontrolisanje takvih medija od strane režimskih institucija • Brz doseg do domaće i međunarodne javnosti    Pisanje po nebu i zemlji • Avionsko prikazivanje  pariola u naseljenim mjestima • Ispisivanje parola po zemlji, u glini, pijesku, ili sadnicama biljaka, kao i sprejnim bojama   Masivno slanje e-mailova i SMS-ova • Otežano lociranje servera i vlasnika web stranica onemogućava lako kontrolisanje takvih medija od strane režimskih institucija • Brz doseg do domaće i međunarodne javnosti    Glasine • Tema širenja glasina mora biti od velike važnosti za ciljanu režimsku grupu • Mora biti prihvaćeno kao zasnovano na znanim ili nagadjajućim činjenicama    Postoje 2 glavne kategorije ciljane komunikacije koje iskazuju namjere: 1) Ciljana komunikacija agitacije – za mobilizaciju ljudi 2) Ciljana komunikacija integracije – za osiguranje preduzimanja konstruktivnih akcija   CILJANA KOMUNIKACIJA AGITACIJE Agitacija djeluje na polju ljudskog nezadovoljstva, ohrabrujući široku javnost da otkaže poslušnost režimu, i zagovara da stanovništvo uzme učešća u narodnom pokretu i promjeni ustanovljeni poredak. Ciljana komunikacija agitacije može ciljati da prekine autoritativnu vladavinu ili neku drugu vrstu nepravednog i opresivnog sistema. Iako su poruke agitacije usmjerene na pojedince, ipak se mogu izraziti kroz grupno ponašanje. Pojedinci se mogu navesti da uzmu učešća u kolektivnoj akciji koja mijenja njihove navike, prilagođava njihovo rasuđivanje i modifikuje njihova uvjerenja. Nenasilan primjer je parada sa upaljenom bakljom ili štafetom ili neka od ostalih grupnih akcija protiv simbola vlasti. Poruke agitacije se, kao i sva sredstva uticaja na javno mnijenje, mogu zloupotrijebiti kao što je rađeno odvajkada, u najnovije vrijeme od nacističke Njemačke pa sve do sadašnjih “demokratskih” zapadnih država koje agitacionim ispiranjem mozga drže milijarde ljudi u kreditnom ili nacionalističkom ropstvu. Agitacija ne adresira komplikovana pitanja, niti apeluje na idealizam. Poruke agitacije su primarno fokusirane na ljudske emocije. Opasno je kad su korištene da izazovu emocije straha i mržnje, koje su najlakše za prouzrokovati, i sa njima trenutni vladajući politički režimi često vladaju širokim narodnim masama. Iz tog razloga, uvijek postoji rizik pri njihovom korištenju jer jedno je prizvati ljude na akciju, ali pokret mora biti oprezan i osigurati da ljudi preduzmu konstruktivne, a ne destruktivne, akcije. Treba fokusirati poruke agitacije na određenu režimsku ličnost ili na određenu štetnu birokratsku mjeru ili regulativu.   CILJANA KOMUNIKACIJA INTEGRACIJE Ciljevi poruka integracije su smanjenje društvenih tenzija i prihvatanje vrijednosti i legitimnog autoriteta nenasilne grupe, pokreta ili koalicije koja se bori protiv nepravednog i opresivnog režima. Poruke integracije stvaraju nove lojalnosti ili pojačavaju vec postojeće. Dok se poruke agitacije sastoje od serije kratkotrajnih akcija, poruke integracija bivaju prenosene na dugotrajnoj bazi. One imaju za cilj gradjansku i društvenu stabilizaciju, i ohrabrivanje vrijednosti povezanih sa demokratijom, tolerancijom, ljudskim pravima, vladavinom prava, i transparentnosti u svakom pojedinacnom segmentu društva. Poruke integracije sugerišu da postoji alternativa trenutnom nepravednom i opresivnom sistemu i da će ljudi biti dobitnici u novom društveno-političkom sistemu. Pri korišćenju agitacionih poruka treba uvijek naglašavati elemente Vizije Budućnosti koje pružaju alternativu trenutnom štetnom sistemu protiv kog se borimo, što će utabati stazu za buduće integracione poruke.     Koristiti naš provokativni simbol otpora, zalijepiti i štampati i crtati sprejom slogane i simbole pod okriljem noći. Marketing, marketing, marketing… 2 boje i 1 simbol = naš logo, predstaviti ga svuda, neka ga nose i vaša djeca i baka i djed i familija i komšije i kolege.  Biti dopadljiv, duhovit i jednostavan sa ciljem da se prenese prosta poruka razumljiva svima – pričati o zajedničkim interesima svih a ne o stvarima koje nas razdvajaju.  Svima nam trebaju redovne i povećane plate i penzije, smisleno zaposlenje sa više slobodnog vremena i putovanja, kreativno obrazovanje bez ocjenjivačkog terorisanja, više učešća u vlasti, bolje zdravstvo, infrastruktura, kultura – sve gore navedeno nam je prijekopotrebno nevezano za našu nacionalnost, religiju, pol, seksualnu opredjeljnost, klub za koji navijamo ili omiljeni tip muzike.

RESURSI I SREDSTVA ZA NENASILNU BORBU: Razne nenasilne akcije treba da objedinimo u cjelinu. Akcije prerastaju u kampanju. Kampanja je strateški planiran i realizovan niz nenasilnih akcija usmjeren ka vašoj ciljnoj grupi. Do sada je registrovano preko 200 metoda nenasilne akcije, koje se mogu podijeliti na tri opšte kategorije u koje spadaju protesti i ubjeđivanje (marševi, isticanje simbola, bdijenja, itd), nesaradnja (bojkot proizvoda, štrajkovi, neplaćanje poreza, itd) i intervencije (zaposijedanje, straže, štrajk glađu, itd). Svaka javna akcija treba da je dio šireg postignuća ili kampanje, a strategija treba da objasni kako izvjesne akcije doprinose izgradnji kampanje i logično ih poveže u organizovanu aktivnost, sa ključnim resursima u svakoj kampanji, a to su materijalni, ljudski i vremenski resursi.   • Materijalni resursi: kao što su novac, oprema za komunikaciju ili kancelarijski prostor; “opipljiva” dobra kao što su novac, zalihe, oprema za komunikaciju, imovina i prevozna sredstva. Procjena potreba i planiranje najefikasnijeg načina korišćenja materijalnih sredstava obezbijediće pokretu da, čak i u najsloženijim uslovima represije, bude operativan. Zajednički imenitelj za sve uspješne nenasilne pokrete je bio kombinacija velikog potencijala za prikupljanje sredstava i uspješnog upravljanja tim sredstvima, potrebnih za četiri ključne funkcije djelovanja pokreta:   OSNOVNE FUNKCIJE POKRETA PRIMJERI POTREBNIH MATERIJALNIH RESURSA Opstanak i održavanje morala   Hrana, odeća, medicinska pomoć, fondovi za žrtve i ljude koji su ostali bez posla Transport i komunikacija Kompjuteri, mobilni telefoni, transmiteri, kancelarijski materijal, vozila, benzin, avionske karte… Fiksni operativni troškovi Kancelarijski prostor, Telefon, faks, fotokopir, kompjuteri, Poštanski Troškovi (za biltene i opštu korespondenciju), Kancelarijski materijal Neposredne nenasilne akcije (kampanje)   Flajeri, brošure, pristupnice i drugi materijal za regrutaciju, Zakup prostora u kome se održava događaj, Osveženje na radnim sastancima i okupljanjima, Bilten (troškovi štampe, papir, postanski troškovi, fotografije),  baveštenja za medije (štampa, papir), Plakati, Troškovi vezani za ugošćavanje govornika (smjestaj, obroci, promoćija), Nagrade i stimulacija za radnike, Troškovi projekata političke akcije kao što su izbori u studentskim organizacijama ili tematske kampanje, Putni i troškovi registracije za delegate iz unutrašnjosti ili za prisustvo na centralnim konvencijama i seminarima   Koji su mogući izvori materijalne podrške? Ove grupe izvora se veoma razlikuju.. Stoga je potrebno da predstavnici pokreta, koji im se obraćaju, odlično vladaju vještinama pregovaranja, pisanja predloga projekata za finansiranje i stranim jezicima. Mogući izvor materijalnih sredstava Materijal koji mogu da obezbijede Uobičajeni načini podrške   Članstvo, simpatizeri, njihove porodice i prijatelji Hrana, odeća, medicinska pomoć, kompjuteri, mobilni telefoni, vozila Mobilizacija članstva, naplata članarine Mogući saveznici (političke stranke, nevladine organizacije)   Telefon, faks, fotokopir,  kompjuteri, kancelarijski prostor, postarina   Učešće u širokoj koaliciji gdje pokret značajno doprinosi zadovoljenju važnih interesa svojih saveznika Lokalna poslovna zajednica Flajeri, brošure, pristupnice i drugi materijal za regrutaciju članstva, plakati, gorivo, medicinska pomoć, hrana, kafa, osvežavajuća pića   Promotivna kampanja koja će uvjeriti zajednicu da su reforme u skladu sa njihovim interesima (s obzirom na to da preduzetnici najveću pažnju obraćaju na konačni bilans) Međunarodne organizacije Različita sredstva Umrežavanje sa međunarodnim činiocima kroz programe grantova   “Nije zlato sve što sija”: Novac predstavlja manje od 20% ukupnih materijalnih sredstava neophodnih za bilo koji veliki zahvat. Zgrada Univerziteta, roditeljski domovi, poslovni prostori naših simpatizera služe kao kancelarijski prostor. Taksisti i privatni prevoznici mogu aktivistima obezbjediti besplatan transport, a gorivo dobiti besplatno od antirežimskih vlasnika benzinskih pumpi. Štamparije i fotokopirnice mogu obezbjediti milione letaka a i drugog štampanog materijala bez ikakve naknade. Dobrovoljne vatrogasne brigade mogu da obezbjede megafone, a muzički klubovi i radnici mogu ustupiti ključnu opremu za komunikaciju (razglas i zvučnike) tokom okupljanja.   • Ljudski resursi: aktivisti i simpatizeri uključeni u akciju, pojedinci koji pružaju podršku pokretu, a posebno, njihovo zajedničko zalaganje i rad. Ljudstvo je presudno za masovnost podrške pokretu, a isti ti ljudi pokretu donose energiju, znanja i veštine od neprocenjive važnosti; i doprinose masovnosti pokreta. Aktivisti ili volonteri su „pešadija“, odnosno najveći terenski potencijal vašeg pokreta. Jednostavno, oni su „ratnici koji na kraju dobijaju rat“. Zašto se ljudi priključujuju grupama? Ljudi vole da budu deo nečega što smatraju važnim. Borba za bolju budućnost u zemlji u kojoj živite svakako može delovati „važno“. Aktivno učešće u delovanju pokreta svakako  predstavlja promjenu koja otvara prostor za izbjegavanje rutine i dosadnih aktivnosti svakodnevnog života. Takođe, dobrovoljni rad zadovoljava potrebu za kontaktom i osjećaj bliskosti sa drugim ljudima. Mogućnost uticanja čak i na najmanje detalje u radu neke organizacije za aktivistu može predstavljati poseban oblik nematerijalne motivacije zato što doprinosi njegovom osjećaju pripadnosti organizaciji. Rad sa postojećim aktivistima i stalno regrutovanje novih, od suštinskog je značaja za svaki nenasilni pokret i treba da se odvija neprekidno. Svaka vaša aktivnost u javnosti mora delom biti okrenuta ka obraćanju novim simpatizerima i regrutovanju budućih aktivista. Ljudima treba pružiti mogućnost da steknu saznanja i iskažu podršku vašem radu. Dozvolite i onima koji su tek radoznali da naprave prvi korak ka pristupanju u vaše redove. Često, novopridošlima je potrebno malo ohrabrenja da bi se odlučili za ozbiljnije uključivanje u rad.  Posle registrovanja novih pristalica, sledeći veoma važan korak je formiranje solidne baze podataka o aktivistima.     LJUDSTVO – UVIJEK   LJUDSTVO – NIKAD • Pružite priliku volonteru da se postepeno dokazuje na odgovornijim zadacima • Precizno formulišite izraz „aktivista“ ili „novi član“ • Tačno izrazite kako neko može da doprinese radu organizacije • Pokažite razumijevanje za potrebe aktivista i organizacije • Razvijte kvalitetan sistem regrutacije novih članova • Organizujte opšte informativne sastanke • Obezbijedite aktivistima jasan opis posla • Podržavajte aktiviste i nadgledajte njihov rad • Razvijte sistem nagrade i priznanja za zalaganje aktivista   • Ne zaboravite na aktiviste • Ne potcenjujte njihovu inteligenciju • Ne dozvolite da se osete suvišno • Ne okrivljujte aktiviste za greške rukovodstva • Ne držite aktiviste u neznanju • Ne propustite priliku za pridobijanje novog članstva     • Vrijeme: mora da bude pažljivo isplanirano i upotrebljeno da bi obezbijedilo maksimum efikasnosti koju ljudstvo i materijalna sredstva mogu da pruže. “Planiranje unazad” od poslednje ka početnim aktivnostima omogućava vašoj kampanji da zadrži visok nivo organizovanosti. Planiranje unazad korisno je i zato što navodi stratega da postavi interne rokove i zato što zahteva izvršavanje konkretnog spiska aktivnosti svakog dana radi ispunjenja cjelokupnog zadatka. Precizno planiranje unazad nalik je logičnom izboru da koristite stepenice, umesto da neuspješno pokušate da skočite na krov višespratnice. 1. Razložite kampanju na mala i konkretna zaduženja. Precizno razmotrite koji su zadaci i koraci neophodni za svaki od planiranih poslova tokom pripreme. Ostvarljiv cilj, na čijem se postizanju radi, motiviše ljude da taj posao obave. Ako planirate javni događaj, “organizovati medijsku pokrivenost” je previše uopšteno i treba bliže objasniti: “poslati obavještenja za medije kojim se novinari pozivaju da prisustvuju događaju”. Svi zadaci i odgovornosti jasno su formulisani i svako zna šta treba da uradi i koga i kada treba da obavještava o razvoju događaja.  Posle pisanja plana kampanje i podele u timove, sledeći korak predstavlja formulisanje vremenske funkcije, tj. „kalendara kampanje“ u kome će biti navedeni svi ključni zadaci koje treba ostvariti (npr. zakonom je propisan rok od tri dana pre održavanja izbora za prijavljivanje onih koji će sam proces nadgledati). Kalendar kampanje razdelite svima koji u njoj imaju zaduženja, kako bi svako jasno vidio kako se zadatak za koji je zadužen uklapa u cjelokupni kalendar kampanje. Odredite jednu (ali samo jednu) osobu koja će biti odgovorna za održavanje i ažuriranje kalendara. Svi treba da znaju koga da kontaktiraju da bi zajedničkom planu nešto eventualno dodali ili oduzeli. Kalendar treba da bude izložen na mestu vidljivom za svakoga. Različitim bojama obeležite zadatke različitih timova, odnosno funkcija (npr. zeleno je tim 3, zadužen za komunikaciju i medijske aktivnosti, crveno – logistika terenskog tima 4)   Ove tri kategorije sredstava ili resursa međusobno su zavisne – novi članovi za pokret znače veća dostupnost neophodnim vještinama i materijalnim dobrima, ali su materijalni resursi neophodni u realizaciji procesa mobilizacije i angažovanja novih aktivista. Međutim i sam proces planiranja ima svoje troškove: potrebno je da se angažuje ljudstvo (radni sati) i ulože materijalna sredstva (od kafe za sastanke, do putnih troškova i sl.). Napredak ili kriza u svakoj kategoriji resursa utiče na druge dvije.

AKTIVIZAM U REPRESIVNIM USLOVIMA: Prije ili kasnije, vaš pokret će se suočiti sa nekom vrstom represije i sankcija koje dolaze od protivnika. Iskustvo pokazuje da je za uveravanje aktivista i simpatizera u sposobnost pokreta da odgovori na sankcije potrebno dosta veštine. Poruke koje aktivisti treba da prihvate u vezi sa delovanjem pod sankcijama i represijom su: • pasivnost nije garancija da će sankcije biti izbjegnute; • svako nasilje sa naše strane poslužiće kao povod za još masovnije nasilje od strane našeg protivnika. Otuda proizlazi strategija koja sankcije uvedene od strane protivnika koristi za jačanje, a ne za slabljenje pokreta: • ugnjetavanje i nasilje nad vašim aktivistima ne smeju da postanu uspješan način da se spriječi funkcionisanje pokreta. Nema povlačenja, nema predaje; • legitimnost nenasilnog pokreta ne treba da bude ugrožena pribegavanjem nasilju i sabotažama, zato što takve akcije opravdavaju represivne mjere protivnika i umanjuju autoritet pokreta.   Hiljade i hiljade osviješćenih nemoguće je zatvoriti ili pobiti. Na svakog uhapšenog ili maltretiranog r-evolucionara uvijek se pojavljuje pedeset novih, a svaki od njih postaće simbol snage za hiljade novih osvješćenih. Oreol nevine žrtve omogućiće pokretu da diskredituje nasilnički režim, kako u očima njegovih neprijatelja, tako i u očima njegovih pristalica, iz čega slijedi djelimična destabilizacija režima  i uspjeh u pridobijanju novih aktivista i simpatizera, kao i međunarodna medijska i politička promocija. Što je veća represija, više će biti novih pristalica pokreta, što će rezultirati stvaranjem pobjedničke klime.   Bezbjednosna kultura je način ponašanja koji treba da usvoji vaš pokret radi smanjenja učinka obaveštajnih aktivnosti vašeg protivnika. Zasniva se na 3 glavna principa: 1. NIKADA NE KREĆITE OD PRETPOSTAVKE DA SE AGENTI VAŠEG PROTIVNIKA NISU VEĆ INFILTRIRALI U VAŠE REDOVE – Pridržavajte se pitanja “ko ovo mora da zna?”. Ako neko ne mora da zna imena ili zaduženja drugih članova pokreta, nemojte mu tu informaciju ni davati. Lideri mogu postaviti primjer prihvatanjem da se ovo pravilo odnosi i na njih. Naprimjer, nije neophodno da lider zna sve bankovne račune sa kojih se snabdjevaju budžetske transakcije, ili sva mjesta gdje su čuvani propagandni materijali pokreta itd.  Ovjde nije riječ o povjerenju – vec o osiguravanju da informacije i resursi pokreta ostanu bezbjedni. Treba koristiti enkriptovanu elektronsku poštu ili skype, redovno obnavljati antivirusne programe i zaštitine šifre za važne dokumente. Sva osjetljiva dokumentacija treba biti uništena a ne jednostavno odbačena u smeće. Ako se mora razmatrati neko vrlo važno pitanje, treba se sastajati uživo na otvorenom prostoru gdje je nemoguće da špijunske službe snime taj razgovor.  Treba razviti kurirsku mrežu u slučaju potrebe. 2. OBUČITE VAŠE AKTIVISTE O “BEZBJEDNOSNOJ KULTURI” Najbolji način zaštite je da naučite aktiviste šta da ne govore, šta mogu da kažu i što je najvažnije, kako to da kažu. Da biste spriječili da osetljive informacije o planovima pokreta padnu u ruke protivnika, IMENA, DATUME I BROJKE nikada ne treba spominjati u telefonskim razgovorima, elektronskoj pošti i sl.  To takodje uključuje solidarisanje jednih s drugima. Laži, širenje glasina, direktno hvalisanje (pričanje ljudma šta ste već uradili ili planirate uraditi, ili nagovještavanje da imate “tajnu”), kao posledica potrebe vaših članova da impresioniraju ljude, mogu privući režimsku agenturu i dovesti do curenja važnih informacija.   PRIMJER: Kako da saopštite kolegi koji je zadužen za mobilisanje volontera da imate prijatelja koji bi volio da pristupi pokretu? POGREŠNO: Naći ćemo se na pijaci u 10,30 da popričamo o novostima. Žika Perić želi da pristupi pokretu. Spreman je da učestvuje na sastanku grupe koja planira organizovanje štrajka sledećeg mjeseca. ISPRAVNO: Naći ćemo se na našem mjestu u uobičajeno vrijeme da popričamo o novostima. Jedan moj prijatelj misli da može da nam pomogne oko problema na kome ćemo raditi narednih dana.   3. PROMJENA NORMALNIH AKTIVNOSTI I DRUGAČIJE PONAŠANJE PRIZIVA PAŽNJU: Bezbjednosne službe sprovode analize svakodnevnih navika. One analiziraju shemu svakodnevnih obaveza pojedinaca i organizacija koje prate.  Kada organzacija ili pojedinac počne drugačije da se ponaša (razbijanje svakodnevne uobičajene rute) on/a privlači pažnju.   SUOČAVANJE SA STRAHOM: Jedan od ključnih faktora poslušnosti je strah od kažnjavanja, bez obzira na to da li je kazna hapšenje, gubitak posla ili nešto treće. Stoga moramo da razumijemo strah i naučimo kako da prevaziđemo njegove negativne posledice – moramo da prihvatimo strah kao prirodno stanje tijela i uma. Kada shvatimo fiziološki i mentalni osnov straha, nećemo se „stidjeti“ da se plašimo, i razmislićemo dva puta pre nego što osudimo druge za ispoljavanje straha, ili nekog nazovemo „kukavicom“. Strah je osjećanje koje je svako ljudsko biće osetilo tokom svog života. Ono što većina gubi iz vida, jeste da je strah normalan odgovor organizma na registrovanu prijetnju. Strah je, u stvari, instinktivna reakcija prisutna u cjelokupnom životinjskom carstvu, i kao takav potpuno izvan sfere  „moralnih osuda“ i atributa kao što je „kukavičluk“. Fiziološki, strah registrujemo u simpatičkom delu autonomnog nervnog sistema kroz povećanje nadražaja, i pojačano lučenje adrenalina – hormona nadbubrežne žlijezde. Adrenalin skuplja krvne sudove u koži, udovima i stomačnoj duplji čime se povećava količina krvi koja kreće ka srcu i mozgu. Istovremeno, srce počinje da kuca brže i jače. Povećava se ventilacija organizma – tj. brzina disanja. Moćni hormon adrenalin, u kombinaciji sa drugim hormonima, oslobađa u krv povećane količine glukoze – “goriva” za mišiće i tako daje našem telu gotovo nadljudsku snagu. Razlog za ovo je jednostavan: Majka Priroda čini sve da pripremi naše tijelo da odgovori na prijetnju na jedan od dva načina – da se borimo ili da bježimo! Tehnike prevazilaženja dejstva straha mogu se svrstati u dvije grupe: pripremne tehnike i tehnike tokom nenasilne akcije. Pripremne tehnike: Prije održavanja „zastrašujućeg događaja“, koncentrišite se na psihološke i emotivne pripreme ljudstva, kako biste izbjegli iznenađenja i izbijanje panike. Aktivisti će se mnogo manje plašiti ako znaju tačno šta se od svakog pojedinačno očekuje kada dopru do zone rizika. Humor, takođe, može biti moćno sredstvo za smanjenje straha i tenzije unutar grupe. Smijeh je odličan lijek za strah!   TEHNIKA OPIS IZBJEGAVANJE IZNENAĐENJA   • Razjasniti ciljeve  svrhu akcije (Zašto sam tu?) • Precizno identifikovati rizike i moguće sankcije • Oprezno isplanirati akcije • Provjezbati akcije prije izvođenja • Ostati fokusiran na zadatak, ne na protivnika • Proučiti protivničke prethodne reakcije i procijeniti moguće reakcije na našu akciju • Obavjestiti svo članstvo šta će se dešavati ako budu uhapšeni ili povrijedjeni, neka svi znaju da će ih pokret podržati i brinuti o njima.  Ključna poruka koju svo članstvo treba da zna je “Niste sami”.  Izbjegavanje stimulusa straha   • Korištenje banera i velikih parola da izbjegnemo gledanje protivnika • Pravljenje buke (bubnjevima ili pjevanjem ili kombinacijom) da zaglušimo protivnikove zvukove  Fiziološke pripreme   • Koncentracija na duboko usporeno disanje • Verbalno izražavanje kroz uzvike, pjesme, razgovore ili vrištanje parola • Koristiti humor da smanjimo strah unutar grupe • Zijevanje (koje ima isti efekat kao duboko disanje jer sprovodi istu količinu kiseonika do mozga i čini nas opuštenijim) Emotivne pripreme   • Prihvatiti strah kao prirodan fenomen • Razmotriti sve moguće posledice akcije i izvršiti dobru pripremu • Meditirati • Praktikovati vjersku molitvu za vjernike • Naglašavati da je krajni cilj vrijedan rizika • Održati fokus na zadacima za izvršavanje i njihovu važnost za uspjeh pokreta       Tehnike tokom akcije: Vođe koje se nalaze na licu mjesta treba da se fokusiraju na smanjenje konfuzije i panike i povećano fokusiranje na postizanje planiranog ishoda događaja. Držite svoje ljude zauzetim tokom demonstracija – tako su šanse za izbijanje panike manje.   TEHNIKA   OPIS Komunikacija unutar vaše grupe i sa protivnikovim simpatizerima • Članovi pokreta nose sličnu odjeću, parole i postere • Članstvo djeluje nenasilno i ne prijeti protivničkim snagama • Lideri su smireni i samopouzdani i direktno učestvuju u nenasilnim akcijama • Izbegavati osjećaj usamljenosti držeći se zajedno (držeći ruke, lančano povezivanje oko lakta itd), uzvikivanje parola, pjevanje ili nošenje parola i simbola Organizaciona razmatranja   • Osigurati da svaka osoba ima zadužen zadatak koji zaokuplja njihovu punu pažnju tokom akcije • Osigurati da svako propisno obavlja svoje zadatke (Prva pomoć, zalihe vode, prenosioci poruka, nosaci pisanih parola, vodje koordinisanog navijanja, raspored operativnih zadataka na terenu, snimatelji itd) Profiiranje od momentma i proglašenje kraja uspješne akcije • Prepoznati pravi trenutak za proglas pobjede i narediti brzi razlaz članstva sa skupa sa ciljem da se izbjegne mogući nasilni ishod Raspored – izbor i koordinacija   • Vi bi trebali birati vrijeme i mjesto za konfrontaciju sa protivničkim taborom • Ako vaš protivnik preuzme punu kontrolu nad situacijom tokom akcije, narediti razlaz i ponoviti akciju u dugom terminu   Ove tehnike daće efekte ako: • se neprekidno sprovodi edukacija o represivnim mjerama koje protivnik koristi i o odgovarajućim uzvratnim strategijama. Upamtite da uvijek preduprijedite nasilje i uvijek nagradite pojedince za iskazanu nenasilnu disciplinu! • mnogi aktivisti posjeduju veštine i znanja za svaki od poslova u vašoj organizaciji (to podrazumijeva obuku za alternativno rukovodstvo, u slučaju hapšenja „prve ekipe“ i raspolaganje sa više administrativne pomoći); • aktivisti koji su preživjeli represiju daju primjer ponašanja pred ostalim članovima pokreta i dijele svoja iskustva sa onima koji represiji još nisu bili izloženi, smanjujući „strah od nepoznatog“ ( ovo se odnosi na sve nivoe organizacije od rukovodstva do novopridošlih volontera).   Kada prihvatimo strah kao prirodno stanje tijela i uma, i razumijemo kako se strah ispoljava fizički i mentalno, možemo da prestanemo da se stidimo straha, ili da zbog straha osuđujemo druge. No, ako želite da vaš pokret uspije u svojim namjerama, potrebno je da razumijete i metode i tehnike za prevazilaženje negativnih efekata straha. Priprema aktivista da reaguju na zastrašujuće podsticaje i predviđanje eventualnih iznenađenja pokazali su se izuzetno efektnim. Verovanje u ciljeve i povjerenje u pokret takođe doprinosi suzbijanju straha među učesnicima nenasilne akcije. Snažno lično uverenje učesnika u rizičnim događajima da su promjene u njihovom najboljem interesu takođe smanjuje efekte straha. Ako se neki članovi pokreta previše boje da preuzmu direktne akcije visokog rizika, treba organizovati akcije manjeg rizika.  Pokretu neće pomoći nasilno stavljanje članstva u situacije u kojima se ne osjećaju pripremljeno, pa im treba pronaći neke akcije koje mogu. Nije istina da su najefektivnije akcije koje zahtijevaju veliku hrabrost, rizik i pubilicitet – ponekad niskoprofilne, široko rasprostranjene akcije bez rizika mogu biti moćnije, npr nekada potrošački bojkot  neke fabrike ili proizvoda može biti efektivniji od masovnog protesta ispred fabrike koja proizovodi te sporne proizvode, ili kućni štrajk (kada zaposlenici izbjegavaju dolazak na posao koristeći legalne izgovore) može biti efektivniji nego javni štrajk. Za ispunjenje Glavne strategije biće potrebno da se preduzmu brojne nenasilne akcije i iz svake od njih treba izvući pouku o načinima na koji protivnik i ostale strane reaguju. Treba se truditi da se izbjegnu one akcije koje izazivaju odgovor protivnika koji većina aktivista nije sposobna da izdrži. Ako većina aktivista nikad u životu nije bila u pritvoru, ne organizujte provokativna okupljanja koja će dovesti do policijske intervencije i masovnog hapšenja. Bolje da pokušate sa nizom koncerata i sličnih „manje rizičnih“ načina iskazivanja protesta koji su strateški orijentisani ka povećanju podrške pokretu, a ne nose rizik od masovnih privođenja. Jedna odvažna akcija visokog rizika može da izazove masivan odgovor protivnika i privuče pažnju domaćih i međunarodnih medija, javnosti i ostalih. Izdići se iznad straha od akcije – treba savladati strah jer strah je osnovni stub vladavine režima, oni gube svoj temelj i oslonac ako nemamo straha. Samo nekoliko ljudi će se u početku izdići iznad straha, vrlo je moguće da će režim pokušati hapsiti i zastrašivati aktiviste. Prilikom nasilja protiv naših aktivista – zapamtiti da će takvo nasilje protiv nas izazvati talas razočarenja u režim. Roditelji, familija i prijatelji će se okrenuti protiv režima koji su do juče podržavali, a koji se pred njihovim očima pretvorio u besramno nasilje protiv nenaoružanog naroda. Svaki takav incident, i na lokalnom nivou u provincijama i u većim gradovima, će davati ljudima više hrabrosti, što više aktivista bude hapšeno ili maltretirano. Savladaj svoj strah, jer kad izgubiš strah tad režim gubi osnovni stub svoje vladavine. Odgovori da pokret nema lidera, da ne znaš ništa o finansiranju pokreta i da pokret samo želi bolju budućnost za sve ljude u našoj zemlji. Tokom svoje borbe, aktivisti su često suočeni sa hapšenjima, saslušanjima, praćenjima i drugim tipovima represivnih aktivnosti zvaničnika. U demokratskim društvima aktivistima je mnogo lakše, jeftinije i bezopasnije da ostvare svoja zakonom propisana prava. U nedemokratskim sistemima, međutim, pripadnici „ministarstava sile“ razvili su efikasne načine da zastraše čak i najhrabrije i najiskusnije aktiviste. Reagovati hladnokrvo i smireno u slučaju hapšenja, ako vam stežu vrat i vrište i prijete: “Jesi li terorista?” – “Ko ti je vođa?” – “Odakle se finansirate?”, osjetićeš teror i zebnju i bijes u istoj mjeri, ali zapamti ovo: NIKAD NE UZVRAĆAJ NASILJEM. Zapamti da je nasilje oružje slabića.  Najbolji razvoj događaja po vas, vašeg prijatelja i pokret, desiće se ako nijedan od vas ne prizna. U tom slučaju ispitivači mogu biti primorani da primijene nasilje i torturu. Iskustvo pokazuje da što manje aktivisti vjeruju jedni drugima, manje vremena je režimu potrebno da obezbijedi dobijanje priznanja i drugih korisnih informacija. Ovakav razvoj događaja je identičan i u slučaju da ste sami uhapšeni. Na saslušanju će vam biti rečeno da su i drugi bili, ili će biti uhapšeni, te da je bolje da priznate i izbjegnete višemesečni boravak u zatvoru. Najčešća strategija ispitivača poznata je kao „Zatvorenikova dilema“. Razumijevanje njene dinamike, koja je prikazana u  navedenom hipotetičkom primjeru, može biti od velike koristi vašem pokretu. Pretpostavimo da ste vi i vaš prijatelj uhapšeni tokom distribucije letaka koji najavljuju nenasilnu akciju. Stavljeni ste u dvije zasebne sobe za saslušanja. Obaviješteni ste da podsticanje nemira (pozivanje na akciju) povlači najmanje tri meseca zatvorske kazne. Ponuđen vam je sledeći sporazum: ako priznate i date imena svojih saradnika, provešćete samo nedelju dana u zatvoru, u protivnom slede vam tri meseca. Vaš prijatelj će dobiti istu ponudu zato što oni koji vode saslušanja znaju moguće ishode: ili ćete obojca priznati, ili ćete obojica odbiti da priznate ili će samo jedan priznati, a drugi odbiti to da uradi. Koji je ishod najvjerovatniji? Mogući bi bili: • ako obojica priznate, idete u zatvor na po nedelju dana i odajete imena; • ako vi priznate, a vaš prijatelj ne, vi provodite nedelju dana u zatvoru, a vaš prijatelj tri meseca, ili obrnuto; • ako obojica odbijete da priznate, obojica provodite samo jednu noć u zatvoru – policija ostaje bez informacija i dokaza!   Treba objašnjavati nezadovoljnom narodu da su oni većina i da režim sam sebi kopa još dublju rupu kroz represiju – strah je moćno ali ranjivo oružje zato što nestaje puno brže nego dok se gradi.   PRIMJER: Organizovanje i održavanje demonstracija Organizovanje demonstracija bilo je sastavni deo mnogih uspješnih nenasilnih kampanja. Paket organizacionih i psiholoških mjera pripreme aktivista za demonstracije obuhvata: • obuku i pripremu aktivista na mogući odgovor protivnika. Tu spadaju upotreba suzavca, hapšenja i prebijanja; • povećanje solidarnosti i povjerenja kroz razvoj osjećaja pripadnosti, ohrabrivanjem ljudi da nose iste simbole, izvikuju slogane, ističu znake i organizovano marširaju; • upošljavanje ljudi pedantnim planiranjem i raspodelom aktivnosti: određeni timovi treba da budu zaduženi za pružanje medicinske pomoći, drugi da obezbijede vodu i hranu za učesnike marša; grupe treba da se kreću u pravilnim i uređenim formacijama, izvidnica treba da ide ispred i iza grupe, nosioci transparenata treba da budu strateški raspoređeni; • izbjegavanje da aktivisti vide i čuju protivnika smanjuje šanse za paniku. Veliki transparenti na početku kolone važni su kao i zvuci koje stvaraju naši bubnjevi ili pištaljke a kojima mogu da se nadjačaju zvuci koji dolaze od protivnika (upotreba megafona za prenošenje zastrašujućih upozorenja, policajci koji pendrecima preteći udaraju u svoje štitove, itd).

AKTIVNO URUŠAVATI IZVORE POLITIČKE MOĆI I AUTORITET REŽIMA – institucionalni autoritet je nelegitiman i mi nemamo moralnu obavezu da mu se povinujemo. Vrlo važan dio r-evolucione nenasilne borbe je preuzimanje moći, i otkazivanje poslušnosti i povinovanja režimu. Da bi napravili bilo kakve društvene promjene, prvo moramo steći moć za to. Moć u društvu isključivo dolazi od ljudi.  A svaki od tih ljudi – je jedan mali, individualni dio političke moći – i može promijeniti način razmišljanja ili glasanja ili pružanja podrške.  Vlastodršci imaju samo onu moć koju njihovi podanici omoguće. Moć može biti data vlastodršcu svojevoljno, kao u tzv demokratskim društvima, ili ljudi mogu biti natjerani da daju podršku režimu protiv njihove volje, ili jednostavno mogu biti apatični i predati njihovu moć zato što  im nije stalo ili misle da njihov aktivizam ne može ništa promeniti. Zato su nenasilne kampanje toliko važne, jer osvješćuju ljude da njihove akcije mogu i zaista donose promjene, naročito kad su ujedinjeni i zajedno djeluju u nenasilnoj, strateški koordinisanoj borbi. Sluge sadašnjeg režima, koristeći medijski monopol, instruišu ljude da glasaju za njih, ispirajući narodu mozak da je ili režim ili propast. Princip je prost – režim treba pomoć naroda kojim vlada, bez te pomoći ne bi mogli da obezbijede i održavaju izvore političke moći,   Izvori političke moći su:  1. AUTORITET: Uvjerenost tj zabluda ljudi da je režim legitiman i da su oni obavezni da mu se povinuju. Predstavlja poziciju sile, tj. sposobnost da se izda naređenje pojedincu, kao i obavezu tog pojedinca da to naređenje izvrši. Polako se i strpljivo gradi. Gubi se vrlo lako i to uglavnom olakim obećavanjem bez davanja konkretnih rezultata ili neostvarenim prijetnjama. 2. LJUDSTVO: Broj i značaj osoba i grupa koje se dobrovoljno ili pod prisilom povinuju, sarađuju ili pružaju pomoć vladarima, kroz institucije koje sprovode režimsku politiku. Snaga organizacije zavisi od BROJA ljudi koji rade za organizaciju ili za vladaoca. 3. ZNANJA I VJEŠTINE: Potrebne režimu da bi funkcionisao a njih pružaju poslušni pojedinci ili grupe. Sam vladalac, kao pojedinac, nije sposoban da prikuplja poreze, piše i sprovodi represivne zakone i ukaze, vodi računa o voznom redu javnog saobraćaja, projektuje nacionalni budžet, usmjerava saobraćaj, upravlja lukama i carinskim prelazima, štampa novac, održava puteve, snabdijeva pijace, proizvodi čelik, gradi letjelice, obučava vojsku i policiju itd. Ljudi pružaju te usluge vladaocu posredstvom različitih organizacija i institucija, i ti ljudi isto tako mogu biti privučeni na našu stranu. Ako bi ljudi uskratili vladaocu svoje vještine, on ne bi mogao da vlada. U kontekstu našeg pokreta, aktivno ćemo ulagati u konstantno i neprestano usavršavanje i obučavanje ljudstva, jer to omogućava povećanje efikasnosti u radu. 4. MATERIJALNA SREDSTVA: Podrazumijevaju novac i druga dobra korisna za povećanje ostalih izvora moći, stepen do kojeg vladari upravljaju imovinom, prirodnim resursima, finansijskim i privrednim sistemom i sredstvima saobraćaja i komunikacije. Ta sredstva u našem radu obuhvataju logistiku, proizvodnju, umnožavanje i distribuciju štampanog materijala, kao i prostor za kancelarije, tehniku i kontrolu nad deficitarnim potrepštinama. 5. SANKCIJE: Nasilno sprovođenje poslušnosti kroz sankcije i kazne da bi vladar održao kontrolu. Strah od kazne čine sankcije značajnim izvorom moći, vrlo često je strah od sankcija više korišten od samih sankcija, kao prijetnja otpuštanjem s posla, hapšenjem ili fizičkim maltretiranjem. U kontekstu nenasilnog delovanja, ovaj element moći odnosi se na sposobnost organizacije da vjerodostojno, dosledno i javno prikaže načine na koji režim ugrožava osnovna ljudska i građanska prava. 6. NEDODIRLJIVI FAKTORI: (navike, stavovi, osjećaj za odgovornost) skup psiholoških, tradicionalnih, kulturnih, vjerskih, a ponekad i ideoloških faktora može navesti ljude da se pokoravaju i da pružaju podršku vladaocu. Takvi faktori obično predstavljaju proizvod kulturnih i vjerskih ili tradicionalnih pravila, kao što su poslušnost prema uniformisanim licima ili poštovanje prema predstavnicima vjerskih institucija.     Ovaj ključni princip je zasnovan na analizi režimske moći i kako je slomiti kroz povlačenje poslušnosti građanstva i kontrolu ključnih društvenih i privrednih institucija, pomoću štrajkova, bojkota, blokade finansijskih, saobraćajnih i komunikacijskih centara moći. Pokret jednostavno predstavlja ideologiju nenasilnog individualnog otpora, koji će nesaradnjom i prkosom ograničiti i prekinuti napajanje režima izvorima moći. Bez neprestanog obnavljanja izvora moći, režim će slabiti i napokon se raspasti. Početne akcije malih razmjera će biti temelji za sticanje iskustva dok ne dodje vrijeme za nesaradnju i prkos velikih, masovnih razmjera. Održavati stalni pritisak niskog intenziteta, prekidanje, odbijanje i otpor.

SLABITI REŽIMSKE STUBOVE PODRŠKE kroz nenasilne načine podrivanja njihovog autoriteta: Stubovi Podrške su: policija, vojska, pravne institucije kao pravosudne ili izborne komisije, vladini uposlenici, obrazovni sistem, organizovane religiozne institucije, državni mediji, poslovna zajednica, i ostale organizacije. Moć u društvu ispoljava se i temelji kroz institucije i organizacije. Te institucije nazivamo Stubovi Podrške jer one podržavaju postojeću strukturu moći u društvu. Kroz te stubove podrške, ljudi pružaju njihovo radno vrijeme, energiju, resurse, vještine i znanja vlastodršcima. Ipak, ako bi ljudi prestali da pružaju ove usluge, vlastodršci ne bi mogli vladati. Prepoznavanje upravo onih institucija koji su najvažniji i razvijanje strategije za njihovo slabljenje ili potpuno preuzimanje je od presudnog značaja za uspjeh pokreta. • Policija: Policija je gotovo uvijek važan izvor društvene moći.  Oni održavaju javni red i mir, sprovode vladine zakone, i osiguravaju da sistem ostane stabilan.  Unutar policije možemo prepoznati sve postojeće izvore moći: Vlast – policija ima vlast i autoritet da sprovodi zakone. Ljudski resursi – uvijek su hiljade policajaca zaposleni u svim službama. Vještine i znanja – policajci pružaju državi različite vještine i znanja kao sto su: istraživačke tehnike, kompjutersko i tehnolosko znanje, tehnike nadgledanja, znanje kako razbijati demočstracije, protivterorističke borbene tehnike itd Materijalni resursi – policija ima oružje, kompjutere, vozila, helikoptere ili druga važdisna, kopnena, vodena prevozna sredstva.  Nemjerljivi činioci – ljudi su navikli ili bivaju programirani da se povinuju policiji iz navike. Cak i kad policija ili vojska nije prisutna, ljudiće se povinovati simbolima njihove moći. Sankcije i kazne – ako se ne povinujete policiji, možete biti kažnjeni. Ako se oduprete njihovim naredjenjima, npr ako bježite nakon naredjenja da stanete tada kazna može biti i uvećana. • Vojska: Dok vojska dijeli neke od karakteristika policije i pruža slične izvore moći vladajućem režimu, važno je napomenuti koje su razlike izmedju vojske i policije u određenom društvu. Nije rijetko da je jedna od ove 2 grupe bliskija vladajućem režimu od druge – tada treba iskoristiti nepovjerenje izmedju vlasti i te grupe jer je tu grupu lakše privoliti ka ciljevima vašeg pokreta zbog nižeg nivoa lojalnosti te grupe prema vladajućem režimu.  Ponekad postoji i rivalitet izmedju vojske i policije.  • Sudstvo i izborna komisija, kao i profesionalna elita; • Civilne službe i ostali birokratski i tehnokratski aparatus: Vladini uposlenici čine ogroman administrativni entitet zvani državna birokratija. Spora, neefikasna i korumpirana birokratija je odlika većine država. Pored toga što sprovode odluke vlastodržaca, što im daje autoritet, birokratija je takodje brojna (ogromni ljudski resursi), i ima veliki repertoar znanja i vještina. Takodje mogu sprovoditi sankcije i kaznene mjere, zato što  mogu zaustaviti bilo koji društveni proces ( npr dobiti građevinsku dozvolu za izgradnju kuće može zahtjevati bar desetak drugih dozvola izdatih od različitih vladinih biroa državne birokratije). Takodje primaju platu od države.  Njihov veliki budžet (materijalni resursi) dolazi od uplata poreznih obveznika, od naroda. Ako birokratija obustavi svoju podršku vlastodršcima – sve se zaustavlja.   • Obrazovni sistem i druge strukture koje kreiraju i kontrolišu obrazovanje: Nastavnici i učenici mogu postati katalizatori političke promjene i mogu privući pomoć drugih stubova podršk.  Nastavnici i profesori pomažu oblikovanje mišljenja djece i omladine, i mogu pomoći njihovom kritičkom razmišljanju. Oni predlazu ideje studentima, i takodje služe kao uzori. Svaka vlast veoma zavisi od nastavnog kadra, jer preko nastavnog kadra se mladim generacijama prenose vrijednosti i pravila koje vlastodršci žele da nametnu. Drugi razlog je što nastavnici nastoje da drže učenike mirnim, zauzetim i poslušnim. Studenti i učenici su bili na čelu nenasilnih revolucionih pokreta širom svijeta kroz istoriju. Oni su obično premala (brojčana) grupa da sami iznesu ogromne društvene promjene ali mogu imati važnu ulogu u osvještavanju i mobilizaciji ljudstva, ukazivanju na probleme, i prenošenju poruka i vizije za promjene. Takodje mogu navesti starije ljude da se posrame što i oni ne učestvuju. Studenti nisu sami – oni su uvijek povezani sa svojim familijama i prijateljima – ako su studenti članovi pokreta vrlo često se i familija i prijatelji priključe pokretu. Takodje je bitno da studenti imaju manje formalnih direktnih obaveza od starijih ljudi, pa tako obično imaju više slobodnog vremena te su voljniji preuzimanju rizika ili ličnog žrtvovanja. Oni imaju veliki udio u budućnosti pa tako više od ostalih osjećaju potrebu da tu budućnost poboljšaju i promijene.  • Organizovana religija i druge institucije koje se po tradiciji poštuju: religiozne grupe imaju moć zato što  predstavljaju religiju, koja prožima kroz svih 6 izvora moći.  Imaju ogromne ljudske resurse – ne samo u sveštenstvu i zaposlenicima te institucije, vec i među vjernicima koji mogu biti spremni da djeluju i podrže odluke sveštenstva. Religiozne grupe imaju znanja i vještine da održavaju vjerske rituale i vode vjerski sistem.  Imaju značajne materijalne resurse – uključujući zgrade, nekretnine, škole i investicije. Ljudi su često naviknuti da poštuju religiozne obaveze i običaje i poštuju religiozna pravila. Iako vrlo često prozivan kao “konzervativni” stubovi podrške, religiozne grupe mogu odigrati dinamičku ulogu u procesima političke promjene. • Mediji i pojedinci koji kontrolišu dostupnost informacija javnosti: Uspješni nenasilni pokreti moraju imati načine i sredstva za komunikaciju svojih poruka široj javnosti. Zato vlastodršci često pokušavaju da osujete pristup ovom izvoru podrške, ili ulažu ogromna sredstva u državno-kontrolisane medije. Kao posledicu, pokreti moraju da stvaraju inovativne i nezavisne medije i komunikacione sisteme da šire svoju poruku. • Poslovna zajednica i drugi koji upravljaju finansijskim i ekonomskim sektorom: Pošto opslužuju narod sa robom i uslugama koju vlast nema, poslovne zajednice su veoma važan stub podrške. Njihov glavni interes je profit, pa su vrlo pragmatični i često gledaju na podršku nenasilnom pokretu ili vladi kao na investiciju.  Izazov je ubjediti preduzetnike da je mudrija investicija ulaganje u naš pokret nego u podršku vlasti.  Ovaj stub podrške je tijesno povezan sa ostalim važnim stubovima, kao što su radnički sindikati i udruženja profesionalaca.     Društvene funkcije kao sto su “ekonomija” ili “religija” nisu spomenute kao stubovi podrške. Stubovi podrške su institucije koje kreiraju i sprovode društvene funkcije. Ako želite da utičete na društvene promjene, identifikujte i fokusirajte vaše napore na institucije i organizacije (stubove podrške) koje podržavaju trenutne strukture moći i društvene funkcije. Kritično je važno da nenasilni pokret  nadje načine da utiče na ponašanje ljudi u raznim stubovima podrške, pomoću: • smanjivanja njihove podrške vašem protivniku • ubjeđivanja da uskrate pružanje protivniku: svoje vještine i znanja, materijalne resurse, i radno vrijeme Kada je pokret uspješan u uticaju na odredjene stubove podrške, članovi tog stuba podrške ce pronaći načina da povuku svoju podršku od protivnika, otvoreno ili pritajeno odbijanjem izvršavanja naređenja, ignorisanjem naređenja u potpunosti, ili sprovođenjem naređenja sporo, neefikasno ili nepotpuno. Članstvo nekog stuba podrške može da otvoreno ili pritajeno pruža direktnu podršku pokretu. Važno je razumjeti razliku izmedju povlačenja članstva tog stuba ka pokretu, nasuprot odgurivanju od pokreta ka stubu podrške. Izvlačiti od, a ne odgurivati u pravcu, odredjenog stuba podrške. Kada je dovoljno ljudi iz različitih stubova podrške promijenilo stavove i odvučeni su od stuba podrške ka pokretu, to slabi vlastodršce i utiče na pridobijanje vlasti na promjene ili totalnu predaju vlasti. Naprimjer, ako želimo srozati lojalnost vojnika neke armije, trebamo pričati sa njima na ulicama, podsjećati ih da su oni takodje očevi, sinovi, muževi, i građani, i djelovati na njihov osjećaj patriotizma, i uvjeravati ih da će novo r-evoluciono društveno uredjenje biti bolje za njih i njihove porodice nego ovo trenutno. Ovakvo ponašanje povlači vojničku lojalnost od centra stuba podrške režimu, ka r-evolucionom nenasilnom pokretu. Nasuprot tome, ako članstvo pokreta prijeti vojnicima na ulicama, baca kamenice ili na drugi način nasilno reaguje ka vojsci, to ih odguruje od r-evolucionog nenasilnog pokreta ka centru stuba podrške tj nazad ka pružanju podrške režimu. Zato su mnogi vladajući režimi provocirali nasilne reakcije, zato jer znaju da će to nasilje pridobiti vojsku u još veću podršku režimu. Nećemo biti neprijateljski nastrojen prema policiji, vojsci, medijima i birokratiji – poslužiti ih nečim, kafom, cigaretom, ružom, proćaskati sa njima ako okolnosti dozvole, probiti led i omogućiti im da postepeno pređu na našu stranu. Treba tajno pregovarati sa birokratskim aparatom, vojskom i policijom, sa jedinicama koje će biti pozvane na intervenciju – treba im objašnjavati da naš aktivizam nije usmjeren protiv njih, nego je cilj stvaranje novog društva sa pravednijom preraspodjelom moći. Tokom tajnih pregovora objasniti im da ne trebamo znakove velike pobune nego niz malih, relativno bezbjednih, akcija kojima oni mogu potpomoći a da ne ugroze njihovu poziciju – npr napraviti dogovor da prilikom poziva na represivnu intervenciju protiv aktivista pokreta oni neće odbiti naređenje ali neće ga ni izvršiti. Ako odbiju, režim će dovesti druge jedinice, znači moraju pristati na intervenciju kad režim bude zvao na akciju protiv aktivista – i onda ne intervenisati represivno kad bude trebalo. Takodje oni mogu da ne pronadju tražene članove pokreta, ili da im dojave da se spremaju hapšenja, ili da ne saopšte važne informacije svojim pretpostavljenima, a državni službenici mogu da “zature” dosijee i instrukcije, da rade neefikasno ili da se “razbole” i ostanu bolesni dok se ne “oporave”.   Zašto se ljudi pokoravaju? Poslušnost leži u samoj suštini koncepta strateške nenasilne borbe. Da bismo uspješno naveli ljude da ispolje neposlušnost, moramo detaljno i temeljno da razumijemo razloge zbog kojih se ljudi pokoravaju, radi pobijanja tvrdnje da se “poslušnost podrazumijeva”. Poslušnost proizilazi iz kombinacije navika, strahova i interesa. Ljudska bića nemaju genetsku predispoziciju da budu poslušna, nego da žive u zajednici, tj. u društvu. U tom društvu postoje dobri razlozi da čovjek svojevoljno poštuje zakone i društvene konvencije. Saradnja je neophodna svakom društvu da bi funkcionisalo. Ali kada vlada sprovodi svoju volju prisiljavajući narod na poslušnost kroz prijetnje i kazne, umjesto kroz društveni konsenzus, struktura moći postaje suštinski nestabilna. Na poslušnost se gleda kao na “srce političke moći”: ako podanici nisu poslušni, vladalac ne može da vlada. Glavni zadatak strateške nenasilne akcije jeste uticaj na pojedince da uskrate podršku, pokoravanje i poslušnost koja obezbeđuje funkcionisanje Stubova na kojima počiva sistem. Da bi motivisali ljude da povuku svoju podršku, koju pružaju ovom propalom sistemu, trebamo prvo razumjeti zašto se ljudi pokoravaju.  Postoji najmanje 10 razloga zašto se ljudi pokoravaju postojećem sistemu: 1. Navika – Od djetinjstva je većina ljudi uslovljavana i naučena da poštuje i povinuje se autoritetima. Ovaj proces počinje sa roditeljima i bakama i djedovima, a onda u školi naši učitelji su autoritativne figure koje moramo slušati, kao sto su i pretpostavljeni na vojnoj obuci, ili nadredjeni na radnom mjestu.  Iz navike poštujemo zakone i uniformisane ljude koji predstavljaju te zakone. Mi se čak i povinujemo samim simbolima te vlasti, te navike idu od poštovanja znaka “Zabranjeno pušenje”,  do zaustavljanja našeg auta na crvenom semaforskom svjetlu ili znaku “Stop” čak i ako se nadjemo kod tih znakova u pola noći bez ikoga oko nas). Razbijanje navike povinovanja je težak zadatak, baš kao prestati pušiti cigarete – konstantno su potrebni i jaka odluka da se prestane kao i neprestano podsjećanje zašto je važno prestati. 2. Lični interes – Iako većina ljudi ne žive dobro u sadašnjem sistemu, mnogi će aktivno podržavati postojeće stanje stvari. Ovaj fenomen počinje da ima smisla ako se podsjetimo da vlade i vlastodršci vrlo često nagradjuju ljude za njihovu podršku. Materijalna korist, poslovi, uvažene pozicije itd mogu da izazovu premoć ličnog interesa, i tako te nagrade predstavljaju motivacioni faktor da bi se oni i dalje povinovali sistemu koji ih nagrađuje.  Profesionalna i lična unapredjenja, sa pratećim prestižom i privilegijama, su moćna sila privlačnosti, naročito nad ljudima zaposlenim u vladinim institucijama, kao što su policija, birokratija, obrazovanje, zdravstvo ili drugim javnim institucijama. 3. Strah od kažnjavanja – Vrlo jak razlog zašto se ljudi povinuju je strah od kažnjavanja. Najmoćnija uloga kazni je često strah koju one izazivaju u drugima – taj strah drži ostale poslušnim. Primjeri sankcija: Noć u zatvoru zbog lijepljenja postera, gubitak posla zbog kritikovanja korumpirane vlade, hapšenje i ispitivanje zbog nošenja majice koja podržava društvenu promjenu itd. 4. Nezainteresovanost – Mnogi ljudi se ne bune samo zato što  cijena pobune izgleda da donosi više štete nego koristi. Neki se deklarišu kao “apolitični”. Ali kako im takav sistem počne činiti više štete nego koristi, ljudi mogu postati motivisani da djeluju. Pokret treba da nađe način da prikaže da nezainteresovanost direktno uzrokuje jos teže oblike narušavanja kvaliteta života.  Najveća prepreka  će biti sistemska propaganda koju apolitični i apatični ljudi često olako primaju, a koja glasi “nevolje dolaze samo onima koji talasaju, ili prave nevolje”.  5. Nedostatak samopouzdanja – Nakon vijekova vladavine “odabrane elitne manjine”, ljudima manjka samopouzdanja da učine promjene, kao posledica nedostatka iskustva donošenja odluka i limitiranih mogućnosti za razvoj alternativnih vrsta liderstva. Vlastodršci su zloupotrebljavali taj nedostatak za propagandu kako ne postoje kvalitetni i iskusni novi lideri u opoziciji, pa je njihovo vođstvo najbolje za narod i državu. Ipak, samo zato što su dugo vladali u prošlosti, donoseći odluke koje su slabo kad bile u korist dobrobiti naroda, ne znači da su najbolji da vladaju zauvijek!  Zato je ključni faktor za uspjeh r-evolucionog pokreta da obnovi samopouzdanje javnosti u njihove sposobnosti da donose logične, razumne odluke i da preduzimaju efektnu akciju koja ce donijeti pozitivne promjene. Takodje je važno da pokret neprestano podsjeća javnost da su ljudi ti koji pružaju političku moć i isto tako mogu da je povuku nazad. 6. Moralna obaveza (ili “opšte društveno dobro”) – Polazeći od pretpostavke da “zakoni štite svo građanstvo”, ljudi osjećaju moralnu obavezu da budu pokorni i najgorem režimu zato što  oni ipak “održavaju red i mir” i osjećaju da su “zakoni napravljeni da bi ih ljudi poštovali”.  Zadatak r-evolucionog pokreta je da ukaže da kada zakoni nisu legitimni i ne doprinose dobrobiti društvene zajednice, onda ne štite ni narod ni državu, te je kao takvima naša moralna obaveza ne poštovati određene zakone. 7. Psihološko poistovećivanje sa vlastima – Ponekad se ljudi identifikuju sa vlastodršcem koga vide kao produženog člana svoje familije. Mogu osjećati lojalnost režimu ili sistemu kao što osjećaju prema svom omiljenom sportskom klubu za koji navijaju. Ovo je naročito tačno u krajevima koji su iskusili neke dramatične istorijske dogadjaje, kao npr, mi na Balkanu koji svi zapamtimo po nekoliko ratova za života, ali u tom slučaju treba ukazivati da iako vlast izgleda da se bori za interese naroda, u stvarnosti oni se bore za samo svoje interese dok narod teško živi. 8. Nadljudski faktori – Ponekad se “božanske” ili nadljudske osobine pripisuju odredjenim liderima. Od drevnih vremena kad je koncept bio “božansko kraljevsko pravo” (vjerovanje da su kraljevi birani i blagosloveni od bogova ili više sile), do ideoloskih “nadljudi” tipa Hitlera ili Mao Ce Tunga, ili teokratskih režima sa fuzijom religije i države, pa tako do dana današnjeg imamo mnogo društvenih uredjenja gdje je otkazivanje pokornosti vlastima viđeno kao forma bogohuljenja. 9. Bespomoćnost – Beznadežnost: nakon što vidimo da napori ili vapaji za promjene ne urode plodom,  ljudi zapadnu u osjećaj bespomoćnosti i beznadežnosti, i tako kolektivno se pokoravaju i dalje jer ne vjeruju da se ista može promijeniti i da nema nade za bolju budućnost.  Tada r-evolucioni pokret treba da ponovno gradi ljudsko samopouzdanje i nadu kroz prikazivanje da pokret može biti uspješan, kroz izgradnju istorije uspješnih akcija koje donose male ali važne pobjede koje će voditi u velike pobjede u budućnosti. 10. Većina tako radi – neki ljudi se ponašaju tako zato što  vide da se većina ljudi tako ponaša. Grupni i društveni pritisak može biti moćan uticaj na ponašanje. Kad se većina ljudi počne ponašati drugačije, tada će se i ovi ljudi promijeniti.   Priroda i intenzitet ljudske lojalnosti su ključne za remećenje veza odanosti u društvu. Percepcija istine jedne osobe je često kreirana različitim uticajima koju ta osoba dobija iz raznih sfera života, od kojih svaka sfera predstavlja različite identitete koji snabdijevaju osobu važnim referentnim tačkama pri razvoju vrijednosti i stavova. Kada ljudi dobiju kampanjske poruke iz različitih izvora u sferi svakog identiteta, njihovi stavovi i ponašanja se mogu promijeniti. Primjer:  Jedna žena može biti majka, članica lokalnog plesnog kluba, socijaldemokrata, patriota,  itd. Potčinjavanje proizilazi iz kombinacije navika, nedostatka samopouzdanja, strahova i interesa. Navike, nedostatak samopouzdanja i interesi mogu biti promijenjeni, i neko može poraditi na strahu i suočiti se sa strahovnim efektima. Navike mogu biti promjenjene kroz ponavljanje zašto one moraju biti promijenjene, i uticajem da se promijene. Nedostatak samopouzdanja, isto kao i nezainteresovanost, mogu biti pretvoreni u posvećenost i hrabre akcije kroz proces motivacije i podučavanja da postoje realistične alternative trenutnom stanju stvari u društvu. Lojalnost prema vladajućem režimu koje je zasnovano na ličnom interesu, se može promijeniti u podršku našem pokretu kada ljudi shvate da im je u ličnom interesu da podrže pokret. Na primjer, državni zaposlenici su su kroz istoriju priklanjali nenasilnim pokretima kada bi shvatili da će njihovi korumpirani šefovi biti smijenjeni u budućem novom sistemu, te da njihovi poslovi neće biti ugroženi.

Nakon prvog dijela misije i smjene režima, drugi, mnogo ambiciozniji, cilj pokreta je da služi kao nadzorni čuvar svih vlasti, nastavite podsjećati: ljudi vas gledaju, odgovorni ste ljudima.  NE vjerujte političarima, ni novima u tranzicionom periodu nakon smjene režima, da će oni promijeniti zemlju – utičite na njih da naprave pozitivne promjene društvenog uređenja u skladu sa smjernicama opisanim u ovom manifestu, a onda uđite u enciklopedije nenasilnih revolucija rame uz rame sa Gandijem i Martin Luter Kingom. Imate pravo da sanjate o tome.  Otarasite se kulta vođe i mesije i nikad ne postanite politička partija – mi moramo biti opštenarodni pokret koji će podsjećati vođe na limite njihove moći… jer mi smo stvarna moć, a ne naši predstavnici u vladi.

Budite stanje uma isto kao što ste pokret.

MISIJA, VRIJEDNOSTI & VIZIJA: R-EVOLUCIJA je opštenarodni pokret, osnovan sa opštim ciljem da inicira reforme u društvu i svijetu, u smislu poboljšanja životnih uslova socijalno ugroženih grupa kao što su radnici i penzioneri, mladi, djeca i starije osobe, beskućnici i siromašni ljudi, ovisnici, i osobe sa posebnim potrebama. R-EVOLUCIJA obezbjeđuje potrebnu podršku i osnažuje pojedince, organizacije i zajednice da preduzmu akciju i iniciraju promjene. R-EVOLUCIJA za vrijednosti ima principe ljubavi, mira, nenasilne borbe, socijalne pravde, političke i korporativne nezavisnosti.  Mi koristimo strateški nenasilni aktivizam, obrazovanje, lobiranje i tihu diplomatiju, da ispunimo cilj blagostanja i dobrobiti za sve kroz stvaranje pravednog društvenog sistema.

U izradi ovog dokumenta korištene su ideje i citati od sledećih osoba i organizacija:

Branko Dragaš, www.dragas.biz

Goran Nedić, Vuk Bačanović: „Ekonomija Zadruge“

dr Jovan Dušanić

Stojan Nenadović – Pokret za nekreditni novac

prof.dr. Alijeksa  Milojević, direktor Ekonomskog instituta iz Bijeljine 

Miladin Ševarlić – Profesor Poljoprivrednog fakulteta u Zemunu i preds. Društva agroekonomista Srbije

Dr.Goran Marković „Studija o neposrednoj demokratiji i radničkoj participaciji u BiH”

Timoti Bajford

Aleksandar Bogojević

Pokret Za Slobodu (Milenko Srećković) www.pokret.net

Goran Musić

Slobodan Naumović –  “„OTPOR!“ KAO POŠTMODERNI FAUST”

Alijeksandar Molnar: “Istorijski razvoj gradjanske neposlušnosti”

Zoran Radmilovic

Obrad Kesić

Zoran Kostić Cane

Gajo Petrović

Dinko Bartulović

Krešimir Mišak

Ivan Pernar, jedan od osnivača ‘Živog zida’ i predsjednik hrvatske stranke Savez za promjene

Centar za Nenasilnu Akciju CNA, “20 poticaja za buđenje i promjenu : o izgradnji mira na prostoru bivše Jugoslavije”

http://www.99posto.org/

Košta Ristić i Tadej Kurep, casopis Direktna Akcija http://www.inicijativa.org

http://www.ivantic.net

Cyber-Multikultura

Dr. Robert Elez

Ratko Martinović

Milena Marković, pesnikinja i dramska spisateljica

Никола Тесла

Dr Ratko Božović, Nulta tačka (1997), Uzaludna knjiga (1999), Bez maske (1999)

Jacque Fresco & Roxanne Medows (of Venus Project)  www.thevenusproject.com

GUNTER PAULI – www.zeri.org,  http://www.theblueeconomy.org/blue/Home.html

Noam Čomski (Noam Chomsky)

Jean-Jacques Rousseau

Michael Rivero

Michael Tomsen 

OSHO

Krishnamurti

Professor Jason Read, University of Southern Maine

Charles Veitch http://www.cveitch.org/?p=1824

Cristina Fernández de Kirchner https://twitter.com/CFKArgentina

Platon

Dr. Vandana Shiva  

Ričard Frimen: “Globalni prehrambeni kartel Vindzora: Instrument za ubijanje glađu”

Džefri Smit – Seme uništenja 

Albert Einstein

Pikaso

Centar za politike emancipacije (CPE) http://pe.org.rs/o-nama/

Majkl A. Lebovic (Michael A. Lebowitz)

Mark Veisbrot – jedan od osnivača Centra za ekonomska i politička istraživanja iz Vašingtona

Asbjørn Wahl – istoričar, sociolog i savjetnik pri Norveškom sindikatu javnih i komunalnih radnika

Helge Batt: APuZ – aus Politik und Zeitgeschichte )10/2006, 6. März 2006

Ernesto Che Guevara

Banksy

Krishnamurti

Edmund Burke

Kevin Trudeau

Lawrence Goodwyn

Bruce Levine – “Get Up, stand Up”

Antonio Gramsci

Jonathan Matthew Smucker – “Beyond the Choir”

Abraham Maslow

Simon Baron Cohen of Cambridge University

Mike Adams “Health Ranger”

Joe Burns of “Reviving the Strike”

SUN TZU in The Art of War (Sun Cu, Umjetnost Ratovanja)

Dr. Peter Ackerman, Co-author, A Force More Powerful: A Century of Nonviolent Conflict

Margaret Mead

Peter McKee, peace trainer and psychoterapist

Zinn, H. Istorijski eseji o američkoj demokratiji (Novi Sad: Svijetovi, 2004), prevod: Andrej Grubacic

Thoreau

The New Economy Working Group (NEWGroup) http://neweconomyworkinggroup.org/ 

Erik Steenfeldt Reinert – „How Rich Nations Got Rich…and Why Poor Countries Štay Poor“, Conštable, 2007),  “Neo-classical economics: A trail of economic destruction since the 1970s”, “Development and Social Goals: Balancing Aid and Development to Prevent ‘Welfare Colonialism’

Erik Steenfeldt Reinert – „Спонтани хаос – економија у доба вукова“

Richard Duncan “The New Great Depression”

Chris Duane; “Silver Shield from Dont-Tread-On.Me”

Tom Hartman : „Krah 2016”

Džozef Stiglic, profesor i dobitnik Nobijelove nagrade, svojevremeno i potpredsjednik Svjetske banke

Gandhi Mahatma (1962a): .On the Duty of Civil Disobediance.

Gandhi Mahatma (1962b): .Benefits of Resistance., u: ibid.

Gandhi Mahatma (1962c): .Duty of Disobeying Laws (1)., u: ibid.

Gandhi Mahatma (1962d): .Letter to .Rand Daily Mail. (6. July 1907)., u:ibid.

Gandhi Mahatma (1970a): .To the Indian Critics (1930)., u: The Collected Works. Volume XLII

Gandhi Mahatma (1970b): .Speech at Congress Session, Lahore II (31.December 1929)., u: ibid.

King Martin Luther Jr. (1997): Papers. Volume III: Birth of a New Age (December 1955 .December 1956), Berkeley, Los Angeles i London: University of California Press

Law Enforcement Against Prohibition http://www.leap.cc

Marta Gold, Udruga Zeleni svijet

Genevieve Savigny, organizacija Via Campesina

SYRIZA

Mondragon Corporation (MC)

Džozef Štiglic (Joseph Stigliz)

John Perkins: Tajna istorija Američkog carstva: Ekonomske plaćene ubice, šakali i istina o

globalnoj korupciji (The Secret History of the American Empire: Economic Hit Men, Jackals,

and the Truth about Global Corruption )

John Perkins: Ispovijesti ekonomskog plaćenog ubice (Confessions of an Economic Hit Man)

Džefri Grup – Korporativizam

JESSE MYERSON

Joseph P. Farrel – Babylon’s Banksters (Babilonski banksteri)

Thomas Piketty “Capital in the 21^st century”

James K. Galbrith

Naomi Klein – Doktrina šoka

Irving Kristol http://en.wikipedia.org/wiki/Irving_Kristol

Dan Pink: http://www.ted.com/talks/lang/sr/dan_pink_on_motivation.html

John Taylor Gatto: Universal Education

Шарлот Томпсон – “Намерно заглупљивање Америке” (The Deliberate Dumbing Down of America), Погрешно образовање Америке (The Miseducation of America)

Erica Goldson – Coxsackie-Athens High School Valedictory Speech 2010 http://americaviaerica.blogspot.com/2010/07/coxsackie-athens-valedictorian-speech.html

www.biom-metal.blogspot.gr

George A. Sidorov  http://georgij-sidorov.info

 Дејвид Ајк

 Small Acts of Resistance: How Courage, Tenacity, and Ingenuity Can Change the World © 2010 by Steve Crawshaw and John Jackson, Union Square Press, a division of Sterling Publishing Co,. Inc. ►www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/17952650
►www.cancer.gov/cancertopics/pdq/cam/cannabis/healthprofessional/page4 
►www.knowledgeoftoday.org/2012/06/fda-cancer-industry-prevent-cure.html

CISTA ENERGIJA: (o) http://www.nature.com/nature/journal/v457/n7226/edsumm/e090108-01.html

(1) http://link.springer.com/article/10.1023/A%3A1012369318404

(2) http://www.disclosureproject.org/docs/pdf/OutsideTheBox-TedLoderPaper.pdf

(3)http://pra.aps.org/abstract/PRA/v39/i5/p2333_1

(4) http://www.scientificexploration.org/journal/jse_10_1_puthoff.pdf

(5) http://pre.aps.org/abstract/PRE/v48/i2/p1562_1

(6) http://pra.aps.org/abstract/PRA/v40/i9/p4857_1

(7) http://www.scientificamerican.com/article.cfm?id=darpa-casimir-effect-research

(8) http://physics.aps.org/story/v2/st28